Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1018/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Željku Lubini, odvjetniku u Splitu, protiv tužen ice Republike Hrvatske, zastupana po ODO u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-1155/2024 od 28. ožujka 2025., 21. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog sud u Splitu poslovni broj Pn-1155/2024 od 28. ožujka 2025. u točki I izreke za iznos od 37,16 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. i točki II izreke za iznos od 49,21 eura sa zateznom kamatom.

II Djelomičnom uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1155/2024 od 28. ožujka 2025. u točki I izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 130, 84 eura sa pripadajućom zateznom kamatom i u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 37,16 eura u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi uvećanoj za dodatna dva postotna poena i točki II izreke za iznos od 86,29 eura i sudi :

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 130,84 eura sa pripadajućom zateznom kamatom i zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 37,16 eura u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi uvećanoj za dodatna dva postotna poena, kao neosnovan.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 86,29 eura s zateznim kamatama, kao neosnovan.

III Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 48,68 eura, u roku od 15 dana dok se zahtjev u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 168,00 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 135,50 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. Protiv te presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) nalazi u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Uz navedeno bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 14. ZPP -a nalazi u tome što je tužitelj od nadležnog ministarstva tražio isplatu iznosa od 66,36 eura po danu provedenom u pritvoru, dok predmetnom tužbom potražuje isplatu iznosa od 354,29 eura po danu provedenom u pritvoru, to je u odnosu na razliku između ovih iznosa, dakle, za iznos od 278,93 eura tužbu trebalo odbaciti budući da u tom dijelu ne postoji identitet spora odnosu u tom dijelu nije ispunjena procesna pretpostavka iz članka 495. stavak 2. (članka 477. stavak 2.) ZKP/97. Navodi da je zastoj zastare mogao trajati najviše 3 mjeseca, sukladno odredbi članka 496. stavak 2. (članak 478. stavak 2.) ZKP/97 u vezi s stavkom 1. istoga članka, u kojem roku je nadležno ministarstvo trebalo odlučiti o podnesenom zahtjevu. Kako u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva tužitelja nadležno ministarstvo nije prihvatilo taj zahtjev odnosno u tom roku o podnesenom zahtjevu nije odlučilo, to su protekom istoga bile ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, sve sukladno odredbi članka 496. stavak 1. (članak 478. stavak 1.) ZKP/97. Stoga, kako je protekom roka iz članka 496. stavak 1. (članka 478. stavak 1.) ZKP/97 prestala postojati zakonska zapreka da tužitelj sudskim putem zahtjeva ispunjenje obveza što je suprotno stajalištu prvostupanjskog suda zastara nastavila teći s danom 11. srpnja 2020. Nastavno, kod nesporne činjenice da je zastara počela teći od trenutka zaprimanja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2020. odnosno prvog sljedećeg dana odnosno tj 4. siječnja 2020. a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. travnja 2024. to je s obzirom na propisani trogodišnji zastarni rok i tromjesečni zastoj zastare za predmetnu tražbinu nastupila zastara, sve sukladno odredbi članka 495. (članak 477.) i članak 496. (članak 478.) ZKP/97 u svezi odredbe članka 215. stavak 1. i članka 238. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO). Također se sud prvog stupnja ne očituje na istaknuti prigovor tuženice da potraživanje naknade štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina. Nadalje, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaju, osobito vremensko razdoblje provedeno u pritvoru, te vodeći računa o cilju i svrsi kojoj pravična naknada služi, dosuđeni iznos naknade štete po danu provedenom u pritvoru previsoko je odmjeren. Konačno, zatezna kamate na dosuđeni iznos glavnice nije u skladu s odredbom 29. stavak 2. ZOO-a jer ista za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate određuje, za svako polugodište , uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, za prvo polugodište primjenjuje se referenta stopa koja je na snazi do 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Isto tako, kako je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. tužitelju ponudila zaključenje nagodbe na ukupan iznos od 47.078,40 eura odnosno iznos od 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru, što je tužitelj odbio, to bi tužitelju na ponuđeni iznos od 37,16 eura pripadala zatezna kamata od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., sve polazeći od odredbe članka 169. stavka 2., članka 184. stavak 1. i članak 185. stavak 1. i 2. ZOO-a, a na ostatak dosuđenog iznosa od 135,00 eura od 10. travnja 2020. Prigovara i odluci o parničnom trošku.

5. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i naloži tužitelju plaćanje parničnog troška , podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba je djelomično osnovana.

8. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda tuženice, valja istaknuti da predmetni spor je spor malo vrijednosti u smislu odredbe članaka 458. stavak 1. ZPP-a jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos do 1.320,00 eura.

9.Prema odredbi članka 467. stavak 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP- a.

10. Prvostupanjsku presudu kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog bitne povrede odredbe iz članka 354. stavak 1. ZPP-a i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni u stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

12. Nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 14. ZPP-a jer prije podnošenja tužbe tužitelj se obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Činjenica da je tada potraživao iznos od 66,36 eura po danu, a sada iznos od 345,29 eura po danu što je 278,93 eura više, a imajući u vidu svrhu obraćanja kao i da se tužba temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i zahtjev za mirno rješenje spora, pa time što je tužbom zatražio veći iznos naknade štete od onoga iz zahtjeva, ne može se smatrati da nije ispunio procesnu pretpostavku za odnošenje tužbe iz članka 477. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ( "Narodne novine" broj 110/97 – dalje ZKP/97) u vezi s člankom 573. ZKP/08.

13. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljen žalbe na postojanje na neke od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 354,29 eura sa zateznom kamatom od 20. ožujka 2013. do isplate, s osnove neosnovanog boravka u istražnom zatvoru dana 19. ožujka 2013.

15. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bio optužen da bi 26. siječnja 20120. oko 11,00 sati na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete IU, znajući da se u to vrijeme u njemu nalazila njegova majka HU, te da je u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila kupaonici, da ju je udario tupotvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije razderotne rane, uslijed čega je ona pala na pod, a potom je iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica na nju, zadavši joj dvije strijelne ozljede prsnog koša, prijelom desne nadlaktice, ključnih kosti, lopatica, prvog, drugog desnog i trećeg i četvrtog lijevog rebra, koje predstavljaju osobito teške ozljede za život uslijed kojih je preminula, to jest da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela

– ubojstva, djelo opisano i kažnjivo po članku 90. Kaznenog zakona,

- da je odlukom Županijskog suda u Splitu broj K-45/10 od 10. listopada 2011. tužitelj proglašen krivim za naprijed navedeno kazneno djelo ubojstva, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je provedeno u pritvoru od 9. veljače 2010. pa nadalje,

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-983/11 od 6. ožujka 2012. ukinuta naprijed navedena prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu broj K-20/12 tuženik ponovno proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva, te mu je izrečena ista kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je provedeno u pritvoru od 9. veljače 2010. pa nadalje,

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-404/13 od 2. srpnja 2013. ponovno ukinuta prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu broj K-43/13 od 21. srpnja 2017. tuženik oslobođen optužbe zbog navedenog kaznenog dijela ubojstva,

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-483/17 od 10. srpnja 2018. ukinuta odluka Županijskog suda u Splitu broj K-43/13 te predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu broj K-13/18 tuženik oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva svoje majke HU **.**.2020.,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. odbijena je kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te potvrđena oslobađajuća prvostupanjska presuda broj K-13/2018.,

- da je punomoćnik tužitelja naprijed navedenu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020.,

- da je tužitelj u istražnom zatvoru boravio u razdoblju od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., ukupno 1240 dana, ili u godinama, 3 godine i 144 dana, što među strankama nije niti sporno,

- da se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa radi sporazuma o utvrđenju, vrsti i visini štete 10. travnja 2020.,

- da je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan, te mu je ponuđena isplata ukupnog iznosa od 46.078,40 eura, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru,

- da je predmetna tužba podnesena 26. ožujka 2024.

16. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, te cijeneći iskaz tužitelja u predmetu istog suda poslovni broj Pn-269/23 i Pn-321/23, sud prvog suda djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na odredbu iz članka 1110. stavak 3. ZOO-a budući da je ocijenio da tužitelj zbog povrede prava na slobodu pripada pravična novčana naknada neimovinske štete u iznosu od 168,00 eura.

17. Pri tom je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare, utvrđujući da je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž -679/18-7 primio 3. siječnja 2020., s tim da je podnošenjem zahtjev za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. sukladno odredbi članka 478. ZKP-a došlo do zastoja zastare, a koja je nastavila teći 2. veljače 2023. ponudom tuženice za isplatu iznosa od 46.078,40 eura, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru, pa sud prvog stupnja zaključuje da tužba podnesena 12. travnja 2024. godine, podnesena je unutar zastarnog roka od 3 godine iz članka 496. (478) ZKP/97 u vezi s odredbom članka 215. stavak 1. i članak 238. ZOO-a.

18. S tim u vezi sud prvog stupnja smatra da je ponudom tuženice od 2. veljače 2023. došlo do priznanja duga, čime sukladno odredbi članka 24. stavak 1. ZOO -a zastara prekinuta, pa je sukladno odredbi članka 245. stavak 1. ZOO-a. od tog dana zastara počela iznova teći, pa kako do podnošenja tužbe 12. travnja 2024. nisu protekle 3 godine, ocjenjuje da niti iz tog razloga nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

19. Na dosuđeni iznos tužitelju dosuđuje i kamatu koja teče od dana pisanog zahtjeva nadležnom ministarstvu temeljem odredbe članka 1103. ZOO-a to jest od 10. travnja 2020., po stopi propisanoj odredbom članka 29. ZOO-a.

20. I u fazi ovog žalbenog postupka, među strankama je sporno, da li tužitelj ima pravo na naknadu štete zbog istaknutog prigovora zastare od strane tuženice .

21. Prema odredbi članka 477. stavak 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od 3 godine od dan pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojem je optužba odbijena, odnosno od pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen a koji je u povodu žalbe rješavao viši sud – od dana primitka odluke višeg suda.

22. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj KŽ-679/18 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020. te je sukladno odredbi članka 478. stavak 1. ZKP-a zastarni rok počeo teći 4. siječnja 2020., a do zastoja zastarjenja je došlo 10. travnja 2020. u smislu odredbe članka 478. stavak 2. ZKP/97, kada je tužitelj sukladno odredbi članka 477. stavak 2. ZKP/97 podnio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog boravka u istražnom zatvoru te je zastara nastavila teći po proteku 3 mjeseca od podnošenja navedenog zahtjeva (članak 478. ZKP/97 i članak 238. stavak 2. ZOO-a).

23. Ovdje treba dodati da je pogrešno pravno stajalište suda prvog stupnja da je zastoj zastare trajao do 2. veljače 2023. kada je nadležno ministarstvo ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe koju isti nije prihvatio, jer zastoj zastare je trajao 3 mjeseca, budući da je to rok nakon kojeg oštećenik, ukoliko o njegovom zahtjevu nije odlučeno, može sukladno odredbi članka 478. stavak 1. ZKP/97 kod nadležnog suda podnijeti tužbu na naknadu štete protiv Republike Hrvatske.

24. Međutim, tuženica je dopisom od 2. veljače 2023. utvrdila da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponudila isplatu iznosa od 46.078,40 eura s osnove naknade štete, a što je suprotno žalbenim navodima tuženika i prema pravnom shvaćanju ovog suda u smislu odredbe članka 240. ZOO-a ima značenje priznanja dugu za taj iznos odnosno za iznos od 37,16 eura po danu.

25. Dakle, tuženica je time priznala zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 eura po danu te za taj iznos prema članku 240., stavak 1. ZOO-a nastupio prekid zastare koja je ponovo počela teći od dana priznanja odnosno 2. veljače 2023. (članak 245. stavak 2. ZOO-a). Kako je tužba podnesena 12. travnja 2024., a za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari.

26. U preostalom dijelu koji se odnosi na plaćanje iznosa od 130,84 eura (sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020.) zahtjev tužitelja nije osnovan, budući da je nastupila zastara.

27. Zatezne kamate na dosuđeni iznos teku prema čl. 1103. ZOO od dana kada je postavljen zahtjev za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. i teku do isplate, primjenom odredbe čl. 29. st. 2. ZOO po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima. U tom dijelu prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu glede visine stope zateznih kamata za razdoblje od 1. siječnja 2023. Naime, Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 156/22), koja je stupila na snagu 1. siječnja 2023. izmijenjen je čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22) tako da zatezne kamate na „ostale odnose“ teku po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Zbog toga je u preostalom dijelu, dakle za dva postotna poena zahtjev valjalo odbiti.

28. S obzirom na ishod ovog postupka primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima cijelog postupka.

29. Po okončanju ovog žalbenog postupka uspjeh tužitelja sada iznosi 55,38% uspjeh tužitelja u pogledu osnove je 100% i u pogledu visine je 10,76% iz čega proizlazi da je uspjeh tužitelja 55,38% (100% + 10,76%=110,76%:2=55,38%). Prema tome tužitelju za sastav tužbe prema Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa) pripada iznos od 100,00 eura i zastupanja na ročištu od 14. veljače 2025. prema Tbr. 9.1 Tarife iznos od 100,00 eura što je ukupno 200,00 eura uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46 Tarife) što je 50,00 eura daje ukupan iznos od 250,00 eura. Od navedenog iznosa tužitelju razmjerno uspjehu u sporu pripada 55,38% što je 138,45 eura.

30. Uspjeh tuženice u pogledu osnove je 0% i u pogledu visine je 89,24% iz čega proizlazi da je uspjeh tuženice 44,62% (0%+89,24%=89,24%:2=44,62%). Prema tome tuženici pripada trošak sastavak odgovora na tužbu prema Tbr. 8,1 Tarife u iznosu do 100,00 eura i trošak zastupanja na ročištu od 14. veljače 2025. prema Tbr. 9.1 Tarife u iznosu od 100,00 eura što je ukupno 200,00 eura. Od navedenog iznosa razmjerno uspjehu u postupku, tuženici pripada 44,62% što iznosi 89,24 eura.

31. Kada se pripadajući trošak tužitelja u iznosu od 138,45 eura umanji za pripadajući trošak tuženice u iznosu od 89,24 eura proizlazi da je tuženica u obvezi nadoknaditi tužitelju trošak u iznosi od 49,21 eura.

32. Tuženici je razmjerno uspjehu u žalbenom postupku koji iznosi 77,88% (pobijano 168,00 eura uspjeh 130,84 eura) priznat trošak sastava žalbe u iznosu od 97,35 eura, budući da puni iznos tog troška iznosi 125,00 eura (Tbr. 10 .1 Tarife).

33. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u dijelu točke I izreke i dijelu točke II izreke, a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu iz članka 368. stavak 1. ZPP-a. Istovremeno djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice presuda suda prvog stupnja djelomično preinačena u točki I i točki II izreke, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz članka 373. točka 3. ZPP-a.

U Rijeci 21. svibnja 2026

Sutkinja

Helena Vlahov Kozomara