Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1654/2025- 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koga zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3631/2024-14 od 17. srpnja 2025, u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3631/2024-14 od 17. srpnja 2025. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o [broj kredita] od 31. srpnja 2007., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“(točka I izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 350,47 eura sa zateznim kamatama tekućim od 4. kolovoza 2007. do isplate(točka II izreke), kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.132,72 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2025. do isplate(točka III izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetna odredba čl. 3.-naknada Ugovora o [broj kredita] od 31. srpnja 2007., zaključenog između stranaka, kojim je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 350,47 eura s kamatama i troškova postupka.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 31. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.018,63 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, te da je predmetnim ugovorom, u čl. 3., ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, odnosno 350,47 eura, koju je tužitelj platio 3. kolovoza 2007.

7. Ocjenom provedenih dokaza, uvidom u narečeni Ugovor o kreditu, te prihvaćanjem uvjerljivim iskaza tužitelja, koji je u bitnom naveo da je navedeni kredit sklopio radi kupovine automobila za osobne potrebe, da je dolaskom u autokuću ... i na pitanje o raspoloživim opcijama dobio odgovor da postoji samo jedna opcija-kredit u švicarcima u Raiffeisen banci, da se uglavnom, sve vezano za kredit odvijalo u autokući, da mu je na upit za ugovorenu naknadu rečeno da istu mora platiti kako bi uopće dobio kredit, odnosno da je to bilo u sklopu svega kao paket aranžman, da nije precizirano na što se navedena naknada odnosi, niti je bilo pregovora o tome, sud prvog stupnja utvrđuje da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Stoga, pozivom na odredbe iz čl. 81. st. 1. i 2., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 96/03-dalje ZZP/03), utvrđuje da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi.

8. Naime utvrđuje, da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, odnosno da se o njoj nije moglo pregovarati jer je ista bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika, te da se bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radilo, prouzročila značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Pozivom na odredbe iz čl. 323. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) tuženika obvezuje isplatiti tužitelju iznos od 350,47 eura na ime plaćene naknade, s kamatama počev od 4. kolovoza 2007., odnosno od prvog slijedećeg dana kada je izvršena uplata.

10. Prigovor zastare tuženika odbija kao neosnovan utvrđenjem da ista počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, o čemu je zauzeto i shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.

11. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP- a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(„Narodne novine“ broj 138/23).

12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

13. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 326. a i čl. 186. c ZPP-a, budući da se neosnovano žalbenim navodima ističe da tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu nije dospio, pa da je i u tom dijelu tužbu trebalo odbaciti.

14. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da su u obrazloženju pobijane presude sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su iznijele i dokazi koje su predložile, navedeno je i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, kao i koje odredbe materijalnog prava je primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

15. Stoga, nisu osnovani ni žalbeni navodi da bi pobijanom presudom tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, tvrdnjom da se sud nije očitovao o prigovorima tuženika, budući da suprotno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude.

16. Isto tako, donošenjem navedene presude, sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

17. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 31. srpnja 2007. bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. Iz sadržaja citiranog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja predmetne naknade u skladu s tarifom naknada banke, bila lako uočljiva, dakle, transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bile razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

19. Pri tome treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, te je pravilno zaključio da te odredbe nisu sastavljene na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takvih odredba proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. U odnosu na visinu naknade za obradu kredita, za navesti je da je ona određena tarifom naknada banke, u omjeru 3,30% od iznosa kredita, te da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena, međutim ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 3,30% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Naime, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom tarifom, o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, dakle, pregovarati o visini, za zaključiti je da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

22. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o suprotnom, već je naprotiv, u konkretnom slučaju utvrđeno da je plaćanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kada tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Za navesti je i da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako prilikom korištenja kredita nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

23. Prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, za ukazati je i na praksu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

24. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za obradu kredita.

25. Činjenica da je predmetni ugovor ispunjen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, budući da nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanja ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Prema tome, potrošaču pripada pravo na naknadu iznosa koji je platio trgovcu na temelju ništetne ugovorne odredbe.

25.1. Pri tome je za istaknuti da nisu osnovani žalbeni navodi da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, budući da je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena u ovom postupku u kojem je predmet spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te posljedično tome isplata s osnove takve ništetne odredbe.

26. Pravilno je stajalište suda da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

27. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

28. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovi tako i visini, utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu je za navesti da nisu osnovani žalbeni navodi da bi tužitelju bio pogrešno dosuđen trošak sastava obrazloženog podneska od 21. studenog 2024., kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu neosnovanom tvrdnjom da tužitelj u tom podnesku nije iznio nikakve nove činjenice važne za odluku u sporu, te da tužitelju trošak navedenog podneska pripada prema Tbr. 8.1. Tarife.

29. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao izreci ove presude.

30. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 21. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović