REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Cvečić Hoxha, uz sudjelovanje Katje Blašković, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene ČBF, zbog prekršaja iz članka 149. stavak 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 19/22. – dalje u tekstu: ZZP), povodom optužnog prijedloga Državnog inspektorata, Područni ured Rijeka, Ispostava u Puli, KLASA: 336-02/23-01/3915, URBROJ: 443-02-02-19-23-4 od 19. travnja 2023., 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Na temelju članka 182. stavak 1. Prekršajnog zakona se („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22. – dalje u tekstu: PZ) okrivljena ČBF, OIB: [osobni identifikacijski broj], rođena **.**.1971., s prebivalištem u [adresa],

o s l o b a đ a o d o p t u ž b e

da bi inspekcijskim nadzorom dana 9. ožujka 2023. bilo utvrđeno da je u razdoblju od 2. siječanja 2023. do 9. ožujka 2023. u ugostiteljskom objektu, caffe baru „Patinaggio“ u Puli, Marulićeva 4, prilikom pružanja usluga koristila nepoštenu odnosno agresivnu poslovnu praksu zabranjenu odredbama člankom 33., 34., 35., 38., i 39. točka 3. ZZP, koju je koristila u odnosu prema potrošačima na način da je za usluge koje pruža: pivo domaće na 0,5 mpc na dan 31. prosinca 2022. 17,00 kn/2,26 eur, dana 2. siječnja 2023. mpc 2,40 eura/18,08 kn, povećanje cijene usluga od 6,19%, čaj mpc na dan 31. prosinca 2022. 13,00 kn/1,73 eur, dana 2. siječnja 2023. mpc 1,90 eura/14,32 kn, povećanje cijene usluga od 9,83%, neopravdano povećala maloprodajne cijene nakon 31. prosinca 2022. pri čemu su doveli goste kao potrošače u nepovoljniji financijski položaj, koristeći uvođenje eura 1. siječnja 2023. kao službene valute te okolnosti u kojima se potrošači nalaze, a koje okolnosti su bitno utjecale na odluku potrošača pri kupnji usluga,

dakle koristila se nepoštenom odnosno agresivnom poslovnom praksom, čime je počinila prekršaj iz članka 34. do 39. ZZP.

II Na temelju članka 140. stavak 1. i 2. PZ troškovi prekršajnog postupka iz članka 138. stavak 2. točka 2. do 5. i točka 7. padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranim optužnim prijedlogom okrivljenica se tereti da je počinila predmetni prekršaj na način opisan u izreci.

2. Ispitujući optužni prijedlog utvrđeno je da djelo koje se okrivljenici stavlja na teret nije prekršaj.

3. Novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 15.000,00 kuna kaznit će se, sukladno članku 149. stavak 1. i 3. ZZP, trgovac – fizička osoba koja se, između ostalog, koristi praksom koja je nepoštena u smislu članaka 34. do 40. istog Zakona.

6. Zakon o zaštiti potrošača propisuje:

Čl. 33. Nepoštena poslovna praksa je zabranjena.

Čl. 34. (1) Poslovna praksa je nepoštena:

- ako je suprotna zahtjevima profesionalne pažnje i

- ako, u smislu određenog proizvoda, bitno utječe ili je vjerojatno da će bitno utjecati na ekonomsko ponašanje prosječnog potrošača kojemu je takva praksa namijenjena ili do kojega ona dopire odnosno prosječnog člana određene skupine potrošača na koju je ta praksa usmjerena.

(2) Poslovna praksa koja će vjerojatno bitno utjecati na ekonomsko ponašanje samo jasno odredive skupine potrošača koji su zbog tjelesnih ili duševnih mana, dobi ili lakomislenosti posebno osjetljivi na određenu poslovnu praksu ili određeni proizvod, i to na način koji je trgovac mogao razumno predvidjeti, procjenjivat će se iz perspektive prosječnog člana te skupine potrošača.

(3) Odredba stavka 2. ovoga članka ne utječe na dopuštenost korištenja uobičajene i zakonite promidžbene prakse preuveličavanja ili davanja izjava za koje se ne očekuje da budu shvaćene doslovno.

(4) Nepoštenom poslovnom praksom posebno se smatra:

- zavaravajuća poslovna praksa i

- agresivna poslovna praksa.

Čl. 35. (1) Poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži netočne informacije, zbog čega je neistinita ili ako na neki drugi način, uključujući njezino cjelokupno predstavljanje, pa čak ako je informacija činjenično točna, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača u vezi s nekom od okolnosti navedenih u stavku 2. ovoga članka, čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

(2) Okolnosti iz stavka 1. ovoga članka na koje se zavaravajuća poslovna praksa odnosi jesu:

1. postojanje ili priroda proizvoda

2. osnovna obilježja proizvoda, kao što su njegova dostupnost, koristi, rizici, izvedba, sastav, pripadci, postojanje postprodajne pomoći potrošaču i sustava rješavanja pritužbi, metode i datum izrade ili nabave, dostava, podobnost za ostvarivanje svrhe, način korištenja, količina, specifikacija, zemljopisno ili tržišno podrijetlo, rezultati koji se očekuju od njegove uporabe ili rezultati i bitni pokazatelji testova ili provjera provedenih na proizvodu

3. opseg obveza trgovca, motivi poslovne prakse te priroda postupka prodaje, bilo koja izjava ili simbol koji se odnosi na izravno ili neizravno sponzorstvo ili odobrenje trgovca ili proizvoda

4. cijena proizvoda ili način na koji je ona izračunata ili postojanje određene pogodnosti u odnosu na cijenu

5. potreba servisiranja, rezervnih dijelova, zamjene ili popravka

6. priroda, obilježja i prava trgovca ili njegova zastupnika, kao što su njegov identitet, imovina, kvalifikacije, status, odobrenja, članstvo u određenim udruženjima ili povezanost s nekim drugim subjektima, njegovo industrijsko, komercijalno ili drugo intelektualno vlasništvo, nagrade i priznanja

7. prava potrošača, uključujući prava koja potrošač ima na temelju pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke

8. rizici kojima potrošač može biti izložen.

(3) Poslovna praksa se smatra zavaravajućom ako, u konkretnom slučaju uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja, prosječnog potrošača navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio, a uključuje:

1. bilo koji oblik stavljanja proizvoda na tržište, uključujući i usporedno oglašavanje koje dovodi do poistovjećivanja tog proizvoda s nekim drugim proizvodom, žigom, zaštićenim imenom ili drugim znakom raspoznavanja konkurenta na tržištu

2. nepoštivanje obveza, od strane trgovca, koje proizlazi iz pravila postupanja trgovaca koja ga obvezuju, uz pretpostavku da ta obveza ne predstavlja tek namjeru, već je riječ o čvrstoj obvezi koju je moguće provjeriti te uz pretpostavku da je trgovac u okviru poslovne prakse naznačio da je vezan tim pravilima postupanja

3. svako stavljanje robe na tržište Republike Hrvatske uz tvrdnju da je identična robi stavljenoj na tržište u drugim državama članicama iako se ta roba značajno razlikuje po sastavu ili obilježjima, osim ako je to opravdano legitimnim i objektivnim kriterijima.

Prema čl 6. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu, dalje: Direktiva, poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži lažne informacije te je stoga neistinita ili ako na bilo koji način, uključujući sveukupno predstavljanje, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača, čak i ako je informacija činjenično točna, i to u odnosu na jedan ili više sljedećih čimbenika, te ako u bilo kojem od spomenutih slučajeva potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio.

Poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži netočne informacije, zbog čega je neistinita ili ako na neki drugi način, uključujući njezino cjelokupno predstavljanje, pa čak ako je informacija činjenično točna, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača u vezi s nekom od okolnosti navedenih u članku 35. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača, čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

Dakle, poslovna praksa će se smatrati zavaravajućom ako:

- sadrži netočne informacije, zbog čega je neistinita

- ako na neki drugi način, uključujući njezino cjelokupno predstavljanje, pa čak ako je informacija činjenično točna zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača u vezi s nekom od okolnosti navedenih u članku 35. stavku 2. Zakona o zaštiti potrošača

- čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

7. Imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Direktive te činjenični opis djela, u činjeničnom opisu djela nisu opisana bitna obilježja zavaravajuće poslovne prakse.

8. Agresivna poslovna praksa propisana je odredbom članka 38. Zakona o zaštiti potrošača. Poslovna praksa smatra se agresivnom ako u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja korištenjem uznemiravanja, prisile, uključujući fizičku silu ili prijetnju te nedopušten utjecaj, u bitnoj mjeri umanjuje ili je vjerojatno da će umanjiti slobodu izbora ili postupanja prosječnog potrošača u vezi s proizvodom te ga time navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

Prema čl. 39. stavka 1. točke 3. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom odlučivanja o tome je li u poslovnoj praksi korišteno uznemiravanje, prisila, uključujući silu ili prijetnju ili nedopušten utjecaj, vodit će se računa o tome je li trgovac iskorištavao nesretne ili druge okolnosti u kojima se potrošač nalazio, a koje su bile tolikog značenja da su umanjile sposobnost potrošača da razumno rasuđuje, a trgovac je bio svjestan da će te okolnosti utjecati na odluku potrošača u odnosu na proizvod.

Prema članku 8. Direktive, poslovna praksa smatra se agresivnom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti, uznemiravanjem, prisilom, uključujući uporabu fizičke sile te nedopuštenim utjecajem osjetno narušava ili je vjerojatno da će narušiti slobodu izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje u vezi s proizvodom, te ga na taj način navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o transakciji koju inače ne bi donio.

-Prema članku 9. stavku c) Direktive, pri utvrđivanju koristi li se u poslovnoj praksi uznemiravanje, prisila, uključujući uporabu fizičke sile, ili nedopuštenim utjecajem, u obzir se uzima slučaj kada trgovac iskorištava specifičnu nesreću ili okolnosti takve težine koja narušava potrošačevo prosuđivanje, čega je trgovac svjestan, kako bi utjecao na potrošačevu odluku vezanu uz proizvod.

Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, poslovna praksa smatra se agresivnom ako u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja korištenjem uznemiravanja, prisile, uključujući fizičku silu ili prijetnju te nedopušten utjecaj, u bitnoj mjeri umanjuje ili je vjerojatno da će umanjiti slobodu izbora ili postupanja prosječnog potrošača u vezi s proizvodom te ga time navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

Prema članku 8. Direktive, poslovna praksa smatra se agresivnom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti uznemiravanjem, prisilom, uključujući uporabu fizičke sile te nedopuštenim utjecajem osjetno narušava ili je vjerojatno da će narušiti slobodu izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje u vezi s proizvodom, te ga na taj način navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o transakciji koju inače ne bi donio.

Prema članku 9. stavku c) Direktive, pri utvrđivanju koristi li se u poslovnoj praksi uznemiravanje, prisila, uključujući uporabu fizičke sile, ili nedopuštenim utjecajem, u obzir se uzima slučaj kada trgovac iskorištava specifičnu nesreću ili okolnosti takve težine koja narušava potrošačevo prosuđivanje, čega je trgovac svjestan, kako bi utjecao na potrošačevu odluku vezanu uz proizvod.

9. U skladu s člankom 5. stavkom 2. Direktive, poslovna je praksa nepoštena ako je u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje i ako „bitno narušava ili je vjerojatno da će bitno narušiti” gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača. No člancima 6., 7. i 8. zabranjuje se zavaravajuća ili agresivna poslovna praksa ako navodi ili je vjerojatno da će prosječnog potrošača navesti „da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio”. Zahtjev da se poslovnom praksom mora moći narušiti gospodarsko ponašanje potrošača kako bi se smatrala nepoštenom drugačije je formuliran u članku 5. stavku 2., nego u člancima 6., 7. i 8 Direktive. No članak 5. stavak 2. trebao bi se tumačiti u vezi s člankom 2. točkom e), koja glasi: „bitno narušavanje gospodarskog ponašanja potrošača” znači korištenje poslovne prakse s ciljem bitnog narušavanja potrošačeve sposobnosti da donese informiranu odluku, što potrošača navodi na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.'' Na temelju članka 5. stavka 2. Direktive, ono što određuje narušava li bitno poslovna praksa gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača ili je vjerojatno da će ga bitno narušiti, jest navodi li poslovna praksa, ili je vjerojatno da će navesti potrošača, da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio.

Pri utvrđivanju koristi li se u poslovnoj praksi uznemiravanje, prisila, uključujući uporabu fizičke sile, ili nedopuštenim utjecajem, u obzir se uzima slučaj kada trgovac iskorištava specifičnu nesreću ili okolnosti takve težine koja narušava potrošačevo prosuđivanje, čega je trgovac svjestan, kako bi utjecao na potrošačevu odluku vezanu uz proizvod.

Direktivom se osigurava jedinstvena definicija agresivne poslovne prakse koja se može primjenjivati diljem EU-a. Njome se trgovce sprečava u usvajanju prodajnih tehnika kojima se ograničava sloboda izbora ili postupanja potrošača s obzirom na proizvod, čime se narušava njihovo gospodarsko ponašanje.

10. Slijedom navedenog, zaključuje se da u činjeničnom opisu izvršenja prekršaja nisu navedene odlučne činjenice koje čine činjenični supstrat zavaravajuće, odnosno agresivne poslovne prakse opisane u Zakonu o zaštiti potrošača, odnosno Direktivi, zbog čega je okrivljenicu valjalo osloboditi od optužbe, jer djelo, opisano na način kako je to učinio tužitelj, po propisu nije prekršaj, odnosno ne može se podvesti pod prekršaj iz članka 149. stavka 1. točke 49. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača.

U okolnostima konkretnog predmeta, u kojima je sud vezan elementima nepoštenosti koje navodi ovlašteni tužitelj, utvrđuje se da povećanje cijena uslijed promjene valute, samo po sebi, ne predstavlja nedopušten utjecaj na potrošača za koji je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio. Uvođenje eura nije „nesretna ili druga okolnost“ kakvu u vidu ima odredba članka 39. točke 3. Zakona o zaštiti potrošača, koja bi bila tolikog značenja da je mogla umanjiti sposobnost potrošača da razumno rasuđuje. Promjena službene valute, pored pripremnih radnji koje su obavljene prije uvođenja eura i na samom početku njegove uporabe, nije takva okolnost koja bi mogla umanjiti sposobnost prosječnog potrošača da razumno rasuđuje i da primijeti povećanje cijena, pogotovo kod obveze dvojnog iskazivanja cijena, prije i nakon 1. siječnja 2023.

11. Prekršaj iz članka 149. stavka 1. točke 49. Zakona o zaštiti potrošača čini trgovac – pravna osoba ako se koristi praksom koja je nepoštena u smislu članaka 34. do 40. toga Zakona. Iz takvog pravnog opisa prekršaja, proizlazi da u činjeničnom opisu konkretnog prekršaja mora biti opisana poslovna praksa koju navodno primjenjuje okrivljenica te moraju biti naznačena obilježja koja tu poslovnu praksu čine nepoštenom u smislu članaka 34. do 40. Zakona o zaštiti potrošača. Je li poslovna praksa nepoštena, odlučuje se u granicama onoga što je opisao ovlašteni tužitelj u činjeničnom opisu prekršaja. Neopravdano povećanje cijena, zbog uvođenja eura kao službene valute u RH, i dovođenje potrošača u nepovoljniji financijski položaj, predstavlja kršenje načela iz članka 7. stavka 2. i članka 8. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, ali nije propisano kao prekršaj tim Zakonom.

12. Kod takvog stanja činjeničnog opisa vidljivo je da su u potpunosti izostale odlučne činjenice koje se trebaju podvesti pod biće prekršaja koji se okrivljenici stavlja na teret zbog čega opisano djelo nije prekršaj.

13. Sukladno navedenom, valjalo je okrivljenicu osloboditi na temelju članka 182. točka 1. PZ jer opisano djelo nije prekršaj, a sud takvu ovlast, prilikom odlučivanja o optužnom prijedlogu, crpi iz članka 161. stavak 6. PZ.

U Puli, 21. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Cvečić Hoxha, v.r.

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od osam dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za prvostupanjski i drugostupanjski sud, a o žalbi odlučuje Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

DNA:

1. okrivljenici

2. ovlaštenom tužitelju