Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1276/2025- 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Samardžiji, odvjetniku iz Nove Gradiške, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj P-303/2024-17 od 9. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj

svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj P-303/2024-17 od 9. srpnja 2025. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 22. veljače 2007., između tužitelja ĆČ kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. kao kreditora i pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kreditor u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke(točka I izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 1.323,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2019. do isplate(točka II izreke) te naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.046,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja 9. srpnja 2025. do isplate(točka III izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetna odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 22. veljače 2007. između stranaka, a u dijelu u kojem je ugovoreno da je kreditor u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke, te zahtjev za isplatu iznosa od 1.323,25 eura s kamatama te parničnog troška.

6. Među strankama nije prijeporno da je 22. veljače 2007. između tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) i pravnog prednika tuženika (Slavonska banka d.d. Osijek) kao kreditora realiziran namjenski kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 89.000,00 CHF, da je u čl. 9. st. 2 Ugovora o kreditu navedeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke. Iznos od 9.970,03kn / 1.323,25€ je prema pregledu prometa (str. 25 spisa) za klijenta ĆČ za kredit od 22. veljače 2007. naplaćen sa 19. prosinca 2019. na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita te je isti iznos tuženik naplatio tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita. Nije prijeporno i da je prema pregledu prometa za klijenta ĆČ **.**.2019. naplaćen iznos od 9.970,03 kn/1.323,25[1] eura na ime naknade za prijevremenu otplatu predmetnog kredita.

7. Ocjenom provedenih dokaza, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, te prihvaćajući iskaz tužitelja koji je naveo da je kredit podignut u poslovnici tuženika u Novoj Gradiški, da je djelatnik tuženika tužitelju savjetovao podići kredit u valuti CHF s obzirom da je isti bio najpovoljniji u smislu manje kamatne stope, a samim time i manje mjesečne rate, kada je došao potpisati ugovor da je isti već bio unaprijed pripremljen i nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, da se nakon rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope, 2019. obratio banci sa zahtjevom za prijevremenu otplatu kredita jer mu je to bilo povoljnije, kojom prilikom mu je naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita, a da mu u banci nije objašnjeno na što se ta naknada odnosila, niti razlozi zbog kojih je naplaćena, već mu je rečeno da je to iznos koji mora platiti kako bi prijevremeno zatvorio kredit, da mu nije objašnjeno za koje radnje banke je ta naknada određena, a rečeno mu je da se navedena naknada obračunava prema Tarifi banke, u postotku od iznosa neotplaćenog dijela kredita, te da nije upoznat s kojim postotkom je banka izračunala naknadu niti na koji se način ta naknada formirala i u čemu je razlika ako se otplaćuje manji ili veći iznos preostalog kredita, sud prvog stupnja pozivom na odredbe čl. 81. st. 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP/03) utvrđuje da je predmetna odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna, budući da se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik(kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.

8. Pri tome utvrđuje da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

9. Stoga, pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik sadržajem čl. 9. st. 2. tog ugovora, utvrđuje i da tako određena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita a koju samostalno određuje banka prema svom zaključnom obračunu, pri čemu je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita, pokazuje da korisnik kredita nije imao mogućnost utjecaja na tako određenu naknadu, koja odredba je sadržana u pismenom ugovoru o kreditu koji je tužitelj kao korisnik kredita potpisao i o kojoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo, što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu. U odnosu na tvrdnje tuženika o suprotnom, utvrđuje da je na istom teret dokaza da je tijekom predmetnog postupka objasnio na što se s obzirom na odredbu čl. 9. st. 2 ugovora, naknada za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu odnosi. Prema sadržaju čl. 9. st 2. ugovora utvrđuje da se ista odnosi na plaćanje neodređenog iznosa prema zaključenom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke, pri čemu nije jasno na koje bankarske usluge se takav ugovoreni iznos naknade odnosi, niti kojim kriterijem se kreditor, ovdje tuženik rukovodio kad je iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita vezao prema tarifi banke na preostali iznos kredita. Utvrđuje nejasnim kako je visina naknade za prijevremenu otplatu vezana za preostali iznos kredita, jer na taj način, ukoliko je kredit ranije prijevremeno otplaćen i ako je ostao veći iznos neotplaćene glavnice, taj će iznos naknade biti veći u obračunu banke u odnosu na prijevremeno zatvaranje kredita pri kraju otplate samog kredita, iako su bankarske usluge pri obračunu i poslovi banke koje treba obaviti pri prijevremenom zatvaranju kredita iste po obimu, a da visina naknade ovisi samo o iznosu preostalog neotplaćenog kredita.

10. Pri tome se sud prvog stupnja pozvao i na Direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te presudu Suda Europske unije od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu čl. 3. Direktive 93/13 u kojoj navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue

Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, utvrđuje da je Sud EU već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

11. Pozivom na odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), tuženika obvezuje isplatiti tužitelju iznos od 9.970,03 kn/1.323,25 eura sa zateznim kamatama od stjecanja tog iznosa, 20. prosinca 2019., utvrđenjem da je tuženik nesavjesni stjecatelj(čl. 1115. ZOO-a).

12. Prigovor zastare potraživanja restitucijskog zahtjeva sud odbija utvrđenjem da rok zastare od 5 godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora počinje teći dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a kako je izraženo i u pravnom shvaćanju građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske- izvod iz zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

12.1. Utvrđuje da je takvo tumačenje i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., RČ i KČ, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Ć, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C-679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)."

13. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, budući da je tuženiku omogućeno raspravljanje, a što čini i podnošenjem predmetne žalbe.

14.1. Isto tako, navedena povreda postupka nije počinjena ni time što sud nije prihvatio prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost troška financiranja te nastanka i visine štete koju da bi tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, budući da tuženik istovremeno u žalbi navodi da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije moguće utvrditi koju će naknadu za prijevremenu otplatu morati naplatiti, jer ne zna hoće li tužitelj zatražiti prijevremenu otplatu kredita, a ni u kojem trenutku, a ovo i sve tim više što nastala šteta, a time i visina naplaćene naknade ovisi o stanju tržišta u trenutku zahtjeva za prijevremenu otplatu. Stoga, kada navedeno nije znao tuženik, isto upućuje na neinformiranost tužitelja kao potrošača, što će se naknadno obrazložiti, te je pravilno ovaj dokazni prijedlog odbijen kao nepodoban.

15. Nije počinjena ni apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te je istu moguće ispitati.

16. Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

17. Isto tako, donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

18. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 22. veljače 2007. bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

19. Iz sadržaja citiranog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 9. st.2. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja predmetne naknade bila lako uočljiva, dakle, transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bile razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

20. Pri tome treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je pravilno zaključio da ta odredba nije sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

22.1. Suprotno nije moguće zaključiti niti iz pisanih izjava djelatnika tuženika PČ i LČ, koje izjave su priložene uz odgovor na tužbu, a u kojima imenovani izrijekom navode da nisu sudjelovali u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu sa korisnicima kredita.

23. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini. Dodatno je za uputiti na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tuženice na njezine opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do nadoknađivanja dijela iznosa koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle prikrivenu izmaklu dobit.

24. Pozivanje tuženika na odredbu čl. 1024. ZOO-a, odnosno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te da je u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, ne isključuje primjenu citiranih odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi te da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovaranje sporne odredbe nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi da tužitelj ne uživa pravnu zaštitu.

25. Pravilno je stajalište suda da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, budući da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tako je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

26. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, cijeneći da se tuženik prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

27. Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

28. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao izreci ove presude.

29. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 21. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović