Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-572/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sudaca Vesne Stokrp kao predsjednika vijeća, Ivane Mašić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Britvec, kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. tužiteljice VB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. tužiteljice SB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje zastupa Zoran Galić, odvjetnik u Zagrebu, kao preuzimatelj ureda punomoćnika Davora Pušića, odvjetnika u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, OIB: 38922958547, sa sjedištem u [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe (dalje u tekstu: žalba) tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-457/2012-191 od 22. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-457/12-191 od 22. studenoga 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje da I. tužitelju AB isplati iznos od 630.219,81 kn sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje da I. tužitelju AB isplati iznos od 9.277,74 kn sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje da I. tužitelju AB isplati iznos od 514.414,99 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje da I. tužitelju AB isplati iznos od 380.473,47 kn sa zateznim kamatama do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućim:

- na iznos od 4.532,00 kn od 15.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4.532,00 kn od 15.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4.532,00 kn od 15.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4.532,00 kn od 15.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4.532,00 kn od 15.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4.532,00 kn od 15.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4.617,00 kn od 15.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4.617,00 kn od 15.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4.617,00 kn od 15.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4.617,00 kn od 15.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4.617,00 kn od 15.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4.617,00 kn od 15.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4.617,00 kn od 15.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4.617,00 kn od 15.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4.617,00 kn od 15.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4.617,00 kn od 15.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4.617,00 kn od 15.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4.617,00 kn od 15.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 3.956,77 kn od 15.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 3.993,54 kn od 15.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 3.883,22 kn od 15.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 3.993,54 kn od 15.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 4.729,00 kn od 15.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 4.250,95 kn od 15.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 3.919,99 kn od 15.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 3.919,99 kn od 15.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 4.508,37 kn od 15.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 4.729,00 kn od 15.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 4.729,00 kn od 15.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 4.729,00 kn od 15.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 4.768,00 kn od 15.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 4.768,00 kn od 15.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 4.768,00 kn od 15.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 4.768,00 kn od 15.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 4.768,00 kn od 15.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 4.768,00 kn od 15.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 4.768,00 kn od 15.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 4.768,00 kn od 15.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 4.768,00 kn od 15.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 4.768,00 kn od 15.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 4.768,00 kn od 15.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 4.768,00 kn od 15.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 4.798,00 kn od 15.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 4.798,00 kn od 15.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 4.798,00 kn od 15.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2.551,73 kn od 15.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2.517,67 kn od 15.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2.517,67 kn od 15.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2.517,67 kn od 15.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2.517,67 kn od 15.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2.517,67 kn od 15.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2.517,67 kn od 15.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2.553,40 kn od 15.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2.553,40 kn od 15.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 2.523,40 kn od 15.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 2.523,40 kn od 15.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 2.523,40 kn od 15.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 2.523,40 kn od 15.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 2.523,40 kn od 15.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 2.404,41 kn od 15.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 2.404,41 kn od 15.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 2.404,41 kn od 15.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 2.404,41 kn od 15.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 2.404,41 kn od 15.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 2.404,41 kn od 15.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 2.404,41 kn od 15.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.513,53 kn od 15.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.513,53 kn od 15.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.513,53 kn od 15.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.513,53 kn od 15.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.513,53 kn od 15.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.513,53 kn od 15.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.513,53 kn od 15.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.513,53 kn od 15.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.513,53 kn od 15.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.513,53 kn od 15.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.513,53 kn od 15.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.485,91 kn od 15.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.563,36 kn od 15.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.654,25 kn od 15.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.563,36 kn od 15.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.563,36 kn od 15.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.563,36 kn od 15.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.563,36 kn od 15.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.563,36 kn od 15.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.563,36 kn od 15.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.563,36 kn od 15.10.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.563,36 kn od 15.11.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.563,36 kn od 15.12.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.563,36 kn od 15.01.2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.587,00 kn od 15.02.2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.587,00 kn od 15.03.2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.587,00 kn od 15.04.2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.587,00 kn od 15.05.2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.587,00 kn od 15.06.2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.587,00 kn od 15.07.2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.587,00 kn od 15.08.2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.587,00 kn od 15.09.2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.587,00 kn od 15.10.2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.587,00 kn od 15.11.2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.587,00 kn od 15.12.2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.109,50 kn od 15.01.2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.109,51 kn od 15.02.2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.109,50 kn od 15.03.2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.109,51 kn od 15.04.2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.109,50 kn od 15.05.2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.109,51 kn od 15.06.2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.109,50 kn od 15.07.2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.109,51 kn od 15.08.2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.109,50 kn od 15.09.2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.109,50 kn od 15.10.2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.109,51 kn od 15.11.2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.109,50 kn od 15.12.2017. pa do isplate,

- na iznos od 1.988,92 kn od 15.01.2018. pa do isplate,

- na iznos od 1.988,92 kn od 15.02.2018. pa do isplate,

- na iznos od 1.988,92 kn od 15.03.2018. pa do isplate,

- na iznos od 1.988,92 kn od 15.04.2018. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje da I. tužitelju AB isplati iznos od 578.641,25 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje da II. tužiteljici VB isplati iznos od 330.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za

referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje da I. tužitelju AB isplati iznos od 110.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje da II. tužiteljici VB isplati iznos od 110.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IX. Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje da III. tužiteljici SB isplati iznos od 110.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

X. Nalaže se tuženiku da I. tužitelju naknadi prouzrokovan parnični trošak u iznosu od 202.256,66 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

XI. Nalaže se tuženiku da II. tužiteljici naknadi prouzrokovan parnični trošak u iznosu od 202.256,66 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

XII. Nalaže se tuženiku da III. tužiteljici naknadi prouzrokovan parnični trošak u iznosu od 202.256,66 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

XIII. Odbija se prestali dio tužbenog zahtjeva I. tužitelja za isplatu iznosa od 16.619,52

kn sa zateznim kamatama.

XIV. Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 612.615,00 kn.“

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje ili da preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka , a traži i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitivanjem pobijanog djela prvostupanjske presude nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11., članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 214. ZPP, a niti bitne povrede odredba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP) , da je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, iz razloga kako slijedi.

6. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude je razumljiva, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, a obrazloženje sadrži jasne i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama, u skladu s odredbom članka 338. stavkom 4. ZPP, odnosno suprotno žalbenim navodima, donošenjem pobijane presude nisu povrijeđena pravila o sadržaju presude.

7. Sud prvog stupnja iscrpno je analizirao sve provedene dokaze, posebno iskaze saslušanih stranaka i svjedoka, nalaze i mišljenja prometno-medicinskog, medicinskog i financijskog vještaka, kao i opsežnu medicinsku i drugu dokumentaciju priloženu spisu. Za svako svoje činjenično utvrđenje sud je dao logične, životne i pravno prihvatljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8. Neosnovano tuženik tvrdi da prvostupanjski sud nije odlučio o svim prigovorima istaknutima tijekom postupka. Iz sadržaja obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da se sud prvog stupnja očitovao o svim odlučnim pitanjima, uključujući prigovor promašene pasivne legitimacije, prigovor suodgovornosti 1. tužitelja, prigovor zastare, osporavanje visine štete te osporavanje kapitalizacije rente .

9. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 214. ZPP na koju se poziva tuženik (točka 1. obrazloženja žalbe).

10. Naime, nije osnovan niti žalbeni navod da je sud prvog stupnja odlučivao o zahtjevima o kojima nije mogao raspravljati zbog prekida postupka uslijed smrti 2. tužitelja UB.

10.1. Iz stanja spisa proizlazi da je pravomoćnim rješenjem od 4. siječnja 2021. utvrđen prekid postupka u odnosu na pokojnog 2. tužitelja UB, nakon čega su njegovi nasljednici preuzeli postupak. Za nastavak prekinutog postupka (članak 215. stavak 1. ZPP) od konstitutivnog značaja su podnesci pravnih slijednika 2. tužitelja, kojima su preuzeli postupak. Okolnost što prvostupanjski sud nije donio i formalno rješenje o nastavku postupka je bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijanog dijela prvostupanjske presude. Navedeno iz razloga što je, nakon nastavka postupka, raspravljanje provedeno uz sudjelovanje svih procesno legitimiranih osoba pa nije ostvarena povreda iz članka 212. i članka 215. ZPP.

11. Nadalje, neosnovano tuženik pobija pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

11.1. Sud prvog stupnja proveo je opsežan dokazni postupak tijekom kojeg su saslušani tužitelji i svjedoci, provedena kombinirana prometno-medicinska, medicinska i financijska vještačenja, te izvršen uvid u opsežnu medicinsku i drugu dokumentaciju.

11.2. Na temelju tako provedenih dokaza sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je 1. tužitelj dana **.**.2007. stradao kao putnik u neosiguranom vozilu marke Zastava Yugo kojim je upravljao NB, uslijed čega je zadobio osobito teške tjelesne ozljede s trajnom paraplegijom, gubitkom kontrole sfinktera, trajnim smanjenjem životne aktivnosti i potrebom trajne tuđe pomoći i njege.

12. Neosnovano tuženik u žalbi ponavlja prigovor promašene pasivne legitimacije.

12.1. Naime, iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se predmetni štetni događaj dogodio na prometnoj površini koja je služila za promet vozila, odnosno na makadamskom putu kojim su se mještani redovito koristili za pristup poljima i drugim nekretninama. Suprotno žalbenim navodima, za ocjenu postojanja pasivne legitimacije tuženika nije odlučno je li predmetna prometna površina bila asfaltirana, obilježena prometnim znakovima ili upisana kao javna cesta, već predstavlja li površinu namijenjenu ili faktično korištenu za promet vozila.

12.2. Prvostupanjski sud pravilno je zaključio da predmetni put predstavlja prometnu površinu u smislu odredbi Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67/2008., 48/2010., 74/2011., 80/2013., 158/2013., 92/2014., 64/2015., 108/2017., 70/2019., 42/2020.), slijedom čega se na konkretni slučaj primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Isto tako po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud pritom cijenio iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja iz kojih nedvojbeno proizlazi da se predmetni put redovito koristio za prometovanje vozila, kao i činjenicu da je upravo na toj prometnoj površini došlo do slijetanja vozila i nastanka štetnog događaja. Stoga je po ocjeni ovog suda pravilno primijenjena odredba članka 23. stavak 1. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kada je utvrđena pasivna legitimacija tuženika kao osobe odgovorne za naknadu štete uzrokovane uporabom neosiguranog vozila.

13. Neosnovano tuženik tvrdi da je 1. tužitelj bio svjestan da se vozi u neosiguranom vozilu, odnosno da je pristao na vožnju u vozilu koje nije bilo registrirano.

13.1. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tijekom postupka nije dokazano da je 1. tužitelj znao ili morao znati da predmetno vozilo nije osigurano, budući da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je 1. tužitelj bio pozvan na druženje i vožnju neposredno prije štetnog događaja, da nije sudjelovao u nabavi vozila niti njegovom održavanju, te da nije raspolagao informacijama o pravnom statusu vozila. Suprotno žalbenim navodima, sama činjenica da se radilo o starijem vozilu, eventualno lošijeg estetskog stanja ili bez registracijskih oznaka, po ocjeni ovog suda ne predstavlja dostatan osnov za zaključak da je 1. tužitelj bio svjestan nepostojanja osiguranja za konkretno vozilo. Pri tome valja posebno imati u vidu da je 1. tužitelj u vrijeme štetnog događaja (**.**.2007.) bio maloljetna osoba (rođen **.**.1989.), bez položenog vozačkog ispita, zbog čega se od njega ne može očekivati razina pažnje i prosudbe, koju mu tuženik tijekom cijelog postupka pokušava imputirati. Također, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da članak 23. stavak 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao iznimku od općeg pravila odgovornosti, treba tumačiti restriktivno. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za oslobođenje tuženika od odgovornosti.

14. Svi prigovori vezani uz utvrđenje činjeničnog stanja su učinkovito i sveobuhvatno otklonjeni od strane prvostupanjskog suda, zbog čega drugostupanjski sud ne nalazi potrebnim ponavljati sve razloge pod točkama 47. – 62. obrazloženja prvostupanjske presude, jer bi se svelo na nepotrebno prepričavanje i polemiziranje s tuženikom o procjeni mjerodavnosti iznesenih argumenata i dokaza što je zadržano za sud prvog stupnja, koji je iste neposredno izveo, a što je sukladno shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj- Rev-417/2024- 3 od 8. svibnja 2024., donesenoj u ovoj pravnoj stvari, povodom revizije tužitelja protiv presude ovog suda poslovni broj Gž-1090/2021-3 od 14. prosinca 2022.

15. Neosnovani su žalbeni navodi i pod točkom 4. obrazloženja, kojima tuženik ustraje na po njemu neosnovano dozvoljenoj preinaci tužbe podneskom od 15. rujna 2020. i 23. ožujka 2021., s tim u vezi istaknutom prigovoru zastare i tijek zateznih kamata.

15.1. Prvostupanjski je sud pravilno u okolnostima konkretnog slučaja primijenio odredbu članka 191. stavak 2. ZPP s obzirom da je preinaka posljedica okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, a što je svakako ostvareno pravo 1. tužitelja na osobnu invalidninu po posebnim propisima i donošenje novih Orijentacijskih kriterija po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, u odnosu na sve tužitelje.

15.2. Naime, na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) koje su održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. godine (broj Su- IV- 47/2020-5) izmijenjeni su do tada važeći Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade od 29. studenog 2002. (broj Su-1331-VI/02 i 1372- 11/02) na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50% i uz izričitu napomenu da se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijeku. Stoga se ne može se smatrati razumnim zahtijevati od tužitelja da u vrijeme podnošenja tužbe (2012.) može tražiti naknadu štete u visini koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske naknadno odredio, jer tužitelj nije znao, niti je mogao znati za nešto što će naknadno biti u primjeni (visina u ovim situacijama se mogla stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo novo pravno shvaćanje).

15.3. Pravilna je i odluka o tijeku zateznih kamata na dosuđene iznose naknade neimovinske štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (14. siječnja 2011.), što je u skladu sa odredbom članka 1103. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO). Naime, povećanje pravične naknade prema Orijentacijskim kriterijima nije od utjecaja na prava oštećenih osoba da zahtijevaju zateznu kamatu od podnošenja zahtjeva u mirnom postupku (u konkretnom slučaju od 14. siječnja 2011.) s obzirom da je članak 12. stavak 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., u daljnjem tekstu: ZOOP), koji se primjenjuje kao poseban propis, propisano da oštećena osoba ima pravo na isplatu kamata u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete od dana podnošenja tog zahtijeva, pa se osiguratelj koji nije tada isplatio naknadu neimovinske štete (u iznosima koji su oštećenima pripadali) ne može osloboditi plaćanja neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima, niti zatezne kamate od podnošenja odštetnog zahtjeva (odnosno tužbe). Prema tome, u konkretnom slučaju, tužitelju su i na povišeni iznos naknade štete pravilno dosuđene pripadajuće zakonske zatezne kamate za razdoblje od podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate.

15.4. Nadalje, u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva pitanje zastare se ocjenjuje samostalno, u slučaju kada se uz povećanje mijenja činjenična i pravna osnova prijašnjeg tužbenog zahtjeva u mjeri koja dovodi do izmjene istovjetnosti zahtjeva. Na takav se slučaj odnosi primjerice i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-424/11-2 od 29. siječnja 2014. kojom su preinačene prethodne odluke uvažavanjem prigovora zastare zbog promjene činjeničnog kompleksa tužbenog zahtjeva. U konkretnom predmetu nije riječ o preinaci tužbe izmjenom činjenične osnove zahtjeva, već povišenjem novčanog (generičnog) zahtjeva bez izmjene činjenične i pravne osnove, a što znači da je prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe za sve zahtjeve, a ne preinakom tužbe za preinačeni dio zahtjeva (podnošenjem tužbe poduzeta je radnja ostvarenja subjektivnog prava na naknadu štete, a time je prekinuto zastarijevanje, što se odnosi i na povećane zahtjeve iz iste činjenične osnove (tužitelj zahtijeva naknadu štete od tuženika tužbom koju je podnio 26. siječnja 2012.). Stoga je pravilno sud prvog stupnja ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o novoj tražbini, već o povećanju postojećeg zahtjeva unutar istog činjeničnog i pravnog osnova, zbog čega nije nastupila zastara u smislu članka 230. i 231. Zakona o obveznim odnosima. U prilog navedenom, ovaj sud imao je u vidu i pravno shvaćanje iskazano u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x-1196/11-2 od 4. travnja 2012. prema kojem tužitelj podizanjem tužbe kojom zahtijevaju isplatu određenog iznosa na ime naknade određenog vida štete visina koje se utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ujedno poduzima radnju radi utvrđivanja tog potraživanja i radi njegovog ostvarenja te time, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, prekida zastarijevanje i u odnosu na povećane zahtjeve iz iste činjenične osnove.

15.5. Posljedično navedenom, ocjena je ovog suda da potraživanje naknade neimovinske i imovinske štete nisu u zastari (članak 230. stavak 1. i 2. ZOO) ni u kvantitativno povišenim dijelovima, zbog čega se suprotni žalbeni navodi tuženika ne mogu prihvatiti, a niti njegovo pozivanje na odluku Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-139/2012 od 24. veljače 2021., Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-524/2011 od 18. travnja 2012., Rev-x-250/2013 od 15. listopada 2014. i druge, za koje pogrešno drži da u okolnostima konkretnog slučaja podržava njegovo tumačenje pitanja preinake, tijeka zateznih kamata i zastare.

16. Nije osnovan niti žalbeni navod kojim tuženik osporava iznos dosuđene neimovinske štete 1. tužitelju.

16.1. Pri odmjeravanju visine pravične novčane naknade sud prvog stupnja pravilno je imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, a osobito težinu ozljeda, intenzitet i trajanje fizičkih bolova, trajanje i intenzitet straha, stupanj i trajnost smanjenja životne aktivnosti, životnu dob 1. tužitelja, trajne posljedice ozljeđivanja, kao i cilj kojem služi pravična novčana naknada.

16.2. Suprotno žalbenim navodima, dosuđena naknada po ocjeni ovog suda nije previsoko određena niti odstupa od orijentacijskih kriterija i sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jer iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je 1. tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio osobito teške tjelesne ozljede s trajnim i katastrofalnim posljedicama s utvrđenom dijagnozom paraplegije kao posljedica ozljede kralježnične moždine, trajna oduzetost donjih ekstremiteta, trajni gubitak kontrole mokrenja i stolice, trajna potreba za korištenjem invalidskih kolica, trajna potreba za tuđom pomoći i njegom te trajno i izrazito teško smanjenje životne aktivnosti.

16.3. Iz provedenog medicinskog vještačenja proizlazi da je kod 1. tužitelja životna aktivnost smanjena u izrazito visokom postotku, od čak 95%, praktički na razini gotovo potpunog gubitka funkcionalne samostalnosti u odnosu na život kakav je imao prije štetnog događaja. Osim teških fizičkih posljedica, kod 1. tužitelja su utvrđene i trajne psihičke posljedice povezane s traumatskim događajem i radikalnom promjenom životnih okolnosti. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja cijenio da se radi o mladoj osobi koja je u vrijeme štetnog događaja imala svega 17 godina, bila pred završetkom srednjoškolskog obrazovanja i planirala nastavak školovanja i normalan životni razvoj, a kojoj su predmetnim ozljeđivanjem trajno i nepovratno izmijenjene životne perspektive. Isto tako kod odmjeravanja pravične novčane naknade pravilno je od strane prvostupanjskog suda uzeta u obzir i činjenica da će 1. tužitelj posljedice štetnog događaja trpjeti tijekom čitavog života, a radi se o osobi koja u vrijeme stradavanja nije bila niti punoljetna.

16.4. Trajna vezanost uz invalidska kolica, nemogućnost samostalnog obavljanja osnovnih životnih funkcija, trajna ovisnost o pomoći drugih osoba, ograničenja u svakodnevnom funkcioniranju, kao i trajna izloženost fizičkim i psihičkim naporima koje takvo stanje nosi, po ocjeni ovog suda nedvojbeno predstavljaju okolnosti iznimne težine, odnosno okolnosti iznimno teškog invaliditeta.

16.5. Prvostupanjski sud pravilno je cijenio i intenzitet te trajanje fizičkih bolova i straha.

16.6. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je 1. tužitelj nakon štetnog događaja bio životno ugrožen, podvrgnut hitnom operativnom zahvatu, dugotrajnom bolničkom liječenju i rehabilitaciji, uz višekratne medicinske zahvate, komplikacije liječenja i dugotrajne fizičke bolove.

16.7. Po ocjeni ovog suda, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je 1. tužitelj trpio osobito intenzivan primarni strah u trenutku štetnog događaja, kao i dugotrajan sekundarni strah povezan s liječenjem, neizvjesnošću ishoda i spoznajom trajnosti posljedica.

16.8. Suprotno žalbenim navodima, orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne predstavljaju matematičku formulu niti strogo ograničenje visine pravične novčane naknade, već služe kao pomoćno mjerilo radi ujednačavanja sudske prakse. Pri njihovoj primjeni sud uvijek mora voditi računa o svim individualnim okolnostima konkretnog slučaja. U konkretnom slučaju radi se o jednom od najtežih oblika trajnog invaliditeta koji sudska praksa poznaje, pri čemu su posljedice nastupile kod vrlo mlade osobe. Stoga, po ocjeni ovog suda, dosuđeni iznos pravične novčane naknade nije previsok kako to pogrešno smatra žalitelj, niti izlazi izvan granica pravičnosti propisanih člankom 1100. ZOO.

16.9. Imajući u vidu ukupnost posljedica koje je 1. tužitelj pretrpio, ovaj sud smatra da je dosuđena naknada primjerena težini povrede prava osobnosti i u skladu s kriterijima sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Dosuđeni iznosi pravične novčane naknade po svojoj visini stoga nisu previsoko određeni, već odgovaraju težini posljedica koje je 1. tužitelj pretrpio.

17. Nadalje, kako je tužitelj izvršio izbor i postavio zahtjev za naknadu štete u ukupnom kapitaliziranom iznosu rente po osnovi tuđe pomoći od listopada 2007. i izgubljene zarade od 1. travnja 2018. (članak 1088. stavak 5. ZOO) i više ne može za to razdoblje zahtijevati rentu po istim osnovana u mjesečnim iznosima, to suprotno žalbenim navodima pod točkom 2. obrazloženja žalbe prvostupanjski sud nije trebao odlučivati i o alternativno postavljenom zahtjevu po istim osnovama i za isto razdoblje za isplatu mjesečnih renti.

18. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika o pogrešnoj primjeni članka 1088. stavka 5. ZOO, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti za dosudu jednog ukupnog iznosa po osnovi tuđe pomoći i izgubljene zarade, te da je i u tom dijelu povrijeđena pravila o sadržaju presude (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP).

18.1. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da su u konkretnom sluča ju ispunjene pretpostavke iz članka 1088. stavak 5. ZOO za dosudu kapitalizirane rente.

18.2. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je 1. tužitelj osoba s trajnim i izrazito teškim invaliditetom, trajno vezana uz invalidska kolica, s potrebom trajne rehabilitacije, prilagodbe životnog prostora i povećanih troškova života. Stoga je po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja pravilno cijenio da postoje osobito opravdani razlozi za dosudu rente u jednokratnom iznosu, osobito imajući u vidu potrebu rješavanja stambenog pitanja 1. tužitelja, osiguravanja trajne rehabilitacije i stabilizacije njegovih životnih okolnosti. Pri tome treba naglasiti da kapitalizacija rente predstavlja zakonom dopušten način naknade buduće štete kada okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju takav oblik dosude. Stoga, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da bi dosuđivanje rente u mjesečnim iznosima, imajući u vidu težinu posljedica i trajnost potreba 1. tužitelja, bilo protivno svrsi potpune i pravične naknade štete.

18.3. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno primijenio članak 1088. stavak 5.ZOO, prilikom donošenja odluke o kapitaliziranoj renti.

19. Što se tiče dosuđene visine, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da su iznosi dosuđeni po navedenim osnovama pravilno obračunati na temelju podataka o životnoj dobi 1. tužitelja, njegovoj radnoj sposobnosti, visini mogućih primanja, potrebi trajne tuđe pomoći i njege, kao i očekivanom trajanju potreba koje proizlaze iz njegovog zdravstvenog stanja.

19.1. Po ocjeni ovog suda tuženik tijekom postupka nije iznio argumentirane primjedbe koje bi dovele u sumnju pravilnost i metodologiju provedenog financijskog vještačenja, već se žalbeni navodi u bitnome svode na ponavljanje prigovora iz prvostupanjskog postupka. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i dosudio visinu tuđe pomoći i njege, kao i kapitalizirane rente, kako je dosuđeno u točci II. i točci III izreke prvostupanjske presude te da je pravilno odlučio o kamatama.

20. Nadalje, suprotno žalbenim navodima pod točkom 5. obrazloženja u kojem se osporava tijek zateznih kamata na iznos od 9.277,74 kuna – tuđa pomoć i njega od 21. kolovoza do 20. listopada 2007. (točka II. izreke prvostupanjske presude) po ocijeni ovog suda prvostupanjski sud je pravilno 1. tužitelju na taj iznos (utvrđen financijskim vještačenjem na temelju cijene sata u vrijeme pružanja tuđe pomoći i njege) dosudio zateznu kamatu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (14. siječnja 2011.) do isplate, a za koju odluku nije odlučno je li 1. tužitelj i stvarno svojim ukućanima plaćao pružanu mu tuđu pomoć i njegu u tom razdoblju (neovisno tko je pruža, tuđa pomoć i njega je izvanredna usluga koju je prouzrokovao štetnik, i nitko osim štetnika nije dužan ispunjavati tu obvezu pa ni članovi kućanstva oštećenog povećanje svog rada ili čak gubitkom zarade).

21. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je odgovornost tuženika ograničena iscrpljenom svotom osiguranja. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tuženik tijekom postupka nije dokazao postojanje okolnosti koje bi opravdavale ograničenje njegove odgovornosti zbog navodne iscrpljenosti svote osiguranja.

21.1. Naime, teret dokaza činjenice da je osigurana svota iscrpljena leži na tuženiku, koji je bio dužan određeno i konkretno dokazati postojanje drugih isplata izvršenih iz iste štetne osnove, njihov iznos, pravni temelj i vrijeme izvršenja, kao i okolnost da bi upravo zbog tih isplata nastupila iscrpljenost svote osiguranja. Tuženik tijekom postupka nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je svota osiguranja doista iscrpljena, niti je dokazao da su eventualne ranije isplate izvršene temeljem pravomoćno utvrđenih obveza koje bi imale utjecaja na prava tužitelja u ovom postupku.

21.2. Pritom valja istaknuti da se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti tuženika temeljem odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu za štetu uzrokovanu uporabom neosiguranog vozila, pri čemu se prava oštećenika ne mogu ograničavati paušalnim i nedokazanim tvrdnjama o iscrpljenju osigurane svote. Slijedom navedenog, drugostupanjski sud smatra da žalbeni navodi tuženika , niti u navedenom dijelu nisu osnovani.

22. U odnosu na 2. tužiteljicu VB, majku tužitelja, ovaj sud posebno ističe da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi kako je upravo ona tijekom dugotrajnog liječenja 1. tužitelja bila osoba koja je svakodnevno i neposredno sudjelovala u skrbi za teško ozlijeđenog sina. Iz njezina iskaza, kao i iz iskaza 1. tužitelja te medicinske i druge dokumentacije, proizlazi da je 2. tužiteljica tijekom liječenja boravila uz sina u [adresa] i [adresa], organizirala rehabilitaciju, sudjelovala u nabavi ortopedskih pomagala, prilagodbi stambenog prostora i svakodnevnoj skrbi za njega nakon povratka kući. Stoga je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno cijenio da posljedice koje je štetni događaj ostavio na život 2. tužiteljice daleko nadilaze uobičajenu emocionalnu reakciju roditelja na ozljeđivanje djeteta.

22.1. Naime, 2. tužiteljica nije bila suočena samo s činjenicom da joj je sin teško stradao, već i s trajnom i potpunom promjenom njegova života, kao i vlastitog svakodnevnog života. Posljedice štetnog događaja za 2. tužiteljicu nisu bile privremene niti ograničene na razdoblje liječenja, već su postale njeno trajno životno stanje. Budući da je 1. tužitelj u prometnoj nezgodi zadobio paraplegiju, trajno je vezan uz invalidska kolica, izgubio je kontrolu mokrenja i stolice te mu je potrebna trajna pomoć druge osobe, po ocjeni ovog sud takve posljedice objektivno predstavljaju osobito težak invaliditet u smislu članka 1101. ZOO.

22.2. Kod tako teškog invaliditeta mladog djeteta duševna bol roditelja proizlazi ne samo iz suosjećanja s fizičkom i psihičkom patnjom djeteta, nego i iz svakodnevnog suočavanja s trajno izmijenjenim životnim okolnostima djeteta, neizvjesnom budućnosti, njegovim trajnim ograničenjima i spoznajom da dijete više nikada neće moći živjeti životom kakav bi imalo bez štetnog događaja. Stoga je po ocjeni ovog suda pravilno sud prvog stupnja pritom imao u vidu i činjenicu da je 1. tužitelj u trenutku štetnog događaja bio vrlo mlad, da se nalazio pred završetkom srednjoškolskog obrazovanja i planirao nastavak školovanja, a da su mu predmetnim ozljeđivanjem trajno i radikalno promijenjene životne perspektive. Upravo takve okolnosti nužno proizvode izrazito intenzivne i trajne duševne boli kod roditelja, osobito kod roditelja koji svakodnevno sudjeluje u skrbi za dijete gledajući ga da u takvim teškim zdravstvenim i funkcionalnim okolnostima živi pored svojih zdravih vršnjaka iste ili približno iste životne dobi. Stoga, suprotno žalbenim navodima, pravo 2. tužiteljice na pravičnu novčanu naknadu, nije odlučno je li ona tijekom godina uspjela organizirati svakodnevni život i prilagoditi ga novonastaloj situaciji, jer sama činjenica prilagodbe životnim okolnostima ne znači ujedno da su duševne boli prestale ili da nisu bile osobito intenzivne. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da nije od odlučnog značaja ni činjenica da je 2. tužiteljica nastavila raditi i obavljati svakodnevne aktivnosti. U sudskoj praksi i životnom iskustvu potpuno je uobičajeno da roditelji djece s teškim invaliditetom, unatoč trajnim duševnim bolovima, nastavljaju obavljati svakodnevne obveze i brinuti se za egzistenciju obitelji. Takvo ponašanje ne umanjuje težinu pretrpljene neimovinske štete.

22.3. Stoga, po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da provedeni dokazi, promatrani kao cjelina, potvrđuju postojanje intenzivnih i trajnih duševnih bolova 2. tužiteljice zbog osobito teškog invaliditeta sina.

22.4. Neosnovano je i žalbeno osporavanje visine dosuđene naknade. Dosuđeni iznos odgovara težini posljedica, trajanju i intenzitetu duševnih bolova, te je u skladu s kriterijima Vrhovnog suda i ustaljenom sudskom praksom u usporedivim predmetima. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da su u konkretnom sluča ju ispunjene pretpostavke iz članka 1101.ZOO, kako u odnosu na majku 1. tužitelja, tako i u odnosu na tražbinu pok. oca 1. tužitelja, koji je preminuo tijekom postupka, slijedom čega je pravo na naknadu štete prešlo na njegove pravne sljednike.

23. Neosnovano tuženik pobija i odluku kojom je dosuđena pravična novčana naknada pok. UB, odnosno njegovim pravnim sljednicima . Tuženik u žalbi u bitnome osporava pravo pravnih sljednika pok. UB na dosuđenu naknadu navodeći da nije dokazano da je pok. UB, kao otac 1. tužitelja, trpio duševne bolove zbog osobito teškog invaliditeta sina, osobito imajući u vidu da su odnosi između oca i sina bili narušeni, odnosno da u vrijeme saslušanja 1. tužitelja otac i sin nisu komunicirali. Po ocjeni ovog suda takvi žalbeni navodi nisu osnovani.

23.1. Prije svega, pravo roditelja na pravičnu novčanu naknadu zbog osobito teškog invaliditeta djeteta temelji se na članku 1101. stavak 1. ZOO. Navedena odredba polazi od posebne naravi obiteljske veze između roditelja i djeteta, pri čemu se kod osobito teškog invaliditeta djeteta roditelju priznaje samostalno pravo na naknadu neimovinske štete zbog vlastitih duševnih bolova. U konkretnom slučaju nije sporno da je 1. tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio maloljetan, odnosno da je imao 17 godina, da je bio učenik 3. razreda srednje škole i da je u prometnoj nezgodi zadobio iznimno teške i trajne posljedice: paraplegiju, trajnu vezanost uz invalidska kolica, gubitak kontrole mokrenja i stolice te trajnu potrebu za tuđom pomoći i njegom. Radi se, dakle, o okolnostima koje po svojoj objektivnoj težini predstavljaju osobito težak invaliditet u smislu čl. 1101. ZOO. Kod takvog stupnja invaliditeta i takve životne dobi oštećenika, duševna bol roditelja ne proizlazi samo iz trenutačnog odnosa roditelja i djeteta u kasnijoj fazi života, nego iz same činjenice da je roditelj suočen s trajnim i radikalnim slomom životnih perspektiva vlastitog djeteta.

23.2. Stoga, po oc jeni ovog suda ne može se prihvatiti žalbeni argument tuženika da bi kasnije narušeni odnosi između 1. tužitelja i njegova oca isključivali pravo pok. UB na naknadu štete. Odlučno je da je pravo na naknadu nastalo u trenutku kada su se očitovale posljedice osobito teškog invaliditeta djeteta, odnosno kada je roditelj saznao za opseg i trajnost takvih posljedica, a to je svakako prije narušavanja njihovog odnosa. Naknadno narušavanje obiteljskih odnosa, do kojeg je došlo godinama nakon štetnog događaja, ne može retroaktivno isključiti već nastalo pravo na naknadu neimovinske štete. Pritome treba imati u vidu da tuženik nije dokazao da između pok. UB i 1. tužitelja u vrijeme štetnog događaja, tijekom liječenja i neposredno nakon stabilizacije zdravstvenog stanja nije postojala roditeljska emocionalna veza ili da otac nije bio pogođen posljedicama sinova stradavanja. Sama činjenica da su odnosi kasnije bili narušeni, odnosno da u jednom trenutku otac i sin nisu komunicirali, nije dovoljna za zaključak da otac nije trpio duševne bolove zbog trajnog invaliditeta sina. Osim toga, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, upravo je predmetni štetni događaj doveo do komunikacijske napetosti između oca i sina, što samo po sebi ne znači da otac nije trpio duševne boli zbog invaliditeta sina, već upravo suprotno. Stoga, po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud prihvatio da je pok. UB, kao otac 1. tužitelja, imao pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog osobito teškog invaliditeta sina.

24. Nadalje, neosnovan je i žalbeni navod kojim se osporava prijelaz navedenog prava na naknadu štete na njegove pravne sljednike. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetna tužba podnesena još 26. siječnja 2012., da je u njoj UB bio označen kao 2. tužitelj i da je zahtijevao naknadu neimovinske štete zbog osobito teškog invaliditeta sina. Nakon njegove smrti postupak je pravomoćno prekinut, a zatim su njegovi nasljednici pozvani da postupak preuzmu i oni su ga preuzeli. Prema tome, u trenutku smrti pok. UB nije se radilo o neprenosivom, tek potencijalnom ili neostvarenom pravu, nego o već utuženoj tražbini neimovinske štete koja je bila predmet parničnog postupka. Slijedom toga, njegovi pravni sljednici bili su ovlašteni nastaviti postupak u dijelu koji se odnosio na tu tražbinu.

25. Po ocjeni ovog suda nije osnovan niti prigovor da je sud prvog stupnja dosudio naknadu osobama koje nisu osobno trpjele štetu. Pravnim sljednicima pok. UB nije dosuđena naknada zbog njihovih vlastitih duševnih bolova, nego su oni u postupku nastupili kao nasljednic i iza pok. UB i kao njegovi procesni sljednici u odnosu na tražbinu koju je on za života već utužio. Stoga suprotno žalbenim navodima, izreka pobijane presude, kojom je svakom od pravnih sljednika dosuđen pripadajući nasljedni dio tražbine pok. UB, nije protivna materijalnom pravu.

25.1. Neosnovano je i žalbeno osporavanje visine dosuđene naknade s navedenog osnova. Imajući u vidu životnu dob 1. tužitelja u vrijeme štetnog događaja, težinu i trajnost invaliditeta, činjenicu da se radi o potpunoj i trajnoj promjeni njegova života, kao i intenzitet posljedica koje takvo stradavanje objektivno proizvodi kod roditelja, iznos dosuđen po osnovi duševnih bolova zbog osobito teškog invaliditeta djeteta ne prelazi granice pravične novčane naknade. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz čl. 1101. ZOO, kako u odnosu na majku 1. tužitelja, tako i u odnosu na tražbinu pok. oca 1. tužitelja koja je, nakon njegove smrti, prešla na njegove pravne sljednike.

26. Suprotno žalbenim navodima, pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi, tako i po visini dosuđenih troškova te je sud prvog stupnja pravilno primijenio članak 154. stvak 1. i članak 155. ZPP kada je ocijenio da su tužitelji u pretežitom dijelu uspjeli u sporu.

26.1. Naime, iz stanja spisa proizlazi da su tužitelji uspjeli u odnosu na osnovu odgovornosti tuženika, kao i u odnosu na pretežiti dio postavljenih zahtjeva, uključujući zahtjeve za naknadu neimovinske štete, naknadu imovinske štete, uključujući i kapitaliziranu rentu te naknadu štete zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe. Činjenica da su pojedini zahtjevi tijekom postupka djelomično povučeni, a u neznatnom dijelu odbijeni,po ocjeni ovog suda ne mijenja pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o pretežitom uspjehu tužitelja u parnici. Pri tome valja uzeti u obzir i stav sudske prakse u predmetnima naknada štete, prema kojem se uspjeh stranaka ne ocjenjuje isključivo aritmetički, nego i prema uspjehu u odnosu na osnovu zahtjeva.

26.2. U konkretnom slučaju tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnovu odgovornosti, pasivnu legitimaciju, postojanje i opseg štete, uzročnu vezu, kapitalizaciju rente, kao i pojedine oblike štete, pa je po ocijeni ovog suda pravilno prvostupanjski sud zaključio da su tužitelji u odlučnom dijelu spora uspjeli.

26.3. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja troškove odmjerio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023., 107/2025. – dalje: Tarifa) vodeći računa o vrijednosti predmeta spora, u trenutku poduzimanja pojedine radnje. Sud prvog stupnja pravilno je stoga priznao troškove zastupanja za radnje koje su bile potrebne za vođenje postupka u smislu članka 155. ZPP., sukladno odredbama Tarife.

26.4. Tuženik u žalbi osporava priznavanje troška za sastav podneska od 15. rujna 2022. navodeći da je isti suprotan odredbi članka 299.a ZPP, što je po ocjeni ovog suda neosnovano budući da isti ima pravo na navedeni trošak kako je to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud sukladno članku 299.a stavak 5. ZPP. Isto tako, neosnovano tuženik osporava i odluku o troškovima u pogledu priznavanja istih za zastupanja na ročištima (poimenice navedenih u žalbi) budući da su isti također po ocjeni ovog suda pravilno odmjereni sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023., 107/2025. – dalje: Tarifa). Nadalje, isto tako pravilno je prvostupanjski sud dosudio naknadu troškova za sastav svih podnesaka navedenih u pobijanoj presudi, pravilno se pozivajući da su isti bili nužni za predmetni postupak, a što je nedvojbeno i utvrdio ovaj sud.

26.5. Neosnovano tuženik osporava i dosuđivanje troškova svakom od tužitelja zasebno. Naime, iako se radi o jedinstvenom postupku, svaki od tužitelja ostvarivao je vlastite samostalne zahtjeve, pa je pravilno prvostupanjski sud cijenio njihov procesni položaj prilikom odlučivanja o troškovima postupka.

26.6. Stoga ocjena je ovog suda da je odluka o troškovima postupka donesena pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava te da žalbeni navodi tuženika , niti u tom dijelu nisu osnovani.

27. Slijedom svega navedenog, kako žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, valjalo je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove odluke

28. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. u vezi sa člankom. 154. stavak 1. ZPP.

U Karlovcu 21. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vesna Stokrp