Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-242/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Adele Turkalj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, U [adresa], protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-203/2025-15 od 15. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P -203/2025-15 od 15. siječnja 2026. u točki I., II., III. i IV. izreke, u točki V. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 459,35 EUR (četiri stotine pedeset devet eura trideset pet centi) sa zateznom kamatom te u točki VI. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki V. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 743,75 EUR (sedam stotina četrdeset tri eura sedamdeset pet centi) sa zateznom kamatom i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja UD za naknadom troškova postupka u iznosu od 743,75 EUR (sedam stotina četrdeset tri eura sedamdeset pet centi) sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2026. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužene Privredne banke Zagreb d.d. za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 418,68 EUR (četiri stotine osamnaest eura šezdeset osam centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 11. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu, sklopljenog 29. svibnja 2003. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,75% (slovima: nula cijelih sedamdeset pet posto) od iznosa kredita…'' (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 75,15 EUR sa zateznom kamatom od 31. svibnja 2003. do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke), utvrđena je ništetnom odredba članka 9. stavka 2. tog ugovora, u dijelu odredbe koji glasi: ''U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate'' (točka III. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 178,46 EUR sa zateznom kamatom od 15. srpnja 2006. do isplate, u roku od 15 dana (točka IV. izreke) te da mu naknadi trošak postupka u iznosu od 1.203,10 EUR sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana (točka V. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan (točka VI. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 418,68 EUR.

3. Žalba je djelomično osnovana, u odnosu na odluku o troškovima postupka.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 29. svibnja 2003., u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) i naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) te zahtjev za povratom plaćenih iznosa sa zateznom kamatom.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tuženica jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koje nisu proturječne stanju spisa, a sud je naveo materijalnopravne propise koje je primijenio.

5.1. Kako ovaj sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, nije nađeno ni da bi bile počinjene povrede Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), kako to u žalbi ističe tuženica jer pobijana presuda nije arbitrarna ni očito nerazumna, a nema stoga niti povrede prava na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ''Narodne novine-Međunarodni ugovori'', broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

6. Međutim, osnovano tuženica u žalbi ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, tvrdnjom da propisi na koje se prvostupanjski sud poziva u pobijanoj odluci, nisu bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su parnične stranke 29. svibnja 2003. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju za euro tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima,

- da je odredbom članka 9. stavkom 2. Ugovora ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate,

- da je odredbom članka 11. stavka 1. Ugovora ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % od iznosa kredita,

- da je tužitelj predmetne naknade platio tuženiku i to u iznosu 75,15 EUR po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i u iznosu od 178,46 EUR po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita,

- da je kredit bio namijenjen za adaptaciju kuće tužitelja u [adresa],

- da je riječ o potrošačkom ugovoru i da tužitelj ima svojstvo potrošača,

- da je riječ o tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenog od strane tuženika,

- da se o spornim odredbama nije pregovaralo, niti se moglo pregovarati,

- da tužitelj nije bio informiran o krajnjoj svrsi i što čini ove naknade, odnosno na čemu tuženik temelji navedeno potraživanje u naznačenoj visini i da se nije uvjerio da bi tužitelj pristao na te odredbe i da je pojedinačnih pregovora bilo.

7.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene jer se o njima nije pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, da je sve navedeno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da su te ugovorne odredbe zbog toga ništetne.

7.2. Pobijanu odluku sud je donio pozivom na odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – dalje: ZZP/03), čl. 4., čl. 296. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 153/23 – dalje: ZOO/05) te Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

8. Osnovano tuženica ističe da je ZZP/03 stupio na snagu 18. lipnja 2003., da je ZOO/05 stupio na snagu 1. siječnja 2006. te da ni Direktiva Vijeća 93/13 EEZ ne nalazi svoju primjenu u ovom slučaju jer je predmetni ugovor sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, a implementirana je u naše zakonodavstvo tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 78/12).

8.1. Predmetni ugovor sklopljen je 29. svibnja 2003., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije pa se na pravni odnos stranaka ne može izravno primjenjivati pravo Europske unije, već se primjenjuje nacionalno pravo, čije odredbe treba, koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet (Rev-1201/2024-2, Rev 259/2022-3, Rev- 2245/2017-2, Rev-929/2018-2).

8.2. U ovom slučaju mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora (čl. 186. st. 3. ZPP).

8.3. Odredbom čl. 142. st. 1. ZOO/91 propisano je sa su opći uvjeti oni koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

8.4. Prema čl. 143. st. 1. ZOO/91, ništave su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa. Prema st. 2. toga članka, sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

8.5. Prema Presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014., u predmetu poslovni broj C - 26/13, navodi se, između ostaloga, da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što konkretno znači da odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

8.6. S obzirom na sve odlučne činjenice, koje je sud prvoga stupnja u ovom slučaju pravilno utvrdio (da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pregovarati, da je riječ o tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom od strane Banke i da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno na koje usluge i/ili nastale troškove se ta naknada odnosi), ukazuje se pravilnim zaključak prvostupanjskoga suda da su sporne ugovorne odredbe sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da su uzrokovale znatnu neravnotežu u obveznom odnosu stranaka na štetu tužitelja, kao suugovaratelja tuženika -sastavljača ugovora i da su stoga ništetne.

9. Naime, plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, i prema mišljenju ovoga suda, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, tuženica u ovom postupku ne obrazlaže (niti dokazuje) koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s ugovorom o kreditu pa se ukazuje pravilnim i zaključak prvostupanjskoga suda da tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog iznosa glavnice kredita.

9.1. Vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odgovorio je na prethodno pitanje koje glasi: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj, s obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 25. siječnja 2008., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je pravilan zaključak suda da je čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena ugovorna odredba.''

10. Budući da tuženica nije činjenično obrazložila ni troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate, pravilan je i zaključak prvostupanjskoga suda da je i ugovorna odredba o tzv. ''izlaznoj naknadi'' ništetna jer tuženica nije dokazala koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi naplaćena naknada. Zbog toga i prema ocjeni ovoga suda, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

11. Prema tome, iako tuženica osnovano u žalbi ukazuje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorenih naknada, slijedom čega su te ugovorne odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

11.1. Naprotiv, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, tuženica je trebala tužitelju objasniti ove sporne odredbe ugovora, kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takvog ugovora za njega proizlaze, a budući da to nije učinila, prouzročena je time znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka, na štetu tužitelja. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su se svi sudionici u obveznih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što je u konkretnom slučaju izostalo.

11.2. Stoga je pravilan i zaključak prvostupanjskoga suda da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena te odredbe stvorila, na štetu tužitelja kao suugovaratelja, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade) te da tuženica nije mogla razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takve odredbe i u slučaju da je bilo pojedinačnih pregovora odnosno da banka nije uzela u obzir i zakonite interese potrošača.

12. Iz navedenih razloga, pravilno je utvrđenje i zaključak suda prvoga stupnja da su navedene ugovorne odredbe prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao suugovaratelja tuženice, koja je navedeni ugovor sastavila, da je tuženica sporne ugovorne odredbe nepošteno primjenjivala i na taj način tužitelja dovela u neravnopravan položaj, u kojem nije mogao utjecati na sadržaj takvog, unaprijed pripremljenog ugovora, čime je povrijedila i načelo ravnopravnosti stranaka propisano čl. 11. ZOO/91. Stoga neosnovano tuženica u žalbi ističe da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Budući da je sud prvoga stupnja utvrdio da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor te da bi neprihvaćanjem te odredbe tužitelj bio ograničen u ostvarivanju svog prava, neosnovano tuženica u žalbi ustraje u tvrdnji da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Stoga je tuženici pravilno naloženo da tužitelju vrati primljeno na temelju tih ništavih odredbi (čl. 104. st. 1. ZOO/91).

14. Neosnovano tuženica ustraje i u prigovoru zastare jer je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (čl. 104. st. 1. ZOO/91), počinje teći od dana donošenja sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena i da stoga tražbina nije zastarjela. Navedeno je u skladu sa zaključkom Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj: Su -IV- 47/2020.

15. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91 (kao i danas važećem čl. 1115. ZOO) tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO/05, od dana plaćanja te naknade, kada je tuženica neosnovano stekla utužene iznose jer se tuženica, koja je je navedene novčane iznose stekla na temelju ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem pa je pobijana odluka i u tom dijelu pravilna.

16. Zbog svega navedenoga, izlišno je i pozivanje tuženice na načelo slobode uređivanja obveznih odnosa (čl. 10. ZOO/91) jer se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati (Rev- 2245/2017-2).

17. Ostali žalbeni navodi, koji se tiču glavne stvari, nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

18. Iako je prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu odlučio pogrešnom primjenom materijalnog prava, to nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je pravilnom primjenom materijalnog prava o tužbenom zahtjevu trebalo jednako odlučiti i predmetne ugovorne odredbe utvrditi ništavima.

18.1. Stoga je, na temelju čl. 368. st. 2. ZPP, trebalo odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke (točka I. izreke ove drugostupanjske presude).

19. Međutim, osnovano tuženica u žalbi navodi da je pogrešno postupio prvostupanjski sud kada je vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 1.580,83 EUR te da se, u slučaju kada se pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavlja i deklaratorni tužbeni zahtjev, taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Naime, taj zahtjev je deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu pa se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, koji u konkretnom slučaju ukupno iznosi 253,61 EUR. U protivnom se i vrijednost predmeta spora i trošak postupka pretjerano i nepotrebno uvećava.

19.1. Stoga tužitelju za sastavljanje tužbe, zastupanje na ročištima od 15. srpnja i 18. prosinca 2025. te sastavljanje podnesaka od 3. lipnja i 16. rujna 2025. i dopisa tuženici, pripadaju iznosi od po 50,00 EUR (tbr. 7/1, tbr. 9/1, tbr. 8/1, tbr. 37. t. 1. i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23 i 107/25 – dalje: Tarifa), a za zastupanje na ročištu za objavu presude iznos od 25,00 EUR (tbr. 9/3 Tarife) ili ukupno 325,00 EUR. Nakon uvećanja za 25% PDV-a, navedeni trošak iznosi 403,25 EUR (tbr. 46. Tarife). S troškovima sudske pristojbe plaćene u ukupnom iznosu od 53,10 EUR, sveukupni trošak kojega je tuženica dužna naknaditi tužitelju iznosi 459,35 EUR, a ne 1.203,10 EUR, koliko je dosuđeno.

19.2. U ostalom dijelu materijalno pravo je pravilno primijenjeno. Naime, prema odredbi čl. 151. st. 1. ZPP, parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu parnice. Trošak zastupanja punomoćnika stranaka na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao tijekom parničnog postupka pa kako je tužitelj do zaključenja glavne rasprave (čl. 164. st. 3. ZPP) stavio određen zahtjev za naknadu troškova pristupa na navedeno ročište (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), a njegov punomoćnik je i pristupio na ročište na kojemu je presuda objavljena, onda je riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i za koji tužitelju pripada naknada u navedenom iznosu.

19.3. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženice kao djelomično neosnovanu i potvrditi odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja u iznosu od 459,35 EUR, a na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, istu preinačiti, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 743,75 EUR i u tom dijelu njegov zahtjev odbiti kao neosnovan (točka II. izreke).

20. Budući da nije uspjela sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspjela u odnosu na sporedno traženje, tuženici ne pripada pravo na naknadnu parničnog troška nastalog u povodu pravnog lijeka pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 21. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor