Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1030/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Adele Turkalj, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnik Ante Župić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župić i partneri d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 37b, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1367/2022-29 od 28. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1367/2022-29 od 28. svibnja 2025. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 1.408,40 EUR/10.611,57 kn za razdoblje od 30. listopada 2023. do 30. studenog 2023.

II. Uvažava se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao djelomično osnovana, preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1367/2022-29 od 28. svibnja 2025. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku Croatia osiguranju d.d. da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje na ime naknade štete isplati iznos od 2.190,98 EUR / 16.507,95 kn sa zateznom kamatom koja na iznos od 782,58 EUR / 5.896,38 kn teče od 28. studenog 2021. do isplate, a na iznos od 1.408,40 EUR / 10.611,57 kn od 1. prosinca 2023. do isplate i u točki II. izreke i za navedeno sudi:

1. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33 OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, isplati na ime naknade štete iznos od 2.190,98 EUR, sa zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos od:

- 782,58 EUR od 28. studenog 2021. do isplate,

-1.408,40 EUR od 1. prosinca 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.050,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.190,98 EUR/16.507,95 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 782,58 EUR/5.896,38 kn od 28. studenog 2021. do isplate i na iznos 1.408,40 EUR/10.611,57 kn od 30. listopada 2023. do isplate, kao i za naknadom parničnog troška, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.050,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2025. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da je pogrešno tumačenje suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te da se trebaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koje su bile na snazi u vrijeme nastanka štete – isplate invalidske mirovine. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u korist tužitelja, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete u iznosu od 2.190,98 EUR s osnove invalidske mirovine koju je u razdoblju od 1. studenog 2019. do 31. listopada 2023. isplatio svom osiguraniku ĆL, koji je stradao u prometnoj nesreći 6. prosinca 1979., koju je skrivio osiguranik tuženika JL.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 -pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje presude te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje te stoga nije osnovan žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.1. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da je osiguranik tužitelja ĆL stradao u prometnoj nesreći 6. prosinca 1979., koju je skrivio osiguranik tuženika JL, da je rješenjem RF MIORH (pravnog prednika tužitelja) broj IN-905922 od **.**.1995. ĆL priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 19. lipnja 1995., da su posljedice štetnog događaja doprinijele umirovljenju osiguranika tužitelja u omjeru od 20%, da iz obračuna isplata tužitelja za ĆL (str. 8 spisa) proizlazi da je istome u razdoblju od 1. studenog 2019. do 31. listopada 2021. tužitelj isplatio s osnove invalidske mirovine iznos od 46.745,44 kn, a 20% od navedene sume iznosi 9.349,09 kn (1.240,84 EUR), da je tuženik tužitelju po njegovom zahtjevu 15. studenog 2021. isplatio iznos od 3.452,71 kn (458,25 EUR) s gore navedene osnove za period od 1. studenog 2019. do 4. kolovoza 2020. (osiguranik tužitelja je 4. kolovoza navršio 65 godina života), da iz obračuna isplata tužitelja za ĆL (str. 54 spisa) proizlazi da je istome u razdoblju od 1. studenog 2021. do 31. listopada 2023. tužitelj isplatio s osnove invalidske mirovine iznos od 53.057,87 kn, te da 20% od navedene sume iznosi 10.611,57 kn (1.408,40 EUR).

8. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev s obrazloženjem da se sukladno pravnom shvaćanju prihvaćenom na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2016. u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje , naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji, primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine te da je do promjene pravnog shvaćanja došlo zbog usklađivanja s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u većem broju odluka. Kako je na prijedlog tuženika provedeno financijsko vještačenje na okolnost visine štete, u smislu odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (''Narodne novine'', broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/2023, dalje: ZOOP), postoji li stvarna šteta u visini razmjernog iznosa mirovine, odnosno postoji li razlika između iznosa invalidske mirovine koje se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, a kojim vještačenjem je utvrđeno da su nakon uračunavanja uplate tuženika izvršene 15. studenog 2021. , razlike između isplaćene i pretpostavljene invalidske mirovine u omjeru od 20% (20% utjecaj posljedica predmetnog štetnog događaja na invalidsku mirovinu osiguranika tužitelja) u potpunosti podmirene, dakle da ne postoji šteta, sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev.

9. Točno je da je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo pravno stajalište da se na potraživanja tužitelja prema osiguravatelju štetnika ima primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u vrijeme kada je izdatak učinjen. Međutim u konkretnom slučaju je sporno po kojem propisu tužitelj ima pravo potraživati štetu, odnosno je li tuženik u obvezi tužitelju naknaditi štetu nastalu isplatama invalidske mirovine zbog ozljede zadobivene u štetnom događaju, u razmjernom dijelu isplaćenog iznosa mirovine na način kako je to propisano čl. 27. ZOOP, odnosno nastalu štetu u punom iznosu isplaćene mirovine prema čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19, dalje: ZMO).

10. Prema pravnom stavu suda prvog stupnja, za postojanje, opseg i visinu tuženikove obveze , mjerodavne su odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP, a koji pravni pristup ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje pogrešnim.

10.1. Naime, prema pravnom stavu ovog suda, u konkretnom slučaju mjerodavan je ZMO jer isti, između ostalog, regulira pitanje naknade štete za novčana davanja koja tužitelj isplaćuje na teret mirovinskog osiguranja, a koja davanja su posljedica štete koju je prouzročio osiguranik društva za osiguranje. Sukladno odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 153/23, dalje: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje , a prema čl. 1046. ZOO, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

10.2. U konkretnom slučaju riječ je o izdacima kojima se umanjuje imovina tužitelja , a za isto je odgovoran osiguranik tuženika, odnosno tuženik, kao njegov osiguratelj. Stoga po mišljenju ovog suda, stvarnu štetu, predstavlja upravo onaj iznos koji tužitelj isplaćuje svom osiguraniku zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika, odnosno tuženik na temelju ugovora o osiguranju te je stoga tu štetu dužan naknaditi tužitelju i to u skladu s odredbama zakona koji uređuje mirovinsko osiguranje, na temelju kojih propisa su ti izdaci i nastali.

10.3. Odredbom čl. 161. st. 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Prema st. 2. toč. 1. toga članka, naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

10.4. Odredbom čl. 162. st. 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.

10.5. Prema odredbi čl. 164. st. 1. ZMO, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. toga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Prema st. 5. toga članka, za utvrđivanje visine stvarne štete u tom slučaju mjerodavne su odredbe ZMO.

10.6. Prema odredbi čl. 165. st. 3. ZMO, na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.

11. Nadalje, odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12. Za ocjenu o tome što je „stvarna šteta“ koju tužitelj trpi treba imati u vidu i odredbu čl. 87. st. 1. toč. 9. ZMO, kojom je, između ostalog, propisano da mirovinski faktor za invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti iznosi 1,0. Dakle, prema odredbi čl. 87. st. 1. toč. 9. ZMO, mirovinski faktor uopće nije vezan uz uzrok nastanka potpunog gubitka radne sposobnost pa posljedično tome ne može postojati niti razlika između invalidske mirovine koja se osiguraniku isplaćuje zbog potpunog gubitka radne sposobnosti koji je nastao zbog bolesti ili ozljede izvan rada s jedne strane i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, s druge strane, kako to propisuju odredbe čl. 27. ZOOP, odnosno uopće ne postoje pretpostavke za primjenu čl. 27. ZOOP jer ne postoji razmjerni iznos mirovine propisan odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP.

12.1. To konkretno znači da je primjenom odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP faktički otklonjena odgovornost osiguratelja za štetu zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja u slučajevima kada je kod njihovih osiguranika došlo do potpunog gubitka radne sposobnosti, neovisno o tome što je isto posljedica štete koju je prouzročio osiguranik tuženika (osiguravajućeg društva) i koju štetu je na temelju ugovora o osiguranju, oštećenicima obvezan naknaditi osiguratelj štetnika. Dakle, osnovano u žalbi tužitelj ukazuje da je obveza osiguravajućih društava plaćati mu štetu koja je nastala po štetnom događaju za koji je odgovoran osiguranik tuženika (osiguravajućeg društva).

12.2. Pritom također treba reći da je i odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP, na koju se tuženik poziva, propisana obveza društava za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

12.3. Prema tome, svi izdaci koji su uzročno-posljedično vezani uz isplate koje Zavodi isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedice štete koju je prouzročio osiguranik društva za osiguranje, predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi Zavodu jer je takvim isplatama umanjena imovina Zavoda pa time predstavlja stvarnu štetu (Rev-1496/2024-2 od 17. prosinca 2024).

12.4. S obzirom na navedeno, tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi svaku stvarnu štetu koju trpi, ako se radi o obvezi iz mirovinskog osiguranja i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika), što tuženik u ovom slučaju i ne osporava.

13. Naprotiv, šteta propisana odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP nije niti može biti stvarna šteta jer propisi tužitelja ne čine razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (zbog bolesti ili ozljede izvan rada) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, s obzirom na to da mirovinski faktor uopće nije vezan uz uzrok nastanka potpunog gubitka radne sposobnosti.

13.1. Stoga, po ocjeni ovog suda, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja jer su sporni izdaci uzročno posljedično vezani za isplate koje tužitelj isplaćuje svom osiguraniku na temelju propisa o mirovinskom osiguranju zbog posljedica štete koju je prouzročio osiguranik tuženika te predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi tužitelju, budući da je takvim isplatama umanjena imovina Zavoda i stoga ti izdaci predstavljaju stvarnu štetu koju trpi tužitelj.

14. Kako među parničnim strankama nije sporno da je osiguranik tužitelja ĆL stradao 20. prosinca 1978. u prometnoj nesreći, uzrokovanoj od strane vozača vozila osiguranog kod tuženika, a zbog čijih posljedica mu je rješenjem tužitelja od 19. lipnja 1995. priznato pravo na invalidsku mirovinu, s time da je predmetni štetni događaj utjecao na invaliditet osiguranika tužitelja u omjeru od 20%, što također nije sporno, tužitelj je dostavljenim obračunom isplata koje je izvršio svom osiguraniku, dokazao visinu predmetne tražbine. Naime, prema odredbama ZMO tužitelj je javna ustanova koja se skrbi o ostvarivanju mirovinskih i invalidskih prava zaposlenika, poljoprivrednika, obrtnika i drugih osiguranih osoba te u postupku rješavanja o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja ima javne ovlasti te primjenjuje odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21). Ostvarivanje mirovinskih i invalidskih prava osiguranika uključuje utvrđivanje određenih individualnih prava osiguranika, ali i isplatu novčanih iznosa koja temeljem priznatih mirovinskih ili invalidskih prava pripadaju tim osiguranicima, pa kada Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje izda potvrdu (obračun) o mirovinama isplaćenim svom osiguraniku, onda je izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja pa takva potvrda (obračun) ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi odnosno potvrđuje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-x 827/15-2 od 7. veljače 2017., Revt 139/16-2 od 15. veljače 2017., Rev-x 386/2018 od 29. siječnja 2020). Slijedom navedenog, tužiteljev obračun mirovine ima dokaznu snagu javne isprave u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP, a tuženik nije predlagao dokaze kojima bi dokazao da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepropisno sastavljena (čl. 230. st. 3. ZPP).

15. Dakle, visina stvarne štete utvrđena je na temelju obračuna isplata izvršenih na teret tužitelja, u iznosu od 46.745,44 kn / 6.204,19 EUR i u iznosu od 53.057,87 kn / 7.041,99 EUR (str. 8 i 54 spisa), koji je tužitelj isplatio svom osiguraniku u skladu s propisima mirovinskog osiguranja u spornom razdoblju, zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika odnosno tuženik na temelju ugovora o osiguranju. Kako su štetne posljedice koje je osiguranik zadobio u prometnoj nesreći utjecale u omjeru od 20% na ukupnu invalidnost osiguranika tužitelja i nakon uračunavanja uplate tuženika izvršene 15. studenog 2021. u iznosu od 458,25 EUR, preostala je obveza tuženika da tužitelju nadoknadi stvarnu štetu u zatraženom iznosu od 782,58 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. studenog 2021. te iznosu od 1.408,40 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 2023., odnosno u ukupnom iznosu od 2.190,98 EUR.

15.1. Neosnovani su i navodi tuženika da tužitelj ne trpi nikakvu štetu nakon 4. kolovoza 2020., kada bi njegov osiguranik po redovnom tijeku stvari stekao pravo na starosnu mirovinu budući da je 4. kolovoza 2020. navršio 65 godina života te bi mu tužitelj bio u obvezi isplaćivati starosnu mirovinu, čiji iznos je veći od invalidske imovine. Naime, odredbom čl. 161. st. 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a prema st. 2. toč. 1. toga članka, naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

16. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP trebalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

17. Sukladno odredbi čl. 165. st. 3. ZMO na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju zatezne kamate na iznos od 782,58 EUR tekuće od 28. studenog 2021. do isplate, budući da iz dostavnice priložene uz tužbu proizlazi da je zahtjev za naknadu štete tuženiku dostavljen 12. studenog 2021. (str. 23 spisa). Međutim, tužitelj sukladno naprijed citiranoj odredbi ZMO nema pravo na zateznu kamatu na iznos od 1.408,40 EUR tekuću od 30. listopada 2023. do isplate, budući da je zahtjev za daljnjom iznosom štete dostavljen tuženiku 16. studenog 2023. (poleđina str. 69. spisa) pa tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na iznos od 1.408,40 EUR tekuću od 1. prosinca 2023. do isplate.

17.1. Slijedom navedenog sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP odbijena je žalba tužitelja kao djelomično neosnovana u dijelu zahtjeva kojim tužitelj potražuje zateznu kamatu na iznos od 1.408,40 EUR za razdoblje od 30. listopada 2023. do 30. studenog 2023. (točka I. izreke).

18. U nepobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka, prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 21. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat