Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-140/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Velimiru Švigiru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Oreškovićeva ulica 6D/1, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 – za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko -upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Karlovcu Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Pr-30/2023-22 od 7. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja HĆ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Pr-30/2023-22 od 7. studenoga 2025. u točki I. izreke te u točki II. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.329,00 EUR (dvije tisuće tri stotine dvadeset devet eura) sa zateznom kamatom.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 541,60 EUR (pet stotina četrdeset jedan euro šezdeset centi) sa zateznom kamatom i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja HĆ za naknadom troškova postupka u iznosu od 541,60 EUR (pet stotina četrdeset jedan euro šezdeset centi) sa zateznom kamatom od 7. studenoga 2025. do isplate.

III. Nalaže se tužitelju HĆ da tuženoj Republici Hrvatskoj nadoknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 100,00 (stotinu eura), u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužene Republike Hrvatske za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 150,00 EUR (stotinu pedeset eura).

V. Odbija se zahtjev tužitelja HĆ za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR (tri stotine dvanaest eura pedeset centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 – za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, isplatiti tužitelju HĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime neisplaćene naknade plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad na terenu, aktivno dežurstvo za utuženo razdoblje od 1. rujna 2011. do 1. lipnja 2014. iznos od 1.804,08 € / 13.592,82 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- za travanj 2012. na iznos od 70,23 € / 529,13 kn od 16. svibnja 2012. do isplate,

- za svibanj 2012. na iznos od 64,12 € / 483,12 kn od 16. lipnja 2012. do isplate,

- za srpanj 2012. na iznos od 150,83 € /1.136,43 kn od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- za rujan 2012. na iznos od 18,44 € / 138,90 kn od 16. listopada 2012. do isplate,

- za listopad 2012. na iznos od 16,03 € /120,78 kn od 16. studenoga 2012. do isplate,

- za studeni 2012. na iznos od 167,59 €/1.262,70 kn od 16. prosinca 2012. do isplate,

- za siječanj 2013. na iznos od 80,15 € / 603,90 kn od 16. veljače 2013. do isplate,

- za ožujak 2013. na iznos od 59,58 € / 448,94 kn od 16. travnja 2013. do isplate,

- za svibanj 2013. na iznos od 116,58 € / 878,36 kn od 16. lipnja 2013. do isplate,

- za lipanj 2013. na iznos od 257,41 € / 1.939,43 kn od 16. srpnja 2013. do isplate,

- za srpanj 2013. na iznos od 77,72 € / 585,57 kn od 16. kolovoza 2013. do isplate,

- za rujan 2013. na iznos od 17,02 € / 128,27 kn od 16. listopada 2013. do isplate,

- za listopad 2013. na iznos od 69,95 € /527,01 kn od 16. studenoga 2013. do isplate,

- za prosinac 2013. na iznos od 16,25 € / 122,44 kn od 16. siječnja 2014. do isplate,

- za veljaču 2014. na iznos od 46,33 € / 349,04 kn od 16. ožujka 2014. do isplate,

- za ožujak 2014. na iznos od 112,72 € / 849,29 kn od 16. travnja 2014. do isplate,

- za svibanj 2014. na iznos od 463,14 € / 3.489,51 kn od 16. lipnja 2014. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB -a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 8 dana'' (točka I. izreke) te je tuženoj naloženo da tužitelju plati trošak parničnog postupka od 1.131,67 EUR sa zateznom kamatom od 7. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 8 dana (točka II. izreke).

2. Protiv točke I. izreke navedene presude i odluke o parničnom trošku, u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadom cjelokupno zatraženog parničnog troška (u iznosu od 3.460,67 EUR) tužitelj je izjavio žalbu, navodeći da istu podnosi zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP). Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR.

3. Tuženica žalbom pobija odluku o parničnom trošku, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 541,60 EUR, jer mu je trošak u tom iznosu već pravomoćno dosuđen ranijom presudom suda prvoga stupnja. Zahtijeva naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 250,00 EUR.

4. Žalba tužitelja je neosnovana, a žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.804,08 EUR sa zateznom kamatom, na ime neisplaćene naknade plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad na terenu i aktivno dežurstvo za razdoblje od 1. rujna 2011. do 1. lipnja 2014.

6. Donošenjem pobijane presude nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 365. st. 1. i 2. ZPP.

6.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži potrebne razloge o odlučnim činjenicama, koje imaju podlogu u izvedenim dokazima.

6.2. Izvedene dokaze sud je pravilo cijenio i dovoljno obrazložio pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 8. ZPP, koju u žalbi također ističe tuženica.

6.3. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 5. st. 4. ZPP jer pobijanu odluku sud nije utemeljio na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti.

6.4. Sud nije donio ni presudu na temelju odricanja, presudu zbog ogluhe, presudu zbog izostanka ili presudu bez održavanja rasprave pa nije počinjena niti je mogla biti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 5. ZPP, koju u žalbi također ističe tužitelj.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio da je vještak u tablici 1. naznačio pregled dana na straži, dežurstvu, slobodnim danima i preraspodjeli radnog vremena, da je tužitelj na straži boravio 146 dana, na dežurstvu 2 dana te da je ostvario 105 slobodnih dana od čega su 72 obilježena kao "SD" i 33 kao "PRV", da je na temelju podataka iz tablice 1. uzeo u obzir da je tužitelj iskoristio ili će iskoristiti 105 slobodnih dana, da je tužitelju, nakon što je iskoristio slobodne dane za stražu i dežurstvo, preostalo 40 slobodnih dana, za koje je uzeto da su korišteni zbog prekovremenog rada.

7.1. Zbog toga nije prihvatio varijantu 1. nalaza i mišljenja vještaka te je odbio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je, neovisno o tome što tuženica nije donosila rješenja o korištenju slobodnih dana i naloge za prekovremeni rad, kako bi se točno znalo po kojoj osnovi je tužitelj koristio slobodne dane, vodila evidenciju radnog vremena, koja je bila relevantna za obračun plaće, da je tužitelj kroz cijelo vrijeme uredno primao svoju plaću i dobivao mjesečnu evidenciju radnog vremena, na koju nije iznosio primjedbe, da u postupku nije dokazivao da slobodne dane (utvrđene u Tablici 1.) nije iskoristio te da i na tužitelju leži teret dokaza, neovisno o tome što tuženik nije uredno vodio dokumentaciju, sukladno zakonskim odredbama Zakona o radu, a niti postupao sukladno odluci o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (''Narodne novine'' broj118/09).

8. Odluka suda prvoga stupnja je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

9. Tužitelj u žalbi navodi da je pravno shvaćanje suda prvoga stupnja pogrešno odnosno da je dvojbeno tumačenje i razumijevanje relevantnih odredbi materijalnog prava i zauzimanje suprotnog pravnog stava s aktualnom sudskom praksom, da je pobijana presuda rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, što je imalo za posljedicu i pogrešnu primjenu materijalnog prava, da nije postupio po uputi iz ranijeg, ukidnog rješenja jer ne navodi na koji način i na temelju kojih činjenica je došao do zaključka da je tužitelj koristio slobodne dane s osnove prekovremenog rada, iako o tome ne postoje evidencije kod tuženika, koju je obvezan voditi u smislu čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZOR), odnosno jesu li podaci o radu tužitelja potpuni i točni iako su te činjenice među strankama sporne te jesu li prekovremeni sati ostvareni radom na terenu, kako to tvrdi tuženik, na kojem je ujedno i teret dokaza te činjenice, kao i je li koristio slobodne dane za prekovremene sate i u kom opsegu.

9.1. U odnosu na navedeno treba reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je u ovom slučaju tuženica, kao poslodavac, evidencijom radnog vremena, iz koje su vidljivi oblici rada tužitelja kao i broj ostvarenih slobodnih dana u spornom razdoblju, dokazala da su tužitelju evidentirani slobodni dani odobreni i da su iskorišteni te pravilno zaključio da okolnost što ne postoje i rješenja o preraspodjeli radnog vremena odnosno o odobrenim slobodnim danima u takvoj činjeničnoj situaciji nije dovoljna za zaključak da se ostvareni slobodni dani ne trebaju umanjiti za slobodne dane koji su po toj osnovi nedvojbeno iskorišteni.

9.2. Stoga je, suprotno žalbenim navodima, pravilno shvaćanje suda prvoga stupnja da je na tužitelju bio teret dokaza da slobodni dani nisu točno evidentirani, da ih nije koristio odnosno da ih je koristio po nekoj drugoj osnovi, što je u konkretnom slučaju izostalo pa kako tužitelj ni prije podnošenja tužbe nije osporavao evidencije o svom radu, pravilno je zaključio da nema osnove za prihvaćanje varijante 1. financijsko knjigovodstvenog vještačenja u kojoj su ostvareni prekovremeni sati rada umanjeni za korištene slobodne dane.

9.3. Ostali žalbeni navodi tužitelja nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove drugostupanjske presude), kao i odluku o parničnom trošku, u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadom parničnog troška u preostalom zatraženom iznosu od 3.460,67 EUR sa zateznom kamatom (točka I. izreke ove presude).

10. U odnosu na odluku o parničnom trošku, tuženica osnovano u žalbi ističe da, prilikom donošenja odluke o trošku, sud nije uzeo u obzir da je tužitelju, nepobijanim dijelom presude poslovni broj Pr-514/2016-22 od 14. travnja 2022. (točka IV. izreke), već pravomoćno dosuđen iznos od 4.080,70 kn / 541,60 EUR.

10.1. Nakon umanjenja troška dosuđenog tužitelju pobijanom presudom, u iznosu od 1.131,67 EUR, za trošak u iznosu od 541,60 EUR, koji mu je pravomoćno dosuđen ranijom presudom suda prvoga stupnja, preostala je obveza tuženika da tužitelju nadoknadi trošak u iznosu od 590,07 EUR.

11. Zbog toga je, na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, trebalo preinačiti pobijanu presudu u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja u iznosu od 541,60 EUR i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška sa zateznom kamatom (točka II. izreke ove presude).

12. Tuženica je uspjela sa žalbom pa joj je, kao opravdan, dosuđen trošak postupka u povodu pravnog lijeka, u iznosu od 100,00 EUR (tbr. 10/4 i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25) te je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude, dok je u preostalom iznosu od 150,00 EUR, njezin zahtjev neosnovan (točka IV. izreke).

13. Tužitelj nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada naknada troškova postupka u povodu pravnog lijeka (točka V. izreke ove presude).

14. U nepobijanom dijelu (točka II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 590,07 EUR) pobijana presuda nije ispitivana.

U Velikoj Gorici 21. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor