Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-428/2026-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper, predsjednice vijeća, Branke Križanić Perharić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Mihanovićeva 3, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju GS, diplomirana pravnica, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d., OIB: 26187994862, Ulica Vatroslava Jagića 33, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik po zaposlenju CS, diplomirani pravnik, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6115/2025-7 od 6. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6115/2025-7 od 6. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 12.728,14 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. srpnja 2025. pa do isplate.

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Nije osnovan ni žalbeni navod tužitelja da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naime, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, presuda se može ispitati te presuda ne proturječi sama sebi ili razlozima presude.

6. Predmet spora je potraživanje tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svojoj osiguranici u razdoblju od 1. listopada 2022. do 31. svibnja 2025. u iznosu od 12.728,14 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke dao valjano obrazloženje, koje žalbom tužitelja nije dovedeno u pitanje, niti je tužitelj žalbom konkretizirao u čemu bi se pogrešno i nepotpuno činjenično stanje sastojalo.

8. Prvostupanjski sud je i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. Prije svega je sporno pravno pitanje primjene zakona, jer tužitelj tvrdi i svoj zahtjev temelji na čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 – dalje: ZMO) kojim je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

9. Nasuprot tome, tuženik tvrdi da se treba primijeniti čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 – dalje: ZOOP), kojim je propisano da je društvo za osiguranje obavezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznosi mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

10. Pravnu dilemu temeljem kojeg propisa se ima presuditi obveza tuženika, kao osiguravatelja štetnika, za isplatu štete koju trpi mirovinsko osiguranje razriješio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama (npr. Rev-1235/2021 od 22. veljače 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-264/2022 od 19. travnja 2022., Rev-122/2022 od 24. siječnja 2023., Rev 174/2022 od 6. srpnja 2022., Rev- 909/2021 od 8. srpnja 2021., Rev 2140/2018 od 13. srpnja 2022. Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i dr.) u kojima je izrazio shvaćanje: "da se u opisanoj situaciji, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama Zakona obveznim osiguranjima u prometu, primjenjuje taj Zakon jer ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osobe koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti taj Zakon, pri čemu činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja".

11. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a to su odredbe ZOOP-a. Osiguravajuća društva nisu štetnici već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (kada su za to ispunjene propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača kao štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema čl. 8. st. 1. ZOOP-a u pogledu učinka ugovora o obveznom osiguranju, društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, kojim je uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Dakle, u ovoj pravnoj stvari treba odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to primjenom čl. 27. ZOOP-a koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

12. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je primijenio odredbe ZOOP-a, već da je valjalo primijeniti odredbe ZMO-a. Vezano uz ovakve žalbene navode tužitelja valja reći da isti predstavljaju njegovo viđenje materijalnog prava te njegovo tumačenje odredbi ZOOP-a i ZMO-a, ali da sud nije vezan uz pravnu osnovu tužbe već je vezan uz činjenična utvrđenja u svakom predmetu te samostalno odlučuje koje materijalno pravo će primijeniti.

13. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 27. ZOOP-a kada je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

14. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, tada se obveza tuženika određuje prema čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a i ta obveza postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu. U tom smislu na tužitelju je teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno da postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje svom osiguraniku i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu.

15. Prema tome, tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete u visini cjelokupnog iznosa mirovine koju isplaćuje svojem osiguraniku, već štetu čini iznos eventualne razlike između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu. Tužitelj je dostavio obračun isplaćenih invalidskih mirovina, dakle, izvršenih svih isplata, a što ne dokazuje štetu koju je tužitelju dužan nadoknaditi tuženik u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a. Također, pravilno ukazuje i sud prvog stupnja da u konkretnom slučaju niti ne postoji razlika u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP-a jer se invalidska mirovina isplaćuje zbog ozljede na radu.

16. Slijedom navedenoga, a na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, u cijelosti je kao neosnovana odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici 21. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper