REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž R-16/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima ND, Denisu Bajsu i Toniju Orestu Draškoviću, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mihočević&Bajs d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika SREDNJA ŠKOLA KRAPINA, iz Krapine, Šetalište Hrvatskog narodnog preporoda 6, OIB: 31689508648, zastupana po punomoćnici Ivani Šuti, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šebalj, Mraz & Šuti j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, od 7. siječnja 2026., poslovni broj: Pr-18/2025-14, u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice FD, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, od 7. siječnja 2026., poslovni broj: Pr-18/2025-14.

II Tužiteljica se odbija sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe, a tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Odbija se tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se kako Odluka tuženika SREDNJA ŠKOLA KRAPINA, iz Krapine, Šetalište Hrvatskog narodnog preporoda 6, OIB 31689508648 od 08.05.2025.godine Klasa: 113- 04/25-01/3, Ur.broj: 2140-88-3 kojom se odbija zahtjev tužitelja FD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] za korištenjem plaćenog dopusta radi sudjelovanja u sindikalnoj aktivnosti - sindikalnom prosvjedu koja će se održati u Zagrebu, Trg bana J.Jelačiča dana 9.svibnja 2025. godine nije dopuštena i pravilna.

II Utvrđuje se kako Odluka tuženika SREDNJA ŠKOLA KRAPINA, iz Krapine, Šetalište Hrvatskog narodnog preporoda 6, OIB 31689508648 od 04.06.2025.godine Klasa: 113- 04/25-01/12, Ur.broj: 2140-88-2 kojom se odbija Zahtjev tužitelja za zaštitom prava iz radnog odnosa od 20.05.2025. podnesen protiv Odluke tuženika od 08.05.2025.godine Klasa: 113- 04/25-01/3, Ur.broj: 2140-88-3 o odbijanju plaćenog dopusta nije dopuštena i pravilna.

III Nalaže se tuženiku SREDNJA ŠKOLA KRAPINA, iz Krapine, Šetalište Hrvatskog narodnog preporoda 6, OIB 31689508648 isplatiti tužitelju FD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 07. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici FD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku SREDNJA ŠKOLA KRAPINA, iz Krapine, Šetalište Hrvatskog narodnog preporoda 6, OIB 31689508648, parnični trošak u iznosu od 625,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom tekućom od 29. prosinca 2025., pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP).

2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno izneseni razlozi su nejasni. Poziva se na odredbu članka 9. stavka 1. i 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23; - dalje ZR) navodeći da je nedvojbeno da poslodavac i sindikati mogu u kolektivnom ugovoru ugovoriti povoljnije uvjete za radnika nego što je to propisano u Zakonu o radu i da se na radnika u tom slučaju primjenjuje povoljnije pravo. Navodi da su u tom smislu poslodavac i sindikati već u TKU/22 ugovorili da se plaćeni dopust odnosi i primjerice na slučajeve „nastupanje u kulturnim i sportskim aktivnostima, selidbe…“, pa da je promašeno tumačenje suda prema kojem bi slučaj plaćenog dopusta bio ograničen samo i isključivo na slučajeve navedene u članku 86. stavka 1. i 4. ZR-a, zatim da su poslodavac i sindikati u novom TKU/24 dopunili i proširili članak 43. stavka 1. točke 9. na način da plaćeni dopust sada dodatno obuhvaća i druge sindikalne aktivnosti, pa da je stoga promašeno obrazloženje suda kako se plaćenim dopustom ne bi mogle financirati aktivnosti usmjerene protiv poslodavca jer oni imaju različite interese i ciljeve, slijedom čega već u ZR-a nabrojenim sindikalnim aktivnostima postoje one koje su usmjerene protiv poslodavca i koje su bile sadržaj sindikalnih susreta i sve ih je financirao poslodavac. Smatra da je odlučna činjenica što pojam „i druge sindikalne aktivnosti“ poslodavac i sindikati u TKU/24 nisu ničim ograničili, pa da su restriktivna tumačenja suda suprotna odredbi članka 319. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, te zaključuje da je u konkretnom slučaju ključno pitanje je li sindikalni prosvjed predstavlja sindikalnu aktivnost, pa samo ukoliko sindikalni prosvjed ne bi predstavljao sindikalnu aktivnost, da radnik ne bi imao pravo da mu se odobri plaćeni dopust. Naposlijetku se poziva na sudsku praksu općinskih sudova prema kojoj bi predmetna tužba bila osnovana.

2.2. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev i da se tuženik obveže naknaditi joj troškove parničnog postupka, sve zajedno sa zateznim kamatama, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 200,00 eura uvećan za pripadajući PDV.

3. U odgovoru na žalbu tuženik navodi da je žalba tužiteljice neosnovana, da je prvostupanjski sud dao određene i jasne razloge za donošenje presude u ovoj pravnoj stvari, da tužiteljica pogrešno tumači odredbu članka 43. stavka 1. točke 9. TKU/24, te da ključnim pitanjem ovog spora ne smatra je li sindikalni prosvjed predstavlja sindikalnu aktivnost, već je li riječ o sindikalnoj aktivnosti za sudjelovanje u kojoj je poslodavac dužan radniku odobriti plaćeni dopust.

3.1. Predlaže da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana te potvrdi pobijana presuda. Traži trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 60,00 eura uvećan za pripadajući PDV.

4. Žalba tužiteljice je neosnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Okolnost da je prema mišljenju tužiteljice prvostupanjski sud u odnosu na sporno pravno pitanje zauzeo pogrešno stajalište ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka već bi eventualno mogla predstavljati pogrešnu primjenu materijalnog prava.

5.1. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer su odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari nesporne, koje je prvostupanjski sud kao takve i utvrdio, kao niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je i prema shvaćanju ovog suda pravilna ocjena prvostupanjskog suda da tužiteljica nema pravo na plaćeni dopust za sudjelovanje u sindikalnom prosvjedu 9. svibnja 2025. i to iz razloga koje je prvostupanjski sud u vezi spornog pravnog pitanja naveo u obrazloženju pobijane presude, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je pozivom na odredbe članka 86. stavka 1., 2. i 4. ZR-a i članka 43. stavka 1. točke 9. Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama (“Narodne novine“ broj 29/24; - dalje: TKU/24) odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da nisu dopuštene i pravilne Odluka tuženika od 8. svibnja 2025. kojom je odbijen njezin zahtjev za korištenje plaćenog dopusta radi sudjelovanja u sindikalnoj aktivnosti - sindikalnom prosvjedu koja će se održati u Zagrebu, Trg bana J. Jelačića, dana 9. svibnja 2025.; te Odluka tuženika od 4. lipnja 2025. kojom je odbijen njezin zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa podnesen protiv Odluke od 8. svibnja 2025., koji zahtjev tužiteljica temelji na odredbi članka 43. stavka 1. točke 9. TKU/24.

7. U ovom žalbenom postupku nije sporno da je tužiteljica 6. svibnja 2025. podnijela tuženiku zahtjev za korištenje jednog dana plaćenog dopusta radi sudjelovanja u naprijed navedenoj sindikalnoj aktivnosti, da je tuženik Odlukom od 8. svibnja 2025. odbio zahtjev tužiteljice kao neosnovan, da je tužiteljica pravovremeno protiv te Odluke podnijela zahtjev za zaštitu prava sukladno odredbi članka 133. stavka 1. ZR-a koji je tuženik odbio kao neosnovan Odlukom od 4. lipnja 2025., te da je tužiteljica pravovremeno 16. lipnja 2025. podnijela predmetnu tužbu sukladno odredbi članka 133. stavka 2. ZR-a.

8. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno ima li tužiteljica pravo na plaćeni dopust radi sudjelovanja u navedenoj sindikalnoj aktivnosti, te vezano s tim jesu li Odluke tuženika od 8. svibnja 2025. i 4. lipnja 2025., dopuštene i pravilne.

9. Odredbom članka 86. stavka 1. ZR-a propisano je da tijekom kalendarske godine radnik ima pravo na oslobođenje od obveze rada uz naknadu plaće (plaćeni dopust) za važne osobne potrebe (sklapanje braka, rođenje djeteta, teža bolest ili smrt člana uže obitelji i sl.), stavkom 2. istog članka propisano je da radnik ima pravo na dopust iz stavka 1. toga članka u ukupnom trajanju od sedam radnih dana godišnje, ako to nije drukčije uređeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, dok je stavkom 4. propisano da radnik ima pravo na plaćeni dopust za vrijeme obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja te obrazovanja za potrebe radničkog vijeća ili sindikalnog rada, pod uvjetima, u trajanju i uz naknadu određenu kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

10. Odredbom članka 43. stavka 1. točke 9. TKU/24 propisano je da zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust tijekom jedne kalendarske godine do ukupno najviše 10 radnih dana, od čega za sudjelovanja na sindikalnim susretima, seminarima, obrazovanju za sindikalne aktivnosti i drugim sindikalnim aktivnostima – 2 radna dana.

11. U provedenom postupku prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), cijeneći naprijed navedene odredbe pravilno utvrdio: - da odredba članka 86. stavka 1. ZR-a ne propisuje pravo radnika na plaćeni dopust za sudjelovanje u prosvjedu, - da su odredbom članka 43. stavka 1. točke 9. TKU/24 navedene sindikalne aktivnosti kao što su sindikalni susreti, seminari, obrazovanje za sindikalne aktivnosti, dok prosvjed nije naveden, pa da se ne smatra sindikalnom aktivnošću za koju bi zaposlenik imao pravo na plaćeni dopust, - da iz navedene odredbe TKU/24 jasno proizlazi da radnik ima pravo na plaćeni dopust za aktivnosti koje sindikati organiziraju radi osnaživanja i edukacija u svrhu sindikalnog rada, pa da nema mjesta tumačenju da bi se ta odredba odnosila na aktivnosti usmjerene protiv poslodavca ni da bi bila ugovorena odredba kojom bi zaposleniku bila financirana aktivnost usmjerena protiv poslodavca. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je zaključio da organiziranje i sudjelovanje na prosvjedu nije sindikalna aktivnost za koju je poslodavac dužan odobriti plaćeni dopust i platiti vrijeme provedeno u prosvjedu, jer da smisao odredbe članka 43. stavka 1. točke 9. TKU/24, kojom se daje pravo na korištenje plaćenog dopusta za korištenje sindikalnih aktivnosti, a koji se temelji na ZR-a, podrazumijeva sindikalne aktivnosti u smislu odredbe članka 86. stavka 4. ZR-a.

11.1. Prvostupanjski sud je pri tome cijenio i mišljenje izneseno u dopisu Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Klasa: 110-01/25- 01/106, Urbroj: 524-03-1-25-2 od 18. travnja 2025. (upućen Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih), a iz kojeg proizlazi da je člankom 98. TKU/24 sindikalnom predstavniku, sindikalnom povjereniku ili članovima povjereništva omogućeno da sindikalne aktivnosti obavljaju u radno vrijeme na način koji ne šteti obavljanju službe, a da članovi povjereništva sindikata imaju pravo održati sindikalne sastanke u vrijeme i na način koji ne šteti djelotvornosti poslovanja ustanove dok sindikalni povjerenik, odnosno članovi sindikalnog povjereništva imaju pravo na plaćeni dopust za sindikalne sastanke, tečajeve, seminare, kongrese i konferencije. Mišljenje je Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike da se organiziranje prosvjeda ne smatra sindikalnom aktivnošću za koje je poslodavac dužan odobriti plaćeni dopust i tako platiti vrijeme provedeno u prosvjedu, da je prosvjed moguće organizirati izvan radnog vremena, a ne na teret poslodavca i da se organiziranje prosvjeda u radno vrijeme ne može smatrati sindikalnom aktivnošću za koju je poslodavac dužan odobriti plaćeni dopust tj. da poslodavac nije dužan odobriti takav zahtjev zaposlenika.

12. Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda kao pravilno prihvaća i ovaj sud, te zaključuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe članka 86. stavka 1., 2. i 4. ZR-a i članka 43. stavka 1. točke 9. TKU/24.

12.1. Naime, odredbom članka 43. stavka 1. točke 9. TKU/24 nije propisano i obuhvaćeno pravo radnika na korištenje plaćenog dopusta za sudjelovanje na sindikalnim prosvjedima za vrijeme radnog vremena na teret tuženika kao poslodavca. Citirana odredba TKU/24 predviđa plaćeni dopust za sindikalne aktivnosti poput sindikalnih susreta, seminara i obrazovanja za sindikalne aktivnosti, znači ta odredba i sadržajno ukazuje da se radi o aktivnostima vezanim za edukaciju, a ne za sudjelovanje na sindikalnim prosvjedima. Smisao odredbe članka 86. ZR-a kao općeg propisa koji uređuje institut plaćenog dopusta, nije odobravanje plaćenog dopusta radi provođenja aktivnosti usmjerenih protiv poslodavca remećenjem redovitog obavljanja djelatnosti poslodavca, niti je takva intencija dopunjene „proširene“ odredbe članka 43. stavka 1. točke 9. TKU/24 (u odnosu na TKU/22), jer se ugovorne strane nisu sporazumjele da prosvjed protiv poslodavca predstavlja „drugu sindikalnu aktivnost“, odnosno da ulazi u domenu primjene termina „i druge sindikalne aktivnosti“, tako da za uspjeh tužiteljice u ovoj parnici nije od značaja činjenica što točka 9. navedene odredbe propisuje i pravo na plaćeni dopust za sudjelovanje na „drugim sindikalnim aktivnostima“. Napose, plaćeni dopust moguće je koristiti samo za one sindikalne aktivnosti koje su bile predmet pregovora ugovornih strana, a aktivnost sudjelovanja na sindikalnim prosvjedima, to nije bila.

13. Kako se sudjelovanje u prosvjedu za vrijeme radnog vremena ne može smatrati sindikalnom aktivnošću za koju bi poslodavac bio dužan odobriti plaćeni dopust zaposleniku, Odluke tuženika od 8. svibnja 2025. i 4. lipnja 2025., dopuštene su i pravilne, pa je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

14. Odluka o parničnom trošku sadržana u točki II izreke pobijane presude, sukladna je odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a, te je tuženiku osnovano dosuđen trošak u iznosu od 625,00 eura, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; - dalje: Tarifa), sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, dok je tužiteljica koja je u cijelosti izgubila parnicu osnovano odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

15. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan jer nije uspjela sa žalbom, dok je tuženik primjenom odredbe članka 155. ZPP-a odbijen sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje parnice, te je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

Slavonski Brod, 21. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić