REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-168/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Krstić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice NT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Draženu Lančiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 20. prosinca 2023., poslovni broj: P-11553/2019-97, na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženice NT, uvažava se kao osnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 20. prosinca 2023., poslovni broj: P-11553/2019-97, preinačuje i sudi:

1.) odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja ST, pod točkom I, III, i IV izreke pobijane presude;

2.) pod točkom II izreke pobijane presude odlučuje se da se suvlasnička zajednica nekretnine označene kao kčbr. [katastarska čestica] kuća tlocrtne površine 203 m2 i dvorište u [adresa], površine 269 m2, odnosno 75 čhv, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao suvlasništvo tužitelja ST i tuženice NT, svakog u ½ dijela, razvrgava civilnom diobom na način da se nekretnina proda na javnoj dražbi, a iznos dobiven prodajom podijeli između stranaka razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima.

II Nalaže se tužitelju ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženici NT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.533,31 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 418,68 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], suvlasnik 90/100 dijela nekretnine, zk.č.br. 4030/1, kuća tlocrtne površine 203 m2 i dvorište u [adresa], površine 269 m2, odnosno 75 čhv, sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da je NT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] suvlasnica 10/100 dijela nekretnine, zk.č.br. 4030/1, kuća tlocrtne površine 203 m2 i dvorište u [adresa], površine 269 m2, odnosno 75 čhv, sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

II. Razvrgava se suvlasnička zajednica nekretnine, zk.č.br. 4030/1, kuća tlocrtne površine 203 m2 i dvorište u [adresa], površine 269 m2, odnosno 75 čhv, sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], isplatom suvlasničkog dijela tužene od strane tužitelja, sukladno procjeni vrijednosti predmetnog dijela nekretnine, u iznosu od 181.013,31 kn, sve u roku od 15 dana od dana presuđenja.

III. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu da po pravomoćnosti ove presude i potvrde o isplati, izvrši prijenos prava vlasništva nekretnine za korist i na ime tužitelja ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u cijelosti.

IV. Nalaže se tuženici NT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tužitelju ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u visini 6.044,51 € / 45.542,36 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2023. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst; - dalje: ZPP), te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

2.1. U žalbi navodi da je obrazloženje pobijane presude nejasno, da je ono što je među strankama sporno, a to je tko je i kada financirao izgradnju tzv. novog objekta, ostalo nejasno, obzirom da iz zaključaka prvostupanjskog suda proizlazi da je novi objekt odlučio izgraditi pok. ČT (dakle ne prednik tužitelja LT) pri čemu da bi veći dio tog novog objekta (dakle ne cijeli) pripao predniku tužitelja, te da je uređenje kuće nakon smrti HT, dakle ne i za vrijeme njegova života, financirao prednik tužitelja LT, tako da iz takvih utvrđenja ne može proizaći zaključak da bi tužitelj bio vlasnik nekretnine u dijelu koji odgovara vrijednosti tzv. novog dijela nekretnine, ali da unatoč navedenome prvostupanjski sud zaključno navodi da je „tužiteljev prednik bio investitor i graditelj, koji je s izvođačima ili osobnim angažmanom te uz pomoć prijatelja izvršio gradnju kako novog tako i starog dijela kuće“. Navodi i da je očigledno da su i prema stavu prvostupanjskog suda vlasnici zemljišta na kojem su izgrađeni objekti tuženica i pok. ČT, dok bi tužitelj odnosno njegov prednik eventualno bio isključivi vlasnik novog dijela, zatim da je provedeno građevinsko vještačenje u kojem je sudski vještak utvrdio da udio u ukupnoj tržišnoj vrijednosti starog dijela kuće iznosi 9,94 %, dok udio novog dijela kuće iznosi 90,06 %, te da je sukladno navedenom tužitelj utvrđen suvlasnikom cijele nekretnine u 90/100 idealnog dijela, dok je tuženica utvrđena suvlasnicom u 10/100 idealnog dijela, da je očigledno da u tom izračunu nije uzeta u obzir vrijednost zemljišta, već samo vrijednost starog i novog dijela kuće, dok nekretninu čini i zemljište na kojem su sagrađeni objekti, a u ovom slučaju i dvorište koje građenjem nikako ne može preći u vlasništvo tužitelja u dijelu većem od ½ dijela, koliko je isti stekao u ostavinskom postupku iza svog oca S, slijedom čega da je nejasno tko je što gradio i financirao, iz čega da proizlazi da presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati budući da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, čime tuženica ukazuje da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

2.2. Nadalje ističe da prvostupanjski sud nejasno određuje po kojoj je osnovi tužitelj stekao 90/100 dijela predmetne nekretnine, jer prvo na str. 14 obrazloženja navodi da je prednik tužitelja vlasništvo stekao građenjem na tuđem zemljištu, međutim tijekom postupka tužitelj mijenja osnovu tako da u podnesku od 2. svibnja 2022. navodi da je njegov prednik isključivo svojim sredstvima i angažmanom izvršio gradnju predmetne nekretnine i to ne s osnova građenja na tuđem već s osnova građenja na svom, pa da sud prepisujući navode tužitelja iz podneska od 29. studenog 2022., navodi: ″Tužitelj nije stekao pravo suvlasništva u izvještačenom u izvanparničnom postupku u omjeru od 89/100 dijela predmetne nekretnine, građenjem na tuđem jer je volja roditelja prednika tužitelja već od ranije bila poznata…″ , čime da je nejasno, ako je tužitelj doista vlasnik nekretnine u dijelu većem od ½ dijela nekretnine na kojem je upisan u zemljišnim knjigama, po kojem temelju je to pravo vlasništva stekao, da li građenjem na tuđem zemljištu, za koje postoje jedne pretpostavke stjecanja ili pak darovanjem nekretnine od svojih roditelja za koje postoje drugačije pretpostavke stjecaja (za što u spisu ne postoji niti jedan dokaz), zbog čega presuda također ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

2.3. Nadalje tuženica navodi da najbitniji dio obrazloženja predstavlja prepisane navode iz podneska tužitelja od 29. studenog 2022., zbog čega da nije jasno koja je osnova po kojoj je usvojen tužbeni zahtjev, koje je materijalno pravo primijenjeno, a u pojedinim dijelovima da uopće nije jasno citira li sud iskaze stranaka i svjedoka ili se radi o zaključcima suda. Ukazuje i na pozivanje suda na Ugovor o darovanju od 15. prosinca 2005. koji nikada nije proveden u zemljišnim knjigama, sadržaj kojeg sud nije pravilno utvrdio, te na proturječnost između usmeno danog iskaza svjedoka STČ i njezine pisane izjave od 26. svibnja 2020. koju je tužitelj predao u spis.

2.4. Napose navodi da unatoč jasnoj uputi drugostupanjskog suda prema kojoj je radi utvrđenja da je tužitelj po svom predniku građenjem stekao pravo vlasništva u većem dijelu od ½ dijela, trebalo utvrditi vrijednost radova izvršenih i plaćenih po predniku tužitelja i radova izvršenih i plaćenih po suprugu tuženice, imajući u vidu nespornu činjenicu da su tuženica i njezin suprug kupili staru kuću koja je srušena i na tom zemljištu sagrađena nova kuća koja je u posjedu tužitelja, da prvostupanjski sud ništa od navedenog nije utvrdio, tako da nije jasno koji radovi su izvršeni i plaćeni po predniku tužitelja, a koji po njezinom suprugu, niti je uzeta u obzir vrijednost srušenog dijela kuće, za koju vrijednost je bilo nužno umanjiti vrijednost novog dijela objekta, te konačno da sud uopće nije utvrdio da je vještak koji je provodio građevinsko vještačenje u predmetnom postupku, vještačio i u izvanparničnom postupku i da je u istima dao različite nalaze i mišljenja.

2.5. Predlaže da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se žalba uvaži i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura uvećan za PDV u iznosu od 62,50 eura, te sudsku pristojbu na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj sud je utvrdio da u postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a.

5.1. Međutim izreka presude proturječi razlozima presude, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost čime je počinjena apsolutno bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženica osnovano ukazuje u žalbi, ali to nije razlog za ukidanje pobijane presude jer je te nedostatke moguće otkloniti u ovom žalbenom postupku primjenom članka 373.a stavka 1. točke 2. i stavka 2. i 3. ZPP-a, obzirom da je prvostupanjski sud proveo sve predložene dokaze, pa je stoga sve bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, pri čemu je ovaj sud uzeo u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je pravilno utvrdio. Ujedno ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na određeni način razvrgnuća (točka II izreke) predmetne nekretnine.

6. Predmet spora je utvrđenje da je tužitelj suvlasnik 90/100 dijela nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] kuća tlocrtne površine 203 m2 i dvorište u [adresa], površine 269 m2, odnosno 75 čhv, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a tuženica suvlasnica 10/100 dijela iste nekretnine; razvrgnuće te suvlasničke zajednice nekretnine isplatom suvlasničkog dijela tuženice od strane tužitelja u iznosu od 181.013,31 kn (sada 24.024,29 eura); te prijenos prava vlasništva predmetne nekretnine na ime tužitelja u cijelosti.

7. Prvostupanjski sud je u ovome predmetu koji se ranije vodio pod poslovnim brojem:

P-180/2012, donio presudu od 29. rujna 2017., poslovni broj: P-180/2012-42 kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja na način da je pod točkom I izreke utvrdio da je tužitelj suvlasnik predmetne nekretnine u 89/100 dijela, a tuženica u 11/100 dijela, dok je pod točkom II izreke odredio razvrgnuće suvlasničke zajednice predmetne nekretnine, civilnom diobom i to procjenom vrijednosti i prodajom predmetne nekretnine, te podjelom kupovnine sukladno utvrđenim suvlasničkim dijelovima, te je naložio tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.

7.1. Povodom žalbe tuženice Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, rješenjem od 30. srpnja 2019., poslovni broj: Gž-1675/2017-2, navedenu prvostupanjsku presudu ukinuo je u cijelosti i predmet vratio istome sudu na ponovno suđenje, uz obrazloženje da je prvostupanjski sud osnovanost tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje prava suvlasništva u 89/100 dijela na predmetnoj nekretnini temeljio na nalazu i mišljenju građevinskog vještaka KT dipl. ing. građ., od 15. srpnja 2011. izvršenog u predmetu istog suda poslovni broj: R1-2098/2010, iako je u tom izvanparničnom predmetu vještak utvrdio samo ukupnu površinu stare i nove građevine, odredivši da idealni dio koji je u posjedu tužitelja u odnosu na ukupnu površinu predmetne nekretnine iznosi 89/100 dijela, a idealni dio starog dijela nekretnine koji je u posjedu tuženice u odnosu na ukupnu površinu predmetne nekretnine da iznosi 11/100 dijela.

7.1.1. Drugostupanjski sud je pri tome dao jasnu uputu prvostupanjskom sudu da se u predmetnom parničnom postupku traži utvrđenje da je tužitelj po svom predniku (ocu LT) građenjem stekao pravo vlasništva u većem dijelu od ½ dijela (u kojem dijelu je upisan u zemljišnim knjigama), pa da je potrebno utvrditi vrijednost radova na predmetnoj nekretnini izvršenih i plaćenih po predniku tužitelja LT i radova izvršenih i plaćenih po suprugu tuženice sada pok. CT, imajući u vidu nespornu činjenicu da su tuženica i njezin suprug kupili staru kuću koja je srušena, a na tom zemljištu da je sagrađena nova kuća koja je u posjedu tužitelja, kao i da vještački nalaz i mišljenje iz navedenog izvanparničnog postupka nije dovoljan za odluku u parničnom postupku jer vještak nije vještačio o vrijednostima potrebnim za stjecanje prava vlasništva građenjem. Osim toga, ukazano je prvostupanjskom sudu i na činjenicu da je poklonio vjeru iskazu svjedoku JT koji je iskazao potpuno suprotno donesenoj odluci, tj. da je izgradnju sporne nekretnine njegovom poslodavcu koji je izvodio građevinske radove na predmetnoj kući do stavljanja pod krov plaćao ČT.

8. Iz spisa predmeta razvidno je da je prvostupanjski sud utvrdio slijedeće činjenice:

- da su tužitelj i tuženica u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici i to svatko od njih u ½ dijela nekretnine označene kao kčbr. [katastarska čestica], kuća tlocrtne površine 203 m2 i dvorište u [adresa], površine 269 m2, odnosno 75 čhv, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- da je predmetna nekretnina na kojoj je u vrijeme kupnje postojala stara kuća prizemnica (koja je srušena i na tom zemljištu sagrađena nova kuća) i garaža (koja je prenamijenjena u stambeni prostor za prednika tužitelja), kupljena temeljem kupoprodajnog ugovora od 24. listopada 1978. zaključenog između NT, u ovome predmetu tuženice i njezinog sada pok. supruga HT kao kupaca, svakog u ½ dijela, te FT kao prodavatelja,

- da je prednik tužitelja LT, suvlasnički dio od ½ dijela predmetne nekretnine stekao nasljeđivanjem u ostavinskom postupku iza pok. oca HT,

- da je tužitelj prije pokretanja ovog parničnog postupka, podnio prijedlog za razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina (zaprimljen kod istog suda 17. prosinca 2010.), pod poslovnim brojem: R1-2098/2010, u kojem je osporio veličinu suvlasničkih omjera navodeći da mu pripada veći suvlasnički omjer od upisanog u zemljišnoj knjizi, pa je rješenjem poslovni broj: R1-2098/10 od 23. rujna 2011., sa zahtjevom za razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina upućen na pokretanje parničnog postupka, dok je izvanparnični postupak obustavljen, a u kojem izvanparničnom postupku je provedeno građevinsko vještačenje po vještaku Dariu Šerer dipl. ing. građ., koji je utvrdio da se tužitelj nalazi u posjedu novog dijela predmetne nekretnine što u naravi predstavlja 89/100 dijela nekretnine, dok se tuženica nalazi u posjedu 11/100 dijela nekretnine,

- da je očevidom na licu mjesta kako bi se identificirala predmetna nekretnina utvrđeno da se nekretnina sastoji od starog dijela koji je bio garaža i koji se sastoji od prizemlja i jednog kata, na koji dio se nadovezuje novosagrađeni dio, te da se stari dio odnosno nekadašnja garaža nalazi u posjedu tuženice, a novi dio odnosno novosagrađena kuća nalazi u posjedu tužitelja,

- da iz računa priloženih spisu nije razvidno tko je što plaćao, osim iz Ugovora o pravu građenja pod brojem S-992024 koji je Gradska plinara sklopila sa LT **.**.2000., kao i troškovnika i ostalih računa Gradske plinare koji također glase na LT.

8.1. Ovakva činjenična utvrđenja kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tako da ista nisu sporna u žalbenom postupku.

9. U ponovljenom postupku nakon ponovno provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud u bitnome utvrđuje i zaključuje:

- da je nesporno da je predmetna nekretnina kupljena temeljem kupoprodajnog ugovora od 24. listopada 1978. zaključenog između ČT i NT, kao kupaca, te FT kao prodavatelja,

- da je nesporno da je 90-ih godina, otac (sada pok. ČT) odlučio izgraditi novu kuću, na način da veći dio nekretnine pripadne sinu LT (ocu tužitelja), što da je potvrdio i svjedok TT, sin tuženice iskazujući uz to i da je u vrijeme smrti oca ČT kuća bila „dignuta pod krov“,

- da su nepristrani svjedoci ĆT, UT, IT i ZT, radnici koji su radili na novoj kući iskazali da je uređenje kuće nakon smrti HT, financirao LT, da ih je on angažirao za rad, kupovao materijal za izgradnju kuće, da ih je on plaćao, da su angažirani isključivo temeljem usmenog dogovora, a plaćanja da su išla dijelom na ruke, dijelom preko računa,

- da su to sve okolnosti na temelju kojih utvrđuje da je tužiteljev prednik (LT) bio investitor i graditelj, koji je s izvođačima ili osobnim angažmanom te uz pomoć prijatelja, izvršio gradnju novog i starog dijela kuće, u koji stari dio se tada obitelj tužitelja preselila i živjela dok se gradila nova kuća, a što da je utvrđeno iskazima stranka, svjedoka, računima, kao i Ugovorom o darivanju od 15. prosinca 2005. sklopljenim između tužene kao darovateljice i sina ET kao daroprimatelja kojim je darovateljica u članku 1. i 3. tog Ugovora grafičkim prikazom predmetne parcele, iskazala i dokumentirala nedvojbenu volju koji dio kuće i čestice pripada predniku tužitelja, sve iz razloga što je upravo prednik tužitelja svojim sredstvima gradio novu kuću,

- da su nakon smrti HT, tuženica i brat prednika tužitelja TT svoj nasljedni dio na predmetnoj čestici ustupili predniku tužitelja, poštujući raniju odluku članova obitelji, što da također ukazuje na činjenicu da je na nekretnini već postojala nova kuća koju je isključivo svojim sredstvima izgradio prednik tužitelja,

- da obzirom na ostavinsku raspravu iza pok. HT, te Ugovor o darivanju od 2005. u kojem je tuženica u članku 1. točno opisala kako TT HT mora otpustiti predniku tužitelja AT, dio parcele koji je pod kućom kako nose zidovi nove kuće, tužitelj nije stekao pravo suvlasništva predmetne nekretnine građenjem na tuđem,

- da je i računima dokazano da je tužitelj isključivo svojim angažmanom i svojim financijskim sredstvima izgradio predmetni objekt, koji računi obuhvaćaju izradu idejnog projekta, angažiranje građevinara, kupnju materijala, plaćanje priključaka, struje, vode, plina, instalacije grijanja i ostalo,

- da je vještak KT dipl. ing. građ. (koji je prethodno vještačio i u izvanparničnom postupku) u nalazu i mišljenju istakao da spisu ne priliježe materijalna dokumentacija koja treba pratiti izvođenje građevinskih radova, te da je vještak izvršio rekapitulaciju građevinsku vrijednost sporne nekretnine zemljišta stari dio u odnosu na novi, rekapitulaciju građevinske vrijednosti sporne nekretnine stari i novi dio kuće, rekapitulaciju tržišne vrijednosti sporne nekretnine zemljišta stari dio u odnosu na dio kuće, te rekapitulaciju tržišne vrijednosti sporne nekretnine stari dio u odnosu na novi dio kuće, kako je detaljno opisano u obrazloženju pobijane presude (str. 11), pa prvostupanjski sud zaključuje da je prema nalazu i mišljenju vještaka glede tržišne vrijednosti izvedenih radova utvrđeno da je omjer novog dijela kuće izgrađene na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], od 90,06/100 u korist tužitelja, te 9,94/100 u korist tuženice, odnosno zaokruženo da stari dio iznosi 10 % udjela u ukupnoj vrijednosti, u odnosu na novo izgrađeni dio koji iznosi 90 % udjela u ukupnoj vrijednosti, te

- da su se sukladno nalazu i mišljenju vještaka stekli uvjeti za primjenu članka 47. i 51. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, na razvrgnuće isplatom tuženice od strane tužitelja i to sukladno procjeni vještaka u iznosu od 181.013,31 kn (sada 24.024,29 eura).

10. Prema mišljenju ovog suda o činjenicama bitnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a na temelju isprava koje priliježu spisu i izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je izveo nepravilan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

11. Prvostupanjski sud jasno ne navodi po kojoj je to osnovi tužitelj stekao pravo vlasništva u većem dijelu od ½ dijela, odnosno suvlasništvo od 90/100 dijela predmetne nekretnine, da li građenjem na tuđem, građenjem na svom, nasljeđivanjem ili darovanjem.

12. Iako je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza pravilno utvrdio da iz spisu priloženih računa nije razvidno tko je što plaćao, odnosno je li ih plaćao ČT ili LT, osim iz ugovora, troškovnika i računa Gradske plinare koji glase na LT; da je ČT odlučio izgraditi novu kuću, dakle ne prednik tužitelja LT; da su nova kuća i garaža koja je prenamijenjena u stambeni prostor sagrađeni na zemljištu koje su kupili ČT i NT, u ovome postupku tuženica; da je u trenutku smrti Georgija Živkovića 1998. već postojala novoizgrađena kuća u roh bau sistemu, dakle bila je „dignuta pod krov“; da su svjedoci ĆT, UT, IT i ZT, radnici koji su radili na novoj kući iskazali da je uređenje kuće nakon smrti HT, financirao LT, dakle ne za života HT; te da je sudski vještak KT dipl. ing. građ. u nalazu i mišljenju istakao da spisu ne priliježe materijalna dokumentacija koja treba pratiti izvođenje građevinskih radova i konstatirao da iskazi stranaka vezano uz plaćanje radova nisu suglasni, te da nije mogao utvrditi udio stare srušene kuće u sačinjenoj rekapitulaciji, nejasno je kako na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno zaključuje da je tužitelj (dakle čak ne navodi da se radilo o predniku tužitelja) bio investitor i graditelj koji je isključivo svojim angažmanom i svojim financijskim sredstvima izgradio predmetni objekt tako što je izvršio gradnju i novog i starog dijela kuće i da je dokazano iskazima stranaka, svjedoka, računima i Ugovorom o darivanju od 15. prosinca 2005., a posljedično tome izvodi i pogrešan zaključak da novoizgrađeni dio koji iznosi 90 % udjela u ukupnoj vrijednosti nekretnine, pripada tužitelju, a stari dio koji iznosi 10 % udjela u ukupnoj vrijednosti da pripada tuženici, čime da su se stekli uvjeti na razvrgnuće isplatom tuženice od strane tužitelja.

13. Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, ovaj sud je na temelju isprava koje priliježu spisu i izvedenih dokaza te činjenica o kojima je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju činjenica koje je pravilno utvrdio, zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

14. Naime, uvažavajući nesporne činjenice da su predmetnu nekretninu 1978. kupili sada pok. ČT i njegova supruga NT, na kojoj su bili upisani kao suvlasnici svatko od njih od ½ dijela sve do 17. rujna 1999. kada je postalo pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. HT; da je 90-ih godina prošlog stoljeća ČT odlučio sagraditi novu kuću; da su na idejnom rješenju sačinjenom u rujnu 1995. (str. spisa 273-281) od STČ dipl.ing.arh. kao investitori navedeni ČT i NT; da izradu idejnog rješenja nije platio LT, kako to netočno navodi prvostupanjski sud jer protivno proizlazi iz iskaza STČ, koja je u postupku saslušana kao svjedok; da je u trenutku smrti HT, nova kuća bila „dignuta pod krov“; da iz računa koji priliježu spisu nije razvidno tko ih je plaćao i čijim novčanim sredstvima, osim iz računa Gradske plinare koji se odnose na plaćanje materijala i radova vezanih za instalaciju grijanja koji glase na prednika tužitelja LT; da su svjedoci ĆT, UT, IT i ZT, radnici koji su radili na novoj kući, suglasno iskazali da je uređenje kuće tek nakon smrti HT, financirao LT; da je svjedok JT koji je jedini u odnosu na prethodno navedene svjedoke, radio na izgradnji nove kuće od kada su iskopani temelji za istu, iskazao da je naručitelj radova i osoba koja je plaćala radove izgradnje nove kuće bio ČT koji je njegovom poslodavcu za izvedene radove platio oko 30.000,00 do 40.000,00 eura, za koje tvrdnje je dao jasne i logične razloge, zbog čega njegovom iskazu ovaj sud poklanja vjeru, iako njegovom iskazu prvostupanjski sud nije poklonio vjeru jer smatra da je u suprotnosti sa iskazima svjedoka ĆT koji je iskazao da sve što je radio na novoj kući da je radio iz usluge predniku tužitelja i da je kuća završena u „roh bau sistemu“ početkom rata, UT koji je iskazao da je radio žbukanje, zidanje, glazuru, IT koji je uvodio centralno grijanje i ZT koji je stavljao aluminijsku stolariju, dakle ti svjedoci su na novosagrađenoj kući očito radili tek kada je bila „dignuta pod krov“ i iskazali su da je uređenje nove kuće financirao LT, nakon smrti HT, tako da nije točno da bi iskaz svjedoka JT bio u suprotnosti sa iskazima navedenih svjedoka; da su pri tome i tuženica i svjedok TT, suglasno iskazali da su izgradnju nove kuće do „pod krov“ financirali sada pok. ČT i tuženica, detaljno obrazlažući na koji način je stečen novac utrošen u izgradnju, a protivno tome ne proizlazi niti iz iskaza ostalih navedenih svjedoka, pa nema razloga da se i njihovim iskazima ne pokloni vjera; da je svjedok TT iskazao i da je novac iz izgradnju nove kuće stečen od uzgoja koza i jarića (isto kao i svjedok JT), čime su se bavili roditelji sve do očeve smrti 1998., nakon čega da je tuženica prodala koze i jariće, a on osobno da je izvršio prodaju i majci predao 50.000,00 ondašnjih DEM koje da je ona također uložila u daljnje izdatke vezane uz radove dovršetka izgradnja nove kuće; a napose i činjenicu da vještak KT dipl. ing. građ. nije vještačio o vrijednostima potrebnim za stjecanje prava vlasništva građenjem (kakva je bila uputa u ranije donesenoj odluci ovog suda), već je vještačenjem utvrdio vrijednost objekata i zemljišta i faktično korištenje, te omjer novog dijela kuće koji je u posjedu tužitelja i iznosi 90%, u odnosu na stari dio kuće koji je bio u posjedu tuženice i koji iznosi 10%, čime nisu dokazana ulaganja tužitelja, a kako u predmetnom slučaju posjed i korištenje ne predstavljaju pravni temelj za stjecanje vlasništva, rezultati vještačenja o vrijednosti dijelova predmetne nekretnine nisu odlučni za ovdje sporno pitanje povećanja suvlasničkog omjera tužitelja u dijelu većem od ½ dijela u kojem je upisan suvlasnikom u zemljišnim knjigama, dakle da je vještak utvrdio korištenje većeg dijela predmetne nekretnine od strane tužitelja, bez dokaza o pravnom osnovu ili ulaganjima, ovaj sud je mišljenja da prednik tužitelja nije povećao svoj suvlasnički omjer od ½ dijela, niti građenjem na tuđem, niti građenjem na svom jer je tek 1999. u zemljišnim knjigama upisan suvlasnikom predmetne nekretnine, nakon provedenog ostavinskog postupka iza pok. oca ČT (o čemu će kasnije u obrazloženju ove odluke biti više navedeno) i to kada je nova kuća već bila „pod krovom“, te obzirom da je on tek nakon smrti oca nastavio sa radovima na već izgrađenom novom objektu i to na nekretnini u suvlasništvu, što pravno predstavlja ulaganje suvlasnika u zajedničku nekretninu nakon stjecanja suvlasništva i što nije građenje u smislu stjecanja vlasništva, nego ulaganje suvlasnika u zajedničku stvar, pri čemu tužitelj nije dokazao čijim novčanim sredstvima su ti radovi izvršeni, jer samo računi koji se odnose na materijal i radove Gradske plinare vezane za instalaciju grijanja, glase na ime prednika tužitelja, ali opet nema dokaza da su plaćeni isključivo njegovim novčanim sredstvima.

15. U razdoblju od 90-ih godina prošlog stoljeća kada je suprug tuženice ČT odlučio sagraditi novu kuću, pa do 1. siječnja 1997., za stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu mjerodavne su odredbe članka 25. i 26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 91/96; - dalje ZOVO) prema kojima je osnovna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu da se zaista radi o graditelju zgrade.

15.1. Nakon 1. siječnja 1997. kada je stupio na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; - dalje: ZV), stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu i uz znanje vlasnika zemljišta, uređeno je odredbom članka 153. ZV-a kojom je propisano da ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije bez odgode zabranio daljnju gradnju poštenom graditelju, zemljišna čestica sa zgradom koja je na njoj izgrađena pripada graditelju, a prijašnji vlasnik zemljišta ima samo pravo zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta.

15.2. Navedene zakonske odredbe uređuju prava graditelja zgrade na tuđem zemljištu. Međutim, u ovom slučaju pravni prednik tužitelja nije bio graditelj zgrada, nego su graditelji bili ČT i njegova supruga tuženica NT, ujedno i zemljišnoknjižni vlasnici zemljišta, pa je pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda i tužitelja da je u opisanim okolnostima ulaganjem u tuđu nekretninu LT stekao pravo suvlasništva građenjem na predmetnoj nekretnini u bilo kojem omjeru, već se njegova prava i obveze spram tuženice mogu promatrati samo kroz poslove redovite i izvanredne uprave na stvari u suvlasništvu, obavljanjem kojih poslova nije mogao steći veće pravo suvlasništva na nekretnini. Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno je utvrdio da ulaganja u tuđu nekretninu ne daju pravo na povećani suvlasnički udio, već eventualno na obveznopravnu naknadu ulaganja. (presuda Rev 2729/11-3 od 4. listopada 2016.)

15.3. Stoga se u konkretnom slučaju može eventualno raditi o obveznopravnom zahtjevu tužitelja po osnovi ulaganja, a takav zahtjev nije istaknut u ovoj parnici, pa ni sud o njemu nije mogao odlučivati (članak 2. stavka 1. ZPP-a), a osim toga kako je već rečeno tužitelj u ovome postupku nije dokazao visinu sredstava koje je navodno njegov prednik uložio u dovršetak radova na predmetnoj nekretnini tj. na novosagrađenoj kući, kao i garaži prenamijenjenoj u stambeni prostor.

16. Uz prethodno navedeno valja navesti i da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da bi vrijednost izgrađenog predstavlja osnovu za promjenu suvlasničkih omjera stranaka.

16.1. Naime, prema odredbama ZV-a suvlasništvo je pravo vlasništva više osoba na istoj stvari u idealnim dijelovima, te je svaki suvlasnik vlasnik cijele stvari u svom idealnom dijelu, tako da građenje jednog suvlasnika na suvlasničkoj nekretnini ne predstavlja originarni način stjecanja vlasništva, niti dovodi do povećanja suvlasničkog dijela obzirom da suvlasnik ne može graditi na svom idealnom dijelu jer takav dio nije fizički odvojen, zbog čega se vrijednost izgrađenog objekta ne može pretvoriti u suvlasnički dio.

16.2. Činjenica da tužitelj posjeduje i koristi veći dio nekretnine, a tuženica manji dio, nema utjecaj na suvlasničke odnose. Vještačenjem utvrđena vrijednost objekata i faktično korištenje, ne može mijenjati vlasničke odnose odnosno njihove suvlasničke dijelove, jer posjed i korištenje u predmetnom slučaju ne predstavljaju pravni temelj za stjecanje većeg suvlasničkog udjela tužitelja na predmetnoj nekretnini u odnosu na onaj s kojim je već upisan u zemljišnim knjigama, a kako uz to tužitelj nije dokazao opseg i vrijednost ulaganja svog prednika, može se zaključiti da nije bilo osnove za povećanje suvlasničkog dijela tužitelja.

17. Opravdano stoga žaliteljica u žalbi ističe da su u pobijanoj presudi, pored dokaza na kojima je tužitelj temeljio tužbeni zahtjev, a provedenih u postupku pred prvostupanjskim sudom, te pored činjenica utvrđenih tim dokazima koje upućuju na zaključak suprotan prihvaćenom po prvostupanjskom sudu, izostali odlučni razlozi na temelju kojih bi se mogao prihvatiti tužbeni zahtjev, odnosno razlozi koji bi išli u prilog shvaćanju tužitelja da je njegov prednik stekao pravo su/vlasništva građenjem na tuđem ili na svom, u dijelu većem od naslijeđenog u ostavinskom postupku iza pok. HT.

18. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je u trenutku smrti HT već postojala nova kuća („dignuta pod krov“) ali pogrešno zaključuje da činjenica što je prednik tužitelja LT, u ostavinskom postupku nakon smrti oca HT u cijelosti naslijedio njegov suvlasnički dio predmetne nekretnine od ½ dijela, ukazuje na to da je on tu kuću izgradio isključivo svojim sredstvima.

18.1. Naime, uvidom u rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu, od 26. kolovoza 1999., poslovni broj: O-9639/98 (str. spisa 113-114), iza pok. HT utvrđeno je da je isti umro **.**.1998., da je njegovu ostavinsku imovinu, između ostalog činila i predmetna nekretnina na kojoj je bio upisan kao suvlasnik u ½ dijela, da su na nasljeđivanje pozvani nasljednici prvog nasljednog reda i to njegova supruga NT i sinovi TT i LT, da se NT prihvatila svog zakonskog nasljednog dijela i isti ustupila sinovima (dakle ne samo LT, već i TT) koji su se prihvatili i svog i ustupljenog im nasljednog dijela od majke, te su međusobnim sporazumom o diobi nasljedstva rasporedili nasljedstvo, na način da je prednik tužitelja LT proglašen nasljednikom ½ dijela predmetne nekretnine i ½ dijela nekretnine u naravi oranice u Daruvaru, dok je TT proglašen nasljednikom ½ dijela preostale ostavinske imovine iza pok. oca i to nekretnina u Donjem Daruvaru, Daruvaru i Vrbovcu, pobliže označenim u ostavinskom rješenju.

18.2. Dakle, prednik tužitelja LT suvlasništvo od ½ dijela predmetne nekretnine stekao je temeljem zakona, ustupa od sunasljednika i sporazuma o diobi nasljedstva, što nedvojbeno proizlazi iz navedenog rješenja o nasljeđivanju koje je postalo pravomoćno 17. rujna 1999. godine. LT u ostavinskom postupku nije isticao prigovor da mu po osnovi građenja već pripada suvlasnički dio ostavitelja od ½ dijela, ili da mu pripada veći suvlasnički dio u odnosu na sunasljednike jer je na predmetnoj nekretnini vršio dogradnju, nadogradnju, adaptaciju ili u izgradnju utrošio svoja novčana sredstva, niti je isticao da bi ranije za života oca postigao dogovor sa roditeljima o darovanju predmetne nekretnine, dakle nije imao nikakvih primjedbi na opseg i sastav ostavinske imovine.

18.3. Prema odredbi članka 37. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 52/71, 47/78, 71/91, 37/94; - dalje ZN), koji je bio na snazi u vrijeme smrti ostavitelja HT, potomci ostaviočevi koji su živjeli u zajednici sa ostaviocem i svojim trudom, zaradom ili inače pomagali mu u privređivanju, imaju pravo zahtijevati da im se iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine, dok je stavkom 2. istog članka propisano da tako izdvojeni dio ne spada u ostavinu te se ne uzima u račun pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio.

18.3.1. Odredbom članka 111. ZN-a propisano je da predak može poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i svojim potomcima, time da su prema članku 112. stavka 1. i 2. ZN-a takvo ustupanje i raspodjela imovine pravovaljani samo ako su se s tim suglasila sva djeca i drugi potomci ustupiočevi koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu ostavinu, te ako je sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od suca.

18.3.2. Istim Zakonom i to člankom 173. (172.) propisano je i da u postupku za ostavinsku raspravu sud utvrđuje tko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama, dok je člankom 223. (221.) propisano kada će sud prekinuti ostavinsku raspravu i uputiti na parnicu, između ostalog, to će učiniti kada su sporne činjenice od kojih zavisi veličina nasljednog dijela, a prema članku 225. (223.) točke 2. ako između nasljednika postoji spor povodom zahtjeva potomaka ostaviočevih koji su s njim živjeli u zajednici da im se iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine, a člankom 234. (231.) propisano je da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili zapisu veže stranke koje su učestvovale u postupku ostavinske rasprave, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici.

18.4. Slijedom navedenog, da je volja HT bila da za svog života, sinu LT, ustupi svoj dio predmetne nekretnine, on je to mogao učiniti samo pod uvjetima iz članka 112. ZN-a, što nesporno nije učinio, isto kao što je nesporno da prednik tužitelja LT u ostavinskom postupku iza pok. oca, nije postupio sukladno članku 37. ZN-a, kao i da tijekom vođenja postupka sud nije prekinuo ostavinsku raspravu i LT uputio na parnicu jer među nasljednicima nije bilo spora u smislu članka 223. (221.) i 225. (223.) točke 2. ZN-a, pa sukladno članku 234. (231.) ZN-a veže pravomoćno rješenje o nasljeđivanju od 26. kolovoza 1999., poslovni broj: O-9639/98.

18.5. Da nije točan zaključak prvostupanjskog suda da bi prednik tužitelja bio investitor i graditelj, da je izvršio gradnju novog i starog dijela kuće, te da je novu kuću izgradio isključivo svojim sredstvima, sa sigurnošću se može utvrditi upravo iz ostavinskog postupka provedenog iza pok. HT, u kojem prednik tužitelja, kako je naprijed navedeno, nije osporavao veličinu svog nasljednog dijela, niti zahtijevao da se iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njegovom doprinosu u povećanju vrijednosti imovine ostavitelja, dakle nije zahtijevao izdvajanje u svoju korist onoga dijela ostavine koji njemu navodno pripada, znači da nije osporavao da i stari i novi dio kuće odnosno novosagrađeni objekt predstavlja ostavinsku imovinu pok. ČT, slijedom čega ovaj sud zaključuje da u predmetnoj parnici tužitelj kao nasljednik oca LT, koji je sudjelovao u ostavinskom postupku iza pok. oca ČT, ne može u ovoj parnici osnovano prigovarati istinitosti sadržaja onoga što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju. (presuda VSRH, Rev-1324/2014-2 od 11. srpnja 2018.), te se vezano uz navedena činjenična utvrđenja, navodi tužitelja da je građenjem stekao 90/100 dijela prava vlasništva na predmetnoj nekretnini ukazuju neosnovanima.

19. Naposlijetku valja navesti da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da tvrdnja da je tužiteljev prednik bio investitor i graditelj, da je izvršio gradnju novog i starog dijela kuće, te da je novu kuću izgradio isključivo svojim sredstvima, ne proizlazi niti iz Ugovora o darivanju od 15. prosinca 2005. sklopljenog između tuženice kao darovateljice i sina ET kao daroprimatelja, kojim je prema mišljenju prvostupanjskog suda darovateljica iskazala i dokumentirala nedvojbenu volju koji dio kuće i čestice pripada predniku tužitelja.

19.1. Naime, u postupku je utvrđeno da navedeni ugovor nikada nije proveden u zemljišnim knjigama, što u svom iskazu potvrđuje svjedok TT (koji kaže da je ugovor stavljen izvan snage), jer da je proveden, tužitelj u tom slučaju predmetnu tužbu ne bi podnio protiv NT, već protiv njenog sina ET, a čak i da je proveden, iz sadržaja istog nesporno proizlazi da je daroprimatelj TT, a ne LT, te da bi TT (u slučaju da je ugovor realiziran, a nije) bio dužan predniku tužitelja prepustiti u ugovoru grafički označen dio parcele koji je pod kućom, kako nose zidovi nove kuće, bez dvorišta i to tek kada se ispune određeni uvjeti navedeni u članku I.A) ugovora, koji se nisu ispunili. Dakle tim ugovorom je tuženica svoj suvlasnički dio od ½ dijela predmetne nekretnine namjeravala darovati sinu ET, što protivno mišljenju prvostupanjskog suda ne ukazuje na tvrdnju tužitelja da je njegov prednik isključivo svojim sredstvima izgradio novu kuću, pri čemu valja naglasiti i da je iz grafičkog prikaza razvidno da je istim nekretnina podijeljena otprilike po pola, a ne u korist prednika tužitelja u čak 90/100 dijela, što ustvari odgovara i navodima iz odgovora na tužbu: „…jer je to bila pokojnikova želja da parcelu koju smo mi kupili naša djeca dobiju svaki pola.“, kao i nasljedničkoj izjavi koju je tuženica dala u ostavinskom postupku iza pok. HT, kojom je svoj nasljedni dio iza pok. supruga, ustupila obojici sinova, a ne samo predniku tužitelja.

20. Na tužitelju je bio teret dokaza visine njegovog suvlasničkog udjela i eventualnog dogovora stranaka, a na njemu je također bio i teret dokaza preostalih okolnosti odlučnih za utvrđenje eventualnog povećanja njegovog suvlasničkog udjela na koje je ukazano ranijim rješenjem ovog suda.

20.1. Ovaj sud je rješenjem od 30. srpnja 2019., poslovni broj: Gž-1675/2017-2, detaljno ukazao na okolnosti koje je potrebno ispitati, što je u daljnjem tijeku postupka ovisilo o prijedlozima stranaka, prvenstveno tužitelja. Naime, tužitelj je prema odredbi članka 219. ZPP-a bio dužan iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, na što mu je ukazano i po ovome sudu. Kako to nije učinio, nije dokazao osnovanost svog zahtjeva, valjalo je preinačiti pobijanu presudu i odbiti njegov zahtjev jer prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP-a) nije mogao sa sigurnošću utvrditi odlučne činjenice, te je u smislu članka 221.a ZPP-a o postojanju tih činjenica valjalo zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja, koji teret je bio na tužitelju, a ne na tuženici kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud.

21. Činjenica da je tužitelj u pretežitom posjedu dijela nekretnine ne predstavlja pravnu osnovu za stjecanje suvlasničkog dijela u većem omjeru od upisanog, a kako tužitelj nije dokazao da je njegov prednik svojim sredstvima financirao izgradnju objekata niti visinu eventualnih ulaganja, nije dokazao osnovanost zahtjeva za utvrđenje suvlasništva u omjeru 90/100 dijela. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje koje nije dovoljno da bi se zaključilo da tužitelj ima pravo na 90% suvlasništva, ne postoji niti pravni osnov za razvrgnuće u tom omjeru, slijedom čega je na temelju članka 373.a stavka 1. točke 2. i stavka 2. i 3. ZPP-a, odlučeno kao u izreci pod točkom I 1.).

22. Kako između parničnih stranaka ne postoji sporazum o načinu razvrgnuća suvlasničke zajednice predmetne nekretnine, iz nalaza vještaka ne proizlazi da je moguća fizička dioba već samo civilna dioba, nema dokaza da su se prednik tužitelja i tuženica sporazumjeli da će prednik tužitelja ulaganjem u nekretnine steći na taj način veći suvlasnički dio niti određenje o veličini tog suvlasničkog dijela, odnosno nema dokaza na temelju kojih bi se mogao prihvatiti tužbeni zahtjev, te kako sud u parničnom postupku ima provesti razvrgnuće suvlasništva i kad zahtjev ne sadrži određeni način diobe, niti je sud vezan predloženim načinom već razvrgnuće provodi prema odredbama članaka 47.-56. ZV-a jer je pravo na razvrgnuće materijalno pravo suvlasnika (rješenje VSRH, Rev 256/2020-3 od 13. listopada 2021.), ovaj sud je na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da suvlasnički dio tužitelja na predmetnoj nekretnini nije povećan i da su stranke suvlasnici i to svatko od njih u ½ dijela predmetne nekretnine, pa je na temelju članka 47. stavka 1. i 2. i članka 50. stavka 4. ZV-a određeno razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina civilnom diobom, prodajom na javnoj dražbi i podjelom iznosa ostvarenog prodajom suvlasnicima razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima, te je odlučeno kao u izreci pod točkom I 2.).

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. i 156. stavka 1. ZPP-a. Prema vrijednosti predmeta spora od 1.327,22 eura, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; - dalje Tarifa), tuženici pripada pravo na naknadu troška zastupanja po punomoćniku na trinaest ročišta pobliže navedenih u troškovniku (str. spisa 720) po Tbr. 9/1 Tarife u visini od po 100 bodova, osim za ročište od 15. prosinca 2016. za koje joj po Tbr. 9/5 Tarife pripada 25 bodova, trošak sastava tri podneska po Tbr. 8/1 Tarife u visini od po 100 bodova, sastava žalbe po Tbr. 10/1 Tarife od 125 bodova, odnosno ukupno 1775 bodova ili 3.533,74 eura, PDV u iznosu od 883,44 eura, sudska pristojba na žalbu u iznosu od 66,36 eura, te trošak predujma za vještaka u iznosu od 49,77 eura, što ukupno iznosi 4.533,31 eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2023. do isplate, koji trošak je kao osnovan tuženici dosuđen, te je na temelju članka 166. stavka 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci pod točkom II.

24. Sukladno članku 166. stavka 2. ZPP-a, tuženici pripada pravo na trošak sastava žalbe po Tbr. 10/4 Tarife u visini od 125 bodova ili 250,00 eura, uvećan za PDV u iznosu od 62,50 eura, te sudsku pristojbu na žalbu po Tbr. 3/1 Tarife sudskih pristojbi u iznosu od 106,18 eura, što ukupno iznosi 418,68 eura, koji iznos joj je valjalo i dosuditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke pod točkom III.

Slavonski Brod, 21. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić