REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6009/2023-35

U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Pintarić i Srednoselec Pintarić d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, temeljem generalne punomoći Su-779/21, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 15. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Andreje Srednoselec Pintarić, odvjetnice i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice, dana 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011010288, kojeg su sklopili tužitelj UD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnik kredita i tuženik kao Korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, kao Kreditor, potvrđen kod javnog bilježnika Vlasta Podgajski, Zabok, M. Gupca 70, pod poslovnim brojem:

Ou-176/06 dana 13.02.2006. godine, u dijelu kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak).

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.296,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 11,30 eura od dana 01.11.2008. godine,

- na iznos od 2,59 eura od dana 01.01.2009. godine,

- na iznos od 8,50 eura od dana 01.02.2009. godine,

- na iznos od 12,27 eura od dana 01.03.2009. godine,

- na iznos od 8,30 eura od dana 01.04.2009. godine,

- na iznos od 9,28 eura od dana 01.05.2009. godine,

- na iznos od 6,50 eura od dana 01.06.2009. godine,

- na iznos od 6,09 eura od dana 01.07.2009. godine,

- na iznos od 5,19 eura od dana 01.08.2009. godine,

- na iznos od 5,18 eura od dana 01.09.2009. godine,

- na iznos od 5,68 eura od dana 01.10.2009. godine,

- na iznos od 3,96 eura od dana 01.11.2009. godine,

- na iznos od 6,41 eura od dana 01.12.2009. godine,

- na iznos od 5,61 eura od dana 01.01.2010. godine,

- na iznos od 11,73 eura od dana 01.02.2010. godine,

- na iznos od 12,27 eura od dana 01.03.2010. godine,

- na iznos od 17,17 eura od dana 01.04.2010. godine,

- na iznos od 16,17 eura od dana 01.05.2010. godine,

- na iznos od 18,33 eura od dana 01.06.2010. godine,

- na iznos od 26,64 eura od dana 01.07.2010. godine,

- na iznos od 27,25 eura od dana 01.08.2010. godine,

- na iznos od 39,82 eura od dana 01.09.2010. godine,

- na iznos od 35,79 eura od dana 01.10.2010. godine,

- na iznos od 30,24 eura od dana 01.11.2010. godine,

- na iznos od 41,21 eura od dana 01.12.2010. godine,

- na iznos od 54,59 eura od dana 01.01.2011. godine,

- na iznos od 45,55 eura od dana 01.02.2011. godine,

- na iznos od 1.070,63 eura od dana 01.03.2011. godine, sve do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.156,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.05.2026. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10.06.2023. navodi da su tuženik, kao Kreditor i tužitelj, kao Korisnik kredita, sklopili dana 10.02.2006. godine Ugovor o kreditu broj: 9011010288 u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 22.406,50, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je mišljenja kako povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita, u pravnoj stvari tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka (među kojima se nalazio i ovdje tuženik) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž -6632/17, od 14.06.2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P -1401/12, od dana 04.07.2013. godine, u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik razdoblju od 01.01.2004. do dana 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81, 82 i 90 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev -2221/18 od dana 03. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženika protiv gornje drugostupanjske presude kao neosnovana (toč. II izreke navedene revizijske presude).

2. Tužitelj navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. I u predmetnom pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. I u predmetnom pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. I u predmetnom Ugovoru o kreditu je sadržana nepoštena/ništetna ugovorna odredba, na način da je ugovorena valuta uz koju vezana glavnica švicarski franak, a tu ženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik valutnoj klauzuli vezanoj za euro (dapače, tužitelj je upravo od strane tuženika upućena na sklapanje kredita u valuti CHF, kao za nju najbolju opciju), usprkos tome što je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i tužitelju, koja kao prosječan potrošač raspolaže potrebnim stručnim znanjem i nije bila svjesna rizika kojeg preuzima, odnosno, mogla znati za mogućnost aprecijacije valute CHF u odnosu na kunu, kao što nije mogla ni procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u CHF mogla imati za njene financijske obveze. Nadalje tužitelj navodi da je odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), a identična je i odredba čl. 138. ranijeg) Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/75/09, 09), propisana je obvezujuća snaga sudske odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika.

3. Tužitelj, a imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF, smatra da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule. Naime, tuženik je za cijelo vrijeme trajanja kredita obračunavao tužitelju anuitete u kuna ma, uz primjenu enormnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i time stekao nepripadnu imovinsku korist. Sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - nastavno ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111 st. 1 ZOO -a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg is tog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 ZOO - a). Slijedom navedenog, tužitelj tvrdi da je gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik stekao, bez ikakvog temelja u sklopljenom pravnom poslu odnosno ugovoru, nepripadnu imovinsku korist za koji iznos je umanjena imovina tužitelja. Ujedno, tužitelj predlaže da se utvrdi su ništetne odredbe odnosno dijelovi odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule.

4. Tužitelj dodaje da se sukladno odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe čl. 502a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici kojoj će se os oba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju, dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Vrhovni sud RH je u odluci od 20.03.2018. broj Rev -2245/17 -2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispoč etka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž -6632/17 od 14. lipnja 2018., donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. godine. Do dana podnošenja ove tužbe nije istekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakon a o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima , u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

5. Tužitelj navodi da je u konkretnoj situaciji tuženik na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku vidu više plaćene razlike koja proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona obveznim odnosima. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima od dana stjecanja do isplate. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva tužitelj predlaže provesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate ( na dan plaćanja anuiteta ) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja. Budući da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunavao i naplaćivao veće anuitete od onih na koje je imao pravo te da je u utuženom razdoblju tužitelju naplatio više od ugovorenog iznosa. Slijedom navedenog tužitelj u tužbi predlaže donošenje presude:

-(Ad I.) kojom se utvrđuju ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011010288, kojeg su sklopili tužitelj, kao Korisnik kredita i tuženik, kao Kreditor, potvrđen kod javnog bilježnika Vlasta Podgajski, Zabok, M. Gupca 70, pod poslovnim brojem: Ou- 176/06 dana 13.02.2006. godine, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak),

-(Ad II.) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.981,69 eura/30.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 01.04.2006. do 01.03.2011.) do isplate,

-(Ad III) kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu od 11.01.2024. osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja te se očituje kako slijedi. Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) u presudi poslovni broj Rev-x 183/11-2 odlučuje sljedeće: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i Rev 1666/11 od 6.5.2015, Rev 141/2006 od 22.2.2006 i Rev-x 808/11-2 od 12.9.2012). Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Odredbom članka 226. ZOO- a propisano je sljedeće: „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. (2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“ Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Nadalje, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto je naveo i VSRH u svojoj odluci Rev-2245/17. Nesporno je i da je VSRH u istovrsnim predmetima primjenjivao stroge i nedvosmislene zakonske odredbe koje određuju zastaru i prekid zastare. Tuženik ističe da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje. Kako odredba članka 241. ZOO- a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

7. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17 (Presuda Pž-6632/17); „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obvezno pravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača…Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Prema navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17, presuda Pž-7129/13 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu.

8. Tuženik se, a u odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, očituje kako slijedi. Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije (Sud EU) u presudi broj C-81/19 (Presuda C- 81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Gore navedeno je Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Naime, Sud EU istaknuo je da je odredbom članka 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž- 6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Međutim, ako bi sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se poziva tužitelj, tuženik ističe sljedeće.

9. Tuženik ističe da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a. Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.6.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ VSRH u presudi poslovni broj Rev 1990/91 ističe: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 22.406,50 CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena.

11. Tuženik se protivi dostavljenom izračunu i predloženom dokazu provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Ako bi sud prihvatio takav dokazni prijedlog tužitelja, tada tuženik ističe sljedeće. U odnosu na potraživanje tužitelja preplate tečaja u kunama, tuženik ističe da je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, dakle ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik pristali su i na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF. Prema tome, tužitelj ne može tražiti da se eventualna preplata računa na način da se fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito. Eventualna preplata bi se mogla izračunati jedino na način da se usporedi ugovor o kreditu s nekim drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa se izračuna eventualna preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, prvenstveno zato što volja ugovornih strana nije bila ugovaranje kunskog kredita, nego upravo kredita s valutnom klauzulom. Ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski, tada bi svakako trebao primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite, pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takvu vrstu kredita. Unatoč tome da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

12. Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe sljedeće: „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka.

13. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već gore istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Stoga, tuženik ističe da je isto naveo i VSRH u presudi Revt-249/14; „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“ Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“. Također, u presudi P- 1401/12 sud navodi sljedeće; „…no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“ Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

14. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

15. Tužitelj je u podnesku od 15.04.2026., a nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom postupku na koje tužitelj nije imao primjedbi i nakon dopunskog pisanog očitovanja vještaka, na koje tužitelj također nije imao primjedbi, konačno postavio svoj tužbeni zahtjev, navodeći da ga uređuje sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te predlaže donošenje slijedeće presude:

''I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011010288, kojeg su sklopili tužitelj UD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnik kredita i tuženik kao Korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, kao Kreditor, potvrđen kod javnog bilježnika Vlasta Podgajski, Zabok, M. Gupca 70, pod poslovnim brojem: Ou-176/06 dana 13.02.2006. godine, u dijelu kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak).

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb (Grad Zagreb), Radnička cesta 50 da tužitelju HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.296,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 11,30 eura od dana 01.11.2008. godine,

- na iznos od 2,59 eura od dana 01.01.2009. godine,

- na iznos od 8,50 eura od dana 01.02.2009. godine,

- na iznos od 12,27 eura od dana 01.03.2009. godine,

- na iznos od 8,30 eura od dana 01.04.2009. godine,

- na iznos od 9,28 eura od dana 01.05.2009. godine,

- na iznos od 6,50 eura od dana 01.06.2009. godine,

- na iznos od 6,09 eura od dana 01.07.2009. godine,

- na iznos od 5,19 eura od dana 01.08.2009. godine,

- na iznos od 5,18 eura od dana 01.09.2009. godine,

- na iznos od 5,68 eura od dana 01.10.2009. godine,

- na iznos od 3,96 eura od dana 01.11.2009. godine,

- na iznos od 6,41 eura od dana 01.12.2009. godine,

- na iznos od 5,61 eura od dana 01.01.2010. godine,

- na iznos od 11,73 eura od dana 01.02.2010. godine,

- na iznos od 12,27 eura od dana 01.03.2010. godine,

- na iznos od 17,17 eura od dana 01.04.2010. godine,

- na iznos od 16,17 eura od dana 01.05.2010. godine,

- na iznos od 18,33 eura od dana 01.06.2010. godine,

- na iznos od 26,64 eura od dana 01.07.2010. godine,

- na iznos od 27,25 eura od dana 01.08.2010. godine,

- na iznos od 39,82 eura od dana 01.09.2010. godine,

- na iznos od 35,79 eura od dana 01.10.2010. godine,

- na iznos od 30,24 eura od dana 01.11.2010. godine,

- na iznos od 41,21 eura od dana 01.12.2010. godine,

- na iznos od 54,59 eura od dana 01.01.2011. godine,

- na iznos od 45,55 eura od dana 01.02.2011. godine,

- na iznos od 1.070,63 eura od dana 01.03.2011. godine,

pa do dana 31.07.2015. godine prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg

polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjskog rješenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.''

16. Tuženik na ročištu od 15.04.2026. prije svega navodi da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 15.04.2026., te da ostaje kod ranije danog odgovora na tužbu i svih do tada iznesenih navoda. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

17. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u plan otplate (list 9 – 10 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita (list 11 – 19 spisa), Ugovor o kreditu broj 9011010288 od 10.02.2006. s potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Vlasta Podgajski iz Zaboka pod brojem ovjere Ou-176/06 od 13.02.2006. (list 21 – 27 spisa) i u priopćenje Hrvatske narodne banke naziva: "Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak" od 25.08.2006. (list 44 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 28.06.2024. (list 55 – 60 spisa), te pribavio dopunsko očitovanje vještaka od 09.10.2024. (list 74 – 77 spisa).

18. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 15.04.2026. u cijelosti osnovan.

19. Nakon što je tužitelj, koji je ovaj dokaz predložio, podneskom od 03.03.2026. odustao od dokaznog prijedloga saslušanja tužitelja (zbog njegova lošeg zdravstvenog stanja i poodmakle životne dobi), sud je na ročištu od 15.04.2026. odustao od izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja osobno, a primjenom odredbi čl. 220. st. 2., čl. 292. st. 6., čl. 265. st. 2. i čl. 269. st. 1. ZPP-a.

20. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011010288 od 10.02.2006. s potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Vlasta Podgajski iz Zaboka pod brojem ovjere Ou- 176/06 od 13.02.2006. (list 21 – 27 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Zaboku, dana 10.02.2006. tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 9011010288 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren kredit za kupnju vozila u iznosu od 22.406,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, s tim da je ugovorena kamata po stopi od 5,50 % godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom Banke, tj. tuženika o kreditiranju građana, te da Ugovor o kreditu sadrži odredbe za koje tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne i to odredbe o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržane u čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu.

21. Iako je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom banke, tj. tuženika o kreditiranju građana, te iako je odredbom čl. 12.8. Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika s građanima, kao i ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanje tog Ugovora, tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika koji se spominju u Ugovoru o kreditu (Odluku banke, tj. tuženika o kreditiranju građana, Opće uvjete poslovanja tuženika, kao i ostale akte banke kojima je regulirano kreditiranje građana) predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate citiranog Ugovora o kreditu, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

22. Uvidom u priopćenje Hrvatske narodne banke naziva: "Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak" od 25.08.2006. (list 44 spisa) koje je dostavio tuženik uz odgovor na tužbu, sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu činjenicu u ovom predmetu, a jer je ovo priopćenje objavljeno 25.08.2006., dakle nakon zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu dana 10.02.2006., pa je očito da tužitelj nije mogao biti upoznat sa sadržajem ovog priopćenja prije ili prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a niti je mišljenje Hrvatske narodne banke o kreditima uz valutnu klauzulu u švicarskom franku i s promjenjivom kamatnom stopom, imajući u vidu odredbu čl. 5. Zakona o sudovima (''Narodne novine'' broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25), obvezujuće i izvor prava za ovaj sud.

23. Uvidom u plan otplate (list 9 – 10 spisa) i u knjigovodstvenu karticu kredita (list 11 – 19 spisa), a s tim da niti ovo među strankama nije sporno, sud je utvrdio da je kredit tužitelju isplaćen dana 13.02.2006., sud je utvrdio kada i u kojem iznosu je tužitelj otplatio svaki obrok gore opisanog kredita, kao i da je tužitelj otplaćivao kredit u uglavnom u ugovorenim rokovima dospijeća svakog obroka, da je tužitelj dana 21.02.2011. godine prijevremeno otplatio kredit, s tim da je tuženik tijekom otplate ovog kredita više puta mijenjao na više kamatnu stopu po kojoj je tužitelj vršio isplate, pa je tako nakon početno ugovorene kamatne stope od 5,50 % godišnje koju je tuženik primjenjivao od prvog anuiteta do 31.08.2006., tuženik primijenio slijedeće kamatne stope: 5,25% godišnje do 31.12.2006., 5,50% godišnje do 31.07.2007., 6,50% godišnje do 31.10.2007., 6,25% godišnje do 31.01.2008., 7,20% godišnje do 31.05.2010. i 7,45% godišnje do prijevremene otplate kredita. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjeni kamatne stope na više (tj. o povećanju kamatne stope) pregovarao s tužiteljem prije početka primjene svake nove povećane kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

24. Sud je na prijedlog tužitelja proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 28.06.2024. (list 55 – 60 spisa), a sa zadatkom vještaku da se na temelju dokumentacije u spisu očituje na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u eurima i u kunama, po mjesecima i ukupno.

25. Stalni sudski vještak Petra Blašković u svom pisanom nalazu i mišljenju od od 28.06.2024. (list 55 – 60 spisa) u bitnome navodi da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak kako slijedi: pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja

- visina potraživanja u odnosu na promjenu tečaja na više u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita, iznosi ukupno 1.544,25 EUR, s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika (po visini i datumu) prikazani u Tabeli 1 nalaza vještaka.

26. Tužitelj nije imao primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, dok je tuženik istome prigovorio u podnesku od 10.09.2024. u bitnome navodeći da tuženik u cijelosti prigovara nalazu i mišljenju kao neosnovanom. Naime, predmetni nalaz i mišljenje ne doprinosi rješenju spora u gornjoj pravnoj stvari, s obzirom da je sam izračun izrađen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF. Također, nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, a u ovom u ovom predmetu je sporno je li tuženik pružio tužitelju informacije o specifičnom riziku rasta upravo tečaja CHF, tako je vještak trebao izračunati i eventualnu preplatu anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu tako da isti usporedi s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, odnosno, ako je vještak predmetni kredit pretvorio u kunski, tada je trebao primijeniti i sve uvjete koji su važili za kunske kredite u utuženom razdoblju. Rezultat predmetnog nalaza i mišljenja je kunski kredit s primijenjenom promjenjivom kamatnom stopom koja je važila za kredite u valuti CHF. Uvjeti kreditiranja za kredite u kunama su bili posve drugačiji od uvjeta za kredite s valutnom klauzulom jer je valutna klauzula zaštitni mehanizam, pa su i svi uvjeti kreditiranja drugačiji. Prema tome, ovakav izračun preplate je netočan i suprotan volji ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika. Svrha postupka u gornjoj pravnoj stvari je staviti u zakonske i ravnopravne okvire predmetni ugovorni odnos, a ne mijenjati ugovorni odnos na štetu jedne od stranaka. Stoga, tuženik ističe da rezultat ništetnosti odredbe ugovora ne može biti stvaranje novog pravnog odnosa kojim se tužitelj stavlja u znatno povoljniji položaj naspram tužitelja i svih drugih korisnika kredita jer se na kredit koji je pretvoren u kunski, sada primjenjuju uvjeti koji su važili za kredite u valuti CHF. Sukladno predmetnom nalazu i mišljenju, tuženik je stavljen u nepovoljniji položaj, narušeno je načelo jednake vrijednosti činidaba te se krši sloboda ugovaranja. Samim time, rezultat predmetnog nalaza je stvaranje neravnoteže među strankama. Prema tome, tuženik ističe da nalaz i mišljenje nije primjenjiv u gornjoj pravnoj stvari, odnosno ne može se upotrijebiti kao dokaz temeljem kojega bi sud usvojio tužbeni zahtjev.

27. Tuženik, a u odnosu na prikazanu razliku obveze ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tuženik ističe sljedeće. U takvom izračunu, vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita. Time se kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF, a kakva valutna klauzula među strankama nije bila ugovorena, već je bilo ugovoreno da kada valuta CHF slabi u odnosu na HRK, tada se kunska protuvrijednost obveze smanjuje, a kada valuta CHF u odnosu na HRK jača, tada se kunska protuvrijednost obveze povećava. Stoga takav izračun vještaka u kojem se promatraju samo pozitivni iznosi u nalazu i mišljenju svakako treba zanemariti. Tuženik ističe da je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik nije ostvario nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF, već je i sam bio zadužen u istoj valutu. Tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je sam imao saznanja jer u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nisu postojale naznake na tržištu da postoji mogućnost značajnog porasta vrijednosti CHF u odnosu na kunu. Sukladno navedenom, nije bilo potrebe za provođenjem predmetnog vještačenja. S obzirom da ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik nisu ugovorile kunski kredit, tuženik predlaže Naslovnom sudu da naloži dopunu nalaza i mišljenja u skladu sa istaknutim prigovorima tuženika, odnosno u skladu s pozitivnim propisima i načelima, odnosno da usporedi ugovor o kreditu s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa izračuna eventualnu preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, a ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski, tada bi svakako trebao primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite, pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takvu vrstu kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

28. Sud je rješenjem od 12.09.2024. pozvao vještaka Petru Blašković da se pisanim putem očituje na primjedbe tuženika iz podneska od 10.09.2024., te je ona sudu dostavila svoje dopunsko očitovanje od 09.10.2024. (list 74 – 77 spisa) u kojem u bitnome navodi da ood pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao tečaj:

1.) Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita kraja otplate kredita iznose 1.544,25 EUR,

2.) Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 248,23 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.296,02 EUR, s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika (po visini i datumu) prikazani u Tabeli 1 očitovanja vještaka. U preostalom dijelu podneska riječ je o pravnim pitanjima ili prijedlozima tuženika za izračune (usporedba s kreditom u kunama) koji izračuni vještaku nisu bili naloženi.

29. Sud je rješenjem od 10.09.2025. pozvao stranke očitovati se o tome da li predlažu saslušanje vještaka Petre Blašković na ročištu, a na koje rješenje je tužitelj odgovorio podneskom od 09.10.2025. navodeći da je suglasan s dopunskim očitovanjem vještaka, dok se tuženik na rješenje suda od 10.09.2025. nije očitovao, a niti je iznosio daljnje primjedbe na provedeno financijsko vještačenje.

30. Kako tuženik i nije imao preciznih i izravnih primjedbi na matematički izračun vještaka, već su njegove primjedbe u bitnome pravne naravi, tj. tuženik prigovara zadatku koji je sud odredio vještaku (tuženik smatra da je vještak trebao predmetni kredit pretvoriti u kunski i primijeniti sve uvjete koji su važili za kunske kredite u utuženom razdoblju, te da je vještak trebao u izračun pretplate trebale uzeti i razlike u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog, tzv. negativne razlike), dok tužitelj i nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te dopunsko očitovanje vještaka, te kako je vještak svoj osnovni nalaz i mišljenje, a tako i pisano očitovanje izradio savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, te u potpunosti sukladno zadatku suda, te kako je vještak pisanim očitovanjem primjedbe tuženika argumentirano i precizno otklonio kao neosnovane, to je sud provedeno financijsko vještačenje u cijelosti prihvatio.

31. Neosnovano smatra tuženik da bi se izračun pretplate trebao napraviti na način da se predmetni kredit pretvoriti u kunski i primijene sve uvjete koji su važili za kunske kredite u utuženom razdoblju, sve primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, a jer iz Ugovora o kreditu jasno proizlazi da ugovorne stranke nisu imale namjeru niti su ugovorile kunski kredit, tuženik u ovom postupku i ne dostavlja dokaze na okolnost kakvi su bili uvjeti kreditiranja kod tuženika za kunske kredite u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a niti je tuženik dostavio dokaz na okolnost da bi tužitelju zaista i odobrio kunski kredit da je tuženik takav kredit zatražio.

32. Sud ističe da je tužitelj u svom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 15.04.2026. u obzir uzeo i razlike u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog (tzv. negativne razlike).

33. Čitanjem Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

34. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac, a iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.

35. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502. c ZPP-a, niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012.

36. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

37. Iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu, te imajući u vidu odredbu čl. 502. c ZPP-a, koja propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu te osobe mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, kao i utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se poziva tužitelj u ovom postupku, sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije tužitelja adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak, odnosno da tuženik tužitelja nije upozorio na rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka.

38. Iz konkretnog Ugovora o kreditu, kao i iz plana otplate (list 9 – 10 spisa) i knjigovodstvene kartice kredita (list 11 – 19 spisa) jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj, te mu u konačnici nanosi štetu. Nadalje, sud je utvrdio (sve kako je gore obrazloženo) da tuženik tužitelja nije upozorio na eventualne rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržane u čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I., a kada je sud utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak).

39. Također, obzirom da je upravo temeljem ništetnih odredbi iz čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak tužitelj tuženiku isplatio iznos od 1.296,02 EUR, tj. iznos od 9.764,83 kn (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), te kako tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 22.406,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti, odnosno 105.408,47 kn (a jer je srednji tečaj tuženika na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,70437 kn, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem u ovom predmetu), to je sud utvrdio da iznos koji je tužitelj preplatio tuženiku (9.764,83 kn) temeljem ništetnih odredbi iz čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak predstavlja 9,26 % od iznosa odobrenog i isplaćenog kredita (105.408,47 kn), odnosno da se radi o relativno i apsolutno velikom novčanom iznosu, pa je sud je utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika. . Tim više jer je pobijanim ugovornim odredbama iz čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak povrijeđen ne samo interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njime povrijeđen i javni interes (obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita u CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje su korisnici sklopili s tuženikom i drugim bankama), slijedom čega se nikako ne radi o zabrani manjeg značaja.

40. Kako su ugovorne odredbe sadržane u čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem istih odredbi je tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose tih isplata, odnosno da razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, a uvažavajući i razlike u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog (tzv. negativne razlike) iznosi ukupno 1.296,02 EUR, s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika (po visini i datumu) prikazani u Tabeli 1 iz dopunskog očitovanja vještaka (u valuti EUR), to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502. c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci II., a kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 11.296,02 EUR, a jer tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu traži iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji je tužitelj izvršio tuženiku uslijed porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, a jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima.

41. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO- a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Osim toga, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10.06.2023. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužitelja. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).

42. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju i temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj uspio u ovom sporu s u cijelosti. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 1.296,02 EUR. Trošak zastupanja tužitelja koji je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 15.04.2026. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 17.05.2024. i 15.04.2026. (Tbr. 9/1) od po 75 bodova za svaku radnju, te za sastav podnesaka od 29.05.2024., 05.09.2024. i 09.10.2025. (Tbr. 8/4) od po 18,75 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 356,25 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 712,50 EUR, a u uz PDV u iznosu od 178,12 EUR, to ukupno iznosi 890,62 EUR. Uz trošak financijskog vještačenja, ukupan parnični trošak dosuđen tužitelju iznosi 1.156,07 EUR. Na ovaj iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), te je stoga sud odlučio kao u izreci ove presude u točci II. u odnosu na naknadu parničnog troška tužitelju, s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.

43. Primjenom odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a sud tužitelju nije dosudio naknadu za sastav podneska od 15.01.2026. (kojim predlaže zamolbeno saslušanje tužitelja), za zastupanje na ročištu pred zamolbenim sudom dana 23.03.2026., uključujući i izbivanje punomoćnika iz pisarnice radi putovanja, kao niti za sastav podneska od 02.03.2026. (kojim tužitelj odustaje od saslušanja tužitelja), a jer su sve ove radnje nastale zbog slučaja koji se desio tužitelju, odnosno jer tužitelj zbog lošeg zdravstvenog stanja i poodmakle dobi nije pristupio zamolbenom sudu radi saslušanja, te je u konačnici i odustao od svog saslušanja).

44. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, to tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.

U Zagrebu, dana 21. svibnja 2026. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući kn od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika