Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-546/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja ĐS iz [adresa], (ranije: Gornji Vidovec 19, Ivanovec, Čakovec), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 8. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Andreje Štefan, odvjetnice iz Čakovca i zamjenika punomoćnika tužitelja Davora Zimića, odvjetnika iz Varaždina, te objave presude 21. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za prekidom ovog parničnog postupka.

II. Odbija se dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša javna bilježnica Jasenka Črnec iz Čakovca.

i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju ĐS iz [adresa], (ranije: Gornji Vidovec 19, Ivanovec, Čakovec), OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 10.875,39 EUR (slovima: deset tisuća osamsto sedamdeset pet eura i trideset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

iznos 210,33 EUR od 31. srpnja 2010.

iznos 195,82 EUR od 31. kolovoza 2010.

iznos 226,85 EUR od 30. rujna 2010.

iznos 136,00 EUR od 31. listopada 2010.

iznos 150,60 EUR od 30. studenog 2010.

iznos 163,87 EUR od 31. prosinca 2010.

iznos 197,05 EUR od 31. siječnja 2011.

iznos 177,05 EUR od 28. veljače 2011.

iznos 182,46 EUR od 31. ožujka 2011.

iznos 161,22 EUR od 30. travnja 2011.

iznos 167,86 EUR od 31. svibnja 2011.

iznos 213,65 EUR od 30. lipanj 2011.

iznos 77,57 EUR od 31. kolovoza 2011.

iznos 72,96 EUR od 30. rujna 2011.

iznos 199,71 EUR od 31. listopada 2011.

iznos 186,44 EUR od 30. studenog 2011.

iznos 201,04 EUR od 31. prosinca 2011.

iznos 193,74 EUR od 31. siječnja 2012.

iznos 197,72 EUR od 29. veljače 2012.

iznos 243,51 EUR od 31. ožujka 2012.

iznos 206,35 EUR od 30. travnja 2012.

iznos 190,42 EUR od 31. svibnja 2012.

iznos 315,18 EUR od 30. lipnja 2012.

iznos 197,05 EUR od 31. srpnja 2012.

iznos 210,33 EUR od 31. kolovoza 2012.

iznos 206,35 EUR od 30. rujna 2012.

iznos 207,67 EUR od 31. listopada 2012.

iznos 197,72 EUR od 30. studenog 2012.

iznos 197,72 EUR od 31. prosinca 2012.

iznos 200,37 EUR od 31. siječnja 2013.

iznos 188,43 EUR od 28. veljače 2013.

iznos 202,25 EUR od 30. lipnja 2013.

iznos 189,76 EUR od 31. srpnja 2013.

iznos 283,32 EUR od 31. kolovoza 2013.

iznos 205,15 EUR od 30. rujna 2013.

iznos 201,00 EUR od 31. listopada 2013.

iznos 201,04 EUR od 30. studenog 2013.

iznos 201,70 EUR od 31. prosinca 2013.

iznos 193,74 EUR od 31. siječnja 2014.

iznos 143,97 EUR od 28. veljače 2014.

iznos 112,11 EUR od 31. ožujka 2014.

iznos 112,11 EUR od 30. travnja 2014.

iznos 114,10 EUR od 31. svibnja 2014.

iznos 187,76 EUR od 30. lipnja 2014.

iznos 112,11 EUR od 31. srpnja 2014.

iznos 109,46 EUR od 31. kolovoza 2014.

iznos 119,41 EUR od 30. rujna 2014.

iznos 112,11 EUR od 31. listopada 2014.

iznos 264,21 EUR od 30. studenog 2014.

iznos 120,08 EUR od 31. prosinca 2014.

iznos 129,37 EUR od 31. siječnja 2015.

iznos 136,69 EUR od 28. veljače 2015.

iznos 120,08 EUR od 31. ožujka 2015.

iznos 150,60 EUR od 30. travnja 2015.

iznos 482,41 EUR od 31. svibanj 2015.

iznos 717,75 EUR od 30. lipnja 2015.

iznos 80,06 EUR od 30. rujna 2015.

sve u roku 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 59,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, naknaditi trošak parničnog postupka tužitelju ĐS iz [adresa], (ranije: Gornji Vidovec 19, Ivanovec, Čakovec), OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 2.441,50 EUR (dvije tisuće četiristo četrdeset jedan euro i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 21. svibnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita dana 11. kolovoza 2006. sa tuženikom, sklopio Ugovor o kreditu broj: 9011781482 (dalje: Ugovor) kojim mu je stavljeno na raspolaganje 111.677,08 CHF, te Dodatak ugovoru o kreditu 17. prosinca 2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, no da provedena konverzija kredita nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora. U tužbi navodi da je čl. 4. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa od 4,75 % godišnje promjenjiva temeljem odluke tuženika, a da je člankom 7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. broj P-1401/2012, u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. U čl. 1. Ugovora o kreditu da je 111.677,08 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan isplate kredita, te da je čl. 12.9. ugovoreno da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Pri tome se tužitelj poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, a vezano uz odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Smatra da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te da su predmetne ugovorne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navodi da su predmetne ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanog člankom 4. ZOO-a jer da tužitelju tuženik nije predočio sve bitne elemente o kojima bi ovisila odluka tužitelja hoće li sklopiti predmetni ugovor ili ne tim više što su predmetne ugovorne odredbe već bile formulirane unaprijed od strane tuženika. Navodi da je tužitelj kredit otplatio i to uz primjenu ništetnih odredbi temeljem kojih je tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu u smislu povećanja iste, te obzirom na promjenu tečaja CHF radi čega je tužitelj zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu preplatio iznos od 82.390,44 KN, koji iznos potražuje podnesenom tužbom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR čime je kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Navodi da je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata preplaćenih kamata po kreditu u CHF neosnovan u cijelosti jer nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Navodi da iz odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja, smatra da je tužba neosnovana i neuredna. U pogledu valutne klauzule poziva se na odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je ista dopuštena, te da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Poziva se na stajališta izražena u odukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1990/91 i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-1746/2006. Nadalje navodi kako je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a u tom smjeru navodi i praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske – Rev 895/2003. Smatra da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer zaključuje kako je na temelju te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, te da pogrešno zahtijeva da se ugovor o kreditu i tretira na taj način, a što ne proizlazi iz presude, a niti je volja ugovornih strana bila takva da sklope ugovor o kreditu s fiksnom već s promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik nadalje ističe kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Tuženik navodi da je iluzorno za očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Tuženik opširno obrazlaže elemente koji su utjecali i utječu na formiranje ugovorene kamatne stope te navodi da su svi ti elementi koji su utjecali na cijenu kredita javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, nadalje da HNB nije kod tuženika uočila bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima te da je očito da u tom smislu nema nikakve protupravnosti u postupanju tuženika. U odnosu na zahtjev za isplatom utuženog iznosa tuženik navodi da isti tužitelj temelji na promašenoj premisi – da je kamata morala biti fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje. Zaključno ističe da ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije ništetna, te da se ne može smatrati da nije odrediva, da ni jedna od promijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, da je volja stranaka bila ugovaranje promjenjive kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, te da je valutna klauzula izričito dopuštena klauzula. Tuženik je ujedno istaknuo i prigovor zastare te predložio u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj ističe da glede vezanosti parnice radi zaštite kolektivnih interesa te činjenici da nije potrebno u pojedinačnim parnicama provoditi dokazni postupak na okolnosti o kojima je već zauzet stav u kolektivnom sporu, govori i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 19.03.2019.g. pod poslovnim brojem Rev 3142/18. Uslijed navedenog, tužitelj se protivi dokaznom prijedlogu iznijetom u odgovoru na tužbu za saslušanjem osobnog bankara te javnog bilježnika. Navodi da su neovisno o vezanosti tzv. kolektivnim sporom, ispunjene pretpostavke ništetnosti spornih ugovornih odredbi. O pitanju postojanja pravnog interesa stranaka (potrošača) koji su sklopili aneks ugovora o kreditu (konvertirali kredite) da je svoj stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od dana 12.02.2019.g. pod poslovnim brojem Rev 2868/2018. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, naime, nije u cijelosti podmireno potraživanje tužitelja koje je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a ništetnost ugovornih odredbi nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla time da ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada/ako uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO/05, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Također, smatra da solemnizacija ne može nerazumljivu, nejasnu, ništetnu, ugovornu odredbu učiniti razumljivom, jasnom odnosno valjanom. Nadalje ističe pravna utvrđenja iz kolektivnog spora vezano za sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ovisno o odluci banke, te primjeni tih pravnih utvrđenja u ovom postupku. Navodi da tuženik ne osporava da se o pojedinačnim ugovornim odredbama nije pregovaralo (navodi da to, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće). Dakle, nesporno je kako je predmetni Ugovor o kreditu bio je sastavljen na unaprijed formuliranom obrascu tuženika i tužitelj nije imao baš nikakvu mogućnost utjecati na njegov sadržaj. Protivi se prigovoru zastare pozivajući se na odluku od dana 20.03.2018.g., posl.br. Rev-2245/2017 Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te suprotno stavu tuženika, unatoč sklopljenom Aneksu, tužitelj ima pravni interes voditi ovaj postupak te ima pravo na povrat, odnosno restituciju, kao posljedicu ništetnost ugovornih odredbi o čemu da je svoj stav zauzeo i Vrhovni sud RH u odluci od dana 12.02.2019.g. pod poslovnim brojem Rev-2868/2018. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, naime, nije u cijelosti podmireno potraživanje tužitelja koje je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a ništetnost ugovornih odredbi nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla time da ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada/ako uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO/05, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Protivi se svim navodima tuženika te ponovno obrazlaže tužbeni zahtjev u odnosu na ishod kolektivnog spora iz parničnog predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu.

4. U podnesku od 30. ožujka 2023. tužitelj je predložio prekid postupka do odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom bi se izrazilo pravno stajalište vezano za predmete iste problematike (tzv. "konvertirani švicarac"). Pri tome tužitelj nije naveo po kojoj osnovi predlaže da sud odredi prekid postupka. Sud je na ročištu 3. listopada 2024. odbio prijedlog za prekidom postupka. Naime, odredbom čl. 214. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 ~ dalje ZPP) koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 2. ZPP propisano je da će sud prekid postupka odrediti i ako je:

1) odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju 2) odlučio podnijeti zahtjev Sudu Europske unije o tumačenju Ugovorā Europske unije te valjanosti i tumačenju akata institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije, dok je stavkom 2. istog članka propisano da sud može odrediti prekid postupka:

1) ako odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome je li učinjen trgovački prijestup ili je li učinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, tko je počinitelj i je li on odgovoran, a osobito kad se pojavi sumnja da je svjedok ili vještak dao lažan iskaz ili da je isprava upotrijebljena kao dokaz lažna,

2) ako je zahtjev Sudu Europske unije o tumačenju Ugovorā Europske unije te valjanosti i tumačenju akata institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije već podnesen u drugom postupku, a odluka suda ovisi o rješenju tog zahtjeva, 3) u postupku u kojemu odluka ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja, kad se na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova objavi rješenje kojim se dopušta prijedlog za zauzimanje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava (glava tridesetdruga – b). Iako o rješavanju istovrsnog spornog pitanja – prava na isplatu na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli prema kojoj je otplata kredita vezana uz valutu švicarski franak, a nakon kojeg je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR Vrhovni sud Republike Hrvatske do danas još nije zauzeo jedinstveno pravno stajalište, sukladno citiranoj odredbi ZPP- a ne postoji pravna osnova po kojoj bi sud mogao odrediti prekid ovog parničnog postupka. Stoga je sud odbio ovaj prijedlog tužitelja kao neosnovan.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to Ugovor o kreditu broj: 9011781482 od 11. kolovoza 2006. solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca, te Dodatak ugovoru o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Mirjani Zvonarek iz Čakovca 17. prosinca 2015. pod brojem OV- 12358/15, pregled uplata po kreditu, presliku otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope od 11. kolovoza 2006., presliku knjigovodstvene kartice, presliku izračuna konverzije, pročitan je iskaz tužitelja i nalaz i mišljenje sudske vještakinje Natalije Jambrečić.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu predložio saslušanje javne bilježnice Jasenke Črnec iz Čakovca koja je solemnizirala ugovor o kreditu, a koji dokazni prijedlog je sud odbio. Naime, s obzirom na to da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru sud je ovaj dokazni prijedlog našao nepotrebnim.

7. Na temelju članka 8. ZPP, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je novčano potraživanje tužitelja zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF.

9. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 11. kolovoza 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9011781482 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, te je namjena kredita kupnja stana te Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 111.677,08 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 4.1. Ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke, da je člankom 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula kojom se otplata veže uz valutu švicarski franak, da je nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan na dan 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita bio 49.011,28 EUR, te da je utvrđen preplaćeni iznos u iznosu od 5.176,84 EUR.

10. Sporno je među strankama tužitelj ima pravni interes potraživati ikakvu isplatu budući da je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, te da li je nastupila zastara potraživanja, a sporna je i osnova potraživanja tužitelja u smislu da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke ništetne te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora.

11. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. Odredbom iz članka 26. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 11. kolovoza 2006. tuženik

– banka, davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili ugovor o stambenom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP). Prema čl. 96. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 98. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 102. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog, u dijelu u kojem se utvrđuje da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

15. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

16. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

17. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

18. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 11. kolovoza 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa ovisno o odluci banke te valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te da je u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o potrošačkom kreditiranju i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila ovdje tužitelj s tuženikom o ugovorenoj valuti prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19. Tuženik iznosi prigovor kako je u konkretnom slučaju isključena neposredna primjena presuda donesenih u ovom kolektivnom sporu, imajući u vidu vrstu spora o kojem se ovdje radi (stjecanje bez osnove, a ne naknada štete). Iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP koje su bile na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Također, odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Međutim, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, kako to tvrdi tuženik, već i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

20. Tužitelj je naveo da je predmetni kredit uzeo kod tuženika gdje je bio klijent, a sredstva su mu trebala za kupnju stana odnosno rješavanja stambenog pitanja. Sredstva od kredita utrošio je na kupnju stana. Naveo je da mu je prije sklapanja ugovora u banci savjetovano i sugerirano da sklopi ugovor u kojem će se otplata vezati uz valutu chf, jer se radilo o povoljnom kreditu, te mu je rečeno da svi uzimaju baš takve kredite, misli da je postojao tada i kredit kod kojeg se otplata vezala uz euro no tu mogućnost nije razmatrao jer mu je u banci savjetovano da uzme predmetni kredit. Ugovor je pročitao i smatrao da razumije odredbu koja se tiče valutne klauzule, no očito je nije sasvim razumio i nije vjerovao da bi se moglo dogoditi da se zbog te odredbe rade kredita toliko drastično promijene i to do mjere da mu bude ugrožena egzistencija. Naveo je da se ne sjeća da bi se posebno objašnjavali bilo kakvi rizici vezani uz takav kredit te je siguran da, kada bi ga se upozorilo na postojanje rizika, da bi bolje promislio da li da sklopi takav ugovor, misli da takav ugovor ne bi sklopio da je znao da se rate mogu toliko povećati u odnosu na početnu ratu. Nije posebno pregovarao o pojedinim odredbama ugovora već mu je u banci prezentiran sadržaj kredita koji je samo mogao prihvatiti, što je i učinio. Kredit još uvijek otplaćuje, a što se tiče konverzije ne sjeća se da li se raspitivao o konverziji sam ili mu je istu banka ponudila, ali se sjeća da mu uvjeti konverzije nisu bili detaljno objašnjavani, da se nakon konverzije rata kredita bitno smanjila. Kod sklapanja kredita nije mu bilo rečeno temeljem čega banka donosi odluke o promjeni kamatnih stopa niti da HNB štiti tečaj eura, a ne i tečaj chf. Naveo je da je vjerovao bankarici i banci, da nije stručan po tim pitanjima i da je imao potpuno povjerenje u banku.

21. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer je iskazivao izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužitelju kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao najpovoljniji kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužitelja proizlazi da je bio svjestan da se njegova obveza veže uz valutu švicarskog franka i da je kamatna stopa promjenjiva iako mu nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba, niti su se iste posebno pojašnjavale. Radi navedenog, sud iskaz tužitelja u cijelosti prihvaća.

22. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru o kojemu tužitelj kao stranka nije mogao pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o odredbi iz članka 4. niti o odredbi članka 7. ugovora jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika pa tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbi Ugovora. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

23. Kako tuženik dakle, nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljem niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ovisno o odluci banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke.

24. Glede prigovora tuženika da tužitelj nema pravni interes za isplatom budući da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, valja reći sljedeće. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je između stranaka na temelju Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a kojim zakonom se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosima ostale ne otplaćene glavnice kredita na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovara valutna klauzula sa valutom u CHF, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno obračunavala povrat obaveza po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se obveza vraćanja anuiteta pri čemu je visina obveze vezana uz valutu EUR i pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelj obeštećen glede utvrđene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istom tužitelj ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekao svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C-452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 11. kolovoza 2006. o valutnoj klauzuli kojom se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja te o promjenjivoj kamatnoj stopi ovisno o odluci banke i to neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

25. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., u odnosu na dio kojim je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, dok je dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , postao pravomoćan danom donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba tužitelja podnesena je 3. lipnja 2019. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu nastupila 13. lipnja 2019., a zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

26. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru o kojemu tužitelj kao stranka nije mogao pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o odredbi iz članka 4.1. niti o odredbi članka 4.2. i 7.2. ugovora jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika pa tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbi Ugovora. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27. Kako tuženik dakle, nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljem niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke.

28. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, zbog čega je utvrđeni iznos od 10.875,39 EUR, koji je tužitelj platio više zbog primjene tih ništetnih odredbi u odnosu na iznos koji je trebao platiti da tih odredbi nije bilo, tuženik stekao bez osnove. Zahtjev tužitelja za isplatu (restitucijski zahtjev) je u biti posljedica utvrđenja dijela odredbi članka 4. i 7. Ugovora o kreditu ništetnima. Stoga se ovdje ukazuje kako je tuženik, iznos preplaćen od strane tužitelja plaćanjem anuiteta obračunatog prema ništetnoj odredbi o ugovorenoj kamati promjenjivoj odlukom kreditora i sukladno ništetnoj odredbi o plaćanju anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, stekao bez osnove.

29. U nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić od 3. lipnja 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, u odnosu na ono što bi tužitelj plati primjenom početne ugovorene kamatne stope od 4,75 % godišnje i uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio tuženika za CHF prema HRK na dan isplate kredita 21. kolovoza 2006. (4,593857 KN za CHF), odnosno da je u razdoblju od 31. srpnja 2010. do 30. rujna 2015. zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,75 %, tužitelj platio više 3.348,98 EUR, a zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita u istom razdoblju tužitelj platio više 10.556,67 EUR, a kada se uračuna preplata obračunata konverzijom kredita sukladno dodatku ugovoru o kreditu preostala razlika više plaćenog iznosi 10.875,39 EUR.

30. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu suda. U svom očitovanju dostavljenom u podnesku od 2. prosinca 2025. tužitelja navodi da je u cijelosti suglasan s nalazom i mišljenjem no predlaže da se od vještaka zatraži i dopunsko vještačenje radi utvrđenja razlike između iznosa konvertirane glavnice nakon provedene konverzije te glavnice kakva bi bila na dan 30. rujna 2015. da se kredit računa od početka otplate po inicijalnom otplatnom planu. Tuženik u podnesku od 14. studenog 2025. navodi da osporava u cijelosti nalaz i mišljenje jer je rezultat ovakvog vještačenja bespredmetan budući da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu pa bi ovakvim obračunom tužitelj stekao dodatno obeštećenje iako je obeštećenje dobio konverzijom, zatim da se isti bazira na premisi da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i fiksan tečaj što nije bila ugovorna volja stranaka. Stoga, smatra provedeno vještačenje nepotrebnim ponovno se pozivajući na ranije iznesena stajališta o dopuštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i na činjenicu da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim su anulirani svi zahtjevi tužitelja jer je sklapanjem Dodatka uspostavljen pravičan i jednak položaj ugovornih strana.

31. Kako je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dok nije uvažio ove prigovore tuženika nalazeći kako isti zapravo prigovara samom nalogu koji je sud zadao vještaku, pri čemu valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno.

32. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužitelj otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platio više, i to iznos od 10.875,39 EUR sa zateznim kamatama specificirano po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu, a temeljem kojeg je tužitelj i postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom od 22. siječnja 2026. S obzirom na tako postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj je djelomično povukao tužbu na što tuženik nije pristao pa je valjalo odlučiti o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu za isplatom iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji je iznosio 10.935,09 EUR, iako prema dostavljenom nalazu i mišljenju sudske vještakinje ista preplata iznosi 10.875,39 EUR. Kako preostali iznos tužbenog zahtjeva kako ga je u tužbi postavio tužitelj nije dokazan niti proizlazi iz vještačkog nalaza, sud je isti našao neosnovanim pa je djelomično isti odbio i to u iznosu od 59,70 EUR zajedno sa potraživanim zateznim kamatama.

33. Sud je odbio prijedlog tužitelja za dopunskim vještačenjem smatrajući isto nepotrebnim. Naime, prema stavu ovoga suda tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike glavnice tj. razlike iznosa ostatka glavnice na dan 30. rujna 2015. (koji je utvrđen Dodatkom Ugovoru o kreditu) i iznosa ostatka glavnice prema početnom otplatnom planu primijenom tečaja na dan isplate kredita jer je iznos ostatka glavnice utvrđen Dodatkom Ugovoru o kreditu posljedica sporazuma stranaka, a tužitelj nije dokazao da su te odredbe ništetne niti je sud našao da postoje neki od razloga ništetnosti. Visinu glavnice utvrđene sklapanjem navedenog Dodatka ugovorne strane su međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača pa ona ni nije obuhvaćena razlogom ništetnosti niti je to tužitelj tijekom postupka dokazao. Stoga nije bilo niti potrebno nalagati dopunsko vještačenje pa je taj dokazni prijedlog odbijen.

34. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

35. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužitelju za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, sukladno nalazu vještaka, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

36. Kamatna stopa na dosuđeni glavnični iznos teče u periodu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

37. Kako tužitelj u sporu nije uspio u zamjerno neznatnom dijelu (0,55 %) sud je na temelju čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP tužitelju priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), te trošak sastava podneska od 19. kolovoza 2020., 30. ožujka 2023., 22. siječnja 2026. u iznosima od po 250,00 EUR za svaki podnesak prema tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife. Nadalje, tužitelju je priznat trošak zastupanja na ročištima 4. rujna 2020., 3. listopada 2024., 8. travnja 2026. u iznosima od 250,00 eur za svako ročište po tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife te trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 eur po tbr. 9. st. 3. Tarife. Priznat mu je trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 155,82 EUR sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19) budući da je to trošak koji je bio potreban za vođenje parnice. Tužitelju je priznat i trošak fotokopiranja sukladno tbr. 48. st. 2. Tarife prema dostavljenom računu u iznosu od 10,68 EUR. S obzirom da ih ne smatra potrebnim za vođenje parnice sud nije priznao trošak sastava podneska tužitelja od 12. svibnja 2024. kojim traži odgodu ročišta, podneska od 10. travnja 2025. kojim obavještava o uplati predujma, ni trošak podneska od 12. lipnja 2025. u kojemu navodi da je suglasan sa nalazom vještaka no predlaže i dopunsko vještačenje budući da je naknadnim podneskom od 22. siječnja 2026. navedeno to isto, a trošak sastava tog podneska priznat je u cijelosti. Kao nepotreban za vođenje parnice sud je ocijenio i trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 159,27 EUR budući da je tijekom postupka provedeno sudsko vještačenje trošak kojeg je tužitelju priznat u cijelosti. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 2.441,50 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 21. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici iz Čakovca

2. Tuženiku po punomoćniku Krešimiru Ljubiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu

Đ i partneri iz Zagreba