Poslovni broj: P-1069/2023-50
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupaju odvjetnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 8. travnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Nede Narančić Krznar, odvjetnice iz Krapine i punomoćnika tuženika Ivana Ćavara, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], 21. svibnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe ugovora o kreditu, broj: 016-1438/2004, sklopljenog između prednika tuženika Hypo Ale-Adria-Bank d.d. kao banke i tužiteljice ĐN kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici HN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati ukupan iznos od 8.636,92 eura (slovima: osam tisuća šesto trideset šest eura i devedeset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 6.598,59 eura (slovima: šest tisuća pedeset devet eura i pedeset devet centi) teku od 1. listopada 2015. pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica traži na dosuđeni iznos od 8.636,92 eura (slovima: osam tisuća šesto trideset šest eura i devedeset dva centa) pripadajuće zakonske zatezne kamate iznad zakonske zatezne kamate za koje je tužbeni zahtjev prihvaćen pod točkom
II. izreke ove presude.
IV. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 132,47 eura (slovima: sto trideset dva eura i četrdeset sedam centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te u iznosu od 7.627,18 eura (slovima: sedam tisuća šesto dvadeset sedam eura i osamnaest centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.
V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici HN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati troškove parničnog postupka u iznosu od 3.463,25 eura (slovima: tri tisuće četiristo šezdeset tri eura i dvadeset pet centi), sa zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VI. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog
troška kao neosnovan.
VII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita s prednikom tuženika kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu, broj: 016-1438/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Ugovor), kojim je prednik tuženika tužiteljici odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 118.200,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica navodi da je ugovornim odredbama određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja te je na dan puštanja kredita u otplatu srednji tečaj prednika tuženika u odnosu na CHF bio 4,891931. Tužiteljica navodi da je tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je konstantno povećavan sve do konverzije kredita temeljem ZID ZPK/15 („Narodne novine“, broj: 102/15), što je tužiteljici uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita i u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog. Tužiteljica navodi da je početkom 2016. prihvatila zakonsku konverziju kredita u eurski te su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu. Tužiteljica navodi da su gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužiteljicu kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tužiteljica navodi da je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužiteljice stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Tužiteljica navodi da ju je tuženik držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ju upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva. Tužiteljica nadalje navodi da ju je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora namjerno propustio obavijestiti o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužiteljica navodi da joj tuženik nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. Tužiteljica navodi da je u odnosu na ponašanje tuženika (i ostalih banaka), udruga Potrošač podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba) protiv tuženika i 7 ostalih banaka koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je, između ostalog, utvrđeno i: a) da je 8 banaka među kojima i ovdje tuženik (tamo petotuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje u tekstu: ZZP/07), i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi da je navedena presuda u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako je pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po tom pitanju. Tužiteljica, smatra da je u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF preplatila gornji kredit za iznos od 8.769,39 EUR/66.073,00 kn, uvećano za zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate. Također, tužiteljica smatra da je prilikom konverzije kredita oštećena za iznos od 7.627,18 EUR/57.467,00 kn na ime razlike nedospjele glavnice i utvrđenog manjka. Tužiteljica navodi da je nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. u kunama, prema usporednom kreditu sa valutnom klauzulom u EUR iznosila 490.363,00 kn, dok bi nedospjela glavnica na taj dan u kunama, da je za cijelo vrijeme otplate tečaj ostao na početnoj razini, iznosila 461.260,00 kn. Tužiteljica tvrdi da je banka izračunala manjak u konverziji od 28.364,00 kn koji je tužiteljica morala podmiriti prije sklapanja aneksa. Tužiteljica navodi da ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje, posebno imajući u vidu da je pravo tužiteljice da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Tužiteljica nadalje navodi da činjenica što su stranke naknadno sklopile Aneks ugovoru o kreditu i izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne utječe na pravo na isticanje ništetnosti jer ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora tj. ex tunc. Tužiteljica ističe da niti sklapanjem Aneksa ugovoru niti donošenjem ZID ZPK („Narodne novine“, broj: 102/15.) nisu konvalidirane ništetne odredbe glavnog ugovora (tako i Vrhovni sud RH u rješenju broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.). Dalje, tužiteljica ističe da je odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica navodi da su u odnosu na valutnu klauzulu u CHF sudovi su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je potrošačima nametnuta jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, tužiteljica navodi da su sudovi rješavali pitanje da li su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive te je utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica nadalje navodi da ju je tuženik tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za nju povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta te ju je pri tome tuženik propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za tuženika kao davatelja kredita, a nikako ne za tužitelja kao korisnika kredita. Stoga tužiteljica tvrdi da kao prosječni potrošač nikako nije mogla razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a tuženik je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati. Budući da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri obaviještena, ista tvrdi da niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogla razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Tužiteljica navodi da ju je tuženik sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao informirati o svim rizicima koje ona kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, što je sve propustio učiniti. Tužiteljica tvrdi da ju je na taj način tuženik izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom za tužiteljicu posebno rizičnom valutnom klauzulom. Tužiteljica tvrdi da tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužiteljice i bila je značajna. Tužiteljica navodi da je iz svega gore navedenog jasno da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, čime su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03, čl. 102. ZZP/07 i čl. 322. ZOO/05, a posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužiteljici sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05). Slijedom navedenog, tužiteljica u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 8.769,39 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos te isplatu iznosa od 7.627,18 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30. 9. 2015. s osnove razlike glavnice i utvrđenog manjka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi tuženik u prvom redu predlaže da sud odbaci tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. U cijelosti spori osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava i postojanje pravog interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe pozivajući sa na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju i tvrdeći da je tužiteljica po njemu u potpunosti ostvarila svoju pravu zaštitu. Tuženik navodi da je tužiteljica provedenom konverzijom već obeštećena za iznose koje potražuje tužbom. Ističe prigovor zastare te tvrdi da nakon izvršene konverzije tužiteljica nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je platila po osnovnom ugovoru. Osporava da bi odredbe o valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru bile ništetne te predlaže da se tužba odbaci, a podredno da se tužbeni zahtjev odbije.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 4. studenog 2025. precizirala tužbeni zahtjev tako da po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. potražuje više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja u iznosu od 6.598,59 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., obračunate zatezne kamate u iznosu od 2.038,33 eura, razliku preostale glavnice po konverziji u iznosu od 3.801,89 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. te manjka utvrđenog po konverziji u iznosu od 3.713,13 eura sa zateznim kamatama od 3. veljače 2016. Podredno, ako sud ocijeni da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, tužiteljica je postavila eventualno kumuliran tužbeni zahtjev kojim potražuje obračunate zatezne kamate u iznosu od 2.038,33 eura sa zateznim kamatama od 13. lipnja 2023.
4. Budući da smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP) ne predstavlja preinaku tužbu već djelomično povlačenje tužbe, za to je, prema odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a nužan pristanak tuženika koji se je upustio u raspravljanje. Kako se tuženiku podnesku od 11. studenog 2025. izričito protivio djelomičnom povlačenju tužbe, u ovoj je parnici potrebno prvo odlučiti o tužbenom zahtjevu u granicama kako je postavljen u tužbi
5. U dokaznom postupku sud je pročitao Aneks uz ugovor o kreditu broj 016- 1438/2004 sa sporazumom o osiguranju novčine tražbine od 23. ožujka 2016. (list 11- 14 spisa, 864-883), izvršio je uvid u izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 6.11.2015. (list 15-17, 910-912 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015. (list 18-21, 922-925 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (list 22-28, 914-920 spisa), tablicu G1: kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 592-595 spisa), odobrenje sa 2. sjednice Kreditnog odbora Kreditnog odjela (list 596-597, 638-639 spisa), izjavu svjedoka HNG od 24. kolovoza 2020. (list 598-602 spisa), pročitao je ugovor o kreditu, broj: 016- 1438/2004, od 6. prosinca 2004. (list 619-626, 884-892 spisa), izvršio je uvid u presliku osobne iskaznice (list 641-642), presliku putovnice (list 643 spisa), izjavu (list 644-645 spisa), ugovor o prodaji stana od 28. listopada 2004. (list 646-651, 893-895 spisa), potvrdu o prijavi promjene adrese stanovnika od 11. listopada 2004. (list 660-661 spisa), novi zapisnik sa 48. sjednice Kreditnog odbora od 30.11.2004. (list 662-670 spisa), procjenu vrijednosti nekretnine (list 671-685 spisa), potvrdu o visini dohotka i primitaka Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostava Centar, klasa: 034- 04/25-04/2334, urbroj: 513-07-01-01-25-2 od 23. srpnja 2025. (list 688-689), potvrdu o visini dohotka i primitaka Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostava Centar, klasa: 034-04/25-04/2239, urbroj: 513-07-01-01-25-2 od 8. srpnja 2025. (list 690-691), obavijest o parametrima kamatne stope od 30.12.2013. (list 697-698 spisa), otplatni plan (list 699-702, 707-710, 717-720, 764-768, 772-776, 779-782, 785-788, 790-793, 796-799 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 703, 711, 722, 725, 733, 737, 741, 746, 750, 754, 758, 762,770, 777,783,789,794 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 715-716 spisa), obavijest o preračunavanju kredita (list 729- 730 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 53104764 (list 745, 769 spisa), otplatni plan za kredit (list 705 -706, 713-714, 721, 724, 727-728, 731- 732, 735-736, 739-740, 743-744, 748-749, 752-753, 756-757, 760-761 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 800, 802-803 spisa), pregled prometa za klijenta od 21. kolovoza 2025. (list 804-823, 848-863 spisa), specifikaciju uplata (list 824-830, 842-847 spisa), izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (list 831-841 spisa), aneks ugovora o prodaji stana od 8. prosinca 2004. (list 896-909 spisa), nacrt Aneksa uz ugovor o kreditu broj 016-1438/2004 sa sporazumom o osiguranju novčine tražbine od 6. studenog 2015. (list 926-929 spisa), bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz švicarski franak (list 932-933 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ŠN iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba od 20. listopada 2025. (list 934-948 spisa), dopunsko financijsko vještačenje po istom vještaku od 2. veljače 2026. (list 984-989 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.
6. Tuženik je na glavnoj raspravi od 8. travnja 2025. odustao od saslušanja svjedoka javnog bilježnika Ilinke Lisonek, dok je na glavnoj raspravi od 20. siječnja 2026. odustao od saslušanja svjedoka ZN.
7. Izjava svjedoka HNG od 24. kolovoza 2020., ovjerena od javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem: Ov-5477/2020 (list 631-635, 757-761 spisa) nije bitna za ishod ovog postupka jer u toj izjavi ista govori općenito o proizvodima koje su nudili strankama, kretanju valute CHF, proceduri sklapanja ugovora u kreditu, edukaciji zaposlenika banke, a ne o načinu na koji je ugovor sklopljen u konkretnom slučaju s tužiteljem.
8. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
9. Tužbeni zahtjev iz tužbe djelomično je osnovan, zbog čega sud o podredim tužbenim zahtjevima nije odlučivao.
10. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:
- da je tužiteljica kao korisnik kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria- bankom d.d. sklopila ugovor o kreditu broj: 016-1438/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 6. prosinca 2004., kojim joj je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 118.200,00 CHF, prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a u svrhu kupovine stana (čl. 2. ugovora);
- da se prema članku 3. st. 1. ugovora na kredit obračunavaju kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje;
- da se prema čl. 3. st. 2. ugovora o kreditu protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 652,71 CHF, podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize
Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća;
- da je prema čl. 6. ugovora o kreditu banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,
- da su stranke 25. ožujka 2016. zaključile Aneks uz ugovor o kreditu broj 016- 1438/2004, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona,
- da su prema članku 2. naprijed navedenog Aneksa uz ugovor o kreditu broj 016-1438/2004, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ugovorne strana suglasno utvrdile da manjak na dan 30. 9. 2015. iznosi 3.713,13 eura te da se na temelju izričitog zahtjeva korisnika kredita, za iznos manjka u prijelaznom razdoblju uveća preostala neotplaćena glavnica kredita utvrđena prilikom dospijeća prvog slijedećeg anuiteta po ovom Aneksu te ovako utvrđena glavnica predstavlja iznos nedospjele obveze po osnovnom ugovoru koju se korisnik kredita obvezuje otplaćivati sukladno čl. 4. ovog Aneksa, dok se prema članku 4. Aneksa glavnica kredita utvrđena sukladno članku 2. ovog Aneksa vraća u mjesečnim anuitetima, rok otplate traje do 31. 12. 2034., glavnica kredita utvrđena sukladno članku 2. vraća se u mjesečnim anuitetima,
- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15,
- da prema podacima Porezne uprave, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostava Centar, klasa: 410-01/25-01/178, urbroj: 513-07-01-01-25-2 od 23. srpnja 2025. proizlazi da je uvidom informacijski sustav Porezne uprave i Registar poreznih obveznika porezna obveznica HN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], upisana u Registar poreznih obveznika 1. travnja 2025. kao obveznik porez na dohodak od imovine za najam stana na adresi [adresa] (list 687 spisa),
- da prema potvrdi o visini dohotka i primitaka, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostava Centar, klasa: 034-04/25-04/2239, urbroj: 513-07-01-01-25- 2 od 23. srpnja 2025., proizlazi da je tužiteljica u razdoblju od siječnja do svibnja 2025., ostvarila dohodak od imovine i imovinskih prava u iznosu od 630,00 eura (list 688-689 spisa),
- da prema potvrdi o visini dohotka i primitaka, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostava Centar, klasa: 034-04/25-04/2239, urbroj: 513-07-01-01-25- 2 od 8. srpnja 2025., proizlazi da tužiteljica u 2025. nije ostvarila dohodak od imovine i imovinskih prava (list 690-691 spisa).
11. Sporno je:
- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,
- ima li tužiteljica svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,
- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.
12. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
13. Navodi tuženika u dijelu u kojem u odgovoru na tužbu navodi da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku nisu pravno relevantni za ovaj postupak jer tužiteljica nije postavila stupnjeviti tužbeni zahtjev, već je postavila određeni kondemnatorni tužbeni zahtjev.
14. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljicom sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužiteljica kao korisnica kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
15. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključila s tuženikom, odnosno s bankom koja je u to vrijeme bila poslovni partner agencije u kojoj je zaposlena, radi kupnje stana. Banka joj je odobrila stambeni kredit od oko 118.000,00 CHF. Odlučila se je za sklapanje ugovora o kreditu uz valutu CHF jer joj je isti predstavljen kao najbolji u to vrijeme, a osim toga službenica u banci joj je rekla da je i ona zaključila isti takav kredit. Rata kredita nakon sklapanja ugovora o kreditu iznosila je oko 380,00 eura, međutim nakon nekog vremena rata se udvostručila. Kada više nije mogla otplaćivati ratu kredita iznajmila je manji stan, a iznajmljivala je stan kojeg je kupila sredstvima kredita, kako bi mogla otplatiti ratu kredita. Aneks uz ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija sklopila je jer su i svi ostali pristajali na konverziju. Nakon zaključenja ugovora o kreditu u stanu je živjela jedno 7 ili 8 godina, nakon čega ga je iznajmljivala kada ratu kredita više nije mogla otplaćivati. Stan je iznajmljivala jedno 2 do 3 godine, a sada ponovno živi u tom stanu. Na sadržaj ugovora o kreditu nije mogla utjecati jer se radilo o unaprijed pripremljenom dokumentu. Na sadržaj aneksa uz ugovor o kreditu nije mogla utjecati jer se radilo o unaprijed pripremljenom dokumentu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnica obrta niti osnivač pravne osobe, već je bila zaposlenica u agenciji, čija nije vlasnica. Nakon sklapanja ugovora o kreditu nije se obratila banci radi promjena uvjeta o kreditiranju. Sjeća se da su u banci nudili moratorij, koji je bio preskup, ne sjeća se više da li je došlo do promijene komercijalnih uvjeta, odnosno promjene kamatne stope, ali ona je svakako računala da bi joj iz banke javili da nešto postoji, što bi joj moglo olakšati otplatu ugovora o kreditu, s obzirom da je agencija u kojoj je zaposlena bila poslovni klijent kod tuženika. Nitko u banci nije joj objasnio da će se rata kredita mijenjati ovisno o promjeni tečaja valute CHF-a, ali podrazumijevalo se da će se rata kredita mijenjati na način kao što se mijenja i valuta kod eura. Nije se raspitivala o mogućnosti sklapanja ugovora o kreditu uz valutu eur, niti je u banku došla s namjerom da sklopi ugovor o kreditu uz valutu CHF, međutim takav kredit u banci su joj predstavili kao najbolju moguću varijantu.
16. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
17. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.
18. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.
19. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema točki 2. istog članka, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.
20. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15. -18. i 21.) istaknuo: …
„15. S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.
21. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
22. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude BN i RN, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i H, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).
23. Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude BN i RN, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 22.).
24. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 33. svojega mišljenja, pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže."
25. Nadalje, Sud je u obrazloženju presude (točke 22. i 23.) ponovio svoje pravno shvaćanje iz ranijih presuda:
"22. Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C-497/13, EU:C:2015:357, t. 48.).
26. U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."
27. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.
28. Iskaz tužiteljice , sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopila u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužiteljica naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je „u svrhu kupovine stana“, pri čemu nije navedeno gdje se isti nalazi. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sredstvima kredita kupila stan koji se nalazi u [adresa], kojeg je kupila radi rješavanja stambenog pitanja. Navedeni stan je u trenutku zaključenja ugovora o kreditu koristila za stanovanje, a iznajmljivala ga je nakon što je u stanu živjela 7 ili 8 godina nakon zaključenja ugovora o kreditu, 2 do 3 godine (dakle od 2012. ili 2015.) kako bi mogla otplaćivati ratu kredita. Iskaz tužiteljice u navedenom dijelu potvrđuje i podaci Porezne uprave, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostava Centar, klasa: 410-01/25-01/178, urbroj: 513-07-01-01-25-2 od 23. srpnja 2025. iz kojih proizlazi da je tužiteljica upisana u Registar poreznih obveznika 1. travnja 2025. kao obveznik porez na dohodak od imovine za najam stana na adresi [adresa], dok iz potvrde o visini dohotka i primitaka, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostava Centar, klasa: 034-04/25-04/2239, urbroj:
513-07-01-01-25-2 od 23. srpnja 2025., proizlazi da je tužiteljica u razdoblju od siječnja do svibnja 2025., ostvarila dohodak od imovine i imovinskih prava u iznosu od 630,00 eura (list 688-689 spisa), dok prema potvrdi o visini dohotka i primitaka, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostava Centar, klasa: 034-04/25-04/2239, urbroj:
513-07-01-01-25-2 od 8. srpnja 2025., proizlazi da tužiteljica u 2025. nije ostvarila dohodak od imovine i imovinskih prava (list 690-691 spisa). U konkretnom slučaju svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, tj. 6. prosinca 2004., a ne 7 ili 8 godina nakon sklapanja ugovora o kreditu kada je počelo iznajmljivanje stana, jer eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Volja stranaka u vrijeme sklapanja ugovora bila je da su sredstva potrebna za kupnju stana kojemu je namjena bila da u njemu stanuje tužiteljica koja danas stanuje u tom stanu, a ne za sklapanje pravnih poslova na tržištu. Nadalje, ugovor o kreditu sklopljen je 2004., a prema iskazu tužiteljice ista ga iznajmljuje od 2012. ili 2015., pa naknadno raspolaganje nekretninom nije za odlučno pitanje je li tužiteljica imala svojstvo potrošača ili nije. Kako je tužiteljica dokazala svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP/03., a tuženik koji je to osporavao, nije dokazao da tužiteljica taj status nema, očito je neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužiteljica sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
29. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
30. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužiteljice, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
31. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
32. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
33. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
34. Naime, sklapanje aneksa ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
35. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2004. pa do sklapanja Aneksa vrijedio više od dvanaest godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
36. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
37. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., ČN protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
38. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.
39. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu Đ protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
40. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“
41. Dakle, tužiteljica kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što joj je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
42. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
43. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. S time da u konkretnom predmetu prilikom obračuna konverzije kod tužiteljice nije utvrđena preplata, već manje uplaćeni iznos u korist kreditora.
44. Navedeno pravo tužiteljice kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužiteljica mogla odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogla odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Ankesa ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužiteljica odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za nju.
45. Sukladno tome, tužiteljica je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.
46. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, ŠN iz tvrtke Darfin d.o.o. iz Zagreba od 20. listopada 2025. (list 934-948 spisa) od bitnih činjenica sud je utvrdio da zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 2.038,33 EUR. Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 6.598,59 EUR. Iznos od 8.636,92 EUR predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata. Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 3.801,89 EUR. Manjak utvrđen konverzijom iznosi 3.713,13 EUR. Manje plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 1.230,45 EUR.
47. Tuženik je na glavnoj raspravi od 20. siječnja 2026. predložio da se sudski očituje na utvrđeni manjak utvrđen konverzijom u iznosu od 3.713,13 eura koji je uključen u izračun vještaka kao preplata tužiteljice.
48. Iz očitovanja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, ŠN iz tvrtke Darfin d.o.o. iz Zagreba od 20. listopada 2025. (list 984-985 spisa) sud je utvrdio da je u nalazu i mišljenju manjak utvrđen konverzijom istaknut u točki 5. b) i 6. Nalaza te u točki 4. b) i 5. Zaključka. Aneksom na listu 11 spisa je utvrđen manjak u iznosu od 3.713,13 EUR. Aneksom je ugovoreno da „Ugovorne strane su suglasne da se, na temelju izričitog zahtjeva Korisnika kredita, za iznos manjka u iznosu utvrđenom sukladno prethodnom stavku kao i za iznos eventualno utvrđenog manjka u prijelaznom razdoblju uveća preostala neotplaćena glavnica kredita utvrđena prilikom dospijeća prvog slijedećeg anuiteta po ovom Aneksu.“ Priznavanje manjka utvrđenog konverzijom za vještaka predstavlja pravno pitanje stoga je i zasebno prikazan u navedenim točkama odvojen od razlike anuiteta s osnove promjene tečaja.
49. Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.
50. Tuženik je u podnesku od 2. prosinca 2025. iznio prigovore pravne prirode u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, dok je na glavnoj raspravi od 8. travnja 2026. naveo da ne traži da vještak usmeno iznese svoj nalaz i mišljenje na raspravi. Tuženik je podneskom od 2. prosinca 2025. istaknuo prigovor radi prijeboja u odnosu na manje plaćene iznose temeljem promjene tečaja u iznosu od 1.230,45 EUR
51. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, dok je u odnosu na pravna pitanja ovaj sud svoj stav obrazložio u ovom obrazloženju te je sukladno tome i određen zadatak vještačenja.
52. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je u podnesku od 2. prosinca 2025., dakle nakon zaključenja prethodnog postupka koji je zaključen 8. travnja 2025., istaknuo određen prigovor radi prebijanja za iznos tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od 1.230,45 eura. Budući da je tuženik postavio određen prigovor prijeboja nakon zaključenja prethodnog postupka za tzv. negativnu tečajnu razliku, osnovan je zahtjev tužiteljice postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.
53. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute.
54. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 113/93., 7/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91.), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (6. prosinca 2004.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 105. st. 1. ZOO/91., ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 210. st. 1. ZOO/91., prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
55. Prema tome, na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi, utvrđeno je da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim od tuženika potražuje razliku preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sud je utvrdio da preplata tužiteljice na ime valute iznosi 6.598,59 eura glavnice i 2.038,33 eura dospjelih nepodmirenih zateznih kamata (list 948 spisa). Sukladno navedenom, točkom II. izreke presude usvojen je dio glavnog tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.598,59 eura, točkom II. izreke presude usvojen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu 2.038,33 eura na ime obračunatih dospjelih nepodmirenih zateznih kamata, a točkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica traži na dosuđeni iznos od 8.636,92 eura pripadajuće zakonske zatezne kamate iznad zakonske zatezne kamate za koje je tužbeni zahtjev prihvaćen pod točkom II. izreke ove presude prema naprijed obrazloženom redu uračunavanja i ispunjenja na temelju odredbe iz čl. 171. i 172. ZOO-a (za koji iznos je tužiteljica povukla tužbu (smanjila tužbeni zahtjev), a tuženik nije pristao na povlačenje tužbe) budući da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, za taj dio nije utvrđena razlika koju bi tužiteljica prepatila po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.).
56. Točkom IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 132,47 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (za koji iznos je tužitelj povukao tužbu (smanjio tužbeni zahtjev), a tuženik nije pristao na povlačenje tužbe) budući da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, za taj dio nije utvrđena razlika koju bi tužiteljica prepatila po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.
57. Točkom IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.713,13 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. koji se odnosi na utvrđeni manjak budući da su prema članku 2. Aneksa uz ugovor o kreditu broj 016- 1438/2004, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ugovorne strana suglasno utvrdile da manjak na dan 30. 9. 2015. iznosi 3.713,13 eura te da se na temelju izričitog zahtjeva korisnika kredita, za iznos manjka u prijelaznom razdoblju uveća preostala neotplaćena glavnica kredita utvrđena prilikom dospijeća prvog slijedećeg anuiteta po ovom Aneksu te ovako utvrđena glavnica predstavlja iznos nedospjele obveze po osnovnom ugovoru koju se korisnik kredita obvezuje otplaćivati sukladno čl. 4. Aneksa, dok se prema članku 4. Aneksa glavnica kredita utvrđena sukladno članku 2. ovog Aneksa vraća u mjesečnim anuitetima, rok otplate traje do 31. 12. 2034., glavnica kredita utvrđena sukladno članku 2. vraća u mjesečnim anuitetima. Dakle, netočna je tvrdnja tužiteljice da je manjak trebala podmiriti prije sklapanja naprijed navedenog ankesa. S obzirom da odgovarajuće odredbe ZID ZPK/2015 propisuju da je 30. rujna 2015. obračunski datum konverzije s kojim je utvrđena razlika glavnice (koju je banka otpisala), kao i preplata odnosno manjak, to znači da se do tog, i samo do tog datuma računaju razlike (po obje ili jednoj osnovi), jer od 1. listopada 2015. (ako je prihvaćena konverzija) radi se o kreditu u eurima, pa dakle ne postoje nikakve razlike između CHF i EUR.
58. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91., kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu koja teče na iznos glavnice u iznosu od 6.598,59 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno pod točkom II. izreke presude.
59. Zatezne kamate na iznos dospjelih zateznih kamata mogu se zahtijevati kada prestane glavno potraživanje, iz čega proizlazi da se kamate obračunate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti u apsolutnom iznosu i na njih se tražiti procesne kamate samo ukoliko je prestalo glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze te kamate pa tužiteljici ne pripada zatezna kamata na iznos obračunatih zateznih kamata u iznosu od 2.038,33 eura, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.
60. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Aneksa Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod točkom IV. Izreke presude, pa je tužiteljica odbijena s iznosom od 3.914,05 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 30. rujna 2015, kao neosnovanim prema tužbenom zahtjevu iz tužbe s obzirom da tuženik nije pristao na povlačenje tužbe.
61. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91., zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09., pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem vezan je i ovaj sud. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U- III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.
62. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91., kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.
63. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.
64. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.
65. O troškovima tužiteljice uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.
66. Sa zahtjevima za isplatu tužiteljica je uspjela s 52,67 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljica je uspjela u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 76,34 %, a tuženikov 23,66 %. Sukladno tome, tužiteljici je priznato 52,68% (76,34%-23,66%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužiteljici su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 250 bodova, sastava podnesaka od 8. srpnja 2024., 14. siječnja 2025., 4. studenog 2025. i 8. prosinca 2025., prema Tbr. 8/1 u iznosu od po 250 bodova za svaku od navedenih radnji, zastupanja na ročištima od 8. travnja 2025., 27. svibnja 2025., 20. siječnja 2026. i 8. travnja 2026. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 250 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 2250 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 4.500,00 eura. Navedeni troškovi priznati su joj razmjerno uspjehu od 52,68 %, odnosno u iznosu od 2.370,60 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 592,65 eura. Osim troškova zastupanja, tužiteljici su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 500,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer na isto nije pristupila. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 15. veljače 2025. jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer je navode iz tog podneska mogao iznijeti u podnesku od 14. siječnja 2025. za koji mu je priznat trošak. Tuženiku je naloženo da tužiteljici na ime naknade troškova ukupno plati 3.463,25 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 277. ZOO/91., zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude, dok je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude.
67. Na trošak je tužiteljici dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.
U Krapini 21. svibnja 2026.
S u d a c:
Barbara Čuček
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.
DOSTAVITI:
1. Ivan Adžić, odvjetnik iz Zagreba, Držićeva 6 b, putem e-Oglasne ploče
2. Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54, putem e-Oglasne ploče
