Poslovni broj 19 P.833/2021-27
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužitelja FZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. travnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 21. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 1 Ugovora o kreditu br. 266-66/2007 od 21. ožujka 2007.g., potvrđenog ( solemniziranog) pod brojem OV – 3149/07 javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, temeljem kojeg je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( valutna klauzula), a koja glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.400,00 CHF (slovima: tridesetosamtisućačetiristo švicarskih franaka) po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe
-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita....“
II. Utvrđuje je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 6 Ugovora o kreditu br. 266-66/2007 od 21. ožujka 2007.g., potvrđenog ( solemniziranog) pod brojem OV
– 3149/07 javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika, temeljem koje je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, a koja glasi:
„ Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopana Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke.
Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest tuženika – banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. „
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan preplaćeni iznos tečajnih razlika od 5.947,03 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi :
- na iznos od 5,06 EUR sa zateznom kamatom od 1.4.2008 g. do isplate
- na iznos od 2,79 EUR sa zateznom kamatom od 8.10.2008 g. do isplate
- na iznos od 22,61 EUR sa zateznom kamatom od 1.11.2008 g. do isplate
- na iznos od 4,17 EUR sa zateznom kamatom od 2.12.2008 g. do isplate
- na iznos od 25,45 EUR sa zateznom kamatom od 8.1.2009 g. do isplate
- na iznos od 31,20 EUR sa zateznom kamatom od 3.2.2009 g. do isplate
- na iznos od 32,83 EUR sa zateznom kamatom od 1.3.2009 g. do isplate
- na iznos od 25,83 EUR sa zateznom kamatom od 7.4.2009 g. do isplate
- na iznos od 28,25 EUR sa zateznom kamatom od 6.5.2009 g. do isplate
- na iznos od 22,77 EUR sa zateznom kamatom od 1.6.2009 g. do isplate
- na iznos od 21,95 EUR sa zateznom kamatom od 24.7.2009 g. do isplate
- na iznos od 18,99 EUR sa zateznom kamatom od 1.8.2009 g. do isplate
- na iznos od 20,26 EUR sa zateznom kamatom od 22.9.2009 g. do isplate
- na iznos od 21,47 EUR sa zateznom kamatom od 1.10.2009 g. do isplate
- na iznos od 20,72 EUR sa zateznom kamatom od 11.11.2009 g. do isplate
- na iznos od 23,87 EUR sa zateznom kamatom od 8.12.2009 g. do isplate
- na iznos od 28,00 EUR sa zateznom kamatom od 1.1.2010 g. do isplate
- na iznos od 33,85 EUR sa zateznom kamatom od 12.2.2010 g. do isplate
- na iznos od 32,24 EUR sa zateznom kamatom od 13.3.2010 g. do isplate
- na iznos od 39,07 EUR sa zateznom kamatom od 20.4.2010 g. do isplate
- na iznos od 48,13 EUR sa zateznom kamatom od 21.5.2010 g. do isplate
- na iznos od 48,89 EUR sa zateznom kamatom od 18.6.2010 g. do isplate
- na iznos od 60,33 EUR sa zateznom kamatom od 20.7.2010 g. do isplate
- na iznos od 62,17 EUR sa zateznom kamatom od 1.8.2010 g. do isplate
- na iznos od 74,99 EUR sa zateznom kamatom od 23.9.2010 g. do isplate
- na iznos od 66,55 EUR sa zateznom kamatom od 28.10.2010 g. do isplate
- na iznos od 87,27 EUR sa zateznom kamatom od 14.12.2010 g. do isplate
- na iznos od 87,27 EUR sa zateznom kamatom od 14.12.2010 g. do isplate
- na iznos od 106,47 EUR sa zateznom kamatom od 1.1.2011 g. do isplate
- na iznos od 84,16 EUR sa zateznom kamatom od 12.2.2011 g. do isplate
- na iznos od 88,81 EUR sa zateznom kamatom od 16.3.2011 g. do isplate
- na iznos od 90,48 EUR sa zateznom kamatom od 20.4.2011 g. do isplate
- na iznos od 117,76 EUR sa zateznom kamatom od 14.6.2011 g. do isplate
- na iznos od 117,76 EUR sa zateznom kamatom od 14.6.2011 g. do isplate
- na iznos od 143,60 EUR sa zateznom kamatom od 29.7.2011 g. do isplate
- na iznos od 151,72 EUR sa zateznom kamatom od 1.8.2011 g. do isplate
- na iznos od 124,67 EUR sa zateznom kamatom od 13.9.2011 g. do isplate
- na iznos od 115,61 EUR sa zateznom kamatom od 20.10.2011 g. do isplate
- na iznos od 115,62 EUR sa zateznom kamatom od 16.11.2011 g. do isplate
- na iznos od 120,01 EUR sa zateznom kamatom od 17.12.2011 g. do isplate
- na iznos od 130,76 EUR sa zateznom kamatom od 20.1.2012 g. do isplate
- na iznos od 132,72 EUR sa zateznom kamatom od 21.2.2012 g. do isplate
- na iznos od 129,12 EUR sa zateznom kamatom od 16.3.2012 g. do isplate
- na iznos od 129,32 EUR sa zateznom kamatom od 21.4.2012 g. do isplate
- na iznos od 132,81 EUR sa zateznom kamatom od 19.5.2012 g. do isplate
- na iznos od 133,66 EUR sa zateznom kamatom od 15.6.2012 g. do isplate
- na iznos od 129,66 EUR sa zateznom kamatom od 17.7.2012 g. do isplate
- na iznos od 128,48 EUR sa zateznom kamatom od 17.8.2012 g. do isplate
- na iznos od 120,68 EUR sa zateznom kamatom od 15.9.2012 g. do isplate
- na iznos od 127,47 EUR sa zateznom kamatom od 19.10.2012 g. do isplate
- na iznos od 131,25 EUR sa zateznom kamatom od 16.11.2012 g. do isplate
- na iznos od 2.147,45 EUR sa zateznom kamatom od 28.11.2012 g. do isplate po stopi koja do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 1.759,68 EUR s pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.424,43 EUR-a sa zateznom kamatom koja teče od 21. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom Hypo Alpe Adria Bank d.d., dana 21. ožujka 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 266-66/2007, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Lucije Carić pod posl. br. OV-3149/07, a temeljem kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 38.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine novog motornog vozila. Predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelj se obvezao otplatiti iznos kredita u 84 mjesečna anuiteta. Člankom 1. predmetnog Ugovora o kreditu parnične stranke su ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF, dok su člankom 6. ugovorile promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, kao i da tužitelj svojim potpisom na ugovoru o kreditu izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.
1.2. Ističe da je u predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik koristio ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i da ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, da tuženik nije informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zaključenju ugovora o kreditu.
1.3. Navodi da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik), pravomoćnom Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva. Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda RH (Revt - 249/14) od 9. travnja 2015. kojom je Vrhovni sud RH odgovorio na pitanje koje se javljalo pred prvostupanjskim sudovima povodom pojedinačnih tužbi, a vezano za pitanje izračuna preplaćenih iznosa. Vrhovni sud tako je otklonio tumačenje banaka da su one zapravo imale pravo mijenjati kamatu, ali na zakonit način pa da bi u svakom pojedinačnom postupku trebalo utvrditi kolika je ta promjena mogla biti. Vrhovni sud RH ukazuje pritom na Direktivu 93/13 EEZ u čijoj Točki 2. (b) st. 2. priloga stoji da pravo pružatelja financijske usluge da jednostrano mijenja kamatnu stopu postoji isključivo u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme. Također, ukazuje se da je sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženoj kroz presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, tuženik nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a zasigurno se ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je sve, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.4. Smatra da sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i članku 502. c navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku i promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke. Navodi kako se upravo odredbama članka 2. i dr. tužiteljeva Ugovora o kreditu promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke , te glavnica i otplata vezuju uz tečaj švicarskog franka, pa su iste nepoštene i samim time ništetne.
1.5. Slijedom navedenog, predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, kao i isplatu iznosa od 58.066,23 HRK s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporavajući osnovu i visinu zahtjeva. U bitnom, ističe prigovor zastare, tvrdi da tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje iznosa plaćenih prema ugovoru o kreditu s obzirom na činjenicu da je kredit otplaćen i da obveznopravni odnos više ne postoji, te ističe da odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije nepoštena odredba pa stoga ni ništetna.
2.1. Smatra da se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenja iz presuda iz Kolektivnog spora. Osporava da bi ugovorene odredbe po ičemu bile ništetne te smatra da je pozivanje tužitelja na presude iz kolektivnog spora irelevantno i da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda u okviru kolektivnog spora, i to jer nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu; temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na osnovni ugovor o kreditu. Dakle, smatra da činjenica pravomoćnosti presuda iz kolektivnog spora ne znači ipso iure da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne, već da su postupak kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač neovisni postupci, kao i da je potrebno uzeti sve okolnosti konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Ističe da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi valjana jer ista nije zabranjena ni protivna prisilnim propisima, te udovoljava uvjetima iz članka 84. ZZP/03 – jasna, lako razumljiva i uočljiva. Slijedom svega navedenog, u prvom redu predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu troškova postupka.
3. Na pripremnom ročištu od 27. listopada 2022. tužitelj je povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na točku II. tužbenog zahtjeva (utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi). Podneskom od 9. studenoga 2022. tuženik se protivio povlačenju tužbe u dijelu točke II. tužbenog zahtjeva.
3.1. Podneskom od 30. listopada 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje, na način da zahtijeva isplatu iznosa od 5.947,03 EUR po osnovi pretplate tečaja, s naznakom pojedinačnih mjesečnih iznosa s dospijećem i zateznim kamatama, kao i troškovima parničnog postupka. Tužitelj smatra da je pravno neutemeljeno utvrđivati tzv. negativne razlike, pozivajući se pri tome na pravno stajalište VSRH u odluci pod brojem Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju odnosno smanjenju visine tužbenog zahtjeva, a podneskom od 20. veljače 2026. ističe prigovor radi prijeboja u sveukupnom iznosu od 121,38 EUR.
4. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu , i to Ugovor o kreditu broj 266-66/2007 od 21. ožujka 2007. (stranica 8-16 spisa), otplatni plan (stranica 19-20 spisa), specifikacija uplata (stranica 21-22 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 23-31 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (stranica 32 spisa), sudsku praksu i članke dostavljene uz odgovor na tužbu (stranica 72-466 spisa), zapisnik o kreditnom prijedlogu od 19. ožujka 2007. i kreditni prijedlog (stranica 469-474 spisa), izjava FZD (stranica 475-479 spisa), proveo je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stefani Gardašanić (stranica 499-510 spisa) koja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje (stranica 532 spisa) te je saslušao tužitelja (stranica 532-533 spisa).
4.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka IZ jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga (stranica 538 spisa), a ni javnog bilježnika Lucije Carić jer je preminula, uz napomenu da je stajalište ovog suda da prijedlog za saslušanje javnog bilježnika nije prikladan dokaz jer javni bilježnik upozorava stranke o pravnim posljedicama ugovora, a ne razjašnjava im financijske posljedice samog ugovora, dakle da se tim dokaznim prijedlogom ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.
5. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile dana 21. ožujka 2007. Ugovor o kreditu br. 266-66/2007 potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Lucije Carić pod posl. br. OV 3149/07, a temeljem kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 38.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita ( u tekstu: Ugovor o kreditu), da je člankom 6. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da se člankom 2. Ugovora o kreditu otplata kredita veže uz tečaj CHF, da je ugovorena otplata kredita na rok od 7 godina, da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit i da su anuiteti tijekom otplate kredita rasli zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora o kreditu.
7. Sporno je, primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, svojstvo tužitelja kao potrošača, ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, je li osnovan prigovor zastare, visina potraživanja, dospijeće zakonskih zateznih kamata na iznose pretplata kredita te treba li uračunati tzv. negativne razlike.
8. U odnosu na status tužitelja, odnosno svojstvo potrošača, a koje svojstvo tuženik osporava tužitelju, prvenstveno treba reći da tuženik to svojstvo nije izričito osporavao tužitelju, već tek na ročištu glavne rasprave, po saslušanju tužitelja kao parnične stranke.
8.1. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu i to članka 2. proizlazi da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit za kupovinu novog motornog vozila, iz čega proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor kao korisnik kredita – fizička osoba potrošač. Tužitelj u svojem iskazu navodi da je u vrijeme zaključenja ugovor o kreditu imao obrt, međutim, da je predmetni kredit zaključio u svrhu kupnje vozila za osobne potrebe. Iz isprava koje je tuženik dostavio u spis - zapisnika o kreditnom prijedlogu od 19. ožujka 2007. i kreditni prijedlog (stranica 469-474 spisa), proizlazi da je kao korisnik kredita naznačen tužitelj kao fizička osoba, dok da je s njim povezana osoba tužitelj kao vlasnik obrta. Kada se činjenice utvrđene pregledom isprava dovedu u vezu s iskazom tužitelja, a osobito činjenica da je u samom ugovoru o kreditu naznačeno da je riječ o potrošačkom kreditu, kao i da iz članka 9. ugovora proizlazi razlikovanje instrumenata osiguranja na način da su isti – obična zadužnica korisnika kredita i jedna zadužnica izdana od FZ kao vlasnika obrta, zaključak je suda da je tužitelj sklpio ugovor o kreditu kao fizička osoba potrošač u osobne potrebe. Naime, ni u ugovoru o kreditu ni priloženom zahtjevu se ne navodi da je tužitelj u ovim pravnim poslovima sudjelovao kao vlasnik obrta, već kao fizička osoba.
8.2. Člankom 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/2003, 46/2007, 79/2007) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
8.3. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za kupnju vozila, a tužitelj ne može dokazati negativnu činjenicu da sredstva po kreditu nije koristio za poslovnu djelatnosti, dapače na tuženiku je, ako tvrdi da su ista korištena u svrhe namijenjene poslovnoj djelatnosti prednika tužitelja, da isto dokaže sukladno općem načelu tereta dokaza. Tuženik ne dokazuje da je vozilo kupljeno sredstvima kredita tužitelj koristio u poslovne svrhe, a na njemu je teret dokaza da dokaže svoje tvrdnje, kao i da priloži isprave kojima se to dokazuje.
8.4. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj samim ugovorom o kreditu odnosno njegovim sadržajem dokazao da je pravni posao sklopio kao fizička osoba, isti je time stvorio predmnjevu da je potrošač, a kako tuženik nije oborio ovu predmnjevu, zaključuje se da je prigovor tuženika o ulozi tužitelja kao potrošača neosnovan.
9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, tuženik (u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
9.1. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt -249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
9.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
10. Iz sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se tužiteljica sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a i promjenjivu kamatnu stopu.
11. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.
12. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.
13. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.
14. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.
15. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristala platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tuženik i sam tvrdi da je u pogledu procjene rizika tečaja i kretanja kamatnih stopa stručnija od tužiteljice jer je banka, time financijska ustanova kojoj je kreditiranje potrošača profesionalna djelatnost, pa je isti mogla i shvatiti znatne rizike vezivanja otplate kredita uz tečaj do tada strane valute u financijskom poslovanju u Republici Hrvatskoj, te informirano pristati na iste, no tužiteljica kao nestručni potrošač zasigurno nije bila u istovjetnom položaju, dapače ista je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo bila kuna, mogla samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobila te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bila svjesna rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istoj bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužiteljici isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristala, očito isključivo na njenu štetu.
16. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.
16.1. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.
16.2. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze (odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka IZ) kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici (konkretna i po tuženiku imenovana osoba) protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
17. Tužitelj je saslušan kao parnična stranka iskazao da je sklopio ugovor o kreditu s tuženikom 2007. godine u svrhu kupnje auta za osobne potrebe. Kada se došao u banku raspitati o uvjetima kreditiranja djelatnik banke mu je sugerirao kredit vezana za valutu CHF kao najbolji i najpovoljniji pri čemu mu nisu dane nikakve upute o mogućnosti promjene tečaja i kamate. U to vrijeme je išao kod više banaka raspitati se o uvjetima za kredit, ne može se sjetiti drugih detalja, svakako odlučio se za ugovor kod Addiko Banke. Ne može se sjetiti je li u to vrijeme postojala mogućnost uzimanja kunskog kredita il kredita vezanog za valutu EURO, ali u svakom slučaju u banci je sugerirano kredit u CHF kao najbolji i najpovoljniji. Nije imao mogućnost raspravljanja i pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu. Djelatnici banke mu nisu pojasnili značenje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli, o ničem se nije raspravljalo. Dan mu je gotovi ugovor na potpis po principu "uzmi ili ostavi". On je pročitao ugovor o kreditu, ali nije najbolje razumio njegove odredbe. Kod javnog bilježnika je otišao potpisati ugovor te mu ni tamo nije ništa pojašnjeno. Početna rata je iznosila oko 2.400,00 kuna, a s vremenom je narasla na iznos od 4.000,00 kuna, s time da je otplatio kredit dvije godine prije. Naime kredit je uzeo na rok od 7 godina, a otplatio ga nakon 5. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu je imao obrt na svoje ime. Pojasnio je razvoj situacije za vrijeme trajanja njegovog ugovora o kreditu te naveo da je u početku otplate tečaj pao i da je banka kako bi zadržala jednaku visinu anuiteta povećala kamatnu stopu, a kada se tečaj vratio na razinu na kojoj je bio u vrijeme sklapanja ugovora banka nije smanjila kamatnu stopu već ju je ostavila na povećanoj i tme je došlo do rasta rate. Nakon toga je došlo do rasta i tečaja i kamatne stope što je rezultiralo time da je rata bila skoro duplo veća nego na početku otplate.
18. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu , ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF te odlučio kao u točki I. i II. izreke presude. Tu treba istaknuti da je tužitelj povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope, međutim, kako se tuženik protivio povlačenju u tom dijelu, valjalo je meritorno odlučiti, a iz rezultata raspravljanja proizlazi da se utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjuju i na ovaj konkretni postupak, radi čega je sud utvrdio ništetnom i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi (čime se ne ulazi u pitanje zahtjeva o isplati po istoj).
19. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.
20. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
21. Neosnovan je i prigovor tuženika prekluzije. Iako je kredit u cijelosti otplaćen, tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnima odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi te isplatu iznosa koje je tuženik neosnovano stekao. Naime, odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.). Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
22. Prigovor zastare je djelomično osnovan, u dijelu koji se odnosi na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, međutim, kako je navedeno, tužitelj je odustao od svog zahtjeva po osnovi promjenjive kamatne stope, pa u tom dijelu prigovor zastare ne treba posebno objašnjavati.
22.1. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora . Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
22.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka:
- od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke,
- od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.
22.3. S obzirom da je tužba podnesena dana 14. listopada 2021. od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu do podnošenja tužbe za isplatu po osnovi valutne klauzule, nije protekao opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika nije osnovan , jer je Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž -6632/17 kojom je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.
23. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta, i to u visini razlike između iznosa koji je tužitelju naplaćen na temelju obračuna promjene valute CHF po srednjem tečaju tuženika i iznosa koji bi mu bio naplaćen da je obračun vršen prema početnom tečaju valute CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku.
24. Na okolnost utvrđenja visine novčane tražbine, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stefani Gardašanić sa zadatkom da utvrdi kolika je razlika, izračunata u kunama pa preračunata po fiksnom tečaju i prikazana u Euru, između iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih i naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu broj 266-66/2007 posl. br. OV 3149/07 od 21. ožujka 2007. u utuženom razdoblju i iznosa koji bi bili naplaćeni da se obveza tužitelja kao primatelja kredita izračunala na bazi početnog tečaja CHF u kunama koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku, u nalazu prikazati i datume (unutar svakog mjeseca) kada je izvršeno plaćanje anuiteta kredita.
25. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Stefani Gardašanić proizlazi da pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog, iznose 44.807,86 kuna, ili 5.947,03 eura; Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, su 914,40 kuna, odnosno 121,38 eura; Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 43.893,46 kuna, ili 5.825,65 eura. Vještakinja Stefani Gardašanić je na ročištu od 4. ožujka 2026. usmeno iznijela nalaz i mišljenje.
25.1. Na nalaz i mišljenje sudske vještakinje tužitelj nije imao primjedbi te je podneskom od 30. listopada 2025. uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje te potražuje isplatu kako je navedeno pod točkom 3.1. obrazloženja.
25.2. Tuženik nije imao prigovora ni primjedbi na matematički izračun u nalazu i mišljenju vještakinje, obzirom je sukladno provedenom vještačenju postavio prigovor radi prijeboja. Preostali prigovori tuženika izneseni u podnesku od 20. veljače 2026. su po mišljenju ovog suda pravne naravi, i to da je vještaku dan pogrešan zadatak, jer bi se eventualno mogla primijeniti kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.
26. U odnosu na pravno pitanje treba li sud po tužbi tužitelja utvrđivati negativne razlike tj. razlike za razdoblje u kojem je tečaj bio niži od početnog kada je ugovor sklopljen, treba reći da je o ovom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište u svojoj presudi poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. u kojoj je istaknuto sljedeće stajalište: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Stoga, kako u konkretnom slučaju tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, to sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv negativnim tečajnim razlikama. Tuženik je predlagao prikazati negativne razlike prilikom provedbe financijskog vještačenja, ali nije istaknuo prigovor radi prijeboja, ni u odgovoru na tužbu ni u podnescima ni na pripremnom ročištu . Prigovor radi prijeboja istaknut je tek nakon provedenog vještačenja u podnesku od 20. veljače 2026., a odredbom članka 288. a. stavak 6. ZPP-a je propisano da se prigovor radi prijeboja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, što tuženik u konkretnom slučaju nije učinio. Tužitelj je u konkretnom slučaju precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje bez uračunatih negativnih razlika.
27. Slijedom navedenog, temeljem nalaza i mišljenja sudske vještakinje Stefani Gardašanić, koji nalaz sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan i stručan, sud je utvrdio da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO -a u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 5.947,03 EUR na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sama obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na uplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO -a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužiteljima pravo na iste. Iz prometa po kreditu (specifikacija uplate) su razvidni datumi uplate te da je tužitelji redovito po dospijeću plaćao anuitete. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
28. S obzirom na to da konačno uređenim tužbenim zahtjevom umjesto prvotno utuženih 7.706,71 EUR (58.066,23 HRK), tužitelj potražuje isplatu iznosa od 5.947,03 EUR, to je smanjio tužbeni zahtjev, odnosno povukao tužbu u dijelu u kojem zahtijeva isplatu iznosa od 1.759,68 EUR. Kako se tuženik usprotivio povlačenju u navedenom dijelu (stranica 520 spisa), to je za iznos od 1.759,68 EUR odbijen tužbeni zahtjev (točka IV. izreke).
29. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a.
29.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za sastav podneska od 30. listopada 2025. 100 bodova (Tbr. 8.t.1.), za zastupanje na ročištima od 27. listopada 2022., 4. ožujka 2026. i 21. travnja 2026. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), dakle ukupno 500 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 1.000,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 1.250,00 EUR-a.
29.2. Tužitelj je, prema čl. 154. st. 2 ZPP-a, uspio u parnici u omjeru 77,17% u pogledu visine zahtjeva, te s obzirom da se o osnovi kao cjelokupnoj raspravljalo jednako, sud smatra da tužitelju treba priznati da je s osnovom uspio u opsegu od 100%, odnosno ukupno 177,17%, a vodeći računa o visini i osnovi dolazi se do zaključka da omjer uspjeha tužitelja u tom smislu iznosi 88,58% (177,17 : 2), pa kada se od navedenog postotka oduzme postotak tuženika od 11,42%, dolazi se do konačnog omjera uspjeha tužitelja od 77,16%, slijedom čega je tužitelju od troška zastupanja po punomoćniku priznat trošak od 964,50 EUR-a. Tom iznosu je u cijelosti kao nužan i neovisan o uspjehu u sporu pribrojen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 398,17 EUR-a i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 61,76 EUR kojeg je tužitelj podmirio kako to proizlazi iz potvrde u spisu, što konačno daje iznos od 1.424,43 EUR-a. Tužitelj je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu. Na tako utvrđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od donošenja presude pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. stavak 3. ZPP-a.
U Dubrovniku 21. svibnja 2026.
Sutkinja
Ana Srhoj
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. punomoćnik tužitelja
2. punomoćnik tuženika
