Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-316/2024-24
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice ĆM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Brlečić & partneri iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 13. travnja 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 21. svibnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 8.358,93 € uvećan za zakonske zatezne kamate koje na
iznos od 114,79 EUR teku od 31. srpanj 2010. godine do isplate
iznos od 129,04 EUR teku od 31. kolovoz 2010. godine do isplate
iznos od 124,46 EUR teku od 30. rujan 2010. godine do isplate
iznos od 114,76 EUR teku od 31. listopad 2010. godine do isplate
iznos od 121,12 EUR teku od 30. studeni 2010. godine do isplate
iznos od 143,78 EUR teku od 31. prosinac 2010. godine do isplate
iznos od 128,16 EUR teku od 31. siječanj 2011. godine do isplate
iznos od 204,61 EUR teku od 28. veljača 2011. godine do isplate
iznos od 126,21 EUR teku od 31. ožujak 2011. godine do isplate
iznos od 127,36 EUR teku od 30. travanj 2011. godine do isplate
iznos od 148,30 EUR teku od 31. svibanj 2011. godine do isplate
iznos od 150,30 EUR teku od 30. lipanj 2011. godine do isplate
iznos od 43,17 EUR teku od 31. srpanj 2011. godine do isplate
iznos od 154,00 EUR teku od 31. kolovoz 2011. godine do isplate
iznos od 140,61 EUR teku od 30. rujan 2011. godine do isplate
iznos od 138,94 EUR teku od 31. listopad 2011. godine do isplate
iznos od 137,75 EUR teku od 30. studeni 2011. godine do isplate
iznos od 143,63 EUR teku od 31. prosinac 2011. godine do isplate
iznos od 149,82 EUR teku od 31. siječanj 2012. godine do isplate
iznos od 222,55 EUR teku od 29. veljača 2012. godine do isplate
iznos od 146,14 EUR teku od 31. ožujak 2012. godine do isplate
iznos od 148,19 EUR teku od 30. travanj 2012. godine do isplate
iznos od 150,13 EUR teku od 31. svibanj 2012. godine do isplate
iznos od 147,05 EUR teku od 30. lipanj 2012. godine do isplate
iznos od 149,88 EUR teku od 31. srpanj 2012. godine do isplate
iznos od 148,14 EUR teku od 31. kolovoz 2012. godine do isplate
iznos od 143,71 EUR teku od 30. rujan 2012. godine do isplate
iznos od 148,39 EUR teku od 31. listopad 2012. godine do isplate
iznos od 150,97 EUR teku od 30. studeni 2012. godine do isplate
iznos od 150,07 EUR teku od 31. prosinac 2012. godine do isplate
iznos od 140,06 EUR teku od 31. siječanj 2013. godine do isplate
iznos od 221,08 EUR teku od 28. veljača 2013. godine do isplate
iznos od 149,00 EUR teku od 31. ožujak 2013. godine do isplate
iznos od 145,41 EUR teku od 30. travanj 2013. godine do isplate
iznos od 135,86 EUR teku od 31. svibanj 2013. godine do isplate
iznos od 135,61 EUR teku od 30. lipanj 2013. godine do isplate
iznos od 137,67 EUR teku od 31. srpanj 2013. godine do isplate
iznos od 141,53 EUR teku od 31. kolovoz 2013. godine do isplate
iznos od 147,43 EUR teku od 30. rujan 2013. godine do isplate
iznos od 144,39 EUR teku od 31. listopad 2013. godine do isplate
iznos od 146,14 EUR teku od 30. studeni 2013. godine do isplate
iznos od 148,13 EUR teku od 31. prosinac 2013. godine do isplate
iznos od 100,95 EUR teku od 31. siječanj 2014. godine do isplate
iznos od 177,17 EUR teku od 28. veljača 2014. godine do isplate
iznos od 103,39 EUR teku od 31. ožujak 2014. godine do isplate
iznos od 100,73 EUR teku od 30. travanj 2014. godine do isplate
iznos od 99,64 EUR teku od 31. svibanj 2014. godine do isplate
iznos od 99,93 EUR teku od 30. lipanj 2014. godine do isplate
iznos od 103,37 EUR teku od 31. srpanj 2014. godine do isplate
iznos od 105,87 EUR teku od 31. kolovoz 2014. godine do isplate
iznos od 105,30 EUR teku od 30. rujan 2014. godine do isplate
iznos od 107,69 EUR teku od 31. listopad 2014. godine do isplate
iznos od 109,36 EUR teku od 30. studeni 2014. godine do isplate
iznos od 104,09 EUR teku od 31. prosinac 2014. godine do isplate
iznos od 109,70 EUR teku od 31. siječanj 2015. godine do isplate
iznos od 125,78 EUR teku od 28. veljača 2015. godine do isplate
iznos od 109,66 EUR teku od 31. ožujak 2015. godine do isplate
iznos od 109,66 EUR teku od 30. travanj 2015. godine do isplate
iznos od 109,66 EUR teku od 31. svibanj 2015. godine do isplate
iznos od 109,66 EUR teku od 30. lipanj 2015. godine do isplate
iznos od 109,66 EUR teku od 31. srpanj 2015. godine do isplate
iznos od 109,66 EUR teku od 31. kolovoz 2015. godine do isplate
iznos od 109,66 EUR teku od 30. rujan 2015. godine do isplate
a koje se do 31.07.2015. godine računaju u visini eskontne stope HNB -a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2015. se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stop i koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Utvrđuje se da tražbina tuženika prema tužiteljici, istaknuta radi prebijanja u iznosu od 476,01 EUR, ne postoji.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.712,79 EUR uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 21. svibnja 2026.do isplate i koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 11. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate, navodeći:
- da je tuženik jedna od banaka obuhvaćena pravomoćnim presudama donesenima u postupcima povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-663272017-10 od 14.06.2018., tužiteljica navodi da citiranim pravomoćnim presudama je povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u bitnome utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora – ugovora o kreditu koje je sastavljao tuženik i nudio ga potrošačima u razdoblju od 10. ru jna 2003. do 31. prosinca 2008., kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana za švicarski franak (dalje CHF), ništetne;
- da tužiteljica i tuženik zaključili su dana 27.02.2007. Ugovor o kreditu broj: 9012306289 (dalje: Ugovor) kojim se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 87.788,07 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita a koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, dana 07.03.2007. pod poslovnim brojem OV-4061/07; da u čl. 4.1. Ugovora navodi se: "Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,25%"; da u čl. 7.2. Ugovora navodi se: "Kredit u iznosu od 87.788,07 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora,"; da imajući u vidu citirane sudske odluke, Ugovor koji su stranke sklopile opterećen je ništetnim ugovornim odredbama, obzirom je tuženik u isti jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju se veže švicarski franak; te da prema odredbi iz čl. 502. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) i temeljem odredbe iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba;
- da je tužiteljica dana 02.12.2015. sa tuženikom zaključila Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012306289; da međutim, Dodatak ugovoru o kreditu rezultat je ništetnih odredaba Ugovora o kreditu kojeg je Dodatak ugovoru o kreditu sastavni dio kao što je uostalom i obračun po kojem je konverzija izvršena rezultat ništetnih ugovornih odredaba;
- da obzirom da je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno kako su odredbe i ovog konkretnog ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope i na valutnu klauzulu nepoštene, a time i ništetne, koja činjenica u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, to tužiteljica ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba kao nepotreban, već ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata i razlike u tečaju.
1.1. Temeljem svega naprijed navedenog tužiteljica predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 59.365,64 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na naznačene pojedinačne mjesečne iznose do isplate (točka 1. tužbenog zahtjeva); te nalaže tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (točka 2. tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
2.1. Nadalje, tuženik osporava osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, navodeći:
- da prije svega ističe kako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012306289 od 02.12.2015. kreditni odnos između stranaka izmijenjen; da konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredi početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate; da drugim riječima, početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva; da predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjeni dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju;
- da budući se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS-a broj Pž-7129/13 pravno je irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a i 502.c ZPP-a; a da osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati;
- da osporava se da bi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile ništetne;
- da zaključno tuženik ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna; da konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatra da kamatna stopa nije odrediva; da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu kamatnu stopu ugovorne kamate; da u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; da valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; te da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena je konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR, te iz razloga što je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije;
- da završno, tuženik ističe i prigovor zastare.
2.2. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku.
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-415/19-7 od 11. svibnja 2020. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan; koje je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3423/2020-2 od 30. listopada 2020.
4. Tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva kao i svih navoda , te predložila da se u nastavku postupka sasluša tužiteljica, a da se potom provede financijsko knjigovodstveno vještačenje u kojem će vještak u obzir uzeti ništetne ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i pripadajući dodatak ugovoru o kreditu, a kako je to specificirano u podnesku od 2. lipnja 2025.
5. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, te svih navoda i dokaznih prijedloga, s time da je odustao od prijedloga za saslušanjem bankara i javnog bilježnika. Tuženik se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja, a da ukoliko ga sud odredi, predlaže da vještak odredi je li konverzija izvršena u skladu s kogentnim zakonskim odredbama, da u obzir uzme pozitivne i negativne razlike, odnosno, razdoblja kad su kamata i tečaj bili niži od početnog, te da iznos eventualno utvrđene preplate umanji za iznos preplate priznat prilikom konverzije. Nadalje tuženik ističe da je odlukom VSRH broj REV-637/2019 od 15.11.2022. potvrđeno stajalište koje je tijekom postupka argumentirao tuženik, a vezano uz okolnost a su potrošači sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija u potpunosti obeštećeni te nemaju pravo na nikakva dodatna potraživanja.
6. Tužiteljica se očitovala da ostaje kod prijedloga za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja i ističe da je sudska praksa Vrhovnog suda i dalje neujednačena. Nadalje, tužiteljica se protivi prijedlogu da vještak u obzir uzme i negativne razlike i to iz razloga što tužiteljica po toj osnovi nije ništa primila, pa da bi sada bila dužna vratiti.
7. Tužiteljica je tužbeni zahtjev uredila podneskom od 16. veljače 2026., kojim se očitovala na dopunu nalaza i mišljenja sudske vještakinje od 20.01.2026., navodeći da usklađuje svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje, odnosno dopunom nalaza, a iz kojih nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica s osnove ništetnih ugovornih odredbi nakon prijeboja preplate priznate u konverziji preplatila tuženiku iznos od 8.358,93 € (str. 14 dopune nalaza i mišljenja), te slijedom navedenog tužiteljica predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 8.358,93 € uvećan za zakonske zatezne kamate koje na iznos od 114,79 EUR teku od 31. srpanj 2010. godine do isplate, iznos od 129,04 EUR teku od 31. kolovoz 2010. godine do isplate, itd. kako je to navedeno u tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice.
8. Na ročištu održanom dana 13. travnja 2026. tuženik je, ostajući kod odgovora na tužbu i svih prigovora, dodatno istaknuo prigovor radi prebijanja u odnosu na iznose negativnih razlika u iznosu od 476,01 EUR i to tako da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u tom iznosu, te da se tražbina tužitelja umanji za navedeni iznos koji obuhvaća spomenute negativne razlike, u smislu odredbe čl. 323 Zakona o obveznim odnosima, a podredno ističe i materijalni prigovor prijeboja ; a kojem se iznesenom prigovoru prijeboja od strane tuženika tužiteljica protivi, te ističe kako isti nema uporišta u dokaznim prijedlozima u ovome spisu, ne proizlazi iz nikakve dokumentacije te je u cijelosti neosnovan.
9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj 9012306289 od 27.02.2007. (listovi br. 9-13 i 20 spisa), Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (listovi br. 14-19 spisa), Pregled uplata po kreditu na dan 03.04.2019. (listovi br. 21-24 spisa), Plan otplate (listovi br. 25-29 spisa), Tečajnu listu Privredne banke Zagreb (list br. 30 spisa) i Tabelu izvršenih uplata sa obračunom pojedinačno više uplaćenih iznosa u kunama (listovi br. 31-33 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012306289 od 02.12.2015. (listovi br. 46-52 spisa), Plan otplate (listovi br. 53-56 spisa) i sudsku praksu (listovi br. 57-59 spisa); te u sudsku praksu dostavljenu od strane tuženika (listovi br. 99-106 spisa) i sudsku praksu dostavljenu od strane tužiteljice (listovi br. 191-202 spisa).
9.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja.
9.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, Nataliji Jambrečić iz [adresa], te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 13.11.2025. (listovi br. 136-154 spisa), te u Dopunu nalaza imenovanog sudskog vještaka od 20.01.2026. (listovi br. 168-182 spisa) i u Očitovanje sudskog vještaka od 20.01.2026. (listovi br. 183-185 spisa).
10. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđen je u cijelosti osnovanim.
11. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnik kredita, te tuženik kao banka kreditor, dana 27. veljače 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 9012306289.
12. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužiteljici je odobren i isplaćen namjenski kredit, za kupnju stambenog objekta, u iznosu kunske protuvrijednosti od 87.788,07 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, sa ugovorenom kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,25% godišnje, sa rokom otplate 300 mjeseci, u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.
13. Nesporno je da je između tuženika i tužiteljice dana 2. prosinca 2015. zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012306289, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/1015).
14. Nedvojbeno je da je predmetnim osnovnim Ugovorom o kreditu broj 9012306289 od 27. veljače 2007. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, i to u skladu s odlukom Banke kreditora, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.
15. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
15.1. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
15.2. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
15.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
16. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
17. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
18. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
19. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
20. Tužiteljica je saslušana u svojstvu stranke iskazala da znači, to je bilo 2007. godine, ona je željela kupiti stan, pa je trebala stambeni kredit, da otišla je u PBZ i zatražila nekakvu ponudu stambenog kredita, gospođa u banci joj je ponudila kredit u francima, kao nekakav najpovoljniji, najpovoljniju opciju i znači, napravila joj je nekakav izračun na 25 godina, da bi joj rata bila oko 2.150,00 kuna, što je njoj bilo prihvatljivo za plaćanje, da dakle, ona je prihvatila taj kredit, potpisala ga je, i rate su znači, prvih pola godine bile otprilike 2.150 kuna, oko toga su se vrtile, međutim, nakon tog razdoblja su počele rasti, svaki mjesec sve više, i evo u jednom trenutku čak do 3.800,00 kuna, što je jako velika razlika, u odnosu na početnih 2.150,00 kuna, te da paralelno s tim, kako je nastupila ekonomska kriza, ona je ostala bez posla, i to ne jedanput, nego triput, kao tehnološki višak i tad se je ustvari godinama borila s tim zaposlenjem, nije imala niti stalna niti sigurna primanja, a rata kredita je svaki mjesec dolazila na naplatu, tako da je u nekim momentima bila prisiljena i privatno se zadužiti kod obitelji i tako, dakle, to je bilo dosta stresno razdoblje, i financijski i psihički i privatno je prolazila kroz postupke izvantjelesne oplodnje, tako da je bilo to komplet jedna neopisiva situacija; da 2015. je primila od banke, misli da poštom, nekakvu ponudu, prijedlog konverzije, znači ona se odazvala u banku na razgovor i napravljen je nekakav izračun, gdje je njena preplata iznosila oko 35.000,00 kuna, da ponudili su joj da plaća 50 posto anuiteta, dok njena preplata ne dođe do nule, to je bilo oko dvije i pol godine, te da ona je prihvatila konverziju kao jedini spas u toj situaciji. Na pitanje zamjenice punomoćnika tužiteljice je li mogla pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, ili dodatka ugovora o kreditu, tj. te konverzije o kojoj je govorila, ili su bili unaprijed pripremljeni, znači, ugovori, tužiteljica je odgovorila da ne, ništa se nije pregovaralo, to je bilo ponuđeno, Ugovor o kreditu i dodatak ugovoru je pripremila banka. Na pitanje jesu li je upozorili na rizike sklapanja takovog ugovora odnosno na mogućnost da bi joj rate mogle rasti toliko koliko su rasle, odgovorila je da ne, niti jednom rečenicom, jer ona taj kredit ne bi ni uzela, da je znala da će rata biti 3.800,00 kuna, jer je znala da ona to ne bi mogla vraćati. Na pitanje, vezano za taj stan za koji je uzela kredit, je li to bio obiteljski stan, ili ga je iznajmljivala, odgovorila je da to je stan u [adresa], adresa [adresa], da prvo je ona živjela u tom stanu, pa ona zajedno s obitelji, nije ga iznajmljivala nikad, a sad živi svekrva u tom stanu, a oni u njenom, jer njih je u obitelji više, jer njezin stan je veći, a njihov manji, pa su jednostavno zamijenili stanove. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika je li u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imala obrt ili drugu samostalnu djelatnost, odgovorila je da nije. Na pitanje tko je otplaćivao predmetni ugovor o kreditu, odgovorila je da ona. Na pitanje da li razumije što znači da je kamatna stopa promjenjiva, odgovorila je da da, ona razumije da to nije fiksno, no u svakom slučaju nije bila niti upoznata, niti upozorena, niti je shvaćala da mogu takva odstupanja biti, nije to znala. Na pitanje da li je u banci prije ili prilikom potpisivanja ugovora o kreditu rekla da joj nešto nije jasno, odgovorila je da ništa posebno nije tražila, jer je smatrala da joj je objašnjeno sve što joj je moralo biti objašnjeno. Na pitanje je li već ranije imala kakav ugovor o kreditu kod tuženika ili kod druge financijske institucije a kod koje bi bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odgovorila je da nije nikad imala kredit. Na pitanje je li prilikom potpisivanja ugovora, u cijelosti pročitala njegov tekst, odgovorila je da da, pročitala je. Na pitanje je li prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika tražila neka pojašnjenja ili iskazala da joj nešto nije jasno, odgovorila je da nije ništa od javnog bilježnika tražila, da tamo joj je pročitano nekoliko stavki ugovora i to je bilo to. Na pitanje je li ugovor o kreditu svojevoljno potpisala, odgovorila je da je. Na pitanje je li upoznata s odredbama ugovora o kreditu koje izričito potvrđuju da je upoznata s općim uvjetima poslovanja banke i da joj je banka objasnila rizike i informirala je o posljedicama, odgovorila je da da, ali ona je smatrala da joj je objašnjeno sve što joj je trebalo biti objašnjeno. Na pitanje da li zna što je valutna klauzula, odgovorila je da da. Na pitanje da li joj je netko prilikom potpisivanja ugovora rekao da će tečaj valute uz koju je vezan kredit ostati nepromijenjen tijekom razdoblja otplate, ili općenito da se tečaj i kunska protuvrijednost anuiteta izraženih u CHF ne mijenja, odgovorila je da znači nitko joj nije rekao da će ostati nepromijenjen, ali je nitko nije upozorio koliko se može promijeniti.
21. Nesporno je da je tužiteljica potpisala predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužiteljici dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljici dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužiteljica bila u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.
22. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.
23. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
24. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužiteljicu i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, budući da ista nije mogla ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj ica kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
25. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.
26. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužiteljicu kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.
27. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužiteljicu, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
28. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
29. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
30. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
31. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
32. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
33. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj ica i poziva u ovom postupku.
34. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
35. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
36. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.
37. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužiteljici objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale su nedokazane.
38. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/00 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
39 . Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju CHF važećem na dan dospijeća, nepoštene i time ništetne.
40. Zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužiteljici je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama tuženika i tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
41. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
42. U presudi ĆMĐ i ĆMĐK protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
43. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.
44. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.
45. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Dodatka o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
46. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
47. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
48. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
49. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
50. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
51. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.
52. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021 -2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
53. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.
54. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
55. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
56. Po ocjeni ovog suda tužiteljica se sklapanjem Dodatka ugovoru nije odrekla tog prava niti je mogla dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.
57. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodataka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
58. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
59. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, odnosno danim nalazom i mišljenjem od 13.11.2025., utvrđeno je:
- da zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, u razdoblju od početka otplate do 30.9.2015. godine više je plaćeno 10.426,87 EUR (2.831,49 EUR zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i 7.595,38 EUR zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita);
- da prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 4.645,16 EUR;
- da preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 2.008,98 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 2.636,18 EUR;
- te da preostala razlika više plaćenog iznosi 7.790,69 EUR (10.426,87 -2.636,18);
- a da u izračunu su u obzir uzete i negativne razlike (razdoblja kad su kamata i tečaj bili niži od početnog), te je iznos više plaćenog iz točke 1. Zaključka već umanjen za te iznose, a isto je vidljivo kao negativni brojevi u kolonama 6 i 7 tabele 2 Nalaza;
- te da izračun je u obzir uzet i iznos preplate priznat prilikom konverzije, te je iznos više plaćenog iz točke 1. Zaključka već umanjen i za taj iznos;
- da prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđene su preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja, pri čemu vještak ističe da je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom kako je postavljen tužbeni zahtjev);
- da tuženik je konverziju (CHF-EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15);
60. Dopunom nalaza sudskog vještaka od 20.1.2026., a na traženje tužiteljice da se preplata utvrdi ne uzimajući u obzir tzv. negativne razlike, uz umanjenje tako utvrđene preplate za iznos preplate priznat prilikom konverzije, utvrđeno je:
- da zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, u razdoblju od početka otplate do 30.9.2015. godine (bez uključenja negativnih razlika) više je plaćeno 10.902,88 EUR (3.157,38 EUR zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i 7.745,50 EUR zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita);
- da preplatom priznatom u konverziji, u iznosu od 4.645,16 EUR u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 2.101,21 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 2.543,95 EUR;
- te da preostala razlika više plaćenog iznosi 8.358,93 EUR (10.902,88-2.543,95), sa Specifikacijom pojedinačnih iznosa navedenih u Zaključku Dopune nalaza vještaka.
61. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, sa navedenom Dopunom nalaza, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja, dok su primjedbe tuženika koje se odnose na pravna pitanja i metodologiju vještačenja već prethodno raspravljene.
62. Na osnovu svega iznesenoga, tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa od 8.358,93 EUR sud utvrđuje osnovanim.
63. Naime, radi se o iznosu preplaćenom uslijed utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita vezana uz valutu CHF, koji je osnovni Ugovor o kreditu do dana konverzije tj. sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, bio na snazi, a provedenim je vještačenjem utvrđeno da za navedeni iznos preplate tužitelj ica provedenom konverzijom nije obeštećena.
64. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
65. Obzirom da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
66. Stoga tužiteljici na utvrđeni osnovani iznos glavnice od 8.358,93 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa (navedenih u Zaključku Dopune nalaza vještaka), do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO -a.
67. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
68. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).
69. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
70. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHV pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
71. Nadalje, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
72. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 11. lipnja 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.
73. Na temelju svega iznesenoga tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti usvojen, kako je to odlučeno u točci I. izreke.
74. Po tuženiku istaknuti prigovor radi prijeboja i tražbinu tuženika s osnova iznosa negativnih razlika, u iznosu od 476,01 EUR, postavljenu radi prebijanja, sud je utvrdio neosnovanima.
75. Naime, odredbama Zakona o zaštiti potrošača ustanovljena je zaštita potrošača od nepoštenih i time ništetnih odredbi potrošačkih ugovora, odnosno u konkretnom slučaju zaštita ovdje tužiteljice kao potrošača iz predmetnog Ugovora o kreditu, a koje je nepoštene i ništetne odredbe kojima je ugovoren način promjenjivosti kamatne stope i otplata kredita vezana uz valutu CHF tužiteljici nametnuo upravo tuženik kao banka kreditor. Stoga tuženiku ne pripada pravo na zaštita od tih nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, jer tuženik u predmetnom ugovornom odnosu nema status potrošača.
76. Nadalje, osnovani su navodi tužiteljice da ona s osnova tzv. negativnih razlika nije ništa od tuženika primila, pa stoga nije u obvezi tuženiku ništa vratiti.
77. Također je točno, kako to ističe tužiteljica, da tuženik tijekom cijelog postupka nije izjavio niti materijalno pravni prigovor prijeboja niti procesno pravni prigovor radi prebijanja niti je postavio bilo kakav zahtjev za povratom manje plaćenih iznosa, slijedom čega se tužiteljica osnovano protivila da se kod izračuna preplaćenog iznosa s osnove promjene kamatne stope i tečaja u obzir uzmu i tzv. negativne razlike, pozivanjem na stav Vrhovnog suda RH iz Presude poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18.12.2023., a budući je nedvojbeno da je tuženik prigovor radi prebijanja stavio tek neposredno pred zaključenje glavne rasprave na ročištu održanom dana 13. travnja 2026.
78. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točci II. izreke.
79. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).
79.1. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 11.6.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 13.6.2019. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife), sastava podneska od 6.8.2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife/23), sastava podneska od 2.6.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 17.6.2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 16.6.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 22.7.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 10.12.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 16.2.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 25.2.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 13.4.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.750,00 EUR, po stopi od 25 %, u iznosu od 437,50 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 125,29 EUR, sveukupno 2.712,79 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
79.2. Tužiteljici nije priznat traženi trošak sastava podneska od 13.10.2025. kojim je sudu dostavljen dokaz o plaćenom predujmu za vještačenje, jer sud putem sustava ima pristup podacima o predujmljenim troškovima za vještačenje, pa stoga dostavljanje dokaza o istom nije bilo potrebno, a niti je to od tužiteljice traženo.
Čakovec, 21. svibnja 2026.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužiteljica po punomoćniku
2. tuženik po punomoćniku
