Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1212/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1669/2025-9 od 18. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1669/2025-9 od 18. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9013569521, zaključenog dana 7. svibnja 2008. god. između tužitelja AD i Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, a koja u članku 12. stavak 3. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% (slovima: jedan cijelih dvadesetpet posto) od iznosa kredita.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 125,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 8. svibnja 2008.pa do isplate, u roku od 15 dana (točka II. Izreke), te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2026. do isplate, u roku od 15 dana (točka III. Izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25 - dalje u tekstu: ZPP-a) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu preinači, podredno vrati sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. stavak 2. ZPP-a, niti tuženik u žalbi konkretno navodi o kojim bi se to bitnim povredama odredaba parničnog postupka radilo.

5. Neosnovano žalitelj ukazuje na povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka presude jasna i razumljiva, te ne proturiječi sama sebi niti razlozima presude, odnosno nema nerazumljivosti kakvog ima u vidu odredba članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, te suprotno navodima žalitelja točka II. izreke presude ( kojom je odlučeno o iznosu povrata naknade koji je naplaćen prilikom korištenja kreda) nije nepodudarna, niti to može biti sa točkom 3. obrazloženja presude( kojom sud govori o određivanju vps-a temeljem ovlasti iz članka 40. stavak 3. ZPP-a), a niti ne nedostaju razlozi o odlučnoj činjenici visine iznosa naknade iz točke II. izreke presude, a o čemu će sud dati obrazloženje u nastavku.

6. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud prihvaća i pravilnu primjenu materijalnog stanja na tako utvrđeno činjenično stanje.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 07. svibnja 2008., u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita, te zahtjev za povrat iznosa (tzv. ulazna naknada)koji je naplaćen prilikom korištenja kredita temeljem te odredbe.

8. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 7. svibnja 2008. (str. 4-6 spisa).Također nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 907,50 kuna.

9. U žalbenoj fazi postupka sporna je pravilnost zaključka, o ništetnosti odredbe člankom 12. stavak 3. Ugovora o kreditu, a glede visine tužbenog zahtjeva je li pravilno sud obvezao tužitelja na povrat iznosa naknade u iznosu od 125,00 eura.

10. U odnosu na žalbene navode treba reći da je u okviru ocjene poštenosti, u skladu s člankom 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 125/07 i 79/07 – dalje: ZZP/07), koji se u ovom slučaju primjenjuje, s obzirom na vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, sud u dovoljnoj mjeri ispitao moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača i svoj zaključak dostatno obrazložio.

11. Tuženik u žalbi ponavlja tvrdnje iznesene tijekom postupka, da je sporna ugovorna odredba lako uočljiva i razumljiva, te da je tužitelj kao potpuno poslovno sposobna i diplomirani ekonomist pa da mu je više nego običnom laiku jasno kako funkcionira bankarski i financijski sektor i prirodu usluge obrade kredita, koje ovaj sud ne prihvaća iz razloga koje će dati u nastavku obrazloženja ove odluke.

12. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

13. U provedenom postupku dokazano je i po mišljenju ovog suda da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o odredbi članka 12. stavak 3. Ugovora kojom je određena ulazna naknada za obradu kredita, da je navedena odredba bila unaprijed formulirana i bila dio tipskog ugovora kojeg je banka sklopila s korisnikom kredita te da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi ugovora i utjecati na njezin sadržaj. Da je tome tako ovaj sud zaključuje iz iskaza tužitelja koji je prvostupanjski sud prihvatio i iz kojeg proizlazi da je kredit ugovoren radi renoviranja kuće, da je prilikom čitanja primijetio spornu naknadu, da mu je rečeno da se ta naknada naplaćuje sukladno uvjetima poslovanja, pa da nije mogao utjecati na njen sadržaj da je banka pripremila ugovor. Suprotno navodima žalitelja kod navoda prvostupanjskog suda da u situaciji da je tužitelj odbio potpisati unaprijed pripremljeni ugovor da tada moguće ne bi realizirao kredit, se ne bi radilo o širenju iskaza tužitelja nego zaključku suda o eventualno mogućoj situaciji.

14. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnom sporni dio ugovorne odredbe iz članka 12. stavak 3. Ugovora o kreditu, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo, kako je naprijed navedeno, time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe članka 12. stavak 3. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 1,25% od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva. Tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

15. Kako je banka dužna u samom Ugovoru ili kroz predugovorne informacije jasno i transparentno predočiti koje konkretno stvarne usluge i troškove predmetna ulazna naknada pokriva, to nije od značaja pozivanje tuženika tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenom postupku na Opće uvjete poslovanja banke bez, dakle pružanja potrošaču jasnog uvida u stvarnu protučinidbu (uslugu) koja se za taj iznos daje, a što je predmetno izostalo.

16. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje : ZOO). U odnosu na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je prvostupanjski sud primjenom odredbe članak 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, odnosno članak 96. stavak 1. i 2. ZZP/07, zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visine naknade, da tuženik ove okolnosti nije dokazao. Naime, iako je ta odredba, jasna i uočljiva, ona je bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju nije mogla utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer joj nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade). Radi se dakle o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a to znači da su ove ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbe članak 87. stavak 1. ZZP/03. Stoga su sve suprotne tvrdnje tuženika neosnovane.

17. Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

18. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članka 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, pa su suprotne tvrdnje tuženika neosnovane.

19. Predmetno se ne radi, a kako to tvrdi žalitelj o povredi manjeg značaja na što ukazuje činjenica da su iz iste činjenične i pravne osnove, podnesene brojne tužbe, tako da se radi o javnom interesu.

20. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je pravilno utvrdio da je isti neosnovan. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

21. Tuženik je priznao tijekom postupka da je 8. svibnja 2008. tužitelj platio iznos od 907,50 kuna po osnovi sporne ugovorne odredbe, pri tome pogrešno navodi da navedeni iznos odgovara iznosu od 120,45 eura. Naime, ako bi se taj iznos preračunao prema službeno fiksnom tečaju konverzije prilikom kasnijeg uvođenja eura(1 eur =7,53450 HRK) to bi tada odista predstavljalo iznos od 120,45 eura, međutim, kuna je u svibnju 2008. bila značajno jača u odnosu na euro nego u trenutku ulaska Hrvatske u Europsko područje, te je prema tadašnjem prosječnom mjesečnom tečaju HNB 1 eur iznosio oko 7,254953 HRK, tj. iznos od 907,50 kuna je iznosio približno 125,09 eura. Posljedično, predmetno tužitelj ispravno potražuje isplatu iznosa od 125,00 eura kao protuvrijednost iznosa od 907,50 kuna.

22. Sud je pravilno temeljem odredbi članka 1111. stavak 1. Zakona o veznim odnosima("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), ocijenio kao osnovan i zahtjev tužitelja da mu tužena vrati trošak obrade kredita u iznosu od 125,00 eura kojeg je tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe članka 12. stavak 3. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi članka 1115. ZOO počinju teći drugog dana iza dana plaćanja pa do isplate.

23. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavak 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 21. svibnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras- Ivanišević