REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: Ps-53/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja ZH, [adresa], protiv tuženika ZHŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Leon Zrnić, radi Stambeno - iseljenje, 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I/ Dužna je tužena u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe napustiti stan položen u stambenoj zgradi anagrafske oznake [adresa], koji stan je u zemljišnoj knjizi označen kao neodređeni ali odgovarajući suvlasnički dio nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica]/ZGR, K. O. [katastarska općina], s kojim suvlasničkim dijelom je neodvojivo povezano vlasništvo samostalne uporabne/etažne cjeline (E-4) stana na visokom prizemlju, označenog brojem 2, površine 62,88 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, koji stan je u zemljišnoj knjizi evidentiran kao suvlasnički udio redni broj 4 (E-4), ZK tijelo III, te koji je upisan u Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], te istu nekretninu predati tužiteljici u samostalan i miran posjed.

II/ Dužna je tužena u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima primjenom uvećane prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, pa sve do isplate, a sve to ukoliko se usprotivi tužbenom zahtjevu."

2. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 1.726,54 eura.

Obrazloženje

Kod ovog suda zaprimljena je dana 12. 01. 2022. godine tužba tužiteljice LHŽ protiv tužene ČHŽ radi iseljenja i predaje u posjed.

U tužbi se navodi da je tužiteljica vlasnica nekretnine - stana položenog u stambenoj zgradi izgrađenoj na nekretnini označenoj kao neodređeni ali odgovarajući suvlasnički dio nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica]/ZGR, K. O. [katastarska općina], s kojim suvlasničkim dijelom je neodvojivo povezano vlasništvo samostalne uporabne/etažne cjeline (E-4) stana na visokom prizemlju, označen br. 2, površine 62,88 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, u zgradi na čest. zgr. [katastarska čestica], anagrafske oznake [adresa], koji stan je u zemljišnoj knjizi evidentiran kao suvlasnički udio redni broj 4 (E-4), upisan u ZK tijelo III, Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina].

Naime, tužiteljičin sin - ZH, s prebivalištem na adresi [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužena, su kao izvanbračni drugovi, stanovali u navedenom stanu zajedno sa svojim zajedničkim i sada punoljetnim dijetetom - LH, s prebivalištem na adresi [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a sve uz pristanak tužiteljice.

Međutim, posljednjih nekoliko godina, odnosi između ZH i tužene su poremećeni do mjere gdje zajednički život stranaka više nije moguć te su stranke odlučile raskinuti izvanbračnu zajednicu, dok je zajedničko dijete napustilo zajednicu zbog daljnjeg školovanja u Zagrebu.

Tužiteljica je u više navrata nastojala tuženu usmeno obavijestiti da, obzirom na novonastalu okolnost, te volju tužiteljice kao vlasnice stana da slobodno raspolaže svojm vlasniškopravnim ovlaštenjima (npr. da stan u najam ili sl.) mora iseliti iz predmetnog stana ali se ista oglušuje na zahtjev tužiteljice te do danas nije iselila iz stana, a radi čega je tužiteljica primorana pokrenuti ovaj postupak radi iseljenja i predaje u posjed.

Nastavno na navedeno, budući da tužena bez valjanog pravnog osnova stanuje u stanu tužiteljice te evidentno nema namjeru napustiti isti stan to je neprijeporno da na strani tužiteljice egzistira opravdan interes da zaštitu svojih prava i interesa ostvari putem suda.

Slijedom svega naprijed navedenog, predlaže se Naslovnom sudu da nakon provedene rasprave te izvođenja svih predloženih dokaza donese sljedeću

P R E S U D U

I/ Dužna je tužena u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe napustiti stan položen u stambenoj zgradi anagrafske oznake [adresa], koji stan je u zemljišnoj knjizi označen kao neodređeni ali odgovarajući suvlasnički dio nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica]/ZGR, K. O. [katastarska općina], s kojim suvlasničkim dijelom je neodvojivo povezano vlasništvo samostalne uporabne/etažne cjeline (E-4) stana na visokom prizemlju, označenog brojem 2, površine 62,88 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, koji stan je u zemljišnoj knjizi evidentiran kao suvlasnički udio redni broj 4 (E-4), ZK tijelo III, te koji je upisan u Z. U. [broj ZK uloška], K.O.

Split, te istu nekretninu predati tužiteljici u samostalan i miran posjed.

II/ Dužna je tužena u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima primjenom uvećane prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, pa sve do isplate, a sve to ukoliko se usprotivi tužbenom zahtjevu.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan te predlaže da ga sud u cijelosti odbije kao neosnovan, a sve iz razloga koji će se u nastavku iznijeti.

Naime, točno je da je tužena-protutužiteljica u izvanbračnoj zajednici s ZH (sin tužiteljice-protutužene) te da imaju zajedničko dijete- LH koji je privremeno na studiju u Zagrebu. Međutim, nije točno da su tužena-protutužiteljica i ZH odlučili raskinuti izvanbračnu zajednicu jer isti i dalje žive zajedno upravo u stanu koji je predmet tužbe. Također je neistina da je tužiteljica usmeno tražila od tužene-protutužiteljice da iseli iz predmetnog stana. Tužena-protutužiteljica je ostala vrlo neugodno iznenađena kad je zaprimila ovu tužbu jer ni u najgorem scenariju nije očekivala da bi je tužiteljica mogla na ovakav način pokušati iseliti iz njezinog doma.

Tužiteljica-protutužena je tuženoj-protutužiteljici i njezinom izvanbračnom drugu ZH prije više od 15 godina dopustila da usele i koriste predmetni stan. Međutim, taj stan nije bio useljiv niti podoban za stanovanje zbog čega su tužena i njezin izvanbračni drug uložili pozamašni iznos novca kako bi derutni stan doveli u stanje podobno za stanovanje.

Sva ulaganja koja su zajedno izvršili tužena-protutužiteljica i njezin

izvanbračni drug su predstavljala nužne i korisne troškove jer je stan bio u toliko lošem i derutnom stanju da je bila potrebna kompletna renovacija da bi stan bio podoban za stanovanje. Cjelokupno ulaganje u adaptaciju stana su financirali iz vlastitih primanja (plaće i zarade od turizma), a najveći dio su financirali iz sredstava namjenskog kredita koji su podigli u Privrednoj banci d.d. u iznosu od 65.200,00 CHF. Riječ je bila o namjenskom kreditu odobrenom upravo radi adaptacije predmetnog stana.

Iako je predmetni ugovor s PBZ bankom d.d. 02.travnja 2007.godine formalno sklopio samo ZH, on je nesporno izvanbračni suprug tužene, a isto tako je nesporno da je kredit podignut i u cijelosti vraćen za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice tužene i ZH.

Pregledom čl.2. navedenog Ugovora koji se dostavlja u prilogu, može se utvrditi da je kredit odobren za adaptaciju stambenog objekta. Radi osiguranja predmetnog kredita, banka je kao založni vjerovnik upisala upravo hipoteku na tom stanu. Sve navedeno je izvršeno uz znanje i suglasnost tužiteljice što je također nesporno jer je ista potpisala ugovor o kreditu kao založni dužnik.

Institut izvanbračne zajednice u hrvatskom pravu izjednačen je sa institutom bračne zajednice te ona kao takva stvara osobne i imovinske učinke jednake onima iz bračne zajednice. Primjenom navedenog na konkretni slučaj, a uzevši u obzir činjenicu da je taj kredit sklopljen i u cijelosti isplaćen banci za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice tužene i sina tužiteljice to je onda tužena-protutužiteljica sukladno Obiteljskom zakonu (NN 103/15, 98/19) članku 44. solidarno odgovarala za obveze koje je njezin izvanbračni drug preuzeo radi namirenja tekućih potreba bračne i obiteljske zajednice. Drugim riječima, iako je samo formalno ZH bio dužnik, tužena je također solidarno odgovarala za sve obveze iz tog kredita. U skladu s navedenim tužena-protutužiteljica je svojim vlastitim primanjima sudjelovala u vraćanju i plaćanju kredita.

Dakle, ne bi trebalo biti sporno da je tužena uložila najmanje polovinu iznosa ugovorenog kredita ( 32.600,00 CHF u protuvrijednosti kuna uvećano za ugovorne kamate) u adaptaciju i renovaciju predmetnog stana te su ta ulaganja predstavljala nužne i korisne troškove.

Predmetni stan se sastoji od tri sobe, kuhinje i blagovaonice te je sve te prostorije trebalo kompletno renovirati. Adaptacija stana je obuhvaćala kompletno rušenje i demontaže unutarnje stolarije, svih instalacija (elektro i vodovodnih), pločica itd,, zatim zidanje novih zidova, izradu spuštenog stropa, nove instalacije vode, struje i grijanje, postavu keramike, parketa, bojanje zidova, montažu opreme i sanitarija te unutarnju i vanjsku stolariju.

Dakle, riječ je bilo o nužnim i korisnim troškovima te su upravo za tu svrhu tužena i njezin suprug ishodili namjenski kredit kod PBZ banke d.d. u visini od 65.200,00 CHF u protuvrijednosti kuna.

Na navedenu okolnost može posvjedočiti veći broj osoba, a sam projekt adaptacije stana izradila je arhitektica ČH, koja je tom prilikom izradila nacrte/tlocrte postojećeg i projektiranog stanja koji se dostavljaju u prilogu. Prema čl.164.st.2. ZV-a, zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar,

pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

Nesporno je da je tužena u vrijeme poduzimanja tih nužnih i korisnih troškova bila pošteni posjednik te je sve učinila uz znanje i suglasnost tužiteljice koja je bila založni dužnik u predmetnom kreditu.

Također je nesporno da svi izvršeni radovi predstavljaju nužne i korisne troškove.

Dakle, tužena kao pošteni posjednik ima prema tužiteljici potraživanje s osnova nužnih i korisnih troškova u iznosu od 32.600,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

Također se ističe kako prema čl.72. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina.

Ovim putem tužena-protutužiteljica ističe svoje pravo zadržanja te pozivom na odredbu čl.164.st.2. ZV-a ističe da će predati tužiteljici-protutuženoj u posjed stan tek kad joj ista u cijelosti podmiri sve nužne i korisne troškove koje je imala, odnosno kad joj tužiteljica-protutužena isplati iznos od 32.600,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Vrhovni sud je u svojoj odluci broj Rev-x 181/11-2 od 19.rujna 2012.g., a koja se dostavlja u prilogu zauzeo sljedeće pravno shvaćanje kojim u cijelosti prihvaća ovo što tužena-protutužiteljica navodi:

Dakle, sve dok tužiteljica ne naknadi u cijelosti tuženoj-protutužiteljici sva ulaganja koja je ona kao pošteni posjednik imala u predmetnom stanu, tužena protutužiteljica nije dužna predati tužiteljici-protutuženoj stan u posjed.

Isključivo opreza radi, tužena ističe i da bi joj prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na grubi način bilo povrijeđeno njezino pravo na dom koje je zaštićeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Naime, predmetni stan tuženoj i njezinom sinu LH predstavlja dom stoga bi prihvaćanje ove tužbe predstavljalo grubo vrijeđanje prava na dom i obiteljski život koje je kao takvo zajamčeno čl.8 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. kao i pripadajućih joj Protokola ("Narodne novine" MU 18/97, 6/99, 8/99 i 14/02) ratificiranom od strane Republike Hrvatske. Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojom su određena temeljna, građanska i politička prava, kao i slobode svakog pojedinca, nalaže obvezu da i sud jamči ta prava svakoj osobi koja je pod jurisdikcijom države potpisnice ratifikacije. Odredba čl. 8. Konvencije pruža dvostruku zaštitu obiteljskog života i to zaštićuje obiteljske odnose i ograničava javne vlasti (tj. i sud) pri miješanju u obiteljski život. Odredba čl. 8. Konvencije garantira sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava pravo djeteta, a i roditelja na zajednički život.

Obiteljski život između tuženice i njenog sina te izvanbračnog supruga nikada nije bio prekinut iako je doista sin tužene otišao na studij u Zagreb. Sin tužene i dalje posjećuje roditelje kada nema predavanja odnosno kada nije obvezno prisutan na fakultetu te predmetni stan i dalje predstavlja njegov dom kao i dom izvanbračnog supruga tužene. Opreza radi, tužena pojašnjava da pojam obitelji sukladno čl. 8. Konvencije nije ograničen odnosima utemeljenim samo na braku tj. može obuhvaćati i druge de facto "obiteljske veze" tj. izvanbračne zajednice. Dijete koje je rođeno u takvoj vezi je ipso iure dio te obiteljske jedinice od trenutka rođenja, samom činjenicom svog rođenja. Zato između tuženice i njezinog djeteta postoji veza koja ima značenje obiteljskog života. Međusobno uživanje zajedništva roditelja i djeteta stvara osnovni element obiteljskog života. Zahtjev tužiteljice da (samo) tuženica iseli iz predmetnog stana (a tuženica živi upravo u predmetnom stanu sa izvanbračnim suprugom i njihovim zajedničkim sinom od njegova rođenja) predstavlja ometanje uživanja takvog zajedništva te miješanje u pravo zaštićeno odredbom čl. 8. Konvencije.

To "pravo na dom" u značenju koju mu daje Konvencija, izvodi se iz čl. 34. st. 1. u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35. čl. 16. st. 2. Ustava RH po kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i javna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje, sloboda ili pravo mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. U kontekstu citirane konvencije i Ustava RH, potpuno je jasno da je mjera iseljenja tužene nesrazmjerna cilju koji se želi postići, da nije nužna i da za istom ne postoji prijeka potreba, a sve u smislu čl. 16. st. 2. Ustava i čl. 8. st. 2. Konvencije.

Evidentno je da bi iseljenje tužene predstavljalo ometanje uživanja zajedničkog života majke i djeteta te izvanbračnih drugova, time i miješanje u pravo zaštićeno odredbom čl. 8. Konvencije. Imajući u vidu da tužiteljica traži „predaju u samostalan i miran posjed“ time posredno od tužene očekuje da tužena iseli sebe i sina i unuka tužiteljice. Imajući u vidu da tužena nema useljivih nekretnina u svom vlasništvu upravo radi života sa sinom tužiteljice te da se u toj zajednici rodilo i zajedničko dijete, te da tužena nema druge obitelji u Splitu, iseljenje iz predmetnog stana bi za tuženu bilo emotivno, ekonomski i na svaki drugi način prekomjerno tegobno.

S druge strane, tužiteljica ima drugih nekretnina u svom vlasništvu i to ne samo nekretninu u kojoj živi, već i nekretnine koje iznajmljuje te od toga ostvaruje značajan prihod, slijedom čega je razvidno da tužiteljica tuženu iz predmetnog stana u osnovi želi iseliti iz obijesti

Dakle, tužena smatra da u ovom predmetu sud mora pružiti zaštitu njezinog prava na dom jer bi prihvaćanje ovakvog tužbenog zahtjeva predstavljalo grubo kršenje Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nastavno na sve ranije navedeno, ovim putem tužena-protutužiteljica postavlja protutužbeni zahtjev na isplatu, a to iz razloga što je tužena-protutužiteljica kao pošteni posjednik izvršila nužna i korisna ulaganja u nekretninu koja je predmetom ovoga spora te se shodno tomu naslovnom sudu predlaže donijeti sljedeća:

PRESUDA

I. Nalaže se tužiteljici-protutuženoj LHŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da u roku od 15 dana isplati tuženoj protutužiteljici ZHŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 32.600,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate od 24.veljače 2022.g., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tužiteljici-protutuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tuženoj protutužiteljici troškove parničnog postupka uvećane za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Nadalje, opreza radi ukoliko sud smatra da nije osnovan zahtjev za isplatom, ovim putem ističe se i podredni protutužbeni zahtjev da je tužena zbog učinjenog ulaganja stekla suvlasništvo na predmetnom stanu i to za ¼ suvlasničkog dijela pa slijedom navedenog postavlja podredni protutužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se da je tužena-protutužiteljica ZHŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], suvlasnik ¼ dijela posebnog dijela nekretnine označene sa čest. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], a koji posebni dio je u naravi stan opisan kao ZK tijelo III - 4. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-4) stan na visokom prizemlju, označen br. 2, površine 62,88 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, u zgradi na čest. zgr. [katastarska čestica], anagrafske oznake [adresa], pa je ista ovlaštena na temelju ove presude zatražiti i ishoditi uknjižbu prava ¼ suvlasničkog dijela predmetne nekretnine na svoje ime, uz istovremeno brisanje tog prava s imena LHŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] za ¼ dijela, a što je tužiteljica-protutužena dužna priznati i trpjeti, sve u roku 15 dana po pravomoćnosti presude.

2. Nalaže se tužiteljici-protutuženoj da naknadi tuženoj-protutužiteljici trošak parničnog postupka u roku 15 dana po pravomoćnosti presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate.

Podneskom - odgovorom na protutužbu od 21. Lipnja 2022. godine tužiteljica

– protutužena navodi da je tužiteljica jedina i isključiva vlasnica stana. Predmetni stan je dala na korištenje svom sinu ZH, tuženoj i njihovom djetetu, svom unuku LH (koji je trenutno student na fakultetu u Zagrebu), i to do opoziva.

ZH nije i ne želi biti u bilo kakvoj daljnjoj izvanbračnoj ili drugoj zajednici sa tuženom. Izvanbračna zajednica se zasniva neformalno (ispunjenjem uvjeta) te isto tako neformalno i raskida. Okolnost da je isti u posljednje vrijeme prebivao u istom prostoru sa tuženom je uvjetovana samo činjenicom da isti nema drugi prostor u kojem bi stanovao, a tužena odbija napustiti predmetni prostor i/ili bilo kakav dogovor, te ne implicira zaključak da bi izvanbračna zajednica i nadalje egzistirala. ZH je da danom 01. lipnja 2022.g. iselio iz stana.

Prema saznanjima tužiteljice, ZH je tuženoj predlagao razna rješenja (u smislu pomoći glede najma kakvog drugog stana) koja rješenja je tužena odbila bez ikakvog protuprijedloga.

Neistina je da bi tužiteljica propustila tuženu usmeno pozvati na iseljenje iz stana. Tužiteljica je takve radnje poduzela a tužena se na traženje tužiteljice kao vlasnice stana oglušila. Sva ranija nastojanja tužiteljice, pa i ova tužba, nisu tuženu mogli ostaviti u neznanju glede volje i zahtjeva tužiteljice, koja je u slučaju bilo kakve dvojbe postala nepošteni posjednik najkasnije u trenutku primitka tužbe.

Glede navodnih ulaganja u stan, tužiteljica ističe da se stvarno stanje stvari u bitnom razlikuje od činjenične građe kakvom je prezentira tužena.

Naime, nije istina da bi stan u vrijeme kada ga je dala na korištenje svom sinu i tuženoj kao njegovom izvanbračnom drugu bio u derutnom stanju. Stan je bio uporabljiv, a moglo ga se i trebalo osvježiti i djelomično popraviti, ali nipošto nije bila riječ o derutnom stanu izvan funkcije. U tom stanu je do tada živjela majka tužiteljice, te je stan bio u potpunosti opremljen i namješten za življenje.

Također tužiteljici je poznato da bi njen sin u tužena ishodili kredit kod poslovne banke u iznosu od 65.200,00 CHF (protuvrijednost u HRK prema srednjem tečaju PBZ banke na dan 03.04.2007.g. – 4,559 = 292.935,58 HRK) gdje je tužiteljica sudjelovala kao založni dužnik dok tužena nije htjela biti jamac po navedenom kreditu.

Ista sredstva međutim nisu u cijelosti utrošena po osnovi ulaganja u stan jer se tužiteljica kao vlasnica stana tome protivila (upravo kako bi izbjegla ovakve situacije), te je ujedno tražila da joj se namire određene pozajmice.

Naime, od sredstava kredita, tužiteljica je tražila da joj se namiri pozajmica u iznosu od 10.000,00 DEM (u kunskoj protuvrijednosti iznos od 40.000,00 kn) koju je prethodno učinila kako bi tužena mogla kupiti osobni automobila marke Fiat, model Punto. Kako je i tražila tužena joj je zajedno sa sinom, taj iznos i vratila.

Radovi na stanu (rušenje pregradnih zidova, odvoz šute , izvođenje raznih građevinskih radova, polaganje estriha, ugradnja knauf zidova, dobava i ugradnja PVC stolarije, elektroinstalacije, grijanje i klimatizacija, kupnja dvorišta i uređenje okućnice ) su financirani novcem tužiteljice u iznosu od 40 000 Eura. Jedino što je tužena zajedno sa sinom tužiteljice financirala iz sredstava ostvarenog kredita je sljedeće:

- nabava i montaža, sanitarija i pločica u WC-u i kuhinji, te parketa u sobama, na što je utrošeno cca 8.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti;

- nabava i montaža namještaja i opreme (kompletne kuhinje sa svim elementima i aparatima, blagovaonskog stola sa stolicama, namještaja u dnevnom boravku, kompletne sobe ...) na što je utrošeno cca 150.000,00 kn;

- bojanje zidova na što je utrošeno 3.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti;

- preostali iznos od 4.000,00 – 5.000,00 Eura (kunskoj protuvrijednosti) tužena i sin tužiteljice, su utrošili na vlastite životne potrebe (odjeća, prehrana, putovanja i sl.).

Tužiteljica pritom ističe da su tužena i njen sin, korištenjem stana kroz period od renoviranja do danas, stan doveli u stanje pohabanosti koje je sada svakako loše i za ponovnu adaptaciju, te da ona od naprijed navedenog ulaganja nema bilo kakve koristi jer je stan dakle potrebno nanovo adaptirati (procjenjuje se da je potrebno uložiti iznos od najmanje 10.000,00 Eur).

Tužiteljica nadalje ističe kako je isticanje prava na dom u konkretnom slučaju deplasirano te ni pod kojim okolnostima ne može biti pretpostavljeno pravu vlasništva tužiteljice. Tužiteljica je dala stan na korištenje, te je nakon niza godina takvo korištenje opozvala i u tome nema ništa spornog. Tužiteljica kao jedina i isključiva vlasnica stana ima pravo konzumirati pripadajuća vlasničkopravna ovlaštenja. Tužena s druge strane kao poštena posjednica (do poziva tužiteljice da napusti stan ili najkasnije do primitka tužbe) ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, dok druga prava spram stana odnosno zahtjeva tužiteljice nipošto ne uživa.

Isto tako, unuk tužiteljice LH je punoljetan, školuje se na fakultetu u Zagrebu i ne prebiva u stanu. Otac ga svakako neće ostaviti bez obiteljskog doma, a korištenje „djeteta“ u svrhu ostvarivanja kakvih nepripadnih prava u parnici svakako nije primjereno.

Ističe se da je tužiteljica, a poučena između ostalog i ovim iskustvom, sa svojim sinom ZH dogovorila najam stana, po tržišnim uvjetima, a nakon što iz istog iseli tužena, u koji stan će svakako moći pristupati i LH. Na isti način (najmom) i tužena može osigurati mjesto stanovanja, kako za sebe, tako i za posjete svog sina LH.

Okolnost da tužena nema u vlasništvu vlastitih nekretnina nije ni na koji način bitna za ovaj postupak. Ni sin tužiteljice nema u svom vlasništvu bilo kakvih nekretnina. Isto tako, okolnost da tužiteljica ima u vlasništvu svoje nekretnine, nije sporna ali niti odlučna u ovom postupku, jer okolnost vlasništva nad jednom ili više nekretnina ne mijenja pravo tužiteljice da konzumira vlasničkopravna ovlaštenja spram svih svojih nekretnina sukladno svojoj diskrecijskoj odluci.

Dakle, prema stavu tužiteljice, tuženoj pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih ulaganja u stan koji se procjenjuju u iznosu od cca 82.500,00 kn, odnosno u iznosu od 41.250,00 kn ukoliko se od tog iznosa oduzme iznos sa kojim je u tim istim troškovima participirao sin tužiteljice ZH.

Glede namještaja i opreme, tužiteljica drži kako ulaganja u pokretnine nisu ni nužna ni korisna niti se odnose na nekretninu, već su isključivo podređena volji i preferencijama korisnika stana, te je suglasna da tužena i sin tužiteljice, namještaj i opremu uklone iz stana.

Nastavno na naprijed navedeno, te nastavno na osnovno postavljeni protutužbeni zahtjev tužiteljica ističe kako slijedi:

Sukladno članku 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje u tekstu: Zakon) posjed se smatra poštenim dok se ne dokaže suprotno.

Međutim, obzirom na naprijed navedena pozivanja od strane tužiteljice, notorno je da je tužena znala da joj ne pripada pravo na posjed nekretnine, te je svjesno sprječavala kao što i dalje sprječava tužiteljicu (neosnovano) u izvršavanju pripadajućih vlasničkopravnih ovlaštenja, a što tuženu nedvojbeno čini nepoštenim posjednikom, sve sukladno Zakonu.

Nadalje, odredbom čl. 30. stavka 2. Zakona određeno da vlasnik ima pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari.

Slijedom naprijed iznijetog, a temeljem članka 165. stavka 1. Zakona, tužiteljica od tužene kao nepoštenog posjednika predmetne nekretnine potražuje naknadu svih civilnih plodova, odnosno svih koristi koje je tužena kao nepošteni posjednik imala ili mogla imati i to za svo vrijeme neosnovanog samostalnog posjedovanja predmetne nekretnine, i to najkasnije od trenutka podnošenja tužbe pa na dalje, kao i svih onih koristi koje bi stvar/nekretnina u navedenom periodu dala da je nije zanemarivala.

Obzirom da tužiteljica ne raspolaže točnim/preciznim podatkom koristi koju je tužena ostvarila korištenjem i posjedovanjem nekretnine uz isključenje tužiteljice, tužiteljica istu korist provizorno odmjerava u iznosu od 2.000,00 kn mjesečno, uvećano za režije koje tužena ne plaća ali predlaže tijekom postupka izvesti dokaze sa svrhom verificiranja istaknute vrijednosti i to po vještaku građevinske struke izvršiti identifikaciju nekretnine te izračun korisne površine, a potom od porezne uprave pribaviti podatke o prosječnoj jediničnoj (po m2) cijeni najma stambenog prostora u Splitu u referentnom razdoblju, te eventualno izvesti dokaz vještačenjem po ovlaštenom financijskom vještaku kako na okolnost utvrđenja visine koristi koju je tužena ostvarila za vrijeme dok je tužiteljici onemogućila pristup i posjedovanje nekretnine, tako i na okolnost prijeboja suprotstavljenih tražbina (kako u pogledu glavnice tako i u pogledu zakonskih zateznih kamata), a sve kako bi tužiteljica sukladno raspravnim rezultatima mogla precizirati zahtjev po prigovoru radi prebijanja. Obzirom da je u konkretnom riječ o uporabi tuđe stvari (nekretnine) koja je još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta), to je moguća predaja nekretnine u posjed uz naknadu koristi. Isto stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 1. ožujka 2021. godine:

„U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili su posjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

Sukladno iznesenom prigovoru radi prebijanja, evidentno je da oba potraživanja parničnih stranaka i dalje postoje (potraživanje tužene iz čl. IV/ te potraživanje tužiteljice iz čl. VI/ ovog podneska), da su osnovana, a kako nisu prestala kompenzacijom, to tužiteljica ističe prigovor radi prebijanja u odnosu na osnovno postavljeni protutužbeni zahtjev te predlaže da Naslovi sud donese sljedeću:

P r e s u d u

I/ Utvrđuje se:

1. Da postoji novčana tražbina tužene prema tužiteljici u iznosu od 41.250,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 24.02.222.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Da postoji novčana tražbina tužiteljice prema tuženoj u iznosu od 10.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na:

- iznos od 2.000,00 kn teku od 01.02.2022.g. pa sve do isplate;

- iznos od 2.000,00 kn teku od 01.03.2022.g. pa sve do isplate;

- iznos od 2.000,00 kn teku od 01.04.2022.g. pa sve do isplate;

- iznos od 2.000,00 kn teku od 01.05.2022.g. pa sve do isplate;

- iznos od 2.000,00 kn teku od 01.06.2022.g. pa sve do isplate,

po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Da se tražbine pod 1. i 2. međusobno prebijaju.

II/ Prihvaća se protutužbeni zahtjev tužene-protutužiteljice te se nalaže tužiteljici-protutuženoj da u roku od 15 dana isplati tuženoj-protutužiteljici pripadajući iznos (koji se ima utvrditi provedbom financijskog vještačenja) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 24.02.222.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu protutužbeni zahtjev tužene-protutužiteljice odbija.

III/ Dužna je tužena-protutužiteljica u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe napustiti stan položen u stambenoj zgradi anagrafske oznake [adresa], koji stan je u zemljišnoj knjizi označen kao neodređeni ali odgovarajući suvlasnički dio nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica]/ZGR, K. O. [katastarska općina], s kojim suvlasničkim dijelom je neodvojivo povezano vlasništvo samostalne uporabne/etažne cjeline (E-4) stana na visokom prizemlju, označenog brojem 2, površine 62,88 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, koji stan je u zemljišnoj knjizi evidentiran kao suvlasnički udio redni broj 4 (E-4), ZK tijelo III, te koji je upisan u Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], te istu nekretninu predati tužiteljici-protutuženoj u samostalan i miran posjed.

IV/ Dužna je tužena-protutužiteljica u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici-protutuženoj parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima primjenom uvećane prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, pa sve do isplate, a sve to ukoliko se usprotivi tužbenom zahtjevu.

VII/ Glede podredno istaknutog protutužbenog zahtjeva, tužiteljica ističe kako bilo kakvim nužnim ili korisnim ulaganjima nije izmijenjen identitet stvari niti je stvorena bilo kakva nova i zasebna, samostalna uporabna cjelina, poradi koje okolnosti notorno nije moguće osnovano konvertirati obvezni zahtjev (za isplatu) u vlasničkopravni zahtjev (za stjecanje prava vlasništva). Uostalom, vjeruje se da je ovaj zahtjev i istaknut s isključivom mala fide namjerom da se iskonstruiraju preduvjeti za zabilježbu spora u zemljišnoj knjizi. Slijedom navedenog, predlaže se i ovaj protutužbeni zahtjev odbiti a tuženu obvezati na naknadu parbenog troška.

Tužiteljica osobito ističe kako je iznimno lošeg zdravstvenog stanja te da je, ukoliko se postupanje u ovoj pravnoj stvari oduži, krajnje upitno hoće li dočekati bilo kakvo rješenje, poradi čega umoljava Naslovni sud za žurnost u postupanju. Tužiteljica boluje od neizlječivog oblika karcinoma, te jako otežano hoda, a kako trenutno živi na drugom katu zgrade, ima potrebu se preseliti u svoj stan u prizemlju radi učestalog odlaska doktorima i sl.

Podneskom od 14. Srpnja 2022. Godine tužena navodi da se protivi objektivnoj preinaci tužbe te predlaže sudu da donese rješenje kojim se predmetna preinaka ne dopušta. Protivi se i svim navodima iz podneska, protivi se preinačenom tužbenom zahtjevu te predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i prihvati protutužbeni zahtjev u cijelosti.

Tužiteljica je preminula dana **.**.2022. Godine pa je sud postupak prekinuo a postupak je preuzeo nasljednik ZH.

Raspravnim rješenjem od 24. Lipnja 2024. godine sud je razdvojio predmet po protutužbi tužene – protutužiteljice i po tužbenom zahtjevu tužitelja – protutuženika koji se odnosi na protutužbeni zahtjev pa se o tom predmetu formirao novi spis.

U dokaznom postupku sud je pregledao ZK izvatka ZU 5500 k. o. [katastarska općina] od 11. siječnja 2022. godine, rodni list od 11. listopada 2002. godine, ugovor o kreditu od 2. travnja 2007. godine, tlocrt stana, izjavu od 17. ožujka 2022. godine, medicinsku dokumentaciju, rješenje o nasljeđivanju od 21. prosinca 2022. godine, rješenje ovog suda br Z-54537/2022 od 30. prosinca 2022. godine, proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka te svjedoka HH, GH, LH, ŽH.

Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Pregledom spisu priloženog zk izvadak br. uloška [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] od 11.01.2022.god. sud je utvrdio da je predmetni stan upisan na ime pravnog prednika tužitelja, a pregledom rješenje ovog suda od 30. prosinca 2022. godine da je temeljem rješenja o nasljeđivanju od 21.12.2022.god., predmetni stan u zemljišnim knjigama upisan na ime tužitelja za cijelo.

Iz iskaza tužene i saslušanog svjedoka LH, sina stranaka, sud je utvrdio da tužena u vlasništvu nema drugog stana za stanovanje osim ovog spornog stana u kojem stanuje još od 2007.god. od kada su stranke počele stanovati u tom stanu kao vanbračni drugovi.

Tužitelj u svom iskazu ne negira ovu činjenicu međutim navodi da je tuženoj ponudio da nađe drugi stan za stanovanje a da će joj on plaćati najamninu za taj drugi stan, te da je voljan tuženoj vratiti iznos od pola kredita kojeg su navodno zajedno digli iako tvrdi da je on osobno podigao kredit.

Ovdje se radi o vlasničkoj – reivindikacijskoj tužbi u smislu odredbe članka 161. stavka 1. i članka 162. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Prema odredbi članka 161. stavka 1. ZVDSP-a vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

U smislu odredbe članka 162. stavka 1. ZVDSP-a da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

Stoga bi tužbeni zahtjev tužitelja temeljem citiranog članka 161. stavka 1. i članka 162. stavka 1. ZVDSP-a bio osnovan.

Međutim, tužena je istakla prigovor zaštite prava na dom sukladno odredbi članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Sud je u postupku nedvojbeno utvrdio da tužena nema drugih nekretnina ni drugog stana gdje bi živjela, kao ni sin stranaka LH.

Odredbom čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih i temeljnih sloboda propisano je da svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih.

Odredbom čl. 34 st. 1. u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35 i čl. 16 st. 2 Ustava RH propisana je nepovredivost doma kao i da se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te da svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Budući da je tuženoj i njihovom sinu LH ovaj predmetni stan jedini dom i da bi usvajanje tužbenog zahtjeva predstavljalo miješanje države (ovdje suda) u pravo na dom tužene, što bi po ocjeni ovog suda bilo protivno citiranim odredbama Europske konvencije i Ustava RH.

Tužena je u stvarnoj, kontinuiranoj i jakoj vezi s predmetnim stanom budući da je stan zajedno sa tužiteljem renovirala i namjestila kreditnim sredstvima koje su stranke zajedno podigle kod banke i odlučili se taj stan trajno koristi za stanovanje sa obitelji. Gubitak korištenja ovog stana zasigurno bi se vrlo stresno i negativno odrazilo na tuženu koja bi se našla bez prostora za stanovanje odnosno našla bi se na ulici.

Po ocjeni ovog suda takvo miješanje države u pravo na dom ne bi imalo legitiman cilj već bi iseljenjem tužene država dobila još jednu osobu bez doma odnosno socijalni slučaj. Ovaj stan je za tuženu od egzistencijalne važnosti i ne postoji neki drugi način da tužena riješi svoje stambeno pitanje.

Istina, tužitelj je vlasnik spornog stana pa u konkretnom slučaju postoje dva suprotstavljena privatna interesa.

Ocjena je ovog suda da mjera za iseljenje tužene nije razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, niti je nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu čl. 16. st. 2 Ustava RH i čl. 8 st. 2. Konvencije.

Ovaj sud je provedbom testa razmjernosti utvrdio da iako je miješanje tužitelja temeljeno na zakonu da nije usmjereno na postizanje legitimnog cilja i da nije bilo nužno u demokratskom društvu. Bez obzira na osnovanost zahtjeva sukladno domaćem pravu sud je utvrdio da iseljenje tužene nije nužno ni legitimno i da tuženoj pripada pravo zadržavanja korištenja predmetnog stana pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbio kako je to navedeno u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. St. 1. ZPP-a, a tuženoj je trošak obistinjen sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tuženoj je obistinjen trošak sastava odgovora na tužbe 200,00 eura (Tbr.8.t.1.OT), sastav podneska 200,00 eura (Tbr.8.t.1.OT), za zastupanje po punomoćniku na 5 ročišta po 200,00 eura (Tbr.9.t.1.OT), za pristup na 2 ročišta po 100,00 eura (Tbr.9.t.5.OT), za pristup na ročište za objavu presude 100,00 eura (Tbr.9.t.3.OT), ukupno 1.700,00 eura. Utvrđenom iznosu je potrebno pridodati trošak sudske pristojbe 26,54 eura, ukupno 1.726,54 eura.

U Splitu, 21. svibnja 2026.

Sudac

Josip Mrkonjić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u

.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. ZH, [adresa] zastupan po punomoćniku

Mario Boras, odvjetniku u Splitu

2. ZHŽ, [adresa] zastupanog po punomoćniku Leon Zrnić odvjetniku u [adresa]

U Splitu, 21. svibnja 2026..godine.