REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6683/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja GF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 31911515638, zastupan po punomoćnici Valentini Božićek, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-1556/2004, sklopljenog između tužitelja tužitelju GF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 od dana 24.12.2004. g., sadržana u članku 5. stavku 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 0,5 % (nulacijelihpetposto), maksimalno 7.500,00 HRK (sedamtisućapetstotina kuna).

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 platiti tužitelju GF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 995,42 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 24.12.2004. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 724,54 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 231. svibnja 2026. godine pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik dana 24.12.2004. g. sklopio s tužiteljem Ugovor o kreditu br. 016-1556/2004 (dalje: 'Ugovor o kreditu'). Temeljem navedenog Ugovora tuženika je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 325.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Tuženik je promijenio naziv tvrtke iz Hypo Alpe-Adria -Bank d.d. u Addiko bank d.d. Člankom 5. Ugovora o kreditu propisano je da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,5 % iznosa kredita. Predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna je te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na gore navedeno, tužitelj je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti troškove obrade kredita (tzv. 'ulazna naknada') u iznosu od 0,5 % naknade na iznos kredita. Predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi je potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita- stambeni kredit. U trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003; dalje: ZZP/2003) te Zakon o zaštiti potrošača (NN br.79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP). „Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.“ Člankom 5. stavak 1. Ugovora o kreditu određeno je: „Prije isplate kredita odbijaju se jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 0,5 %

(nulacijelihpetposto), maksimalno 7.500,00 HRK (sedamtisućapetstotina kuna).„ Navedena Ugovora odredba tipska je odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, ističe se kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom 323.st. 1 Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti ono što je primila. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 1.533,14 CHF, odnosno preračunano po srednjem tečaju CHF na dan isplate kredita 7.500,00 HRK, sada 995,42 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450. S obzirom na navedeno, tuženik je dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. Ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 995,42 EUR, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti te u nastavku tuženik daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da u cijelosti odbaci, a podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen je 24. prosinca 2004. godine, dok je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 12. studenoga 2024. godine, dakle skoro punih dvadeset godina od dana sklapanja navodno ništetnog pravnog posla. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 325.100,00 CHF. Sporno je između tužitelja i tuženika (A) jesu li odredbe o ulaznoj naknadi ništetne te (B) posljedično navodnoj ništetnosti spomenutih odredbi – je li tuženik stekao određene iznose bez osnove. Tuženik smatra da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, tj. da spomenute odredbe nisu ništetne i da tuženik od tužitelja nije stekao određene novčane iznose bez osnove, a sve zbog razloga koje navodi u nastavku. Tuženik ističe kako ni jedna odredba Ugovora o kreditu nije ništetna, a isto tako niti odredba o utuženoj naknadi jer nije protivna niti jednom primjenjivom propisu, a niti je tužitelj dokazao isto. Sporno je među strankama je li ugovorna odredba o naplati troškova za obradu kredita ništetna. Tuženik smatra da je uvodno potrebno podsjetiti i ukazati na to da je u smislu čl. 59. ZZP/03, Ugovor o kreditu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Tuženik tvrdi da ne postoji niti jedan razlog koji bi upućivao na ništetnost bilo kojih odredaba Ugovora o kreditu pa tako niti utužene odredbe, a pogotovo zato što je takva ugovorna odredba o naknadi smisleno sadržana u važećim propisima, o svim odredbama Ugovora o kreditu se pojedinačno pregovaralo (pa tako i o odredbama o naknadi troškova), zato što su prvo zaposlenik banke, a kasnije i javni bilježnik protumačili tužitelju sve odredbe Ugovora o kreditu te je tužitelj na iste pristao što je potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Tuženik ističe kako predmetna ugovorna odredba nije ništetna ni po toj pravnoj osnovi. Tuženik ističe kako je i mnogobrojna sudska praksa, kako nacionalnih sudova, tako i prakse Europskog suda govori u prilog tome da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi odnosno ugovorna odredba o naknadi za troškove obrade kredita valjana i u skladu sa zakonom. Tužbeni zahtjev za isplatu navodno stečenog bez osnove neosnovan je iz razloga što odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži nisu ništetne te stoga tuženik nije ništa stekao bez osnove, već na temelju valjane osnove – Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj:

016-1556/2004 od 24. prosinca 2004. godine, knjigovodstvena kartica prometa po kreditu, iskaz tužitelja i zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Nesporno je među strankama da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 24. prosinca 2004. sklopio ugovor o kreditu broj:

016-1556/2004 kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit od 325.100,00 CHF u protuvrijednosti kune. Nesporno je da je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita,nije sporna visina tužbenog zahtjeva sporno je da li je odredba za obradu za zahtjev kredita čl. 5. ništetna kao i osnovanost tužbenog zahtjeva.

5. Ne stoji prigovor zastare tuženika jer u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, a što sud odlučuje u ovom postupku, a radi čega je utvrđeno kako zastara još nije niti počela teći, a koji je u svezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se sjeća da je vidio u oglasu da Hypoconstalting nudi prodaju stanova bez učešća i da Hypo banka kreditira. Navodi da je potpisao predugovor sa Hypoconstaltingom i nakon toga su ga uputili kod Hypo banke da sačini i potpiše ugovor. Sjeća se da je jedino bio ponuđen ugovor u švicarskim francima kao najbolja opcija, sjeća se da je član uprave isto uzeo kredit u švicarcima. Navodi da je pročitao ugovor i zna da nije mogao pregovarati oko dijelova ugovora jer je bio sistem da se ugovor ne može mijenjati odnosno ili uzmi ili ostavi. Rate mjesečnog kredita je plaćala cijela njegova obitelj zajedno a on je formalno bio nositelj plaćanja. Stanovi su bili kupljeni radi djece odnosno da oni žive u njima i oni su i koristili navedene stanove, stanovi se nisu iznajmljivali, a niti je bio prijavljen obrt ili firma na njima i danas u jednom stanu živi kćer, a drugi je prodan. Navodi da su troškovi obrade kredita odbijeni od iznosa koji je dobio, a prema navedenom kreditu. Misli da je platio iznos od nekih 1,5 – 2% ukupnog iznosa kredita.

7. Prema odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Prema iskazu tužitelja sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o navedenoj odredbi jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju tužitelj može potpisati ili ne te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio tužitelju zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor. Ugovor ponuđen tužitelju je po principu "uzmi ili ostavi", jer tužitelj je mogao samo isti prihvatiti, druge opcije nije imao. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 5. st. 1. nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a prema čl. 96., 97. i 102. te suprotno odredbama ZOO-a. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti, poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog čl. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane ovdje tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora ovdje tuženika. Odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, suprotno načelu savjesnosti, poštenja te je tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita tužiteljice kao potrošača u odnosu na tuženika. Status potrošača sud je utvrdio iskazom tužitelja iz kojeg je razvidno za koju je namjenu utrošen kredit , kao i činjenica da se predmetni stan koristio za život obitelji.

10. Tuženik nije dovoljno vodio računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, a prema čl. 4. ZOO-a te načelo jednake vrijednosti činidaba prema čl. 7. ZOO-a stoga je ugovorna odredba čl. 5 i 8.2 predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a. Kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 1111. ZOO-a propisano je da dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a iz čega proizlazi da tužitelj osnovano potražuje kao posljedicu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi navedene iznose, a prema postavljenom tužbenom zahtjevu. Sud je iz navedenog utvrdio da je stjecatelj nepošten.

11. Sud je dosudio tužitelju iznos od 995,42 eur, a koji se odnosi na ništetnost plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva (čl. 5. st.1. Ugovora o kreditu) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 24. prosinca 2004. godine pa do isplate, a prema čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platit zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je utvrdio da je stjecatelj nepošten, a što je prije obrazložio, stoga zakonske zatezne kamate teku od dana stjecanja pa do isplate.

12. Tuženik se pozvao na odluku EU broj C-621/17 od 3. listopada 2009. godine u kojoj niti jedan dio ne ukazuje da odredba o naknada za obradu kredita nije nepoštena odnosno ništetna. Navedena presuda je irelevantna za ovaj postupak i donesenu odluku.

13. Sud je dosudio parnični trošak tužitelju temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu 724,54 eur, a koji se sastoji od: tužba – 100 bodova, ročište 19.03.2025. – 100 bodova, ročište 13.05.2025. – 100 bodova, podnesak 05.03.2026. - 100 bodova, ročište 10.03.2026. – 25 bodova, ročište 08.04.2026. – 100 bodova, a što ukupno iznosi 1.050,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 262,50 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 19,91 eur, trošak sudske pristojbe na presudu 39,82 eur.

U Zagrebu, 21. svibnja 2026.

Sudac:

Saša Bušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 8 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun

- tuženiku po pun