REPUBLIKA HRVATSKA

P-4606/2021

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Srđan Kalebota odvj. u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po pun. Toni Marinac odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 15. svibnja 2026. god., u prisustvu pun. tužitelja Srđan Kalebota odvj. u Splitu, i pun. tuženika Toni Marinac odvj. u Splitu, dana 21. svibnja 2026. godine,

r i j e š i o j e :

Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita u ukupnom iznosu od 32,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim od 11.09.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 98384/05 od 14.12.2005. godine, kojeg su zaključili UU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i HVB SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, članka 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, i d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća.

U preostalom dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnim odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 15.800,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, i članku 10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 9. Ugovora o kreditu broj 98384/05 od 14.12.2005. godine, kojeg su zaključili UU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i HVB SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 1.507,62 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01. 2023. god., do 29.12. 2023. god., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12. 2023. god., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi:

na iznos od

5,17 EUR 10.01.06.

3,50 EUR 10.02.06.

2,36 EUR 10.03.06.

0,99 EUR 10.04.06.

1,50 EUR 10.05.06.

1,30 EUR 12.06.06.

0,42 EUR 10.07.06.

0,07 EUR 10.08.06.

0,83 EUR 11.09.06.

1,50 EUR 10.10.06.

0,49 EUR 10.03.08.

3,23 EUR 10.11.08.

1,90 EUR 10.12.08.

9,54 EUR 12.01.09.

12,46 EUR 10.02.09.

16,03 EUR 10.03.09.

9,76 EUR 10.04.09.

8,64 EUR 11.05.09.

8,01 EUR 10.06.09.

9,27 EUR 10.07.09.

6,75 EUR 10.08.09.

7,90 EUR 10.09.09.

5,93 EUR 12.10.09.

7,68 EUR 10.11.09.

6,67 EUR 10.12.09.

11,26 EUR 11.01.10.

14,06 EUR 10.02.10

13,47 EUR 10.03.10.

15,85 EUR 12.04.10.

19,28 EUR 10.05.10.

22,33 EUR 10.06.10.

28,19 EUR 12.07.10.

22,46 EUR 10.08.10.

37,01 EUR 10.09.10.

29,38 EUR 11.10.10.

30,85 EUR 10.11.10.

37,19 EUR 10.12.10.

45,55 EUR 10.01.11.

36,14 EUR 10.02.11.

30,87 EUR 10.03.11.

34,93 EUR 11.04.11.

44,28 EUR 10.05.11.

50,69 EUR 10.06.11.

53,60 EUR 11.07.11.

85,92 EUR 10.08.11.

55,27 EUR 12.09.11.

50,69 EUR 10.10.11.

51,82 EUR 10.11.11.

51,40 EUR 12.12.11.

55,39 EUR 10.01.12.

58,18 EUR 10.02.12.

59,04 EUR 12.03.12.

57,02 EUR 10.04.12.

58,10 EUR 10.05.12.

59,21 EUR 11.06.12.

57,54 EUR 10.07.12.

57,38 EUR 10.08.12.

41,37 EUR 10.09.12.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.739,99 Eur sa zateznom kamatom koja teče od 21. svibnja 2026. god., pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 28. prosinca 2021. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 14.12.2005., s tuženikom kao kreditorom, konkretno sa tuženiku pripojenim društvom Splitska banka d.d.1 (dalje Banka), zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 98384/05, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 15.800,00 CHF, a isplaćen u kunama prema kupovnom tečaju tuženika.

Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 10. Ugovora, vezao uz ovu valutu, u čl. 4. je naveo visinu kamatne stope u iznosu 6,88 % godišnje, ugovorivši u čl. 9. da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatnim stopama Kreditora“), bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.

Postupajući na ovakav način, i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja Banke, protiv iste je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P 1401/12, kojom se utvrđuje da je Splitska banka d.d. (kao sedmotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Splitska banka d.d. (kao sedmotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Na temelju dokumentacije iz ovog kredita napravljen je izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, iznosi 12.359,86 kuna.

Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502. c ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora

Tužitelj navodi da ima pravni interes predložiti da sud donese odluku kojom se utvrđuje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 98384/05 od 14.12.2005. godine, kojeg su zaključili tužitelj i prednik tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 15.800,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, članak 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća, kao i nepoštena ugovorna odredba, članak 9., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.

Tužitelj osim toga potražuje od tuženika i isplatu iznosa od 12.359,86 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom koje teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa preplate ugovorenog anuiteta tijekom otplate predmetnog kredita do isplate.

U odgovoru na tužbu od 22. siječnja 2026. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka.

Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je krediti u cijelosti otplaćen 12.11.2012.g.

Bez obzira na prethodno tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu (način promjene kamatne stope) u dijelu kako je to označeno toč. II. tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nastupila zastara na eventualni povrat po ovoj osnovi.

Naime, predmetni Ugovor o kreditu otplaćen je 12.11.2012.g., dok je ova tužba podnesena 27.12.2021.g., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijedom navedenoga, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovoj osnovi, pa čak niti prihvaćanje prekida tijeka zastare uslijed donošenja presude u predmetu VTS- a posl. broj Pž-7129/19 od 13.06.2014.g. (slučaj U) ne bi izmijenilo činjenicu da je zastara nastupila, zato što je zastarni rok od 5 godina (nakon eventualnog prekida zastare) protekao s danom 13.06.2019.g., pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare, zato što je tužbu podnio tek 27.12.2021.g., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019.g.).

Pa budući da zbog nastupa zastare ne može ostvariti uspjeh s eventualnim tužbenim zahtjevom na isplatu, to onda niti nema pravnog interesa tražiti utvrđenje ništetnima odredbi čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to označeno toč. II. tužbenog zahtjeva.

Pored navedenog, a suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena promjenjiva kamata koja se mijenja odlukom tuženika, pravno valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Ugovaranjem da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, stranke su ugovorile odredivu činidbu, pa ova ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe članka 270. i 272. ZOO-a, niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava.

Ugovor o kreditu sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužitelja kao korisnika kredita, što je tuženik i činio.

Iz dikcije odredbe članka 272. st. 1. ZOO-a, nesporno proizlazi da se radi o normi dispozitivne prirode, slijedom čega su ugovorne stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, ovdje tuženik, svojom odlukom.

Tuženik upućuje na stav Vrhovnog suda RH koji je u svojoj odluci broj: Rev- 360/14 od 01.12.2015.g., zauzeo sljedeće shvaćanje: „Time što su visinu kamatne stope vezale za izmjenu Odluke o kamatama Banke, stranke su u pogledu plaćanja kamata ugovorile odredivu činidbu, a kako to i zaključuju nižestupanjski sudovi.“ Ovo dosljedno znači da je i Vrhovni sud zauzeo stav da je odredba članka 272. st. 1. ZOO- a dispozitivne, a ne kogentne prirode.

Na razrješenje odnosa između stranaka ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009 dalje: ZPK/09), budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu je sklopljen 2005. Međutim i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom članka 11., obvezivao tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužitelja, tuženik je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavao tužitelja o promjenama kamatnih stopa, a što tužitelj niti ne spori.

Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

Povodom svake obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope tužitelj je nastavio s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, povodom ovoga nije isticao nikakav prigovor tuženiku, niti tražio bilo kakvo objašnjenje, pa se može zaključiti da je tužitelj makar prešutno bio suglasan s promjenama kamatnih stopa i primjene na ovaj ugovorni odnos odluka tuženika o kamatama, na što je uostalom sklapanjem ugovora i pristao.

Kod činjenice da tužitelj ne tvrdi da je tuženik zloupotrijebio pravo na jednostrano određivanje visine kamatne stope, na način da je tu visinu nerazmjerno povisio, to kod ovakvog stanja stvari promjene kamatne stope u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatama u spornom razdoblju ne podliježu obveznopravnoj kontroli suda, pa pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti.

Nadalje, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i ovaj odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ovaj ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane i unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a potpisom i solemnizacijom ugovora potvrdio je upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a, ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a, nije dopuštena.

Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP- a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/16 od 03.10.2017.g. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim.

Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“

Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999.g. do 2010.g., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003.g. - 2008.g. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010.g., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010.g., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2005.g., nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Naposljetku i opreza radi tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.

Tužitelj u podnesku od 26. veljače 2026. god., navodi kako je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju Franak“, donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/18-11 kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. godine, te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.

Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP) te Zakonu o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima.

Tužitelj u ovom postupku ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a, pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači, te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl. 138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.

Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.

Suprotno tumačenje koje promovira tuženik i način na koji bi tuženik vodio ovaj postupak dovodi naprotiv do apsurdnih zaključaka kako zaštita u kolektivnom sporu nema apsolutno nikakvo značenje za potrošača, koji bi sada pored pravomoćne odluke valjda imao ponovno voditi identičan postupak i utvrđivati i dokazivati sve ono što je dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite, što je izigravanje i ignoriranje smisla i svrhe samog propisa. Zakonske odredbe nisu same sebi svrha već se iste donose u svrhu i cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže, s svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na strani trgovca.

Na ovo jasno ukazuju odredbe ZPP-a koje propisuju: Članak 502.c, Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju:

Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove Članak 118., Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

O primjeni ovih odredbi u praksi očitovali su se i sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. jasno navodi: „Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a 09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena.“ te navodi: „Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.“

Konačno, Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.

Istovjetno Vrhovni sud RH utvrđuje i u svojoj revizijskoj odluci poslovni broj Rev- 18/2018 2 od 26.5.2020.

U konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi Raiffeisenbank Austria d.d. i u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite te stajalište kako u pojedinačnim parnicama nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih dokaza osim dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

Pojednostavljeno rečeno, presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, u svom pravomoćnom dijelu, kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutne klauzule švicarski franak i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, a to je de facto cijela presuda, obvezujuća je za ovaj sud.

Ova presuda potvrđena je odlukom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 u kojom je potvrđeno nezakonito postupanje tuženika u dijelu u kojem je u ugovor o kreditu ugradio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak koja je cjelokupnu obvezu tužitelja, kako mjesečnu tako i obvezu povrata glavnice, vezala uz špekulativnu valutu švicarski franak, odnosno već je ranije u sporu kolektivne pravne zaštite sudski okončana priča o odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama, te je također pravomoćno utvrđeno kako je i ta odredba o kamati, kao cijeni kredita, nezakonita i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom odlukom VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.

Ovom je pak presudom nesporno utvrđeno kako je tuženik unaprijed pripremio i sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja kamatnu stopu kao cijenu i bitan sastojak ugovora o kreditu te je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova vezivanja otplate kredita uz valutu švicarski franak, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice, a sve to je novčano iskazano kao razlika koja je predmet ovog postupka i što daje upravo iznos od koji je tuženik neosnovano stekao od tužitelja i to samo na ime valute.

Tužitelj slijedom iznijetog predlaže da sud u nastavku postupka odredi prije svega financijsko knjigovodstveno vještačenje kojim će se utvrditi neosnovano stečeno od strane tuženika.

Nadalje navodi da je slobodni odabir tužitelja kada će tužiti isplatu preplaćene kamate, pa time i njegovo pravo da isplatu traži tek nakon što sud u ovoj parnici utvrdi nepoštenom i ništetnom odredbu o kamati koja se mijenja odlukom banke. Tuženikove pogrešne interpretacije prava u tom smislu nisu interesantne ni pravno relevantne, odnosno ne mogu utjecati na činjenicu da je ta ugovorna odredba i nepoštena i ništetna.

Tuženik je u točki VIII. odgovora na tužbu tek paušalno istaknuo kako je odredba o valuti švicarski franak bila „valjana“. Ovaj navod tuženika bi bio točan samo pod uvjetom da ne postoji pravomoćna presuda iz spora kolektivne pravne zaštite kojom je upravo utvrđeno da je valutna klauzula, i to ona koju je upravo ovaj tuženik koristio u ugovorima o kreditima, nepoštena i ništetna, odnosno po uvjetom da ne postoji Zakon o obveznim odnosima, Zakon o zaštiti potrošača te da ne postoji Europska unija, njeno zakonodavstvo te Sud Europske unije kao najviša sudska instanca.

Tužitelj pritom ističe kako je u ugovorni odnos s tuženikom, kao visoko stručnom kreditnom institucijom specijaliziranom za poslovanje s novcem, pristupio s načelom povjerenja, te ističe kako tada nije imao razloga posumnjati u namjere tuženika, pa je s povjerenjem prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa, a tuženik u pogledu sporne odredbe ugovora kojom se kunska protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak, kao i uostalom odredbe o kamatnoj stopi, nije tužitelju, baš kao niti jednom potrošaču, prezentirao nikakav poseban rizik. Ukoliko jest neka tuženik izvoli to dokazati – a ne dokazuje ničim.

Naprotiv, tuženik se tužitelju kao potrošaču prije svega obratio putem sredstava javnog priopćavanja te reklama za sporni kredit. Radilo se pritom, to ne bi trebalo biti sporno, o organiziranoj medijskoj kampanji u rečenom periodu i to na način da je tuženik ovakav kredit prezentirao kao najbolji i najpovoljniji način rješenja financiranja bilo stambenog pitanja, a tužitelj putem komunikacije koju je tuženik plasirao kroz medije i od strane službenika banke, nije dobio nikakve, a kamoli precizne i potpune informacije, koje bi se odnosile na valutu švicarski franak kao takvu, odnosno tužitelju nije pojašnjeno da se radi o visoko rizičnom proizvodu u kojem je sav rizik prebačen na leđa tužitelja, a niti jedan rizik na stranu tuženika, premda je upravo potpuno informiranje osnovni preduvjet donošenja valjane i informirane odluke koja bi onda jedino kao takva mogla biti valjana podloga za zaključenje ovakvog ugovora.

Sva informacija koju je u ovom smislu tužitelj dobio bila je ta da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit, kredit vezan uz Euro ili kunski. Tužitelju je izričito i rečeno da je kredit siguran te da nema razlog za brigu, a tužitelj naglašava kako je upravo tuženik ocjenjivao i kreditnu sposobnost tuženika dok je istovremeno bio isključivi kreator svih usluga, njihova sadržaja i cijena, te je onda opet sam na temelju tih kriterija određivao da li je tužitelj kreditno sposoban i koji kredit je za njega najpovoljniji. Nije se dakle niti u ovom pogledu radilo o nekim vanjskih, objektivnim i nepristranim parametrima i kriterijima nekog tijela, već o poslovnom potezu tuženika koji se određujući sam parametre svih proizvoda koje nudi na temelju njih usmjeravao korisnike, pa tako i tužitelja, na određeni proizvod, ovdje CHF indeksirani kredit, a koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć, a pritom tvrdeći kako je taj kredit „ista stvar“ kao i bilo koji drugi jer će tužitelju ionako biti isplaćene kune koje mu trebaju.

Izjednačavanje svih kredita pritom je bilo očito kako kroz reklamnu kampanju tako i individualni pristup tužitelju iako, a s obzirom na rizičnost ovakve vrste kreditiranja, ovakav kredit nikada realno nije mogao imati ovoliku kamatu stopu. Naime, ukoliko je kamatna stopa i odraz rizičnosti klijenta u smislu povrata kredita, tada je kamatna stopa na ovom i ovakvim kreditima imala biti znatno veća, dakle realno se nije smjela dogoditi od tuženika umjetno stvorena situacija da su potrošači kreditno sposobni za visoko rizični kredit sa špekulativnom valutom švicarski franak, a nisu za nisko rizične kredite u kunama i Eurima. Ističe se kako je dakle sam tuženik svjesno kreirao situaciju u kojoj je nudeći niže kamatne stope na visoko rizični proizvod lažno prikazivao rizik te sam proizvod kao siguran i stabilan. Da je i sama kamatna stopa bila samo instrument kojim se tuženik poslužio samo kako bi lažnim prikazivanjem činjenica tužitelja uopće obvezao na ovaj kredit ukazuje i postupanje samog tuženika koji je po zaključenju ugovora kamatnu stopu konstantno povećao iznad ugovorene kamatne stope.

Pritom se ističe da je upravo visina kamatne stopa bila i odlučujući element kod ocjene kreditne sposobnosti tužitelja, pa u konačnici i kod definiranja cijene kredita, pa je samo iz ovog poteza tuženika jasno da je cijeli taj postupak bio lažan kao i da je lažna bila cijena ovog kredita i prezentacija rizičnosti istog kroz nisku, bolje reći nižu kamatnu stopu.

Da je naprotiv tuženik tužitelju tada pružio iti jednu pa makar i minimalnu i relevantnu informaciju o švicarskom franku i što implementiranje takve klauzule u Ugovor znači, tužitelj sasvim sigurno takav ugovor ne bi „ni u ludilu“ sklopio, a zasigurno ne bi ni ostalih najmanje sto tisuća korisnika ovakvih kredita. Kao izvrstan primjer na koji način je tuženik tužitelja morao informirati o rizičnosti ovog proizvoda navodi se Austrijska Narodna Banka (OeNB) te FMA (regulatornu agencija) koje su još 2006. godine jasno i nedvosmisleno, u tiskanoj brošuri Informativni letak o rizicima deviznih kredita koja je bila obvezna za prezentirati građanima prije zaključenja bilo kakvih ugovora o kreditu koji bi bio vezan uz švicarski franak, upozoravali građane na sve rizike i posljedice zaključenja takvih ugovora. Brošura je tiskana u 300.000 primjeraka, a Republika Austrija slijedom gore iznesenog postupanja Austrijske Narodne Banke još 2008. godine zabranila bankama izdavanje kredita vezanih uz CHF.

Ovdje se ponovno napominje kako je tuženik, kao trgovac profesionalac, u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a na što ga uostalom obvezuje i čl. 10. ZOO-a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, ovdje konkretno pogotovo uzevši u obzir neravnopravan položaj dvaju ugovornih strana, kako s aspekta ekonomske moći tako i ekonomskog znanja. Izostanak pružanja relevantnih informacija, a kao informacija ključnih za formiranje i stvaranje informirane odluke tužitelja prema tome teško je kršenje načela ovakvog postupanja. Dovoljno je samo pogledati priloženi Informativni letak i količinu barem osnovnih informacija koje je tužiteljica naprosto morala imati, pa ih usporediti sa informativnim materijalima koje je tuženik pružao da bi bilo jasno kako je tuženik teško prekršio i postupao suprotno standardima koji se od njega traže. Navedena upozorenja centralne banke Austrije navode već u prvoj rečenici: „Devizni kredit poseban je oblik devizne špekulacije. Sukladno tome raznoliki i visoki su rizici koji ga prate…“. Ovaj Informativni letak o rizicima deviznih kredita (OeNB, FMA) zapravo sažima sve ono što je tuženik bio dužan prezentirati, a nije.

Tužitelj posebno ukazuje kako mu nikada nije prezentiran nikakav, a kamoli realan pregled kretanja tečaja švicarskog franka u odnosu kunu, odnosno na Euro, a kamoli da mu je objašnjeno da se ovdje radi zapravo o posrednoj vezanosti kune za švicarski franak, a preko Eura, i to na način da švicarski franak mijenja vrijednost prema Euru, a onda tek posljedično prema kuni, te de je moguće da švicarski franak poraste prema kuni, a da vrijednost kune kao valute te njen odnos prema svim ostalim valutama ostane nepromijenjen. Tuženik je bio dužan prije svega tužitelju pružiti informaciju, i to ključnu, kako je odnos švicarskog franka i kune u periodu kreditiranja bio na povijesnom minimumu. Konkretno tečaj CHF za kunu je u vrijeme podizanja kredita bio oko 4,504 kn, odnosno oko 0,60 za Euro, što je bila najniža razina unatrag 10 godina za tu valutu. Jedan pogled na povijesni graf kretanja švicarskog franka jasno ukazuje na stalan rast vrijednosti ove valute sa velikom volatilnošću još od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas, pa je jasno da plasiranje kredita na dugi period tuženiku znači jedino i isključivo dobit, a za tužitelja jedino i isključivo ogroman rizik. Ovo je također tuženik bio dužan prezentirati tužitelju.

Povijesno gledano, švicarski franak je u odnosu na američki dolar doživio primjenu od 493,49 %, u odnosu na eurozonu doživio primjenu od 317,09 %, od uvođenja eura 1.1.1999. do danas 71,18%, od uvođenja kune 30.5.1994. do danas sa skokovima 96,75% ili od dana uzimanja kredita do danas sa skokovima do 80,08 %. Toliko o stabilnoj valuti.

Sve ono što je navodio viceguverner HNB-a, te direktor nadzornog tijela nad kreditnim institucijama u Austriji, znao je naravno i sam tuženik, baš kao i svaka visoko specijalizirana kredita institucija, banka, koja posluje u Republici Hrvatskoj, a koja, ponovno svaka, ima odjel riznice banke koji „upravlja valutnom i kamatnom pozicijom Banke, te trguje vrijednosnim papirima i drugim derivativnim instrumentima, kako na domaćim tako i na svim svjetskim tržištima kapitala, sa svrhom zarade i upravljanja rizicima. Sektor Riznice je u izravnom kontaktu s klijentima kroz odjel prodaje koji im omogućava pristup domaćem i međunarodnom financijskom tržištu.“

Važno je pritom i naglasiti da je ovakvim postupanjem tuženik izigrao i povrijedio odredbe Ustava RH kao i zakonske odredbe (Zakon o HNB-u, čl. 3. i čl. 4.) kojima je regulirana monetarna politika Republike Hrvatske, a kojima se upravo preko Hrvatske narodne banke (dalje HNB) jamči stabilnost cijena, financijskog sustava i domaće valute, kune, i to na način da HNB štiti tečaj domaće valute kune i to isključivo prema EURU.

Tužitelj ukazuje kako ja ova činjenica ključna u primjeni čl. 296. st. 2. ZOO-a i čl. 81., st. 1. i 83. ZZP03, a posebice na to da ista nije tužitelju ikada prezentirana, a upravo je ona bila nužna za ispunjenje obveze potpunog i točnog informiranja od strane tuženika. Monetarna politika u Republici Hrvatskoj naime zasniva se upravo na tečaju kune prema Euru, kao nominalnom sidru.

O svim ovim pitanjima u konačnici se u svojoj presudi Pž-6632/17 izjasnio i VTSRH, te je jasno naveo kako potrošačima nisu objašnjeni ni razlozi ni kriteriji na temelju kojih bi oni mogli predvidjeti ukupne ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz ovog ugovaranja.

Tužitelj ističe kako stoga jasno proizlazi da su svi navodi tuženika u ovom postupku potpuno netočni, te da tuženik općenito, niti neopćenito, nije upozoravao na ništa, a što je razvodno iz bogate arhive reklamnih materijala koje se dostavljaju u prilogu ovog podneska, a iz kojih je sasvim jasno potpuno izjednačavanje kredita u euru i kredita u švicarcima, gdje se krediti u švicarcima predstavljaju kao „akcije“ kao „najpovoljniji“ itd., sve usporedno sa osjetno nižom i istaknutom kamatnom stopom.

Osim toga dovoljno je sagledati činjenicu da tuženik, u isto vrijeme u kojem navodno toliko predano i zdušno radi na informiranju tužitelja i dao mu „sva potrebna pojašnjenja i informacije“, zajedno sa ostalim bankama, u reklamnu kampanju ovih visoko rizičnih i nepoštenih kredita ulaže gotovo stotinu milijuna kuna. Sukladno provedenim nezavisnim istraživanjima u spornom periodu oglašavanje ovakvih kredita od strane osam poslovnih banaka koje su ih plasirale na tržište pokriva gotovo ukupno četiri tisuće oglasa (3.914) u svim medijima, a pritom je samo tuženik na reklamnu promociju visoko rizičnih i nepoštenih kredita za koje sam zna da su štetni uložio znatna novčana sredstva i bio među vodećih osam banaka po ulaganju u oglašavanje ovih kredita.

Konačno, tuženik u odgovoru na tužbu dosljedno ignorira sadržaj i utvrđenja u postupku kolektivne pravne zaštite, te trivijalizira svoj položaj u ovakvom ugovornom, kreditnom, odnosu pokušavajući isti netočno predstaviti kao ravnopravan, iako je notorna činjenica da je tužitelj u svakom pogledu podređen prema tuženiku, kako u pogledu pregovaračkog položaja, kako u pogledu sadržaja samog ugovora, tako i u pogledu provedbe samog ugovora.

Tuženik u svojoj, nekakvoj izvještačeno-idealiziranoj verziji harmoničnog ugovornog odnosa i pregovaranja dvaju ugovornih strana, a kako je pokušava predstaviti sudu, potpuno zaboravlja da se ovdje radi o adhezijskom/tipskom ugovoru, odnosno ugovornom poslu po načelu „take it or leave it“, u kojem tuženik na tržište plasira na tisuće sadržajno istovjetnih ugovora koje je sam sastavio, u kojima potrošač, pa ni tužitelj, ne može promijeniti niti jedno jedino slovo ugovora, a kamoli da bi pregovarao o uvjetima i sadržaju. Radi se o standardnim „bussines-to-consumer“, B2C, ugovorima, a standardiziranje ugovornih odredaba kod trgovaca nota bene započelo je još krajem 19. stoljeća. O ovom je uistinu detaljno raspravljeno u postupku kolektivne pravne zaštite.

Konačno, tuženiku za informaciju, pojedinačno pregovaranje ne znači to da je tužitelj odabrao zaključiti ugovor o kreditu sa švicarskim francima (pošto to uopće nije sporno) već znači to da je potrošač, pa i ovdje tužitelj, nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o kojoj je riječ, a na što jasno ukazuje ZZP, članak 81. stavak 2. koji navodi:

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Uostalom ovo potvrđuje i sam VTSRH u odluci Pž- 6632/2017-2.

Kako tuženik nije posebno osporio navode tužbe to tužitelj nema što posebno dodati i pogledu kamatne stope koja se mijenja odlukom banke već se može samo pozvati na dio presude iz spora kolektivne pravne zaštite.

Tužitelj navodi da tuženik prigovara i zastari, a koji prigovor je potpuno neosnovan. Naime, tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH dana 30.1.2020., zauzeo pravno shvaćanje o tome da zastarni rok kod restitucije stečenog temeljem utvrđene ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

Ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 323. stavak 1. ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom se utvrđuje nepoštenom i ništetnom odredba valuti i odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke. Sasvim je jasno stoga da zastare u ovom predmetu nema.

Kako je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva to tužitelj ostaje kod prijedloga da se u ovom postupku provede financijsko knjigovodstveno vještačenje i to na način da se vještaku da uputa da: utvrdi po datumima uplata preplatu, više plaćeno po valuti, na način da iz iste bude vidljivo koliko je preplata po mjesecima, tako i u ukupnom zbroju tih mjeseci, sve na način da plaćene anuitete u CHF pomnoži sa početnim tečajem te sa primijenjenim tečajem te iskaže razliku u kunama.

Na pripremnom ročištu dana 05. ožujka 2026. god., tuženik za slučaj da sud prihvati prijedlog tužitelja za provedbu financijsko—knjigovodstvenog vještačenja, ističe da je vještak dužan postupajući lege artis, u svom nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, s obzirom na to da sveukupna preplata po kreditu predstavlja zbroj više i manje plaćenih iznosa u otplati kredita.

Slijedom navedenog tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine po osnovu potplaćenih anuiteta tzv. negativnih razlika za razdoblje kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate odnosno plasiranja kredita, u ukupnom iznosu od 200,00 Eur sa zateznim kamatama obračunatim od 11. siječnja 2006. godine s tim da zadržava pravo urediti istaknuti prigovor nakon provedbe vještačenja.

Stalni sudski vještak za područje ekonomije, grane financije i računovodstvo Milenko Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor, u vještvu od 08. travnja 2026. god., navodi da mu je za potrebe provođenja traženog vještačenja dostavljen spis predmeta s odgovarajućom dokumentacijom. Rješenjem Suda od 05.03.2026. godine odlučeno je izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem od strane stalnog sudskog vještaka u svrhu izračuna visine predmetnog potraživanja po osnovi ugovorne valutne klauzule u CHF, s tim što će vještak sačiniti poseban izračun bez uračunatih tzv. negativnih tečajnih razlika (I. var.) i poseban izračun s uračunatim tzv. negativnim tečajnim razlikama (II. var.).

U navedenim otplatnim planovima razvidno je da je dospijeće prvog anuiteta 10.01.2006., a zadnjeg 12.11.2012., odnosno 10.12.2012. godine. Prema tome, utuženo razdoblje je od 10.01.2006. do 10.12.2012. godine.

Nadalje, ovo vještačenje proveo je na temelju dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i to kako slijedi: 1. Tužba tužitelja od 26.12.2021. godine (list 1. -6. spisa).

2. Ugovor o kreditu broj: 98384/05 od 14.12.2005. godine (list 10. -11. spisa). 3. Prvi otplatni plan od 10.01.2006. godine (list 12.-14. spisa). 4. Kartica C1 Internal / Interno za razdoblje od 11.10.2010. do 12.11.2012. godine (list 19. -20. spisa). 5. Kartica tekućeg računa tužitelja za razdoblje od 11.09.2006. do 07.12.2012. godine (list 21. 30. spisa).

Ad.1. I. varijanta: Vještak je sačinio pregled razlike tečaja iskazanih u kunama i eurima za razdoblje od 10.01.2006. do 10.12.2012. godine, odnosno do dana otplate kredita u cijelosti.

Nadalje navodi da je u naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima gornje tablice pojasnio na što se navedeni podaci odnose, od čega se sastoje i temeljem koje dokumentacije su iskazani.

- U stupcima 3. i 6. iskazao sam iznose anuiteta u CHF i kunama koji su plaćeni tuženici.

- U stupcima 7. i 9. iskazao sam iznose anuiteta u CHF i kunama koji su trebali biti plaćeni tuženici u predmetnom razdoblju, sve na temelju spomenutog Ugovora o kreditu.

- Nadalje, u stupcu 10. iskazao sam razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje razlike zapravo predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje.

- U stupcu 11. iskazao sam razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, sve kako je to iskazano u gornjoj tablici.

- U stupcu 12. iskazao sam razlike ugovornih kamata iskazanih u kunama, sve sukladno Ugovoru o kreditu.

- U stupcu 13. predmetne tablice iskazao sam razlike u kunama, koje razlike se odnose samo na promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan plaćanja i tečaja na dan isplate predmetnog kredita, sve sukladno navedenom Ugovoru o kreditu.

- U stupcu 13.a navedene tablice iskazao sam razlike tečaja u eurima (preračun iznosa u kunama iz stupca 13. u eure izvršen je po navedenom fiksnom tečaju konverzije).

Ad.2. II. varijanta: Vještak je sačinio pregled razlike tečaja iskazanih u kunama i eurima za razdoblje od 10.01.2006. do 10.12.2012. godine, odnosno do dana otplate kredita u cijelosti.

Nadalje navodi da je u naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima gornje tablice pojasnio sam na što se navedeni podaci odnose, od čega se sastoje i temeljem koje dokumentacije su iskazani.

- U stupcima 3. i 6., tablice br. 2 ovog vještva, iskazao sam iznose anuiteta u CHF i kunama koji su plaćeni tuženici.

- U stupcima 7. i 9. iskazao sam iznose anuiteta u CHF i kunama koji su trebali biti plaćeni tuženici u predmetnom razdoblju, sve na temelju spomenutog Ugovora o nenamjenskom kreditu.

- Nadalje, u stupcu 10. iskazao sam razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje razlike zapravo predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje.

- U stupcu 11. iskazao sam razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, sve kako je to iskazano u gornjoj tablici. Tužitelj je više platio tuženici.

- U stupcu 11.a. iskazao sam razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, koje razlike je tužitelj platio manje tuženici.

- U stupcu 11.b. iskazao sam razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, koje razlike sam iz stupaca 11. i 11.a. kompenzirao, odnosno izvršio prijeboj više i manje plaćenih iznosa tuženici.

- U stupcu 12. iskazao sam razlike ugovornih kamata iskazanih u kunama, sve sukladno Ugovoru o kreditu.

- U stupcu 13. predmetne tablice iskazao sam razlike u kunama, koje razlike se odnose samo na promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan plaćanja i tečaja iz prvog otplatnog plana, odnosno Ugovora o kreditu.

- U stupcu 13.a tablice br. 2 iskazao sam razlike tečaja u eurima (preračun iznosa u kunama iz stupca 13. u eure izvršen je po navedenom fiksnom tečaju konverzije).

Vještak navodi da je na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja mi je bila na raspolaganju i podataka navedenih u gornjim tablicama, iskazao razlike tečaja po osnovi promjena tečaja CHF za utuženo razdoblje od 10.01.2006. do 10.12.2012. godine, odnosno do dana otplate predmetnog kredita u cijelosti i to u dvije varijante:

a) Prva varijanta, u nalazu, točka Ad.1., tablica br. 1, stupac 13. red ukupno, iskazao sam razlike preplate po osnovi tečaja u kunama u iznosu od 11.359,67 kuna, odnosno u eurima u iznosu od 1.507,62 € (stupac 13.a, red ukupno).

b) Druga varijanta-prijedlog tuženice, u nalazu, točka Ad.2., tablica br. 2, stupac 13. red ukupno, iskazao sam razlike preplate po osnovi tečaja u iznosu od 11.112,45 kuna, odnosno u eurima u iznosu od 1.474,82 € (stupac 13.a, red ukupno).

U navedenu drugu varijantu obračuna uključeni su i iznosi negativnih razlika koje je tužitelj platio manje, te su iste prebijene s iznosima koje je tužitelj platio više, sve kako je to iskazano u stupcima 11., 11a i 11 b, tablice br. 2 ovog vještva.

Nadalje, ovom priliko napominje da je iz prvog otplatnog plana razvidno da su mjesečni anuiteti raspoređeni (obračunani) za 84 mjeseca. Međutim, u cjelovitom otplatnom planu razvidno je da su ti isti anuiteti raspoređeni u 83 mjeseca. Zbog navedenih razlika broja anuiteta u prvom i cjelovitom otplatnom planu nastale su određene razlike u redu 81. do 84., u stupcima od 11. do 13.a navedenih tablica, koje negativne razlike je kompenzirao s pozitivnim razlikama, sve kako je to iskazano u navedenim tablicama.

U podnesku od 04. svibnja 2026. god., tuženik navodi da nema primjedbi na matematičku točnost izračuna vještaka, sukladno kojem bi preplata po kreditu, s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, koju bi tuženik eventualno neosnovano stekao, osporavajući pritom osnovanost bilo kakve preplate, mogla predstavljati samo razlika koja se dobije između stvarno plaćenog iznosa u kunama u skladu s primijenjenim tečajem CHF i anuiteta koji bi bili plaćeni po početnom tečaju CHF, a što je vještak prikazao u ukupnom iznosu od 1.474,82 EUR.

Tuženik smatra potrebnim naglasiti da se izvođenje dokaza vještačenjem određuje kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a vještak je u odnosu na predmet vještačenja sukladno odredbi članka 258. st. 1. ZPP-a dužan, citiram: „ da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine ..“

Vještak je uvijek dužan točno navesti sve što utvrdi, a to je u funkciji donošenje zakonite i pravilne sudske odluke. Stoga je vještak postupajući u skladu s pravilima struke i sa svojim stručnim znanjem, u nalazu i mišljenju pravilno utvrdio razliku anuiteta po osnovu tečajnih razlika u iznosu od 1.474,82 EUR, koja razlika uključuje i tzv. negativne razlike, odnosno visinu i datume svakog onog anuiteta kada je tužitelj plaćao manje od onoga što bi bio dužan platiti po početnom tečaju CHF.

Tuženik ustraje u navodima da glede negativnih razlika nije dužan postaviti nikakav zahtjev u smislu podnošenja protutužbe, isticanje prigovora prijeboja ili prigovora radi prebijanja, ili bilo što slično, jer se ovdje radi o pravilnom tumačenju i primjeni instituta stjecanja bez osnova, u skladu s kojim tuženik nije dužan vratiti više nego što je eventualno neosnovano stekao, a što je od značaja za pravilno utvrđenje visine tražbine tužitelja.

U prilog pravnom shvaćanju tuženika kako tzv. negativne razlike treba uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta, izjasnio se i VSRH, te u rješenju broj: Rev-1277/2022 od 08.03.2023.g., zauzeo pravno shvaćanje da glede negativnih tečajnih razlika tužena banka svoje pravo može ostvariti na temelju istaknutog materijalno pravnog prigovora i bez podnošenja protutužbe, isticanja prigovora prijeboja ili prigovora radi prebijanja.

Identično pravno shvaćanje Vrhovni sud RH je prethodno izrazio i u rješenju broj: Revd 4393/2021 od 13.10.2021.g.

Međutim, kako se u međuvremenu pojavila različita praksa revizijskog suda (presuda, posl. broj: Rev-549/23 od 18.12.2023.), ukoliko sud u ovom postupku unatoč svemu dosad navedenom prihvati tužbeni zahtjev, tuženik je na pripremnom ročištu dana 5. ožujka 2026. u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate istakao prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, a koji ovim podneskom sukladno Financijskom vještačenju sudskog vještaka Milenka Galiota od 08.04.2026.g., uređuje na način da isti tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita u ukupnom iznosu od 32,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim od 11.09.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Stoga, za slučaj da sud odluči prihvatiti tužbeni zahtjev radi isplate, tuženik predlaže da sud izvrši prijeboj eventualne tražbine tužitelja prema tuženiku s tražbinom tuženika prema tužitelju po osnovu negativnih razlika.

Za potvrdu prednjih navoda da sud prilikom odlučivanja o visini tražbine tužitelja treba uzeti u obzir i iznose tzv. negativnih razlika tuženik upućuje i na odredbu članka 346. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje „Ako je pri povredi obveze pored štete nastao za vjerovnika i neki dobitak, o njemu će se prilikom određivanja visine naknade voditi računa u razumnoj mjeri“, pa bi stoga sud i po ovom osnovu trebao odbiti tužbeni zahtjev za iznos negativnih razlika.

Osim navedenog, da je istaknuti tuženikov prigovor osnovan potvrđuje i recentna praksa viših sudova, pa tako i u priloženoj presudi Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-722/25 od 18. rujna 2025.

Slijedom svega navedenog, tuženik ustraje u prijedlogu da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a.

Tužitelj u podnesku od 07. svibnja 2026. god., navodi kako nema primjedbi na isti te drži kako je sudski vještak pravilno i točno utvrdio više plaćeno po valuti švicarski franak u ukupnom iznosu od 1.507,62 Eura.

Slijedom izrađenog nalaza i mišljenja tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, te predložio sudu da donese odluku pobliže opisnu u izreci presude.

Nadalje navodi da u pogledu iznosa od -32,80 Eura, koje je vještak računao kao periode u kojima nije bilo preplate tužitelja po valuti predlaže se sudu također zanemariti, pošto je vještak izračunavao tzv. negativne razlike što je nedopušteno u situaciji u kojoj ne postoji nikakav zahtjev tuženika u tom smjeru. Bilo kakvo odbijanje tzv. negativnih tečajnih razlika nije moguće.

Tuženik za taj iznos u ovom postupku niti je iskazao postojanje ikakvog potraživanja, nije isticao nikakav prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev za taj iznos pa je uopće bilo kakvo raspravljanje i odlučivanje o toj tražbini u skladu s ovom činjenicom, potpuno bespredmetno, sve kad bi i tuženik imao pravo na nekakva potraživanja s tog osnova – a nema.

Sukladno tome ne postoji ikakav osnov da bi se vršilo ikakvo prebijanje ili umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti švicarski franak i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja, odnosno takvo samoinicijativno prebijanje nije mogao vršiti niti sudski vještak niti sud pošto je takvo postupanje protuzakonito i protivno čl. 323. ZOO-a koji regulira pitanje restitucije kod ništetnosti kod ništetnosti pretpostavlja prije svega postojanje restitucijskog zahtjeva tuženika – kojeg nema. Restitucijski zahtjev tuženika ne postoji.

S druge strane, sve i da takav zahtjev postoji – a ne postoji, isti bi bio potpuno neosnovan pa i zastario i to iz jednostavnog razloga što na strani tužitelja nema nikakvog stjecanja bez osnova pa da bi tužitelj imao nešto vraćati tuženiku jer je sva plaćanja vršio tužitelj, a ne tuženik, odnosno radilo bi se o potraživanjima tuženika s osnova manje plaćenih anuiteta za što je propisan zastarni rok od tri godine.

Jedini tko je neosnovano stjecao novčane iznose i dužan ih je stoga vratiti je bio upravo tuženik. U tom smislu ukazuje se na upravo doneseno pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-549/2023 od 18.12.2013. godine.

Osim toga o ovom pitanju ukazuje se na relevantnu sudsku praksu primjerice odluke odluku Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-1719/2025 od 29.12.2025. Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-650/2023-2 od 27.9.2023., Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-1003/21-3 od 6.3.2023., Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-755/2021-2 od 13.10.2021., Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-635/2021 od 3.2.2022., Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-1429/2021-3 od 24.2.2022., Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1200/2021-2 od 2.6.2021., Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž- 611/2022 od 12.7.2022., Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-819/2021- 2 od 20.7.2022., ili Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-605/2022-2 od 29.11.2022. godine.

Na raspravnom ročištu dana 15. svibnja 2026. god., tužitelj navodi da osporava istaknuti prigovor radi prebijanja, te u odnosu na isti ističe prigovor prekluzije, odnosno zastare.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Izračun preplaćenog, Ugovor o kreditu broj 98384/05 od 14. prosinca 2005. god., Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 98384/05, Otplatni plan od 01. 04. 2021. god., Promet po tekućem računu kredita, Vještvo stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i računovodstvo Milenko Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor od 08. travnja 2026. god., i Presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-722/2025-2 od 18. rujna 2025. godine.

Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu broj 98384/05 od 14. prosinca 2005. god., koji je sklopljen između pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split, kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i EU iz [adresa], kao jamca platca.

Nadalje, među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i prednika tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 ZPP-a, propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i prednika tuženika.

Osim toga, ovaj sud cijeni da u konkretnom slučaju valja imati u vidu i sadržaj odredbe čl. 10. st. 2 ZOO-a, koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Imajući u vidu citiranu odredbu čl. 10 st. 2 ZOO-a, ovaj sud cijeni da su upravljačke strukture pravnog prednika tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao financijske ustanove, znale, odnosno po redovitom tijeku stvari, mogle, odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja predmetnog kredita biti mogući smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, odnosno da je prednik tuženika imajući u vidu njegovu stručnost i pažnju znao, odnosno mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Međutim, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti odredbi čl. 9 i 10 predmetnog Ugovora o kreditu kojima se ugovara primjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da Korisniku kredita Kreditor stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 15.800,00 koji će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja (čl. 1 st. 1 i 2 Ugovora), te da kamatna stopa na dan zaključenja ugovora iznosi 6,88% (čl. 4 Ugovora).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Prema pravnom stajalištu ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i pravnom stajalištu iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021.godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 28. prosinca 2021. god., dakle, tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine.

Tuženik stoga tijekom postupka neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja, pa je i istaknuti prigovor zastare potraživanja od strane tuženika, odbijen kao neosnovan.

Međutim, tuženik je jednako kao tužitelj, u konkretnom slučaju doznao za potplaćene iznose anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetni prigovor radi prebijanja je istaknuo na pripremnom ročištu dana 05. ožujka 2026. god., dakle, po proteku općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine.

Radi navedenog, odbijen je kao neosnovan uslijed zastarjelosti istaknuti prigovor radi prebijanja i utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 32,80 EUR zajedno sa zatraženim zateznim kamatama, te je donijeta odluka kao u izreci rješenja.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Stranke nisu imale primjedbi na sam matematički izračun stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i računovodstvo Milenko Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor od 08. travnja 2026. godine, a temeljem kojega je tužitelj podneskom od 07. svibnja 2026. god., sukladno izračunu vještaka, smanjio tužbeni zahtjev i predložio sudu da donese kondemnatornu odluku pobliže opisanu toč. III izreke presude.

Slijedom navedenog, djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev, i to u deklaratornom dijelu radi utvrđenja ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, i to članka 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, i d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća, dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnim odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 15.800,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, i članku 10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, obzirom da je predmetni ugovor o kreditu pravno valjan u dijelu u kojem je ugovorena glavnica kredita vezana za švicarski franak, i otplata kredita vezana za švicarski franak. Štoviše, tužitelj upravo na vezanosti glavnice kredita i otplate kredita za tečaj švicarskog franka temelji svoj kondemnatorni zahtjev radi isplate na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene valutne klauzule (toč. I izreke presude).

Tužbeni zahtjev je prihvaćen u cijelosti u deklaratornom dijelu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora (toč. II izreke presude).

Naime, tužitelj ima pravnog interesa za podnošenje tužbe i u ovom dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva jer će zacijelo nakon eventualne pravomoćnosti predmetne presude u toč. II izreke, podnijeti tužbu protiv tuženika i radi isplate iz osnova preplaćenog uslijed ugovorene promjenjive kamatne stope, cijeneći da je zastarni rok otpočeo teći pravomoćnošću predmetne presude u toč. II izreke, a o čemu će ovaj sud donijeti odluku u tom eventualno pokrenutom postupku.

Osim toga, prihvaćen je u cijelosti i predmetni kondemnatorni tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iz osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta tijekom otplate predmetnog kredita s osnove razlike nastale u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutne klauzule), i tuženik sukladno izračunu stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i računovodstvo Milenko Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor od 08. travnja 2026. god., obvezan na isplatu tužitelju iznosa od ukupno 1.507,62 Eur bez uračunatih tzv. negativnih razlika s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate, te je donijeta odluka kao u toč. III izreke presude.

Naime, po ocjeni ovog suda, novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva radi isplate u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku, dok je odluka o istaknutom prigovoru radi prebijanja, donijeta predmetnim rješenjem.

Radi svega navedenog, valjalo je bez daljnjeg raspravljanja donijeti odluku kao u izreci rješenja i presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 3 ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., pristup na dva ročišta po 100 bod., pristup na tri ročišta po 100 bod., sastav dva podneska po 100 bod., pristup na jedno ročište 50 bod., a priznati su i troškovi PDV- a iznosu od 275,00 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su osim toga priznati i troškovi knjigovodstveno - financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 Eur, i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u razmjernom iznosu od 53,09 Eur. Odlučujući u okviru postavljenog zahtjeva, tuženik je obvezan da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.739,99 Eur.

U Splitu, 21. svibnja 2026. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika