REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj: P-120/2026-6
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti, dana 21. svibnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: broj: 118 -50- 4886513 sklopljenog 19.05.2008. godine između tužitelja kao korisnika kredita sa jedne strane i tuženika kao Banke sa druge strane, potvrđenog 23.05.2008. godine kod Nansi Kopić, javnog bilježnika u Puli, pod posl. br.: OV-8976/08, koja odredba glasi: ''NAKNADA: 0,25 % (nula zarez dvadesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''
II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 303,10 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 21. svibnja 2026. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je između tužitelja kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika kao kreditora s druge strane, sklopljen je u Puli dana 19.05.2008.godine Ugovor o kreditu broj: 118-50-4886513, potvrđen 23.05.2008.od strane javnog bilježnika Nansi Kopić u Puli pod posl.br. OV-8976/08. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 14. Ugovora o kreditu ugovorena je za slučaj spora mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Prorogacijska klauzula ugovorena člankom 14. Ugovora o kreditu je sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) nepoštena, budući da se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika pa se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, stoga ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je nepoštena odredba i ništetna sukladno članku 87. stavka 1. ZZP-a. U konkretnom slučaju tužitelj je potpisao Ugovor s tuženikom kojeg je tuženik unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje tužiteljem uz uvjet da prihvate sve uvjete sadržane u Ugovoru, stoga tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Takvu ugovornu odredbu tuženik je uvrstio u Ugovor sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta i time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove za sebe. Kako se smatra da ništetna ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nikad nije bila ni postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc), to dolazi do primjene odredbi o nadležnosti iz Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP). Sukladno članku 46. i 48. ZPP-a uređena je nadležnost suda koji je općemjesno nadležan za tuženika što je u sporovima protiv pravne osobe sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Međutim, prema članku 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Slijedom gore navedenoga, tužitelj podnosi tužbu Naslovnom sudu jer iz Ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u Poslovnoj jedinici - Filijali tuženika u Puli, pa iz te činjenice proizlazi i mjesna nadležnost prvostupanjskog suda u Puli sukladno članku 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova („Narodne novine“ broj.67/18 i 21/22). U članku 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan za obradu zahtjeva i odobravanje kredita platiti naknadu i to odredbom kako slijedi: ''Naknada za obradu kredita: 0,25 % (nula zarez dvadesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.'' Tuženik je od tužitelja 30.05.2008.., na ime troškova obrade zahtjeva i odobravanja kredita naplatio iznos 1.161,50 HRK/154,16 EUR. Tuženik je o predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sam sastavio tekst Ugovora o kreditu te se radilo o tuženikovom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (članak 49. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014., članak 81. Zakona o zaštiti potrošača 2003.) i kao takvog dao ga na potpis tužitelju kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj istih, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranana štetu potrošača, budući da tužitelj nije bio informiran, niti su u ugovoru navedeni parametri slijedom kojih je mogao znati koje troškove banka naplaćuje kao jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva za sklapanje ugovora, odnosno, zbog čega takvi troškovi iznose upravo 0,25 % od iznosa odobrenog kredita. Stoga je odredba citirana u točki 3. ove tužbe nepoštena, odnosno ništetna (članak 87. Zakona o zaštiti potrošača 2003.) te tužitelj ovom tužbom zahtijeva utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe. Slijedom svega gore navedenog, predlaže se Sudu da nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev tužitelja i donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.
2. Tuženik, iako uredno pozvan na davanje odgovora na tužbu uz upozorenje na pravne posljedice, sukladno čl. 331. b) Zakona o parničnom postupku (" Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP-a) , nije u određenom roku podnio odgovor na tužbu.
3. Budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je podnio tužitelj ili činjenicama koje su općepoznate, te ne postoje ni općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da je tuženika spriječio opravdani razlog da podnese odgovor na tužbu, to je sukladno čl. 331.b) ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci.
4. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 8/1) što uvećano za PDV iznosi 250,00 eur. Nadalje je tužitelju priznat trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 eur i na presudu zbog ogluhe 26,55 eur pa je tužitelju na ime parničnog troška priznat ukupan iznos od 303,10 eur.
U Puli, 21. svibnja 2026. godine
S u d a c
Daniela Subotić Biondić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba koja se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude zbog ogluhe, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
- tužiteljici po pun.
- tuženiku
