REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj: P-129/2026-5
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti, dana 21. svibnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 118-50-2593926 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 15. prosinca 2004. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule, br. OU-425/04-1 – a koja glasi:
„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 303,10 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 21. svibnja 2026. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 15.12.2004. godine sklopio u Puli, Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 118-50-2593926, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 37.940,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke (čl.12.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Naposljetku, iz samog ugovora je razvidno da je ugovor sklopljen u Puli. Nadalje prema odredbi čl.19.st.1.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, stoga tužitelj podnosi tužbu pred ovim sudom. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Splitu posl.br.Gž Ovr-393/2018 od 4.05.2018.god., Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž - 2054/2018, Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2066/2017, Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br.Gž-136/2019 te Županijski sud u Vukovaru posl.br.Gž- 429/2018. Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz članka 9. citiranog Ugovora o kreditu te je 22. travnja 2014. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je temeljem odredbe članka 9. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 132,72 EUR/ 1.000,00 kuna. Međutim, tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga, a koje razloge će iznijeti u nastavku. Prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitim uvjetima, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita. Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja - kao dužnika.
2. Tuženik, iako uredno pozvan na davanje odgovora na tužbu uz upozorenje na pravne posljedice, sukladno čl. 331. b) Zakona o parničnom postupku (" Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP-a) nije u određenom roku podnio odgovor na tužbu.
3. Budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je podnio tužitelj ili činjenicama koje su općepoznate, te ne postoje ni općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da je tuženika spriječio opravdani razlog da podnese odgovor na tužbu, to je sukladno čl. 331.b) ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci.
4. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 8/1) što uvećano za PDV iznosi 250,00 eur. Nadalje je tužitelju priznat trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 eur i na presudu zbog ogluhe 26,55 eur pa je tužitelju na ime parničnog troška priznat ukupan iznos od 303,10 eur.
U Puli, 21. svibnja 2026. godine
S u d a c
Daniela Subotić Biondić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba koja se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude zbog ogluhe, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
- tužiteljici po pun.
- tuženiku
