Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-102/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Nataše Peršić Brleković, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Martine Maršić Lukić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. u Garešnici, protiv tuženika Lovačke udruge "Bilo", Velika Pisanica, Polum 2, OIB: 74216828951, kojeg zastupa punomoćnik Massimo Činić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj Pn-1/2024 od 22. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj Pn-1/2024 od 22. studenog 2024. u točki I. izreke, osim u dijelu kojim je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata na iznos glavnice za razdoblje od 30. ožujka 2023. do 21. studenog 2024., te se citirana presuda potvrđuje u točki II. izreke.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu kojim je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata na iznos glavnice za razdoblje od 30. ožujka 2023. do 21. studenog 2024., na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade imovinske štete isplati iznos od 3.637,85 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. ožujka 2023. do isplate, u roku od 15 dana, te je točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.419,55 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti kao neosnovan i tužitelja obveže na podmirenje parničnog troška tuženiku, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete nastale na njegovom osobnom vozilu zbog naleta na srneću divljač u štetnom događaju od 12. veljače 2023., i to prometnoj nezgodi koju je doživio na državnoj cesti DC-28 između mjesta Drljanovac i Mala Pisanica, vozeći iz smjera Bjelovara prema Garešnici.

6. U ovoj fazi žalbenog postupka i dalje je sporna pasivna legitimacija, dinamika nastanka prometne nezgode, kao i osnov odgovornosti tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja, a time i obveza tuženika da tužitelju naknadi nastalu imovinsku štetu na vozilu, te visina štete.

7. Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio:

- da je 12. veljače 2023. oko 17,30 sati došlo do prometne nezgode , i to tako da je tužitelj upravljao svojim osobnim vozilom između mjesta Drljanovac i Mala Pisanica na DC-28 kada je na njegovo vozilo istrčala srneća divljač, pri čemu se tužitelj kretao iz mjesta Bjelovara prema Garešnici, a iz lovišta kojim gospodari tuženik je na kolnik iz lijevog putnog jarka gledano u smjeru kretanja vozila izletjela srneća divljač, kojom prilikom je došlo do udara prednjeg lijevog dijela osobnog vozila tužitelja u divljač,

- da iz potvrde Policijske postaje Grubišno Polje proizlazi da je na lice mjesta izašao predstavnik tuženika CK koji je po završetku očevida preuzeo divljač, zatim da je graničenje brzine na navedenom dijelu državne ceste 90 km/h te da se na oko 550 metara prije mjesta prometne nezgode u smjeru kretanja vozila nalazi prometni znak opasnosti "divljač na cesti",

- da se tužitelj prije pokretanja predmetnog postupka obratio Hrvatskom lovačkom savezu radi procjene štete na vozilu, koji je visinu štete procijenio u iznosu od 1.520,00 eur, što tužitelju nije bio prihvatljiv iznos naknade štete,

- da se tužitelj prije pokretanja predmetnog postupka obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora od 30. ožujka 2023.,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka gospodarsko-tehničke i prometne struke Zlatka Mlinarića, kao i njegovog kasnijeg očitovanja, proizlazi da je srneća divljač izašla iz lovišta broj VII/117 – Selište Babinčići s lijeve strane (sjeverne) kolnika DC-28, te preko sjevernog putnog jarka, sjeverne bankine i asfaltnog kolnika dospjela na južnu polovinu kolnika i prometnu traku namijenjenu kretanju vozila iz tužiteljevog smjera (od Bjelovara prema V. Grđevcu) , a da se nalet na srneću divljač dogodio na južnoj polovini kolnika koja pripada lovištu VII/116 Jasenova,

- da je do prometne nezgode došlo u noćnim uvjetima vožnje tako da je srneća divljač prelazila kolnik DC-28 iz smjera sjevera u smjeru juga, a tužitelj se svojim automobilom kretao iz smjera Bjelovara u smjeru Garešnice vozeći desnom prometnom trakom, te je nakon naleta srneća divljač odbačena prema naprijed na udaljenost od 42,00 metra,

- da se tužitelj neposredno prije nastanka prometne nezgode i u trenutku naleta na divljač kretao brzinom od oko 77,76 km/h , dakle sukladno prometnim pravilima na državnoj cesti izvan naselja gdje je brzina ograničena na 90 km/h, a da je realno za pretpostaviti da se divljač kritične zgode mogla kretati brzinom od oko 23 km/h, stoga se prema mišljenju sudskog vještaka u vremenu kraćem od 1 sekunde, odnosno u vremenu od 0,79 sekundi, koliko je tužitelj kao vozač osobnog automobila imao na raspolaganju za izbjegavanje naleta na davač, taj nalet nije mogao izbjeći, odnosno da je tužitelj prometnu nezgodu mogao izbjeći tek pod uvjetom da se u trenutku uočavanja divljači kretao brzinom koja je jednaka ili manja od 33,7 km/h,

- da iz ugovora o zakupu prava lova u zajedničkom otvorenom lovištu broj VII/117 "Selište – Babinčić", zaključenog 9. svibnja 2016. između Bjelovarsko – bilogorske županije i tuženika, proizlazi da je tuženik primio u zakup navedeno lovište na vrijeme od 10 godina,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj kritične zgode pretrpio imovinsku štetu na svom automobilu u iznosu od 3.637,85 eur.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, uzimajući u obzir da je srneća divljač izašla iz lovišta VII/117 Selište Babinčići s lijeve strane kolnika DC-28, te preko sjevernog putnog jarka, sjeverne bankine i asfaltnog kolnika dospjela na južnu polovinu kolnika i prometnu traku namijenjenu kretanju vozila iz tužiteljevog smjera , a da je tužitelj vozio svoj automobil dozvoljenom i prilagođenom brzinom, pri čemu tuženik nije dokazao da bi tužitelj bio isključivo odgovoran za štetni događaj, niti je dokazao da postoji bilo kakva odgovornost vozača, odnosno tužitelja, zaključak je suda prvog stupnja da tuženik nije dokazao da je tužitelj kriv za prometnu nezgodu, niti je dokazao da postoje razlozi koji ga oslobađaju obveze od odgovornosti iz članka 1067. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO).

9. Stoga sud prvog stupnja nalazi da je tuženik kao lovoovlaštenik lovišta odgovoran za štetu od divljači po principu objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari, pa primjenom odredbi članka 1045. stavka 3., te članaka 1063. i 1064. ZOO-a, kao i članaka 80.-82. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 99/18., 32/19. i 32/20., dalje - ZL) te uvažavajući dalje visinu štete utvrđene procjeniteljskim dijelom nalaza i mišljenja prometnog vještaka, usvaja tužbeni zahtjev i obvezuje tuženika na isplatu iznosa od 3.637,85 eur na ime naknade imovinske štete.

10. Na dosuđeni iznos imovinske štete tužitelju je priznata zakonska zatezna kamata sa tijekom od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 30. ožujka 2023. do isplate pozivom na odredbu članka 1086. ZOO-a, dok je odluka o troškovima postupka donesena na temelju članka 154. stavka 1. ZPP -a u vezi sa člankom 155. ZPP-a i relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. – dalje: Tarifa).

11. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se istu ne bi moglo ispitati.

12. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora, radi čega nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno, osim u pogledu tijeka zateznih kamata na dosuđeni iznos imovinske štete.

13. Tuženik u žalbi ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući da nema mjesta primjeni općeg propisa iz ZOO-a budući da je ista isključena ZL-om, točnije njegovom odredbom članka 80. stavka 6. kojom je propisana odgovornost vozača ukoliko je vozilom upravljao protivno propisima o sigurnosti prometa na cestama, te lovoovlaštenika ukoliko je do štete došlo uslijed provođenja lova. Konkretne prilike nisu provođene nikakve lovne aktivnosti, posljedično čemu, prema žalbenim navodima tuženika, nema niti odgovornosti tuženika za nastalu štetu.

14. Kada bi u primjenu i došao opći propis, tuženik smatra kako se ovdje ne primjenjuju pravila o objektivnoj odgovornosti jer divljač nije opasna stvar, a niti je tuženik njezin vlasnik, već je to RH budući da divljač predstavlja dobro od interesa za državu. Podredno u ovoj situaciji u kojoj dolazi do sraza dvaju opasnih stvari (vozilo i divljač) smatra da se primjenjuju pravila o subjektivnoj odgovornosti ili slučaju koji pada na teret tužitelju kao osobi kojeg je slučaj pogodio. Tužitelj nije dokazao da bi se šteta dogodila namjerno ili krajnjom nepažnjom tuženika, niti je dokazao ikakav propust tuženika čime je po njegovu mišljenju izostalo utvrđenje uzročne veze. Također, ustraje na prigovoru postojanja doprinosa tužitelja zbog neprilagođenog prometnog ponašanja uvjetima na cesti, te na prigovoru isključive odgovornosti treće osobe (pravne osobe ovlaštene za upravljanje cestom) s obzirom je dopuštena brzina kretanja vozila od 90 km/h previsoka za područje lovišta.

15. Uz navedeno, tuženik smatra kako izračun vještaka ne može biti dokaz visine štete budući da je vozilo popravljeno, a da je ostalo nepoznato kada i gdje je popravljeno te koliki je novčani iznos utrošen na popravak vozila , a ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod određivanja tijeka zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice.

16. U odnosu na iznesene žalbene navode treba reći da odredba članka 80. stavka 6. ZL-a predstavlja lex specialis za situacije kada šteta nastaje uslijed provođenja lova, dok za ostale štete od divljači nije isključena primjena pravila o odgovornosti prema općem propisu iz ZOO-a (članak 76. stavak 2. ZL-a). U konkretnoj situaciji lov se nije provodio, a ponašanje vozača u prometu koje je prethodilo nastanku štete u smislu citirane odredbe članka 80. stavka 6. ZL-a predstavljaju utvrđenja koja odgovaraju primjeni odredbe članka 1067. ZOO-a (doprinos oštećenika). Stoga je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da tuženik odgovara po principu uzročnosti koji je ustanovljen u općem propisu.

17. Dalje, iako tuženik ispravno u žalbi primjećuje da nije vlasnikom stvari, navedeno nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude budući da nema dvojbe da je RH kao vlasnik stvari istu povjerila tuženiku da se njome služi kao zakupniku lovišta, pa se tuženikova odgovornost temelji na odredbi članka 1066. stavak 1. ZOO-a. Tuženik kao lovoovlaštenik u smislu odredbe članka 1. stavka 2. ZL-a gospodari lovištem što uključuje prava i obveze kao što su uzgoj, zaštita, lov, korištenje divljači i njezinih dijelova, dok je prema odredbama članka 76. i 77. istog zakona dužan poduzimati mjere radi sprječavanja štete od divljači, a jedna od njih je i ograđivanje zemljišta. Divljač u pokretu koja se nekontrolirano kreće bez daljnjeg predstavlja opasnu stvar u smislu odredbe članka 1045. stavka 3. ZOO-a, a da bi se imalac stvari ili osoba kojoj je stvar povjerena na čuvanje oslobodila odgovornosti mora dokazati postojanje pretpostavki iz odredbe članka 1067. ZOO-a.

18. Dakle, tuženikova je odgovornost objektivne naravi, a činjenica što su u nezgodi sudjelovale dvije opasne stvari (vozilo u pokretu i divljač u pokretu) ne dovodi do primjene pravila o subjektivnoj odgovornosti ili odgovornosti za slučaj kako se to u žalbi neutemeljeno tvrdi. U nastaloj je konkurenciji potrebno utvrditi od koje od njih potječe uzrok štete u smislu odredbe članka 1063. ZOO-a, a u ovom je slučaju pravilno utvrđeno kako je štetu uzrokovao nalet divljači kojeg tužitelj nije mogao izbjeći unatoč tome što se ponašao sukladno prometnim pravilima. Stoga je tuženik kao osoba kojoj je stvar predana na čuvanje odgovorna za nastanak štete uz primjenu predmnijeve uzročnosti iz odredbe članka 1063. ZOO-a pa utoliko tuženik bez osnove u žalbi tvrdi da tužitelj nije dokazao uzročnoposljedičnu vezu. Naime, tuženik je bio taj na kojem je bio teret dokaza da nalet divljači nije u uzročnoj vezi sa štetom.

19. Tuženik nije dokazao da bi šteta nastala radnjom oštećenika (tužitelja) ili radnjom treće osobe (pravne osobe koja gospodari prometnicom ). Naime, utvrđeno je da se tužitelj vozilom kretao u okviru dopuštene brzine i sukladno uvjetima na prometnici, te objektivno nije mogao izbjeći iznenadni nalet divljači. Nadalje, utvrđeno je da je pravna osoba na prometnici postavila znak upozorenja, a je li ograničenje brzine umjesto do 90 km/h trebalo biti na nižoj granici, odnosno da su u koliziji postavljanje znaka opasnosti uz istovremeno ograničenje brzine na visokih 90 km/h, tvrdnja je koju je tuženik trebao dokazati kada je doveo u pitanje opravdanost navedenog ograničenja, a što nije uspio, niti je na te okolnosti predložio dokaze. Konačno, ukoliko bi nastanku štete i doprinijela pravna osoba koja gospodari prometnicom kako to tvrdi tuženik, onda se prema stavku 3. citiranog članka 1067. ZOO-a odgovornost vlasnika odnosno treće osobe kojoj je stvar predana u posjed ustanovljuje kao solidarna. Prema odredbi članka 43. stavka 1. ZOO-a svaki dužnik solidarne obveze odgovara za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati ispunjenje od koga hoće, pa je utoliko tuženik u obvezi namiriti cjelokupan iznos štete.

20. Stoga je pravilna ocjena suda prvog stupnja o izostanku doprinosa iz odredbe članka 1067. ZOO-a odnosno o postojanju isključive odgovornosti tuženika za štetu čime je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen. Pritom neutemeljeno tuženik u žalbi prigovara utvrđenoj dinamici nastanka prometne nezgode navodeći da se divljač kretala s desne strane na lijevu gledajući u smjeru kretanja vozila što da jasno pokazuje položaj srne čije je tijelo/glava nakon prometne nezgode bila okrenuta prema lijevoj strani, a ne prema desnoj strani kolnika što da bi bio slučaj ukoliko bi srna na cestu dospjela s lijeve strane gledajući u smjeru kretanja vozila. Navedeni prigovori tuženika otklonjeni su u očitovanju stalnog sudskog vještaka od 31. srpnja 2024., a napominje se da je vještačenjem utvrđeno da je divljač uslijed udara u osobno vozilo tužitelja odbačena gotovo pravolinijski prema naprijed u smjeru kretanja vozila na udaljenost od 42,00 metra , pri čemu je životno logično da je položaj tijela uginule divljači mogao biti promijenjen pa se isti ne može uzeti kao dokaz iz kojeg je smjera divljač pristupila kolniku, odnosno iz kojeg je lovišta izašla neposredno prije naleta.

21. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužitelju nastala imovinska šteta u iznosu od 3.637,85 eura, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka gospodarsko-tehničke i prometne struke Zlatka Mlinarića od 2. srpnja 2024. te je stoga sud prvog stupnja naložio tuženiku da tužitelju isplati navedeni iznos u skladu s odredbom članka 1090. ZOO-a. Naime, kako je tužitelj nakon prometne nezgode popravio svoje vozilo, ali nema račun za popravak, to je sud prvog stupnja pravilno visinu štete utvrdio na temelju nalaza i mišljenja prometno-tehničkog vještaka Zlatka Mlinarića budući da je visina utvrđena tek provedenim prometnim vještačenjem po cijenama na dan presuđenja.

22. Međutim, pravilno tuženik u žalbi ukazuje da tužitelju ne pripada kamata od 30. ožujka 2023., odnosno od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora. Naime, tužitelju pripada kamata od dana presuđenja u smislu odredbe članka 1086. ZOO (imovinska nenovčana šteta) budući je visina štete određena po cijenama u vrijeme presuđenja i to je trenutak dospijeća obveze.

23. Stoga je žalbu tuženika u odnosu na glavnu tražbinu valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je sporednu tražbinu po osnovi zatezne kamate za razdoblje prije presuđenja kako je to navedeno u točki II. izreke ove presude uvaženjem žalbe tuženika valjalo preinačiti i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP.

24. Prvostupanjska odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. u vezi sa člankom 155. ZPP-a, a što tužitelj određeno niti ne pobija žalbom. Naime, u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud u odnosu na odluku o troškovima postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbi, a tuženik u konkretnom slučaju određeno ne ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

25. S obzirom da je tuženik uspio sa žalbom samo djelomično, i to u pogledu sporednog zahtjeva (tijek zateznih kamata), u vezi čega nisu nastali posebni troškovi, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka i odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci 21. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Nataša Peršić Brleković