REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 15

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-791/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja DM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Rački i kolege iz Zagreba, Pisarnica u Slavonskom Brodu protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 14. travnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tuženika AM, odvjetničkog vježbenika i u odsutnosti punomoćnika tuženika i rasprave održane 21. svibnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 9. Ugovora o kreditu br. 5140030250 - 26000069409/2007., sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 14. lipnja 2007. između tužitelja DM iz [adresa], i Slavonske banke d.d. Osijek kao prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, potvrđen po javnom bilježniku Ruži Medunić iz Slavonskog Broda pod brojem OV-11425/2007 18. lipnja 2007. u dijelu odredbe koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita…U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, isplati ti tužitelju DM iz [adresa], iznos od 1 .401,48 eura (slovima: tisuću četiristo jedan euro i četrdeset osam centi) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2017. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju DM iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.354,64 eura sa zateznim kamatama koje teku od 21. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da su 14. lipnja 2007. tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđenog po javnom bilježniku Ruža Medunić iz [adresa] pod brojem OV- 11425/2007, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 91.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom određen je rok otplate kredita od 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. 29. studenog 2011. stranke su sklopile Aneks br. 1. uz ugovor o kreditu kojim se korisniku kredita odobrava moratorij na otplatu glavnice od 1. studenog 2011. do 1. svibnja 2012., te se kredit po isteku moratorija vraća u mjesečnim anuitetima čiju visinu uvrđuje Banka planom otplate kredita. Drugi Aneks uz ugovor o kreditu sklopljen je 5. travnja 2016., kojim Aneksom je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija predmetnog kredita denomin iranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom članka 9. predmetnog Ugovora ugovorena je naknada u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita na način da je tuženik ovlašten zaračunati naknadu prema Tarifi tuženika na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici tuženika. Tužitelj je iskoristio navedeno pravo te je 30. lipnja 2017. izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita u iznosu od 46.716,08 EUR prilikom čega je tuženiku temeljem tuženikove jednostrane Odluke o naknadama isplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 3% preostalog iznosa glavnice kredita koji se vraća, odnosno u iznosu od 1.401,48 EUR . Tužitelj drži da je takav način određivanja naknade ništetan budući da se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a koja nije određena niti odrediva po čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima niti ju je kao takvu tuženik bio ovlašten naplatiti budući da izvršenom prijevremenom otplatom kredita isti nije pretrpio bilo kakovu štetu. Sporna odredba ugovora suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, pa u konkretnom slučaju treba uvažiti interese obiju strana glede tumačenja predmetne odredbe ugovora jer postoji očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja kao suugovaratelja, što ugrožava postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, budu i da se istom odredbom gubi smisao ugovora o kreditu. Odredbom čl. 1024. ZOO-a jasno propisano pravo korisnika kredita na vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, uz uvjet da o tome obavijesti tuženika kao kreditora, te da u ovome slučaju postoji pravo kreditora samo na naknadu štete ako ju je pretrpio i to samo stvarno pretrpljene štete, a ne izmakle dobiti i nikakva druga prava. Sve navedeno opravdano upućuje na zaključak da se o odredbi članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te se ista ima smatrati nepoštenom jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Gore navedeno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev 112/2018-2 od 09. ožujka 2022.g. te je prihvatio reviziju i preinačio presudu Županijskog suda u Osijeku br. Gž-1990/2017-2 od 12. listopada 2017.g. te je točkom 17., 18., 19. i 20. obrazloženja presude zaključio kako bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita, ali ne i na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo kako se takva naknada, budući da je ugovorna odredba ništava, ne može slobodno ugovarati među strankama. Vrhovni sud također navodi kako tuženik tijekom postupka nije dokazao pravedne i objektivno nastale troškove koje je izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, pa je opravdano zaključiti kako opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju nadoknađivanje izmakle dobiti. Zaključno sud navodi, kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. U svojoj odluci br. U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023.g. i Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu tuženika te je potvrdio je nezakonitost izlaznih naknada za prijevremenu otplatu kredita. Zbog ugovaranja ništetne odredbe u predmetnom Ugovoru, a koja se odnosi na plaćanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, tuženik je od tužitelja 30. lipnja 2017. neosnovano naplatio iznos od 1.401,48 EUR . Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Spornom odredbom se međutim na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu1. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. Odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kreditoru je jedino zabranjeno u tu naknadu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Navedeno je razvidno iz izračuna spomenute kamate, a koja bi bila znatno viša od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, odnosno, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Sve navedeno dakle ukazuje da tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita nastaje šteta i trpi troškove. Tako nasuprot prava korisnika kredita na vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, stoji obveza korisnika kredita na naknadu štete, koja je u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, dopuštajući postojanje karakteristične uzročne veze između prijevremenog vraćanja kredita i nastale štete. U takvim okolnostima, nema osnove za zaključak da bi sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila znatnu neravnotežu korisnika kredita. Štoviše, njome se ponovno uspostavlja ravnoteža među ugovornim stranama, koja je spornom odredbom narušena na štetu tuženika. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača9, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena. Tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. Tuženik predlaže sudu odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom.

3. Tužitelj kada je podnio tužbu tražio je isplatu iznosa od 1.401,48 eura, a u podnesku od 12. kolovoza 2025. tužitelj je naveo da traži isplatu iznosa od 1.425,68 eura. Na ročištu održanom kod ovog suda 14. travnja 2026. tužitelj je naveo da potražuje isplatu iznosa od 1.401,48 eura, dakle tužitelj je ostao kod prvotno postavljenog zahtjeva.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 5140030250-26000069409/2007 od 14. lipnja 2007. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita na iznos od 91.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i daje u čl. 9 Ugovora navedeno " Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke (str. 32 do 41 spisa). Uvidom u Aneks Ugovora o kreditu od 5.travnja 2016. je vidljivo da je isti zaključen između Hypo Alpe-Adria Bank dd Zagreb kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita radi konverzije kredita i da je u čl. 10. navedeno da Ugovorne stranke suglasno utvrđuju da sve odredbe Osnovnog ugovora i eventualnih aneksa uz isti koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog Aneksa ostaju nepromijenjene (str. 43 do 46 spisa). Sud je izvršio i uvid u Aneks br. 1. Ugovora o kreditu od 29. studeni 2011. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između Hypo Alpe- Adria-Bank dd Zagreb dd kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita radi sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (str. 50 do 53 spisa) Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu s prednikom tuženika, kupio je obiteljsku kuću za novac od kredita. Kredit je bio u iznosu od 91.000,00 CHF. Sam je plaćao sve rate kredita, ustezalo mu se s plaće. Kredit je bio u konverziji, kredit je otplaćen. Podigao je kredit u drugoj banci kako bih otplatio kredit kod tuženika. Tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete u kojima bi se obrazlagalo što je valutna klauzula ili promjenjiva kamatna stopa. Kredit je podigao u CHF jer nije bio kreditno sposoban podići isti niti u jednoj drugoj valuti. Kuća koju je kupio je na adresi [adresa]. Što se tiče ugovorne odredbe o naknadi, o istoj nije mogao pregovarati, ona je bila upisana u tipski obrazac ugovora, nije mu nitko ništa objasnio u vezi te naknade niti mu je pojašnjeno na koji način se formulira.

4.2. Vještak Filip Tolić je u nalazu i mišljenju naveo da je vještačenjem utvrđeno uvidom u Pregled prometa za klijenta od 2. lipnja 2023. da je 30. lipnja 2017. došlo do prijevremene otplate predmetnog kredita. Tuženik je obračunao i naplatio tužitelju naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.425,68 EUR-a na dan 30. lipnja 2017.

4.3. U podnesku od 15. studenog 2025. vještak je naveo da ako se kunski iznos naplaćene naknade računa po tečaju konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) onda bi to bio iznos od 1.401,48 eura.

4.4. Taj iznos je učinio nespornim i tužitelj koji je prema istom postavio konačan tužbeni zahtjev i sam tuženik svojim dopisom od 20. lipnja 2025. punomoćnika tužitelja (str. 250 spisa) pa ga je prihvatio i ovaj sud.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su Ugovor o kreditu br. 5140030250-26000069409/2007 od 14. lipnja 2007. zaključili Slavonska banke d.d. Osijek (prednik tuženika) kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita na iznos od 91.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti

- je u čl. 9 Ugovora navedeno "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke"

- je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena tužitelju u iznosu od 1.401,48 eura EUR-a 30. lipnja 2017.

- da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije dana mogućnost raspravljanja o predmetnoj ugovornoj odredbi, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza samog tužitelja kojemu je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv

- je tužitelj potrošač što je utvrđeno iz iskaza tužitelja jer je iznos koji je dobio kreditom iskoristio za kupnju obiteljske kuće,

- tuženik, na kojemu je teret dokaza na okolnosti da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj spornim ugovornim odredbama, na te okolnosti nije predložio niti jedan dokaz (npr. iskaz svjedoka koji je bio djelatnik banke u vrijeme sklapanja Ugovora i koji je osobno pregovarao sa tuženikom)

7. Tijekom postupka bio sporan osnov i visina postavljenog zahtjeva.

8. Tijekom postupka je bio sporan osnov postavljenog zahtjeva, odnosno da li je ništetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu br. 5140030250-26000069409/2007., sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 14. lipnja 2007. između tužitelja DM iz [adresa], i Slavonske banke d.d. Osijek kao prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, potvrđen po javnom bilježniku Ruži Medunić iz [adresa] pod brojem OV-11425/2007 18. lipnja 2007. u dijelu odredbe koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita…U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“ jer tužitelj smatra da jesu, a tuženik se tome protivi.

9. Na temelju čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05.; dalje – ZOO/05) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, a na temelju čl. 4. ZOO/05 u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. U čl. 7. ZOO/05 je navedeno da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, a na temelju čl. 8. stavak 1. ZOO/5 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Na temelju čl. 322.st.1. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

10. Iz iskaza tužitelja, sud je u utvrdio i da se radi o odredbi u svezi prijevremene otplate kredita koja je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika o kreditu i da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj (čl. 295. ZOO). Prednik tuženika prilikom zaključenja ugovora nije pojasnio tužitelju razloge ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita niti na što se točno odnosi ta naknada, i na temelju čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03 po ocjeni ovog suda ništetna je odredba čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita…U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“ jer je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, s obzirom da je prednik tuženika ugovorio prijevremenu otplatu kredita uz uvjete prema kojima je tužitelj dužan platiti troškove koji nisu odraz stvarnih troškova nastalih predniku tuženika vezano za prijevremenu otplatu kredita,

11. Nesporno je da je to ugovor koji je prethodno pripremio prednik tuženika te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata se nije moglo pojedinačno pregovarati i u svezi navedenog po ocjeni ovog suda tužitelj nesporno ima pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1.401,48 EUR-a je nesporno uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Tuženik je istakao i prigovor zastare koji nije osnovan. Prema pravnom shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, zastara teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da nije nastupila zastara za potraživanje tužitelja na temelju čl. 216. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO).

13. U svezi navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja jer je isti po ocjeni ovog suda nesporno osnovan i tužitelju je dosuđen traženi iznos naplaćene naknade na ime prijevremene otplate kredita u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, a i dopisa tuženika od 20.lipnja 2025. da je tuženik je obračunao i naplatio tužitelju naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.401,48 eura EUR-a dana 30. lipnja 2017. i time je otklonjen prigovor tuženika na visinu postavljenog zahtjeva.

14. Zatezna kamatama teče od prvog slijedećeg dana od dana naplate naknade, prema postavljenom zahtjevu tužitelja od 1. srpnja 2017. na temelju čl. 1115. ZOO.

15. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a) tuženik je u obvezi naknaditi troškove postupka tužitelju jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.

15.1. Tužitelju je priznat trošak pristojbe na tužbu koji je plaćen u iznosu od 26,55 eura, pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; NN 138/23, 107/2025; dalje – OT), trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, trošak zastupanja na ročištu održanom 10. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 29. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1.OT), trošak zastupanja na ročištu 8. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT) trošak zastupanja na ročištu održanom 14. travnja 2026.u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT),trošak zastupanja na ročištu održanom 21. svibnja 2026. za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, trošak sastava podnesak od 24. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak sastava podneska od 12. kolovoza 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), pripadajući porez u iznosi 375,00 eura, što ukupno iznosi 2.354,64 eura, kako je to i navedeno u izreci presude.

16. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 21. svibnja 2026. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a.

17. Tuženik je bio predložio da se provede financijsko vještačenje na okolnosti nastanka štete tuženiku uslijed prijevremene otplate kredita, a sud je odbio taj dokazni prijedlog jer isti nije osnovan, budući da nije tuženik dokazao da je prilikom sklapana Ugovora o kreditu upozorio tužitelja na navedeno. Sud nije prihvatio izjavu ovjerenu svjedoka GM i ŠM jer nema dokaza da su isti osobno pregovarali sa tužiteljem u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu.

Slavonski Brod, 21. svibnja 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.