REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, Slavonski Brod

Poslovni broj: P-101/2025-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 14. travnja 2026., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Davora Mirkovića, odvjetnika u Slavonskom Brodu i zamjenice punomoćnika tuženika GK, odvjetničke vježbenice, nakon javne objave presude 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 918-50- 4375674 od 29. veljače 2008. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank [adresa] d.d., [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora i tužitelja OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade 3,30% od iznosa kredita , jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 448,26 eura (četiri stotine četrdeset osam eura dvadeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje u razdoblju od 7. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. teku u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29.prosinca 2023. godine po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1. srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 826,54 eura (osam stotina dvadeset šest eura pedeset četiri centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude 20. svibnja 2026. pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operac ije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 725,00 eura (sedam stotina dvadeset pet eura) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 26. veljače 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnome navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom dana 29. veljače 2008. Ugovor o kreditu broj 918 - 50-4735674 koji je solemniziran (potvrđen) po javnom bilježniku Nadi Kemec dana 4. ožujka 2008. pod brojem OV-3080/2008, a kojim Ugovorom se tuženik kao Kreditor obvezao staviti na raspolaganje tužitelju kao Korisniku kredita iznos od 22.224,95 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

1.2. Odredbom članka 3. Ugovora tužitelj se obvezao platiti tuženiku naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratnu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Na dan isplate kredita tuženik je tužitelju isplatio iznos od 22.229,95 CHF po srednjem tečaju kreditora umanjen za troškove upisnika i tzv. ulaznu naknadu od 3,30% u iznosu od 733,42 CHF po srednjem tečaju kreditora koja je iznosila 3.377,40 kuna. Isplaćeno mu je ukupno 21.415,53 CHF po srednjem tečaju kreditora što je iznosilo 98.619,35 kuna. Naplaćeni su mu troškovi upisnika u iznosu od 76,00 CHF po srednjem tečaju kreditora koji su iznosili 350,00 kuna i tzv. ulazna naknada u iznosu od 733,42 CHF po srednjem tečaju kreditora koja je iznosila 3.377,40 kuna.

1.3. Tužitelj navodi da s tuženikom nije imao prilike niti je pregovarao o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na ništetnu odredbu ugovora jer mu je ponuđen na potpis ugovor koji je tuženik unaprijed sastavio na tzv. tipskom obrascu. Nadalje, da odredba članka 3. Ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim bankarskim uslugama, a kada se uzme u obzir da je tuženiku iznos odobrenog kredita umanjen za tzv. ulaznu naknadu ne može se očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu da je mogao o njoj pregovarati.

1.4. Tužitelj navodi da se prema odredbi članka 81. st.2. ZZP-a/2003 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (čl. 81. st. 4. ZZP a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (čl. 87. st. 1. ZZP- a/2003). Tužitelj smatra da zbog naprijed opisanog postoji znatna neravnoteža u odnosima tužitelja i tuženika jer je tužitelju, zbog postojanja ništetne odredbe o obvezi plaćanja 3,30% jednokratno, kao stranci odnosno potrošač u predmetnom ugovoru nametnuta dodatna obveza koja nije predviđena niti jednom pozitivnom zakonskom odredbom.

1.5. Nadalje, da odredbe članka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije predviđena niti Zakonom o bankama, odnosno Zakonom o kreditnim institucijama.

1.6. Tužitelj navodi da je Europski sud u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 rješavajući prethodno postavljena pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

1.7. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže sudu utvrditi ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu te da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 733,42 CHF u protuvrijednosti eura što iznosi 448,26 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja 6. ožujka 2008. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tuženik i tužitelj 29. veljače 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 918-50-4735674 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 22.224,95 CHF u protuvrijednosti kuna, uz redovnu kamatnu stopu o 6,75% godišnje, promjenjivu.

2.1. Tuženik navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i koji regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.3. U odnosu na odredbu članka 3. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu kredita navodi da je predmetna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Nadalje da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba ugovora već da je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije ugovora. Tuženik ističe da nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno plaćene naknade te da je prije zaključenja ugovora objasnio tužitelju svaku odredbu ugovora.

2.4. Ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja pozivajući se na odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određene neki drugi rok zastare. Tuženik navodi da je tražbina tužitelja zastarjela jer je podnio tužbu 26. veljače 2025.

2.5. Navodi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom da kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.). S obzirom da je tužitelj nakon što mu je objašnjena svaka odredba ugovora o kreditu isti potpisao, smatra da je razvidno da je tuženik u cijelosti postupio u sladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.6. Osporava visinu tužbenog zahtjeva i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj: i njemu priložene isprave, otplatnu tablicu i plan te provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/2023., 146/2025., dalje: ZPP) sud je izvršio uvid i pročitao je Ugovor o kreditu broj: 918-50-4735674 od 29. veljače 2008. (str. 4-8 spisa), otplatni plan (str. 9-12 spisa), izračun kamatne stope (str.14), otplatna tablica (str. 15-18), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Andriji Ilakovcu iz Slavonskog Broda (str. 58 -59), a vještak je svoj nalaz i mišljenje usmeno izložio na ročištu za glavnu raspravu održanom 14. travnja 2026. te je saslušan tužitelj OK kao stranka u svrhu dokazivanja (str. 44-46).

4.1. Daljnje dokaze sud nije provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke. Punomoćnici parničnih stranaka su na ročištu za glavnu raspravu održanom 1. travnja 2025. naveli da nemaju drugih dokaznih prijedloga te su predložili zaključiti glavnu raspravu.

4.2. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 918-50-4735674 sklopljenog 29. veljače 2008. između tužitelja i tuženika, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade u visini od 3,30% od iznosa kredit, a što iznosi 733,42 CHF/448,26 eura te zahtjev za isplatu navedenog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija te da nije sporno da su parnične stranke dana 29. veljače 2008 sklopile Ugovor o kreditu broj: 918-50-4735674 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 22.224,95 CHF na otplatni rok od 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu 6,75% godišnje promjenjivu.

6.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku tzv. "ulaznu naknadu", zatim da je naknada tužitelju naplaćena u iznosu od 733,42 CHF što iznosi 448,26 eura. Sve navedene činjenice nedvojbeno proizlaze i iz materijalnih dokaza priloženih u spisu.

6.2. Nije sporno niti da je tužitelj predmetnu naknadu tuženiku platio, ali je tuženik sporio visinu tužbenog zahtjeva.

6.3. Iz članka 6. Ugovora je vidljivo da se radi o namjenskom kreditu, odnosno kreditu čija je namjena kupnja novog vozila marke Opel, što znači da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužitelj ima svojstvo potrošača. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru.

7. Sporna je osnovanost deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva, visina kondemnatornog zahtjeva te pitanje zastare utuženog potraživanja.

7.1. Između parničnih stranaka bila je sporna i vrijednost predmeta spora (dalje: vps). Tužitelj je predložio sudu u podnesku od 30. rujna 2025. i na pripremnom ročištu utvrditi vps u iznosu 1.775,48 eura. Tuženik je na pripremnom ročištu prigovorio ovako naznačenoj vps smatrajući da je tužitelj vps suviše visoko naznačio te je predložio sudu utvrditi vps sukladno iznosu kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu 448,26 eura.

7.2. (Raspravnim) Rješenjem od 20. studenog 2025. sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 448,26 eura u skladu sa odredbom članka 40. stavka 3. ZPP jer deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi isključivo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu pa se ne uzima u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

7.3. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 448,26 eura (jednako i VSRH Revr 475/08-2 od 27.10.2008., VSRH Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., VSRH Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008., Županijski sud u Varaždinu, Gž - 286/2024-2 od 15. svibnja 2024., Županijski sud Zagrebu, Gž-4623/2023-2 od 16. travnja 2024.).

8. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

8.2. Navedeno pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su -IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

8.3. Jednako tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je u Auto-kući DANKIĆ u Slavonskom Brodu sklopio ugovor za kupovinu novog automobila te da nije znao da će mu biti naplaćena bilo kakva naknada niti ga je itko na to upozorio prilikom sklapanja ugovora. Nije mu dana mogućnost pregovaranja o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu. Ugovor je unaprijed pripremljen i dan mu je na potpis. Iskaz tužitelja sud je ocijenio iskrenim, isti je jasan bez proturječnosti i nejasnoća.

9.1. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 3. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 96. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (18. lipnja 2008.), koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.2. Tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelju pojašnjena sporna odredba Ugovora međutim, iz iskaza tuženika proizlazi da je Ugovor sklopio u Auto-kući Dankić, a ne u poslovnici tuženika te da mu je dan na potpis unaprijed pripremljeni Ugovor na čije odredbe nije mogao utjecati niti o istima pregovarati .

9.3. Slijedom svega naprijed navedenoga, proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.4. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe valja istaknuti da je ista lako uočljiva jer ju se može iščitati iz predmetne ugovorne odredbe te da je istu moguće okarakterizirati i kao jasnu u smislu da nameće korisniku kredita podmirenje naknade, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

10. Tužitelju prilikom zaključenja kreditnog ugovora nije na razumljivo obrazloženi način objašnjena takva pravna situacija niti su mu bili poznati svi parametri koje je banka cijenila prilikom eventualne realizacije takve naknade.

10.1. Takav slijed je svakako utjecao na njegovu ekonomsku situaciju s obzirom da nije mogao u trenutku zaključenja ugovora imati saznanja koliko će ista iznositi, odnosno što de facto time podmiruje banci.

10.2. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa konkretnom obvezom prema banci kada govorimo o plaćanju navedene naknade.

11. S obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu osporavao visinu naplaćene naknade, visina naplaćene naknade utvrđena je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

11.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Andrije Ilakovca proizlazi da su tužitelj i tuženik dana 29. veljače 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 918- 50-4735674 za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti 22.224,95 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita te da je člankom 3. Ugovora o kreditu određena naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, a što iznosi 733,42 CHF. Nadalje, da je kredit je isplaćen 6. ožujka 2008. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za 1 CHF=4,60504 kuna kada je naplaćena i naknada za obradu kredita .

11.2. Vještak utvrđuje da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu 733,42 CHF što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 3.377,44 kuna, odnosno 448,26 eura (733,42x4,60504=3.377,44 kn/fiksni tečaj konverzije za 1 EUR=448,26 EUR ). Pri izračunu je korišten fiksni tečaj konverzije za 1 EUR=7,53450 HRK.

12. Ocjenom navedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da nije znao da će mu biti naplaćena bilo kakva naknada niti ga je itko na to upozorio prilikom sklapanja ugovora, da mu nije dana mogućnost pregovaranja o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu te da je Ugovor bio unaprijed pripremljen i dan mu je na potpis u Auto-kući Dankić u Slavonskom Brodu) sa sadržajem članka 3. Ugovora o kreditu prema kojem se tužitelj obvezuje platiti naknadu tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tužen ika nije bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjer iti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

13. Prema mišljenju ovoga suda sporna odredba članka 3 Ugovora o kreditu ništetna je u smislu odredbi članka 96. i članka 102. stavka 1. ZZP i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

13.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.1. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. "ulaznoj naknadi" odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

14.2. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.3. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

14.4. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100 ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.5. Kako se o odredbi o plaćanju tzv. "ulazne naknade" odnosno naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

14.6. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 5. ožujka 2004. jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO.

15. Prema odredbi članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05.) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

15.2. Kako je odredba o naknadi za obradu kredita iz članka 3. Ugovora nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

15.3. Stopa zatezne kamate je za razdoblje od 7. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. propisana odredbom 29. stavka 2. ZOO i obračunava se po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snaz i na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

15.4. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 448,26 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

16.1. Obje parnične stranke su postavile zahtjev za naknadu troškova postupka (str.75/76).

16.2. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu na kojemu je zaključena glavna rasprava popisao trošak u ukupnom iznosu od 826,54 eura.

16.3. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP -a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 50 bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 8. srpnja 2025. i 5. ožujka 2026. u iznosu 100,00 eura za svaki podnesak (Tbr.8.1. Tarife, 50 bodova), za zastupanje po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu 20. studenog 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr.9.1 Tarife), za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu 14. travnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 1. Tarife) te pristup ročištu za objavu presude 20. svibnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife) što ukupno iznosi 550,00 eura.

16.4. Navedenom iznosu od 550,00 eura treba dodati trošak plaćenog vještačenja u iznosu 250,00 eura, zatraženi trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 13,27 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 13,27 eura pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 826,54 eura.

16.5. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP tužitelju je dosuđena zatražena zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja presude 20. svibnja 2026. do isplate.

17. Tuženik također zastupan po punomoćniku, odvjetniku, popisao je trošak postupka u iznosu od 725,00 eura. S obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti i sa osnovom i sa visinom tužbenog zahtjeva to je tuženiku primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP u točki III. izreke presude naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 826,54 eura, dok je zahtjev tuženika kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, sud ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u točki IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 20. svibnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelju po punomoćniku Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u Slavonskom Brodu,

2. Tuženiku po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb.