REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Trg kralja Tomislava 6

Poslovni broj: P-916/2019-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, po sutkinji tog suda, Tanji Marušić, kao sucu pojedincu u parničnoj stvari tužitelja TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici u Osijeku protiv tužene OTP Banke Hrvatska d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupane po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi isplate, nakon održane glavne rasprave 8 travnja 2026., održane u nazočnosti tužitelja TF osobno uz zamjenika punomoćnice tužitelja, odvjetnika Nemanje Nožinića, mag.iur, iz Odvjetničkog društva Nožinić, Tomljanović & Maričević d.o.o., Nova Gradiška i zamjenice punomoćnika tužene, odvjetnice Sandre Đurin u Novoj Gradiški te vještaka Borisa Belunjaka te nakon objave presude 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 11. točka 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 87501/05, od 5.rujna 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Stanke Jelinić iz Nove Gradiške pod brojem: OU-355/2005-1, 5.rujna 2005. godine, koji glasi: "a utvrđuje se Odlukom Kreditora."

II

Nalaže se tuženoj OTP Banci Hrvatska d.d. OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, tužitelju TF, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplaćenih iznosa kamata isplatiti iznos od 375,87 eura (tristotinesedamdesetpet eura i osamdesetsedam centi), uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 72/02 i 153/04) koja je iznosila 15% godišnje do 31.prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 0,93 eura od 12. ožujka 2007. pa do isplate

- na iznos od 0,92 eura od 10. travnja 2007. pa do isplate

- na iznos od 0,91 euro od 10. svibnja 2007. pa do isplate

- na iznos od 0,91 euro od 11. lipnja 2007. pa do isplate

- na iznos od 0,90 eura od 10. srpnja 2007. pa do isplate

- na iznos od 0,91 euro od 10. kolovoza 2007. pa do isplate

- na iznos od 0,91 euro od 10. rujna 2007. pa do isplate

- na iznos od 0,90 eura od 10. listopada 2007. pa do isplate

- na iznos od 0,91 euro od 12. studenog 2007. pa do isplate

- na iznos od 0,90 eura od 10. prosinca 2007. pa do isplate

- na iznos od 0,92 eura od 10. siječnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,93 eura od 11. veljače 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,95 eura od 10. ožujka 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,93 eura od 10. travnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,92 eura od 12. svibnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,92 eura od 10. lipnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,92 eura od 10. srpnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,91 euro od 11. kolovoza 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,91 euro od 10. rujna 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,94 eura od 10. listopada 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,96 eura od 10. studenog 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,96 eura od 10. prosinca 2008. pa do isplate

- na iznos od 1,00 euro od 12. siječnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,78 eura od 10. veljače 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,86 eura od 10. ožujka 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,72 eura od 10. travnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,69 eura od 11. svibnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,68 eura od 10. lipanj 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,71 eura od 10. srpnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,65 eura od 10. kolovoz 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,68 eura od 10. rujna 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,63 eura od 12. listopada 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,67 eura od 10. studenog 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,65 eura od 10. prosinca 2009. pa do isplate

- na iznos od 7,02 eura od 10. siječnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 7,13 eura od 10. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 7,11 eura od 10. ožujka 2010. pa do isplate

- na iznos od 7,20 eura od 12. travnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 7,34 eura od 10. svibnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 7,47 eura od 10. lipnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 7,71 eura od 12. srpnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 7,47 eura od 10. kolovoza 2010. pa do isplate

- na iznos od 8.07 eura od 10. rujna 2010. pa do isplate

- na iznos od 7,76 eura od 11. listopada 2010. pa do isplate

- na iznos od 7,82 eura od 10. studenog 2010. pa do isplate

- na iznos od 8,08 eura od 10. prosinca 2010. pa do isplate

- na iznos od 8,42 eura od 10. siječnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 6,67 eura od 10. veljače 2011. pa do isplate

- na iznos od 6,77 eura od 10. ožujka 2011. pa do isplate

- na iznos od 6,63 eura od 11. travnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 6,95 eura od 10. svibnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 7,17 eura od 10. lipnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 7,27 eura od 11. srpnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 8,37 eura od 10. kolovoza 2011. pa do isplate

- na iznos od 7,33 eura od 12. rujna 2011. pa do isplate

- na iznos od 7,17 eura od 10. listopada 2011. pa do isplate

- na iznos od 7,21 eura od 10. studenog 2011. pa do isplate

- na iznos od 7,19 eura od 12. prosinca 2011. pa do isplate

- na iznos od 7,33 eura od 10. siječnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 7,43 eura od 10. veljače 2012. pa do isplate

- na iznos od 7,46 eura od 10. ožujka 2012. pa do isplate

- na iznos od 7,39 eura od 10. travnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 7,42 eura od 10. svibnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 7,46 eura od 11. lipnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 7,40 eura od 10. srpnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 7,40 eura od 10. kolovoza 2012. pa do isplate

- na iznos od 7,29 eura od 10. rujna 2012. pa do isplate

- na iznos od 7,33 eura od 10. listopada 2012. pa do isplate

- na iznos od 7,41 eura od 12. studenog 2012. pa do isplate

- na iznos od 7,38 eura od 10. prosinca 2012. pa do isplate

- na iznos od 7,42 eura od 10. siječnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 7,32 eura od 11. veljače 2013. pa do isplate

- na iznos od 7,28 eura od 11. ožujka 2013. pa do isplate

- na iznos od 7,39 eura od 10. travnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 7,28 eura od 10. svibnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 7,22 eura od 10. lipnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 3,94 eura od 24. lipnja 2013. pa do isplate

III Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točka 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 87501/05, od 5. rujna 2005., ovjerenog kod javnog bilježnika Stanke Jelinić iz Nove Gradiške pod brojem: OU-355/2005-1, 5. rujna 2005., koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti od CHF 17.000,00 (sedamnaesttisuća švicarskih franaka)".

IV Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točka 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 87501/05, od 5. rujna 2005., ovjerenog kod javnog bilježnika Stanke Jelinić iz Nove Gradiške pod brojem: OU-355/2005-1, 5. rujna.2005., koji glasi: “po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.”

V Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točka 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 87501/05, od 5. rujna 2005., ovjerenog kod javnog bilježnika Stanke Jelinić iz Nove Gradiške pod brojem: OU-355/2005-1, 5. rujna 2005., koji glasi: ”izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno.”

VI Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 10. a. točka 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 87501/05, od 5. rujna 2005., ovjerenog kod javnog bilježnika Stanke Jelinić iz Nove Gradiške pod brojem: OU-355/2005-1, 5. rujna 2005., koji glasi: “u iznosu od 180,77 CHF (stotinuosamdeset švicarskih franaka- sedamdesetisedam centi) i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 180,47 CHF (stotinuosamdeset švicarskih franka četrdesetisedam centi)”.

VII Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 10. d. točka 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 87501/05, od 5. rujna 2005., ovjerenog kod javnog bilježnika Stanke Jelinić iz Nove Gradiške pod brojem: OU-355/2005-1, 5. rujna 2005., koji glasi: “u CHF-valuti Ugovora”, te “u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća”.

VIII Nalaže se tuženoj OTP Banka Hrvatska d.d. OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61,tužitelju TF, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, isplatiti iznos od 1.989,46 eura (jednu tisuću devetstotinaosamdesetdevet eura i četrdesetšest centi), uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 72/02 i 153/04) koja je iznosila 15% godišnje do 31.prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 0.04 eura od 10. prosinca 2005. pa do isplate

- na iznos od 2,52 eura od 12. siječnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 4,66 eura od 10. veljače 2009. pa do isplate

- na iznos od 7,29 eura od 10. ožujka 2009. pa do isplate

- na iznos od 2,67 eura od 10. travnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 1,85 eura od 11. svibnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 1,39 eura od 10. lipnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 2,32 eura od 10. srpnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 0,46 eura od 10. kolovoza 2009. pa do isplate

- na iznos od 1,30 eura od 10. rujna 2009. pa do isplate

- na iznos od 1,14 eura od 10. studenog 2009. pa do isplate

- na iznos od 0,40 eura od 10. prosinca 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,40 eura od 10. siječnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 5,37 eura od 10. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 4,95 eura od 10. ožujka 2010. pa do isplate

- na iznos od 6,63 eura od 12. travnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 9,04 eura od 10. svibnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 11,19 eura od 10. lipnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 15,30 eura od 12. srpnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 11,28 eura od 10. kolovoza 2010. pa do isplate

- na iznos od 21,50 eura od 10. rujna 2010. pa do isplate

- na iznos od 16,14 eura od 11. listopada 2010. pa do isplate

- na iznos od 17,18 eura od 10. studenog 2010. pa do isplate

- na iznos od 21.63 eura od 10. prosinca 2010. pa do isplate

- na iznos od 27,51 euro od 10. siječnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 20,88 eura od 10. veljače 2011. pa do isplate

- na iznos od 22,94 eura od 10. ožujka 2011. pa do isplate

- na iznos od 20,03 eura od 11. travnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 26,61 euro od 10. svibnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 31,12 eura od 10. lipnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 33,17 eura od 11. srpnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 55,89 eura od 10. kolovoza 2011. pa do isplate

- na iznos od 34,34 eura od 12. rujna 2011. pa do isplate

- na iznos od 31,12 eura od 10. listopada 2011. pa do isplate

- na iznos od 31,91 euro od 10. studeni 2011. pa do isplate

- na iznos od 31,62 eura od 12. prosinca 2011. pa do isplate

- na iznos od 34,43 eura od 10. siječnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 36,39 eura od 10. veljače 2012. pa do isplate

- na iznos od 36,99 eura od 10. ožujka 2012. pa do isplate

- na iznos od 35,57 eura od 10. travnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 36,33 eura od 10. svibnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 37,11 eura od 11. lipnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 35,94 eura od 10. srpnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 35,83 eura od 10. kolovoza 2012. pa do isplate

- na iznos od 33,61 eura od 10. rujna 2012. pa do isplate

- na iznos od 34,37 eura od 10. listopada 2012. pa do isplate

- na iznos od 36,01 euro od 12. studenog 2012. pa do isplate

- na iznos od 35,49 eura od 10. prosinca 2012. pa do isplate

- na iznos od 36,25 eura od 10. siječnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 34,10 eura od 11. veljače 2013. pa do isplate

- na iznos od 33,27 eura od 11. ožujka 2013. pa do isplate

- na iznos od 35,64 eura od 10. travnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 33,32 eura od 10. svibnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 32,10 eura od 10. lipnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 819,92 eura od 24. lipnja 2013. pa do isplate,

a sve u roku od 15 dana.

IX Nalaže se tuženoj OTP Banci Hrvatska d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, tužitelju TF OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.968,38 eura (jednutisuću devetstotinašesdesetosam eura i tridesetosam centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je je podnio kod ovoga suda tužbu 11. lipnja 2019. s istaknutim tužbenim zahtjevom kojim traži da mu sud pruži pravnu zaštitu u ovom parničnom predmetu, navodeći da je u svojstvu korisnika kredita s HVB Splitskom bankom d.d. Split 5. rujna 2005., sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 87501/05, kojim se Ugovorom banka, kao Kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.000,00 CHF, obračunatoj po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Tužitelj podnosi ovu tužbu protiv tužene, kao pravnog sljednika HVB Splitska banka d.d.

1.a. Tužena je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 4,99% uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 11. točka 1. predmetnog Ugovora koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Promjene kamatne stope opisane su u obavijestima o promjeni kamatne stope tužene, a koje tužitelj prilaže uz ovu tužbu.

1.b. Uslijed navedenih promjena tužena je, primjenom ništetne odredbe o promjeni kamatne stope, po osnovi više plaćene kamate po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekla ukupni iznos od 2.733,98 kuna. Navedeni iznos dobiven je usporedbom početno ugovorene kamatne stope od 4,99 % i svake nepošteno promijenjene kamatne stope, a tužitelj je iznose koji predstavljaju razliku u kamati iskazao u financijskom izračunu, sastavljenom iz dokumentacije tužene, koji dostavlja uz prilogu uz tužbu. Predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženoj promjenu ugovorene kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tužena je istom odredbom izbjegla utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11). Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom odlukom tužene, a o čemu ista nije tražila suglasnost, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti preciziran način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tužena se, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravni položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu sav jesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima.

1.c. Osim navedenog, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u točki II potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i sedmotužena „u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom sedmotužene Societe- Generale Splitska banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sedmotužena Societe-Generale Splitska banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku sedmotužene Societe - Generale Splitska banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time sedmotužena Societe-Generale Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.09.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važečeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,“ Navodi tužitelja, kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od 9. travnja 2015. pod brojem Revt-249/14.

1.d. Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom Ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjena kamatne stope), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Uslijed navedenih promjena tužena je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekla ukupni iznos od 15.210,81 kunu, što zajedno s razlikom nastalom jednostranom promjenom kamatne stope iznosi ukupno 17.944,79 kuna. Tužitelj je iznose koji predstavljaju razliku u valuti iskazao u financijskom izračunu, sastavljenom iz dokumentacije tužene, koji dostavlja u prilogu. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuiteti porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samo tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obavezu.

1.e. Nadalje je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u točki I potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i sedmotužena „ u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u u sitima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora sedmotužena Societe-Generale Splitska banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time sedmotužena Societe-Generale Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.10.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,“ Kako prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – sada čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača NN br. 41/14 i 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tužene kao pravnog sljednika HVB Splitska banka d.d. Osim navedenog, člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.f. Obzirom na sve navode iznesene u tužbi kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,99 % godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan realizacije kredita, koji u ovom slučaju iznosi 4,863800 CHF.

2. U odgovoru na tužbu od 23. srpnja 2019. tužena ističe da nije sporno da je tužitelj s tuženom 5. rujna 2005. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 87501/05 (dalje: Ugovor) kojim je tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 17.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 120 mjeseci (10 godina). Također nije sporno da se članku 5 . Ugovora navodi da je nominalna kamatna stopa 4,99 % godišnje te da je ista promjenjiva, a da se u članku 11. Ugovora navodi da će se kamatna stopa propisivati Odlukama o kamatnim stopama ili drugim aktima Kreditora. Isto tako nije sporno kako je odredbom članka 2. i 10. Ugovora ugovoreno da će se odobreni kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima prema prodajnom tečaju Banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne (misli se na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi). Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti s određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tužena se takvim tvrdnjama izričito protivi te obrazlaže u nastavku.

2.a. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tužena predlaže prekid ovog postupka do donošenja odluke o reviziji tužene. Tužena je 17, kolovoza 2018. podnijela reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Presuda VTS) kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (dalje: Presuda TS).

Odluka Vrhovnog suda RH u pogledu podnesene revizije predstavlja prethodno pitanje u smislu članka 12. ZPP-a, stoga tužena predlaže sudu prekinuti postupak do odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji tužene.

2.b. Tužena prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja jer smatra da se u ovom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu, poslovni broj P-1401/12 i Pž-7129/13, detaljno obrazlažući:

- naknada štete – ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91-35/05 – dalje ZOO) koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkada je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao.

- povrat mjesečnih anuiteta – ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tužena ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženoj kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine pojedinih davanja (a u što su izričito uključene i tražbine pojedinih anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tužene prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

- stjecanje bez osnove – ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle 05.09.2005. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kakvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda RH u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom jer je tužba podnesena tek 11. lipnja 2019.

2.c. U ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. U konkretnom slučaju, tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi (promjenjiva kamatna stopa), a potom dokazati uzročno-posljedičnu vezu između te ništetnosti i ništetnosti cijelog Ugovora, a ne samo pozivati se na presude TS Zagreb i VTSRH.

2.d. Iz činjeničnog dijela tužbe zaključuje se kako tužitelj smatra da je ugovorna odredba članka 11., a koja glasi „redovna kamatna stopa je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom kreditora“, ništetna te da je to „utvrđeno“ presudom VTSRH i presudom TS Zagreb. Iz naprijed navedenog proizlazi da je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja iz presude VTS -a donesene u parnici „Potrošač“ na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u parnici „Potrošač“. U kolektivnom sporu bila je ispitivana promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom Banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kad bi utvrđenja iz presude u parnici „Potrošač“ bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope, niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom Banke. Iz navedenih razloga, neosnovano tužitelj tvrdi da je ništetna odredba članka 11. Ugovora. U konkretnom ugovornom odnosu tužitelja i tužene bilo je dopušteno ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu čija se visina određuje odlukom tužene te su među ugovornim stranama bili ugovoreni kriteriji promjenjivosti kamatne stope. Tužitelj pogrešno drži da se može naprosto pozvati na utvrđenja iz presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Tužitelj je dužan dokazati kako visinu, tako i osnovu tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je kumulativno ispunjenje sljedećih uvjeta:

- da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo,

- da je odredba i /ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. stavak 3. ZOO-a. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u RH, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09, dalje: ZZP) tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, dalje: ZPK). Tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovo ra o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u RH. Ugovorom o kreditu nije ugovoreno samo da je redovna kamatna stopa koja tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke. Štoviše, odredbom članka 18. ugovorne strane su jasno ugovorile kako prihvaćaju važeće akte i isprave Banke, kao i kasnije izmjene i dopune istih, a to se osobito odnosi na;

- Opće uvjete poslovanja,

- Pravilnik o odobravanju kredita građanima,

- druge akte Kreditora koji reguliraju kreditiranje građana.

Netočno je tvrditi da je tužena donijela proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat, Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama Banke, što je interni akt tužene i dostupan je svima. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva ne može biti dvojbeno, budući je ista sastavni dio Ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u RH pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. Da je odredba tužitelju bila razumljiva proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. S obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti.

2.e. Kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredbi u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne ili neuočljive ili nerazumljive, je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ni to u ovome slučaju nije ispunjeno. Način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tužena kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o „tržišnim uvjetima“. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tužena je odluku o promjeni kamatnih stopa donijela u pravilu jedanput godišnje i to kad je promjena na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tužene, a pri tome se rukovodila kombinacijom sljedećih parametara :

- visina kamatnih stopa (cijena) koju tužena plaća na izvore sredstava

(kamatne stope na depozite građana),

- visinu kamatnih stopa koju tužena plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano s promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno Indeksom CDS – Credit Deafult Swaps)

- rizik naplate kredita (također povezano sa CDS).

U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koju je prepoznao VTSRH u presudi Pž-2462/03 – promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i ponašanje tužene u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tužena opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odn. nije uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.

2.f. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, presuda VTS-a ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Tužitelj, kao potrošač, dužan je dokazati da u ugovornom odnosu njega i tužene postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i uočljiva odredba. Člankom 2. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 17.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora. Odredbama članka 10. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Što se tiče valutne klauzule, tužena ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora. Prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tužene u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njezin učinak na odnos ugovornih strana.

U pogledu ocjene je li tužena u ugovornom odnosu tužitelja i tužene postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, tužena upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u rješenju, poslovni broj Revt-575/2016 (dalje: rješenje VSRH) u uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tužene u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tužene u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđivanje činjenice je li tužena „...kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti i uz primjenu valutne klauzule.“ Tužena ukazuje na okolnosti da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znala niti mogla znati buduća kretanja CHF. Napominje da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredbi nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tužene zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odn. da nisu postojali pravni okviri u kojim bi tužena morala djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, mora prouzročiti:

- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- a koja neravnoteža mora biti značajna.

Za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene na štetu / korist bilo koje od ugovornih strana), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantna za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su tužitelj, kao i tužena, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tužena, kao i sam tužitelj, bila izložena riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

3. Podneskom od 25. svibnja 2020. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tužene navodeći ono što je već iznio u tužbi, a vezano za presude VTS Zagreb, Pž-6632/2017 i TS Zagreb, P-1401/12 kojom je potvrđeno da je, između ostalog, i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP- a (NN 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2008. i to člancima 81,.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2008. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- 133/09) i to 96. i 97. ZZP-a te suprotno odredbama ZOO-a. Također se presudom VTS-a potvrđuje presuda TS-a u točki II kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da pri zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 96/03) i to člancima 81., 82. i 90. te protivno odredbama ZZP-a 8NN 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a. Dio presude VTS-a koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope potvrđeni su od strane VSRH odlukom od 9. travnja 2015. pod brojem Revt-249/14.

3.a. Činjenica je da se u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu raspravljalo o kolektivnim interesima potrošača, međutim, kolektivni interes predstavlja zbroj pojedinačnih interesa svih potpisnika ugovora o kreditu s nepoštenim odredbama (kao i ugovor o kreditu tužitelja), a slijedom čega tužitelj ima pravni osnov pojedinačnom tužbom ostvarivati zaštitu svojih prava i interesa, sve pozivom na presudu VTS koja je obvezujuća u odnosu na sve poslovne banke, pa tako i u odnosu na tuženu. Obzirom da je danom donošenja presude VTSRH označena presuda TS stekla svoju pravomoćnost te postoje svi uvjeti da se tužitelj može pozvati na pravna utvrđenja koja iz iste proizlaze, to je i o prethodnom pitanju u ovoj pravnoj stvari na taj način pravomoćno riješeno, slijedom čega je prijedlog tužene da se s ovim postupkom zastane do odluke Vrhovnog suda o reviziji tuženika u cijelosti neosnovan. Da je u potpunosti nepotrebno to sve dokazivati i u ovom postupku potvrđuje i odluka VSRH, poslovni broj Rev - 3142/18.

3.b. Tužitelj se također ne slaže s tvrdnjom tužene da bi potraživanje tužitelja bilo u zastari. Kolektivna tužba Udruge Potrošač podnesena kod TS u Zagrebu bila je usmjerena na zaštitu interesa svih potrošača od nepoštene i nedopuštene prakse poslovnih banaka i to u odnosu na sve ugovore sklopljene u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., pa tako i u odnosu na Ugovor o kreditu tužitelja. Obzirom na navedeno, a u skladu s praksom Europskog suda pravde i praksom sudova Europske unije, kolektivna tužba Udruge Potrošač, a time i presuda VTSRH, izravno je pružila zaštitu i u odnosu na Ugovor o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženom. S time u vezi, tužitelj ističe, kako je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Potrošač nastupio prekid zastare, a ko ji prekid je trajao sve do donošenja pravomoćne presude VTSRH (zastara je bila u prekidu od travnja 2012. pa je ponovno počela teći u lipnju 2014. donošenjem označene odluke VTSRH). Kako jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, to tužitelj ima pravo potraživati isplatu preplaćenog iznosa s osnova povećanja kamatne stope, temeljem ništetne ugovorne odredbe za razdoblje od pet godina prije podnošenja kolektivne tužbe, odnosno prije travnja 2012, i to počevši od travnja 2007. pa nadalje. Člankom 215. točka 1. ZOO-a propisano je kako zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U ovom slučaju tužitelj je mogao tražiti povrat predmetnog iznosa, temeljem ništetne odredbe Ugovora, upravo nakon što su presudom VTS-a odredbe u potrošačkim ugovorima utvrđene ništetnima. Isti pravni stav zauzeo je i VSRH u svojoj odluci Rev-2245/17. Kako je kolektivni spor između udruge „Potrošač“ i banaka mogao trajati i duži niz godina, sukladno navodima tužene bi tužitelj izgubio pravo na povrat onoga što je tužena neosnovano stekla temeljem odredbe, koja je odlukom VTS-a proglašena nepoštenom, a samim time i ništetnom. Iz prethodno navedenog proizlazi kako zastara za potraživanje tužitelja nastala porastom tečaja, nastupa u lipnju 2023.

3.c. Što se tiče samog merituma tužbenog zahtjeva, uperenog k utvrđenju ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, svi navodi tužene su paušali i neutemeljeni obzirom tužena ponavlja navode koje je iznijela u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, kao i u žalbi protiv naznačene presude, a koje navode je VTSRH ocijenio kao neosnovane te riješio ovo pravno pitanje u korist potrošača, pa tako i u korist tužitelja. Sama činjenica da u označenom Ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjena kamatne stope) sama po sebi ukazuje kako se radi o nepoštenoj odredbi temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova obveza. S tim u vezi, ZZP/03 u odredbi članka 81. u prvom redu navodi kako se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. S druge strane, a nasuprot navodima tužene o teretu dokazivanja, ističe se kako je u stavku 4. označenog članka propisano kako je upravo teret dokaza u ovoj pravnoj stvari na tuženoj pa je tako propisano „Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.“ Neovisno o naprijed navedenom, VTSRH pravomoćno je odlučio kako odredbe ugovora o kreditu, a kakva je i odredba članka 11. točka 1. Ugovora o kreditu nisu niti jasne, niti lako razumljive, niti uočljive. Neovisno o utvrđenjima iz presude VTSRH, u konkretnom slučaju, tužena nije tužitelju objasnila, niti se trudila objasniti što konkretna ugovorna odredba predstavlja te koje sve obveze mogu proizaći za tužitelja prihvaćanjem takve ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja isključivo voljom jedne ugovorne strane bez da su u ugovoru ugovoreni bilo kakvi parametri za promjenu kamatne stope. Tužena je svojim aktima sama sebi pridržala pravo da mijenja kamatnu stopu i to prvotno bez navođenja bilo kakvih kriterija, a naknadno navodeći nekoliko kriterija za promjenom iste, a koji kriteriji i njihovo značenje, kao i uopće značenje velike većine klauzula i faktora sadržanih u aktima tužene, ne mogu biti jasni niti razumljivi niti uočljivi samom zaposleniku tužene pa je uopće bespredmetno govoriti o tome koliko je prosječnom potrošaču značenje takvih odredbi nerazumljivo. Da bi ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope, odnosno cijene za korištenje tuđeg novca kao bitan element ugovora bila određena ili barem odrediva, potrebni su jasni i egzaktni kriteriji, a nikako ne navođenje mogućih kriterija o kojima bi mogla ovisiti visina kamatne stope. U konkretnom Ugovoru o kreditu iz odredbe članka 11. točke 1. proizlazi samo da visina kamatne stope ovisi o odluci banke, odnosno tužene, dok se ne navode nikakvi kriteriji o kojima bi ta promjena ovisila, odnosno uopće se ne zna postoje li takvi kriteriji ili ne, dok je bespredmetno uopće navoditi da takvi kriteriji nisu utvrđeni. Tužena na ovakav način nije mogla regulirati međusobna prava i obveze, a sve s obzirom da ugovor nastaje i proizvodi pravne učinke onog trenutka kada su se strane usuglasile oko bitnih elemenata ugovora, a koji u vrijeme nastanka ugovora moraju biti jasni i precizno određeni, slijedom čega takvu pravnu snagu ne mogu imati odredbe kojima se jedna strana obvezuje da apriori – unaprijed prihvaća odluku koja je sastavni dio ugovora, a čiji sadržaj u tom trenutku ne poznaje, kao niti njezine kasnije izmjene ili dopune koje će ponuditi druga ugovorna strana. Iz navedenog proizlazi kako se o odredbama o promjenjivosti kamatne stope nije pregovaralo, nego je tužena jednostranim donošenjem odluka o promjeni kamatne stope, a koje promjene nisu bile definirane nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja Ugovora, tako i vrijeme njegova trajanja, postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja.

3.d. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, tužitelj ističe kako prilikom sklapanja Ugovora tužitelju od strane djelatnika tužene nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je uopće bio upozoren na bili kakav rizik od rasta tečaja švicarskog franka, što je tužena u trenutku sklapanja Ugovora kao stručna osoba znala ili morala znati dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao. Ako tužitelj kao prosječni potrošač nije u razumnoj mjeri bio dobro obaviješten, za pretpostaviti je da ni uz razumnu pažnju i oprez, nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. S tim u vezi, odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2 ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koja glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora.“ Proizlazi kako su ugovorne odredbe u predmetnom Ugovoru o kreditu, kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja već zbog same činjenice što tužitelj nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi budućeg ugovora.

U vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmetom ovog spora tužitelj nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno radi informirane odluke o sklapanju ugovora, trebao o tome biti obaviješten.

4. Podneskom od 11. travnja 2022. tužena se u cijelosti protivi navodima tužitelja iz podneska od 25. svibnja 2020. Tužitelj se u svojem podnesku protivi istaknutom prigovoru zastare od strane tužene. S tim u vezi tužitelj ističe kako je podnošenjem tzv. kolektivne tužbe prekinuto zastarijevanje i njegovog novčanog potraživanja te da je zastara ponovno počela teći pravomoćnim okončanjem spora „Potrošač“, a to je od 14.06.2014. Tužena se ne slaže s ovakvim pravnim stavom tužitelja iz jednostavnog razloga što podnošenje tzv. kolektivne tužbe nije bilo nikakva procesna pretpostavka/smetnja za vođenje ovog parničnog postupka. Pojednostavljeno rečeno, tužitelj je imao mogućnost u bilo kojem trenutku nakon sklapanja Ugovora o kreditu podnijeti tužbu protiv tužene i zatražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i isplatu određenog novčanog iznosa. Umjesto toga tužitelj je odlučio čekati podnošenje tzv. kolektivne tužbe, a što je bilo potpuno legitimno, ali se tužitelj time izložio riziku zastare njegovog eventualnog potraživanja. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač i presude VTS-a. Tužitelj u svojem podnesku iznosi pravnu argumentaciju kojom „dokazuje“ i ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu. Tužena se ovim navodima izričito protivi te ističe kako je u konkretnom ugovornom odnosu tužitelja i tužene bilo dopušteno ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu čiji se visina određuje odlukom tužene, te da su među ugovornim stranama bili ugovoreni kriteriji promjenjivosti kamatne stope. Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a.

Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09; dalje: ZZP), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje: ZPK). Dakle, tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom o kreditu nije ugovoreno samo da je redovna kamatna stopa koja tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Štoviše, odredbom čl. 18. ugovorne strane su jasno ugovorile kako se na sve odnose koji nisu regulirani Ugovorom primjenjuju odgovarajuće odredbe važećih zakona, te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja. Prema tome, netočno je tvrditi da je tužena donosila proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tužene i dostupan je svima. Slijedom navoda iznesenih prethodnoj točki ovog podneska, očito je da je osnovana teza tužene da se o odredbama kojima je uređena promjenjivost kamatne stope prethodno pregovaralo. S obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tužene, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tužene, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio Ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Nadalje, pozivajući se na odredbe a kojom su parnične i ugovorne stranke ugovorile primjenu valutne klauzule u CHF valuti, tužitelj je kao potrošač dužan u ovom parničnom postupku dokazati da u ugovornom odnosu njega i tužene postoje sve pretpostavke za utvrđivanjem nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke, a to je da je ugovorna odredba o primjeni valutne klauzule jasna i lako uočljiva. Tako je u Ugovoru jasno propisano da je iznos odobrenog kredita 17.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama čl. 10. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan uplate anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

5. Rješenjem ovog suda, poslovni broj P-916/2019-10 od 29. svibnja 2024. određeno je da će se u ovoj pravnoj stvari provesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. Zadatak vještaka bio je da po uvidu u spis i priležeću dokumentaciju provede vještačenje na okolnost izračuna preplate anuiteta zbog primjene ništetne valutne klauzule kao razlike između mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti kojeg je tužena stvarno naplaćivala prema tečaju tužene za CHF na dan plaćanja i mjesečnog iznosa anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po tečaju tužene za CHF na dan isplate kredita, a sve to kroz razdoblje otplate kredita. Nadalje da izvještači koji je iznos u eurima i kunama tužitelj preplatio temeljem Ugovora o kreditu uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita te naknadni rast tečaja CHF na dan plaćanja po pojedinim anuitetima i to tako da prikaže ukupne iznose preplate te iznose potplate po pojedinim datumima za razdoblje otplate kredita. Vještak će izvještačiti koliko je tužitelj pretplatio, a koliko potplatio obvezu po kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope na način da u anuitetima u kojima postoji razlika utvrdi više plaćenu razliku između početno ugovorene kamatne stope i svake naknadno povećane kamatne stope mijenjane odlukom tužene.

6. Iz nalaza stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, Borisa Belunjaka, mag. oec. od 13. srpnja 2024. proizlazi da iznos ukupno preplaćenog po kreditu (do sveukupne visine ukupno plaćenih anuiteta) zbog povećanja redovnih kamatnih stopa i razlika plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“ (izračunato je u koloni 10., odnosno 10.A tablice 5 po svakom anuitetu i zbrojno), ukupno iznosi više plaćeno anuiteta u iznosu (sadržani iznosi i više plaćenog i manje plaćenog pojedinačno po izračunatim anuitetima i ukupno zbrojeno) od više plaćenog *16.205,49 kuna (slovima: šesnaest tisuća dvije stotine pet kuna i 49/100 kuna), što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno više plaćeno *2.150,84 EUR (slovima: dvije tisuće stotinu pedeset EUR i 84/100 EUR) (izračunato je u koloni 10., odnosno 13. tablice 5 po svakom anuitetu i zbrojno). U tablici 5 u koloni 10.A za kune i u koloni 13.A za EUR, izračunati su iznosi do ukupne visine plaćenog prema ročnosti, a uzevši u obzir manje plaćene iznose (potplaćene iznose) sukladno rješenju suda. ……………….

Zbrojno samo više plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja redovnih kamatnih stopa i samo više plaćeno zbog primjene valutne klauzule (izračunato je u koloni 11. tablice 5 po svakom anuitetu i zbrojno), ukupno iznosi samo više plaćeno u iznosu od *17.821,56 kuna (slovima: sedamnaest tisuća osam stotina dvadeset jedna kuna i 56/100 kuna), što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno više plaćeno *2.365,33 EUR (slovima: dvije tisuće tri stotine šezdeset pet EUR i 33/100 EUR) (izračunato je u koloni 14, tablice 5 po svakom anuitetu i zbrojno). ……………………………

Zbrojno samo manje plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja primjene valutne klauzule (izračunato je u koloni 12. tablice 5 po svakom anuitetu i zbrojno), ukupno iznosi samo manje plaćeno u iznosu od *-1.616,37 kuna (slovima: minus /manje plaćeno/ tisuću šest stotina šesnaest kuna i 37/100 kuna), što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno manje plaćeno *-214,49 EUR (slovima: /manje plaćeno/ dvije stotine četrnaest EUR i 49/100 EUR) (izračunato je u koloni 15., tablice 5 po svakom anuitetu i zbrojno). ………………..

Iznos razlike manje plaćenih anuiteta u kunama za cijelo razdoblje otplate kredita u iznosu (i više i manje plaćeni iznosi) od ukupno više plaćenog 13.373,51 kuna zbog valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune, dodatnim kontrolnim postupkom izračunat je i drugom metodom izračuna na način da je početni anuitet za iznos od 180,77 CHF za 93 anuiteta, te za konačnu preračunatu prijevremenu otplatu kredita od 4.612,62 CHF prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,99%, što za ukupno obračunati iznos svih anuiteta i prijevremenu otplatu iznosi 21.424,23 CHF preračunat po svakom anuitetu prodajnim tečajem za devize kreditora na dane dospijeća plaćanja za 1 CHF za kune u kune i tako izračunati anuiteti u kunama, pojedinačno su umanjeni za anuitet u kunama koji je preračunat prema početnoj redovnoj kamatnoj stopi i prodajnom tečaju za devize kreditora 1 CHF=4,863800 kuna na dan isplate kredita 12.09.2005. godine. Na takav način dobiven je također isti rezultat, više plaćenog zbog valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati cijelog kredita od ukupno više plaćenog od 13.373,51 kuna (i više i manje plaćeni iznosi, za koje su utvrđeni samo više plaćeni iznosi i posebno samo manje plaćeni iznos, što je identično matematičkom izračunu u tablici 3 i prilogu 2).

7. U podnesku od 11. lipnja 2025. tužena se je očitovala na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da na zaprimljeni nalaz i mišljenje računovodstvenog i financijskog vještaka tužena nema primjedbi na matematički izračun (ukupnoj sumi više plaćenih i manje plaćenih anuiteta). Tužena se i dalje protivi pravnoj osnovi kojom disponira tužitelj u ovom predmetu. Naime, već sama uputa za vještačenje prema stavu tužene je bila pogrešna, pa iz navedenog razloga niti rezultat provedenog vještačenja nije mogao biti pravilan. Tužena se u konkretnom slučaju protivi metodologiji izračuna cijenjenog vještaka. Tako je vještak u svojem nalazu i mišljenju izradio mjesečni izračun (sukladno nalogu suda u rješenju o određivanju vještačenja) razlike kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu (4,99 %) i to za cijelo vrijeme otplate kredita. U konkretnom slučaju vještak je uzeo početno ugovorenu kamatu od 4,99 % kao da se radilo o fiksnoj kamatnoj stopi, a to nikada nije bila volja ugovornih strana (dovoljno je pročitati ugovor o kreditu u kojem jasno stoji da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a ne fiksnu kamatu). Osporavajući nalaz i mišljenje, tužena ukazuje na dio nalaza i mišljenja u kojem je vještak izračunavao iznos preplate (više uplaćenih novčanih sredstava) po ugovoru o kreditu koji je nastao po osnovi porasta tečaja CHF u odnosu na HRK u utuženom razdoblju Naime, vještak je u svojim izračunima kao fiksni parametar koristio prodajni tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita (1,00 CHF = 4,863800 kn), pa proizlazi kao da je tužitelj s tuženom sklopio ugovor o kreditu u kunama s fiksnom kamatnom stopom, a to iz priležeće dokumentacije ne proizlazi jer to nije bila volja niti jedne ugovorne strane. Nadalje, što se tiče razlike između anuiteta s osnova kamatne stope i valutne klauzule, prema nalazu mišljenja vještaka na dan dospijeća iznosi 2.150,84 EUR. Navedeni iznos tužena smatra stručan, te nema primjedbi na matematički izračun. Naime, sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrebno je uzeti u obzir i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 214,49 EUR u odnosu na početno ugovoreno. U prilog tome dostavljamo recentnu odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-1077/2020. U istome predmetu tužitelj je protiv navedene presude podnio prijedlog za dopuštenje revizije, no međutim i Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Revd 2324/2021 prijedlog tužitelja kao takav odbio. Tužena ističe kako je bit izračuna svake preplate po kreditu da se utvrdi razlika između onoga što je klijent platio i koliko je trebao uplatiti da nije bilo nikakvih promjena po kreditu, odnosno ni s osnova kamatne stope niti valutne klauzule.

8. Podneskom od 28. srpnja 2025. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka na način da na isti nema primjedbi. Vještak je utvrdio da je tužitelj preplatio svoju obvezu po kreditu zbog promjene kamatne stope u iznosu od 375,87 €, dok je svoju obvezu po kreditu zbog povećanja tečaja preplatio za iznos od 1.989,46 € te u skladu s tim precizirao svoju tužbu i tužbeni zahtjev (str. 205-210 spisa).

9. Podneskom od 23. ožujka 2026. tužena se je očitovala na podnesak tužitelja od 28. srpnja 2025. u kojem isti specificira tužbeni zahtjev na način da prvenstveno ističe kako je tužitelj svojim podneskom od 28. srpnja 2025. povukao svoj kondemnatorni dio tužbenog zahtjevan u pogledu svojeg novčanog potraživanja po osnovi navodne ništetnosti ugovorne odredbe kojim je reguliran način promjene kamatne stope i valutne klauzule. Tako je tužitelj umjesto prvotno zatraženih 2.381,68 € sada postavio zahtjev kojim od tuženika po osnovi kamatne stope i valutne klauzule potražuje 2.365,33 €. Iz naprijed navedenog jasno proizlazi kako je tužitelj povukao svoj tužbeni zahtjev za 16,35 €. Navedenom povlačenju tužbenog zahtjeva tužena se ne protivi, ali ističe da potražuje parnični trošak za povučeni iznos tužbe sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. S obzirom da je učestala praksa, da se tužitelji pozivaju na tumačenje odluke Suda Europske unije u predmetu C-244/2019 i C-259/2019, te da im parnični trošak ne treba biti umanjen s obzirom na njihov položaj kao potrošača, tužena ističe kako je navedeno tumačenje u potpunosti pogrešno budući da se ni na koji način određivanjem omjera uspjeha u parnici ne otežava ostvarivanje prava koje imaju potrošači temeljem Direktive 93/13, te posljedično ne dovodi do povreda načela djelotvornosti. Ovakav stav je potvrđen u odluci Županijskog suda u Zagrebu od 07.02.2023.g. i odluci Županijskog suda u Puli-Pola od 22.04.2024. Nadalje, tužena smatra tužiteljev način obračuna zateznih kamata nezakonit s obzirom da se iste potražuju od dana otplatnog anuiteta a ne od pravomoćne odluke kojom se odredbe glede načina obračuna kamatne stope i CHF valute utvrđuju ništetnim. Naime, pravomoćnošću presuda u parnici Potrošač, citiranim odlukama Visokog Trgovačkog suda, tužitelj bi eventualno imao pravo na zatezne kamate od trenutka nepoštenosti, odnosno od dana pravomoćne odluke na koju se tužitelj poziva.

10. Podneskom od 25. ožujka 2026. tužitelj se je očitovao na način da u cijelosti osporava navode tužene iz podneska od 11. lipnja 2025., kao neosnovane, obzirom tužena traži da sud da „uzme u obzir“ i tzv. „negativne razlike“, kada je tužitelj anuitete „plaćao manje“ u odnosu na početno ugovorene uvjete. Obzirom na navedeno, tužitelj ističe kako tužena u odnosu na svoju eventualnu tražbinu nije istak la protutužbu, prigovor prijeboja, niti prigovor radi prebijanja. Osim navedenog, prigovor prijeboja i prigovor radi prebijanja dva su različita pravna instituta koji za sobom povlače primjenu različitog materijalnog prava. Prigovor prijeboja, s jedne strane, prigovor je zbog već ranije nastalog prijeboja. Radi se o izvanprocesnoj, građanskopravnoj kompenzaciji tražbina koje su već međusobno kompenzirane / prebijene. Da bi tužena u ovom slučaju mogla staviti svoju tražbinu u prijeboj, morala bi raspolagati pravomoćnom sudskom presudom kojom se deklaratornom odlukom utvrđuje postojanje tražbine u navedenom iznosu, čime tužena ne raspolaže. S druge strane, prigovor radi prebijanja isključivo je procesnopravne naravi, na što ukazuje i odredba članka 288.a, stavka 6. Zakona o parničnom postupku, koji propisuje da se takav prigovor može istaknuti isključivo do zaključenja prethodnog postupka, što tužena nije učinila. Ovo stoga što se u tom slučaju od suda traži da svojom odlukom / presudom najprije deklaratorno utvrdi postojanje tražbine tužene prema tužitelju, potom konstitutivnom odlukom izvrši njihov prijeboj. Drugim riječima, prigovorom radi prijeboja tužena se stavlja u poziciju tužitelja ( lat. reus excipiendo fit actor) . Kao takva, tužena preuzima na sebe teret dokazivanja svoje tražbine u odnosu na koju od suda potražuje da deklarativno utvrdi njezinu tražbinu i potom konstitutivnom odlukom prebije sa tražbinom tužitelja. Da bi tužena mogla nešto konkretno dokazati, potrebno je da ista stavi dokazne prijedloge u tom pravcu, radi čega je ZPP prekludira u tom pravu nakon zaključenja prethodnog postupka, a evidentno je kako tužena nije stavila bilo kakve dokazne prijedloge u tom pravcu, dok za primjenu instituta prigovora prijeboja nema osnova, iz gore navedenih razloga."

Isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud RH, u svojoj odluci posl. br: Rev 549/2023-4, od dana 18. prosinca 2023. Ukoliko bi se i utvrdilo da je tužitelj pojedine anuitete platio manje u odnosu na početno ugovorene uvjete, tužitelj ukazuje sudu, kako manje naplaćeni tečaj nije stjecanje bez osnove na strani potrošača, nego je to djelomično nenaplaćeni dospjeli anuitet, za čije je dospijeće i naplatu brigu trebala voditi tužena. Tužena nije naplatila dospjeli anuitet tada kada ga je mogla i trebala naplatiti, taj dio koji nije neplaćen ne predstavlja stjecanje bez osnove na strani potrošača, pa se onda taj nenaplaćeni dio anuiteta ne može prebijati s potraživanjima potrošača na temelju stjecanja bez osnove. Sve i kada bi se unatoč izloženoj argumentaciji utvrdilo pojedinom slučaju, da tužena ima eventualno pravo na prijeboj, onda je to potraživanje tužene u zastari, pa tužitelj opreza radi ističe prigovor zastare eventualnog potraživanja tužene. Naime, dospjeli anuitet koji je trebao biti naplaćen u većem iznosu nego što je bio stvarno naplaćen zastarijeva u roku od tri godine. Budući da je prošlo više od tri godine od dospijeća svih anuiteta koji su naplaćeni po nižem tečaju od početnog tečaja, onda su sve te razlike koje nisu naplaćene u zastari. One su u zastari i po općem zastarnom roku od 5 godina, i na ta potraživanja ne primjenjuje se zastarni rok potraživanja na temelju ništetnosti, jer tužena nema pravo na potraživanja na temelju ništetnosti, (jer se u kolektivnom postupku odlučivalo o ništetnosti koju je tužitelju prouzročila tužena, a ne obrnuto), nego na temelju djelomično nenaplaćenih dospjelih anuiteta koji su evidentno u zastari.

10.a. U ODNOSU NA UTVRĐENJA IZ KOLEKTIVNOG POSTUPKA U skladu sa činjeničnim navodima, koje je prethodno iznio u tužbi, tužitelj ponavlja kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj: Pž-7129/13-4, na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama sadržanim kao i u kreditu tužitelja, naveo kako se pojedini potrošači u slučaju da sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

S obzirom da predmetni Ugovor sklopljen između tužitelja i prednika tužene sadrži upravo takvu odredbu, koja je odlukom navedenog suda ocijenjena ništetnom, a odluka spomenutog suda se ne odnosi samo na utvrđenje naknade štete, kako je to tužena decidirano zaključila, to je tužitelj o ovim postupkom ovlašten ostvariti svoje pravo. Osim toga, u kontekstu sagledavanja odredbe 502.c ZPP-a, nesporno je da šteta (obična) kao umanjenje imovine na jednoj strani, može, osim u slučajevima predviđenim ZOO-u, biti uzrokovana, kako stjecanjem bez osnove, tako i ništetnošću pojedine odredbe ugovora. Naime, stjecanje bez osnove na jednoj strani, uzrokuje umanjenje imovine na drugoj strani, dakle štetu. Isto tako, učinci pojedine ništetne odredbe ugovora mogu posljedično prouzročiti štetu na drugoj strani, a kao što je i ovom predmetu slučaj.

10.b. U ODONOSU NA VALUTNU KLAUZULU CHF

Nadalje, a glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te samog merituma tužbenog zahtjeva, svi navodi tužene su paušalni i neutemeljeni obzirom tužena ponavlja navode koje je iznijela u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, kao i u žalbi protiv označene presude, a koje navode je Visoki trgovački sud RH ocijenio kao neosnovane te riješio ovo pravno pitanje u korist potrošača, pa tako i u korist tužitelja. Tužitelj također ističe kako mu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu od strane djelatnika tužene, nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti uopće bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja švicarskog franka, nego je suprotno od navedenog, tužitelju kredit vezan uz valutu CHF, bio prezentiran kao najpovoljniji i najsigurniji kredit. Tužena je sve te činjenice u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba zna la ili morala znati dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije mogao znati. Ako tužitelj kao prosječni potrošač o potencijalnim rizicima kreditiranja nije u razumnoj mjeri bio dobro obaviješten, za pretpostaviti je da ni uz razumnu pažnju i oprez, nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. U vrijeme kada su sklapani ugovori, koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora tužitelj nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Sve u skladu s odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 . Tužena se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetnih odredbi stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako ugovorni odnos između tužitelja i tuženika uvelike odstupa od načela savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, a ukoliko izuzmemo prethodno navedene navode tužitelja, tužitelj ističe činjenicu, na koju je ukazala i Udruga Franak tijekom postupka pokrenutog kolektivnom tužbom protiv osam tuženih banaka, međunarodni monetarni fond je u lipnju 2007. godine svojim izvještajem 7/186 upozoravao na opasnost od aprecijacije CHF-a, te je posebice ukazivao na probleme koji se zbog toga mogu dogoditi u istočnim zemljama u kojima je ugovoreno puno kredita s valutnom klauzulom CHF, a upravo te godine bila je najveća ekspanzija tih kredita u Hrvatskoj!!! Prije toga, u srpnju 2005. u svom izvještaju za Austriju broj 5/249, MMF je također upozoravao na opasnost od aprecijacije CHF-a, koja bi dovela u rizik potrošače dužnike zbog rasta cijene kredita, banke dovodi u reputacijski rizik i kreditni rizik te u moguće gubitke zbog nemogućnosti naplate takvih kredita, a konačno dovodi u rizik i Vladu Republike Austrije, jer bi Vlada mogla biti optužena zbog toga što nije upozoravala na rizike i nije adekvatno zaštitila potrošače. Očigledno je i iz povijesti da je CHF takva valuta koja nije dobra za kreditiranje, ali je bila idealna za burzovno mešetarenje banaka. To je dokaz da su banke, pa tako i tužena znale o kakvoj se toksičnoj valuti za kreditne dužnike potrošače radi te da su u stvari namjerno plasirale takav toksičan proizvod bez ikakvih upozorenja, bez krucijalnih objašnjenja u čemu su bitne razlike između eura i CHF-a!!! S tim u vezi i Trgovački sud u Zagrebu je zaključio, što je pravomoćno i potvrđeno da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa niti tužitelju ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Prilikom zaključenja Ugovora tužitelju je ponuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirala banka, prilikom čega se nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama. Očito je sve prethodno navedeno bilo razlog što je tužena i plasirala kredite poput ovoga, vezane upravo uz valutu CHF, (iako je tužitelju kredit isplaćen u kunama, te je tužitelj podmirivao anuitete u kunama, a ne u švicarskim francima).

10.c. U ODNOSU NA NAČIN PROMJENE KAMATNE STOPE

U odnosu na način promjenjivosti kamate stope, tužitelj navodi, kako u ugovoru nisu utvrđeni parametri, niti način promjene kamatne stope, a isti nisu precizno definirani niti Odlukom o kamatama banke, ne smatra se spornim, kako tužena nije na niti jedan način definirala promjenu kamatne stope u predmetnom ugovornom odnosu. Iz svih prije navedenih razloga takve odredbe u potrošačkim ugovorima su presudom, utvrđene ništetnima, te je tuženoj zabranjeno takvo i slično postupanje u buduće, a tužitelju sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, omogućena zaštita. Također, tužitelju prilikom sklapanja ugovora uopće nisu bili predočeni na uvid Opći uvjeti poslovanja, kao ni drugi interni akti Banke. Međutim sukladno članku 296. Zakona o obveznim odnosima odredbe Općih uv jeta ugovora, koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanju svrhe sklopljenog ugovora, imaju se smatrati ništetnima, čak iako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od strane nadležnog tijela. Između ostalog, predmet ovog postupka nije utvrđivanje promjene kamatne stope, niti kretanje parametara promjene kamatne stope, nego utvrđivanje ugovorne odredbe, koje se odnosi na način promjene kamatne stope, ništetnom. Tužitelj ističe kako mu je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, bio ponuđen na potpis tipski primjerak Ugovora, koji je već sadržavao uvjete vezane za njegovo sklapanje i otplatu, te je s tim u vezi bespredmetna također i tvrdnja tužene, kako se o uvjetima promjene kamatne stope, prilikom sklapanja samog Ugovora, pregovaralo. Konkretno, iz dijela odredbe čl. 11. Ugovora o kreditu proizlazi samo da promjena kamatne stope ovisi od odluke Kreditora. U konkretnom ugovoru o kreditu iz odredbe čl. 11. proizlazi samo da se promjena kamatne stope mijenja odlukom banke, dok se ne navode nikakvi kriteriji o kojima bi ta promjena ovisila. U odnosu na navode tužene glede ugovaranja promjenjive kamatne stope, tužitelj ističe, kako isti ne osporava činjenicu da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nego način promjene kamatne stope, sadržan u odredbi, koji ju u svojim nedostacima, čini ništetnom, a pri tome, svaku promjenu kamatne stope u utuženom periodu, koja odstupa od ugovorene, ništetnom. Dakle, prilikom izračuna preplate kredita, tužitelj nije mogao primijeniti niti jednu drugu kamatnu stopu na tržištu, osim one početno ugovorene, iz jednostavnog razloga jer takva kamatna stopa nije niti bila ugovorena. Kao što je prethodno naveo, tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu iznosa tj. restituciju kao pravnu posljedicu ništetnosti po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, tužena je u ovom slučaju dužna vratiti tužitelju sve što je temeljem ništetnih odredbi stekla. Upravo zbog toga tužitelj potražuje razliku u svakom anuitetu, između onoga što je trebao platiti po početno ugovorenim uvjetima, a to su početno ugovorena kamatna stopa, kao jedina zakonita i ugovorena kamatna stopa i početni tečaj, te iznosa koje je plat io po povećanim uvjetima, odnosno po kamatnoj stopi povećanoj odlukom tužene te povećanom tečaju, a sve obzirom jer su sve kamatne stope mijenjane odlukom tužene ništetne, te da je ništetna odredba ugovora kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF. Dak le prilikom izračuna preplaćenih iznosa ne mogu se primjenjivati bilo koji drugi parametri, koji nisu bili niti ugovoreni, niti primjenjivani prilikom otplate kredita, nego je tužena s osnove restitucije dužan nadoknaditi tužitelju upravo razliku iznosa, koje je naplatila od tužitelja primjenom parametara koji su naknadno utvrđeni ništetnima, naspram početno ugovorenih parametara!! Obzirom da neki drugi kriteriji nisu niti bili primjenjivani prilikom otplate kredita, sada se niti ne mogu bez ikakvog razloga primijeniti kod izračuna preplate kredita, kod kojeg je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF, i kod kojeg je bila ugovorena i prilikom otplate primjenjivana određena kamatna stopa.

10.d. U ODNOSU NA PRIGOVOR ZASTARE

Tužitelj se također ne slaže sa tvrdnjom tužene da bi potraživanje tužitelja bilo u zastari. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, tužitelj ističe, kako potraživanje tužitelja nije u zastari, te ukazuje na činjenicu da pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva. Naime, u ovom slučaju kolektivna tužba Udruge Potrošač podnesena kod Trgovačkog suda u Zagrebu bila je usmjerena na zaštitu interesa svih potrošača od nepoštene i nedopuštene prakse poslovnih banaka i to u odnosu na sve ugovore sklopljene u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, pa tako i u odnosu na Ugovor o kreditu tužitelja. Obzirom na navedeno, a u skladu sa praksom Europskog suda pravde kao i praksom sudova Europske unije, kolektivna tužbe Udruge Potrošač, a time i presuda Visokog trgovačkog suda RH, izravno je pružila zaštitu i u odnosu na Ugovor o kreditu koji je tužitelj sklopio sa tuženikom, sve obzirom tužitelj osobno nije bio legitimiran za podnošenje takve tužbe. Nastavno na prethodno izneseno, tužitelj ukazuje na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.g. prema kojem:" “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", a to je u ovom slučaju donošenjem odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača.” Ispravnim tumačenjem i primjenom navedenog stava, da se zaključiti kako je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Potrošač nastupio prekid zastare, slijedom čega je zastara potraživanja za preplaćene kamate nastupila istekom roka od pet godina nakon donošenja presude Visokog Trgovačkog suda, br: Pž-7129/13, odnosno dana 14. lipnja 2019., dok je za više plaćenu tečajnu razliku nastupila istekom roka od pet godina nakon donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, br. Pž-6632/17., odnosno dana 15. lipnja 2023. godine. Obzirom je tužitelj tužbu u ovom postupku podnio dana 06. lipnja 2019. prigovor zastare tužene u konkretnom slučaju je neosnovan.

11. Na pripremnom ročištu od 20. travnja 2022. sud se nije očitovao o prijedlogu tužene iz odgovora na tužbu da se postupak prekine do donošenja odluke o reviziji tužene protiv presude VTSRH, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. već je zaključio pripremno ročište i otvorio ročište za glavnu raspravu.

11.a. Na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovog suda 8. travnja 2026. saslušan je stalni sudski vještak za računovodstvo i financije, Boris Belunjak, mag.oec. koji je u bitnome iskazao: ostajem u cijelosti kod nalaza i mišljenja kojeg sam za potrebe ovoga suda dostavio 13. srpnja 2024. U izračunatom nalazu vještačenja, a temeljem dokumentacije sudskog spisa izračunao sam razlike između stvarno obračunatih zaduženih i plaćenih anuiteta u CHF prema primijenjenim redovnim kamatnim stopama i prodajnom tečaju kreditora Splitske banke d.d. Split za CHF za kune u otplati kredita, a u odnosu na anuitet određen početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom preračunat iz CHF u kune prodajnim tečajem kreditora na dan isplate kredita. Tako izračunate razlike posebno sam diferencirao na utjecaj povećanja redovne kamatne stope u otplati kredita i posebno na valutni utjecaj. Po oba utjecaja nakon primarno izračunatih razlika, izračunao sam samo više plaćene iznose zbog povećanja redovne kamatne stope, a za valutni utjecaj samo više plaćene iznose kada je tečaj u otplati bio veći u odnosu na dan isplate kredita i samo manje plaćene iznose kada je tečaj bio manji u odnosu na dan isplate kredita, a sve sam to prikazao matematičkim izračunom u tabličnim prikazima prema svakom anuitetu i opisanim utjecajima te jasno rezimirao u tablici 6 nalaza vještačenja. S obzirom da je otplata kredita bila u vrijeme kada je važeće sredstvo plaćanja bila kuna izračuni su prikazani najprije u kunama, a zatim preračunati u euro tečajem konverzije 1 eur = 1,753450 kuna. S obzirom na drugo izneseno u podnescima tužene, a isto su pravna pitanja, na ista vještak nije u mogućnosti dati odgovor već će o istom odlučiti sud. Kredit nije konvertiran iz valute CHF u valutu euro sukladno Zakonu o konverziji iz 2015. jer je konačno prijevremeno otplaćen 24.6.2013.

11.b. Na istom ročištu saslušan je i tužitelj TF koji je u bitnome iskazao da je kredit podigao za kupnju stana (nekretnine) u [adresa]. na otplatu od 10 godina, 120 rata. Ne sjeća se kolika je bila početna ugovorena kamatna stopa niti se sjeća je li kamatna stopa bila fiksna ili promjenjiva. Otprilike zna što je valutna klauzula i to laički. Kredit je bio vezan za CHF i došlo je do toga da je rata kredita porasla, ali smo kredit uspjeli otplatiti uredno i to zaduživanjem i to posudbom novca od prijatelja i rodbine iz mjeseca u mjesec kako bi mogli otplaćivati rate kredita. Kada tužitelj govori u množini misli na svoju obitelj koja je sudjelovala u otplati kredita. HVB Splitska banka d.d. (prednik tužene) je prva banka kod koje smo došli raspitati se za kredit s obzirom da su nam prezentirali plasman kredita tako da je to zvučalo "sve super", kod te banke smo i ostali. Nisu bili upozoreni na nikakve rizike podizanja kredita koji je vezan uz CHF niti uz promjenjivu kamatnu stopu te nismo očekivali da će doći do takvog porasta tečaja CHF niti da će se kamatna stopa mijenjati kako se mijenjala jer u protivnom ne bi niti digli taj kredit. Iskazuje da mu nitko u banci nije objašnjavao značenje valutne klauzule ili promjenjive kamatne stope. Banka je na pitanje tužitelja koji od kredita bi bili najpovoljniji za konkretnu namjenu rekla tužitelju da je to kredit u CHF i da je to "trenutni hit". Ugovor je pročitao, ali kao laik neke od stručnih izraza Ugovora nije mogao protumačiti. U Banci mu nitko nije objasnio stručne termine iz Ugovora, ali je tužitelj ipak postavljao pitanja vezano za nejasnoće iz Ugovora, međutim svaki put dobio je odgovor koji je navodio da je sve vezano uz kredit pozitivno. Po struci je veterinarski tehničar i nikad se nije bavio ekonomskom strukom. Kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije nisu mu protumačene pojedine odredbe ugovora. U trenutku podizanja kredita n ije bio obrtnik niti je imao obrt te je kredit vezan isključivo za osobne namjene. Kredit je otplatio 2013. godine. Nije mogao utjecati na odredbe ugovora prilikom sklapanja niti na uvjete pod kojima se ugovor sklopio. Otplate rate kredita vršio je on i njegova supruga. Pozajmice je vratio prijateljima i rodbini. Početna rata kredita bila je oko 860,00 kuna, a najveća rata tijekom otplate bila je preko 1.300,00 kuna. Stan ne iznajmljujemo i nismo otvorili nikakvu djelatnost kojoj bi stan služio svrsi. U vrijeme podizanja kredita nije imao obrt niti je bio član trgovačkog društva. Samo tijekom godišnjeg odmora boravimo u stanu, inače je stan prazan. Na pitanje koliko dugo je razmatrao uzimanje kredita kada mu je ponuđen, tužitelj izjavljuje odmah zato što je bio "hit" i zato što mu je tako preporučeno u Banci. Nije se savjetovali s nikim izvan banke u pogledu ugovornih odredbi. Kod drugih banaka se nije informirao niti na bilo koji drugi način vezano za kredit za kupnju nekretnine. Može pretpostaviti što je promjenjiva kamata, ali da ne zna točno jer je laik. Nije bio svjestan rizika sklapanja ugovora s valutnom klauzulom niti ga je itko upozorio na taj rizik. Na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom odlučio se je zato što nisu bili svjesni da je valutna klauzula nešto negativno niti su bili upozoreni na to da bi mogla biti nešto negativno. Ne sjeće se je li primao sve obavijesti banke o promjenama kamatne stope.

12. Tijekom postupka sud je, u smislu odredbe članka 220. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) – dalje: ZPP) proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu od 5. rujna 2005. (str. 11-17 spisa), u potvrdu o solemnizaciji od 5. rujna 2005. (str. 18 spisa), u zemljišnoknjižni izvadak, broj [broj poduloška]/ zk. ul. br. [broj ZK uloška] (str. 21-22 spisa), u izračun EKS-a i otplatnog plana HVB Splitske banke (str. 23-26 spisa), financijsku dokumentaciju (str. 27-31 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 13. veljače 2007. (str. 32 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 16. siječnja 2009. (str. 33 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 15. prosinca 2009. (str. 34 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 7. siječnja 2011. (str. 35 spisa), izvadak iz tekućeg računa tužitelja za razdoblje od 30.11.2004. do 27.03.2019. (str. 36 -44 spisa), u izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu (str. 45-53 spisa), nalaz stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije od 13. srpnja 2024. (str. 110-157 spisa), u sudsku praksu, usmene i pisane navode punomoćnika stranaka, iskaz saslušanog vještaka i tužitelja.

13. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe članka 8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja, uređen kao u podnesku od 28. srpnja 2007, u cijelosti osnovan.

14. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene kao Kreditor sklopili 5. rujna 2005. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 87501/05, u iznosu od 17.000,00 CHF na rok otplate od 10 godina, uz mjesečnu otplatu na 120 anuiteta u iznosu od 180,77 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 180,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti otplatio.

14.a. U ovome postupku nema spora da je između parničnih stranaka, tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tužene kako Kreditora, zaključen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 87501/05, kojim je Kreditor stavio na raspolaganje pravnom tužitelju kao korisniku kredita iznos od 17.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF važećem na dan isplate kredita. Nema spora da je kredit u cijelosti otplaćen.

14.b. Sporno je jesu li ništetni dijelovi odredbi navedenih u Ugovoru o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ima li tužitelj pravo na isplatu temeljem navodno navedenih ništetnih predmetnih odredbi, je li osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, ima li tužitelj pravo na zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, treba li sud prilikom donošenja odluke u obzir uzeti i manje plaćeno od početnog anuiteta prilikom otplate kredita (početne kamate u visini od 4,99%).

15. Prvenstveno je potrebno istaći da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P -1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u periodu od 01.listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio protivno pozitivnim propisima.

Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014.

Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka a među kojima je i prednik tužene, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP - a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

15.a. U smislu odredbe članka 502. a. stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

15.b. U smislu odredbe članka 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.c. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Jednako tako odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 –dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav.

18. Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi članka 4. ZOO –a, a kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvještavati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Dakle, riječ o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznopravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

19. Tužena nije dokazala, da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i promjenjivosti kamatne stope, osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što je trenutno "in", zbog toga što je CHF stabilna valuta itd., dakle, nije dokazala da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

20. Obveza tužene kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njezina odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute, promjenjivosti kamatne stope…

20.a. Da je prednje navedeno točno utvrđeno je i iz iskaza tužitelja danog na ročištu 8. travnja 2026. (str. 255-257 spisa).

20.b. Analizirajući iskaz tužitelja, izvjesno je da pravni prednik tužene putem svojih djelatnika, potrošače nije upozoravao na ekonomske posljedice i mogućnosti vezivanja kredita uz valutu CHF. Ugovor je pripremljen i kao takav dan na potpis tužitelju koja niti je znao može li, niti je konačno mogao utjecati na odredbe istog. Jedino što je isti razumio bila je konstatacija da je kredit najpovoljniji, a što je i bio razlog da se kredit podigne kod pravnog prednika tužene, a ne u nekoj drugoj banci.

Tužitelj nije ekonomist niti financijski stručnjak i kao takav trebao je od strane tužene kao profesionalca biti upozoren na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF i promjenjivost kamatne stope, trebali su mu biti objašnjeni svi parametri o kojima ovisi njegova odluka o sklapanju ugovora; dakle stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute, promjenjivost kamatne stope s obzirom na fluktuaciju tečaja CHF.

21. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba.

Stoga, valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća.

Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

Dakle, visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

22. Tužena je znala, odnosno mogla je predvidjeti kretanja tečaja CHF, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidiv, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima.

23. Obveza tužene bila je da prilikom pregovaranja pruži potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika i kretanje tečaja u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tužena je dakle trebala uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik, ali ga prešućuje.

24. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017-10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, dakle su banke, u konkretnom slučaju tužena, bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju, i pomoći mu da u se okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.

25. Pri tome se ističe da nema dvojbe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer je tako propisano odredbom članka 22. stavka 1.ZOO-a, a radi se o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje. Međutim, odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije u pravnom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga ista nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine dopuštenosti. U presudi Europskog suda za ljudska prava broj EU C - 81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA) izraženo je pravno shvaćanje da izraz iz članka 1. stavka 12. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“, ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

Načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza ugovornih stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. 13. prosinca 2016. izjasnio kako je spomenuta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

Kako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da on sadrži odredbe kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, to je nedvojbeno da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO. Nastavno ovaj sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze pa iz tog razloga navedene odredbe ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti.

26. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tužene, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

Drugim riječima neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu kao trgovca, jer tužitelj je znao kolika mu je visina anuiteta prema početnom planu otplate i na dan sklapanja ugovora o kreditu dok nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem će se smjeru tijekom budućeg otplatnog razdoblja, kretati visina glavnice.

27. Temeljem prednje navedenog izvjesno je utvrđeno da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 5. rujna 2005., a kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i uređuje promjena kamatne stope nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih.

28. Zaključno, a imajući u vidu predmet spora, potrebno je istaći da je u vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu od 5. rujna 2005. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - dalje ZZP/03) koji je u odredbi članka 81. stavka 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredba članka 84. ZZP/03 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ bro j: 97/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09-dalje:ZZP/07) koji odredbama članka 96. stavka 1. i članka 99. propisuje identično kao i odredbe članka 81. stavka 1. i članka 84. ZZP/03. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 5. rujna 2005., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u ovome postupku nije dokazala.

29. Nadalje, potrebno je istaći da je, pored već u tom kontekstu naprijed navedenog, i odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka radi ostvarenja tih prava. Iz spomenute odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjani pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimiran na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tužene kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu, a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju.

30. Sukladno odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a,u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi stavka 2 .istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111.ZOO-a.

30.a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredbe ništetna.

31. U smislu odredbe članka 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

32. U smislu odredbe članka 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

33. Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tužena vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatila i primila od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tužena tako naplaćeni novčani iznos stekla bez osnove u smislu odredbe članka 1111.ZOO-a.

34. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuju da mu tužena isplati razliku više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita sa zakonskim zateznim kamatama.

35. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Borisu Belunjak, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz Vidovaca.

36. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 13. srpnja 2024., a koji nalaz je dan stručno i objektivno, u nalazu sud nije našao okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja pa ga sud u cijelosti prihvaća. Vještak precizno navodi da iznos ukupno preplaćenog po kreditu (do sveukupne visine ukupno plaćenih anuiteta) zbog povećanja redovnih kamatnih stopa i razlika plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, ukupno iznosi više plaćeno anuiteta u iznosu (sadržani iznosi i više plaćenog i manje plaćenog pojedinačno po izračunatim anuitetima i ukupno zbrojeno) od više plaćenog *16.205,49 kuna (slovima: šesnaest tisuća dvije stotine pet kuna i 49/100 kuna), što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno više plaćeno *2.150,84 EUR (slovima: dvije tisuće stotinu pedeset EUR i 84/100 EUR. Zbrojno samo više plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja redovnih kamatnih stopa i samo više plaćeno zbog primjene valutne klauzule ukupno iznosi samo više plaćeno u iznosu od *17.821,56 kuna (slovima: sedamnaest tisuća osam stotina dvadeset jedna kuna i 56/100 kuna), što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno više plaćeno *2.365,33 EUR (slovima: dvije tisuće tri stotine šezdeset pet EUR i 33/100 EUR) – samo više plaćeno (preplaćeno) zbog primjene tečaja za CHF za kune iznosi 1.989,36 eura dok razlike plaćenih anuiteta u CHF preračunatih u kune zbog primjena redovne kamatne stope u kunama iznosi 2.831,98 kuna/ 375,87 eura[1] . Zbrojno samo manje plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja primjene valutne klauzule, ukupno iznosi samo manje plaćeno u iznosu od *-1.616,37 kuna (slovima: minus /manje plaćeno/ tisuću šest stotina šesnaest kuna i 37/100 kuna), što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno manje plaćeno *-214,49 EUR (slovima: /manje plaćeno/ dvije stotine četrnaest EUR i 49/100 EUR) (izračunato je u koloni 15., tablice 5 po svakom anuitetu i zbrojno). Međutim, pozivanje tužene na uračunavanje u iznos koji tužitelj potražuje i manje plaćenog, s obzirom na kamatu CHF tijekom otplate kredita koja je bila manja od početne prilikom zaključenja Ugovora nije dopušteno jer tužena nije istakla protutužbu, prigovor prijeboja, niti prigovor radi prebijanja. Stoga je u pravo tužitelj kada ističe kako prigovor prijeboja i prigovor radi prebijanja dva su različita pravna instituta koji za sobom povlače primjenu različitog materijalnog prava. Prigovor prijeboja, s jedne strane, prigovor je zbog već ranije nastalog prijeboja. Radi se o izvanprocesnoj, građanskopravnoj kompenzaciji tražbina koje su već međusobno kompenzirane / prebijene. Da bi tužena u ovom slučaju mogla staviti svoju tražbinu u prijeboj, morala bi raspolagati pravomoćnom sudskom presudom kojom se deklaratornom odlukom utvrđuje postojanje tražbine u navedenom iznosu, čime tužena ne raspolaže. S druge strane, prigovor radi prebijanja isključivo je procesnopravne naravi, na što ukazuje i odredba članka 288.a, stavka 6. Zakona o parničnom postupku, koji propisuje da se takav prigovor može istaknuti isključivo do zaključenja prethodnog postupka, što tužena nije učinila. S tim u vezi ovaj sud ukazuje i na odluku VSRH Revd-4869/2024-2 kojom je, između ostalog, odbijen prijedlog za dopuštenje revizije tuženice OTP banke d.d. u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja uz obrazloženje kako tuženica u prijedlogu za dopuštenje revizije predlaže da se dopusti revizija radi postavljenog pravnog pitanja kako slijedi:

„Je li sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu novčanih iznosa koji se temelji na ugovornim odredbama kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i koje su utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. brojem: P-1401/2012 i pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske vodio pod posl. brojem: Pž- 6632/2017, dužan uzeti u obzir i koristi koje je tužitelj od takvih ništetnih ugovornih odredbi imao u vidu iznosa koje je tužitelj na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi manje platio, te je li sud dužan temeljem materijalnopravnog prigovora tuženika da je tužitelj u pojedinim razdobljima zbog oscilacija tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita plaćao manje iznose anuiteta no što bi platio po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi (tzv. negativne razlike) odbiti tužbeni zahtjev za iznos koji predstavlja negativne razlike, bez da je tuženik istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev, kao i je li sud pogrešno primijenio institut stjecanja bez osnove kada je zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tuženika obvezao da na ime povrata stečenog bez osnove, tužitelju vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je tuženik neosnovano stekao?“.

2. Kao razloge važnosti postavljenog pitanja tuženica navodi da glede postavljenog pravnog pitanja sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, kao i da praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na postavljeno pitanje nije jedinstvena. Pri tom se pozvala na revizijske odluke broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. i Rev-549/2023- 4 od 18. prosinca 2023. Također se pozvala i na više odluka drugostupanjskih sudova. VSRH obrazložio je dalje da postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ocijenjeno je da pravno pitanje koje je tuženica postavila u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, jer je riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od zauzetog pravnog shvaćanja u odluci ovog suda broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., a koju je u smislu odredbe čl. 390. st. 2. ZPP donijelo prošireno vijeće od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa nije riječ o pitanju u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu (tako i ovaj sud u odluci Revd 3586/2023-2 od 25. siječnja 2024., Revd 3120/2023-2 od 25. siječnja 2024., Revd 2670/2023-3 od 1. veljače 2024. i dr.).

37. Odlučujući o prigovoru zastare potrebno je istaći da se u smislu odredbe članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

37.a. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama Rev-2245/2017,Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

37.b. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda dana 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''.

37.c. Stoga, zastara potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle je nastupila 13. lipnja 2019., dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14.lipnja 2018. dakle je nastupila 14. lipnja 2023., a tužba je u ovome predmetu podnesena 4. lipnja 2021. Stoga je dakle, izvjesno da prigovor zastare nije osnovan.

38. Kako je dakle utvrđeno da je tužena bez valjane pravne osnove naplatila od tužiteljice iznos od 375,87 eura uslijed na ime preplaćenih iznosa kamata i iznos od 1,989,46 eura zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ista se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je u smislu odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

39. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe članka 154. stavka 1. u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

39.a. Naime, podneskom od 28. srpnja 2025. tužitelj je djelomično povukao tužbeni zahtjev. Tužena je u podnesku od 23. ožujka 2026. istaknula da se ne protivi povlačenju tužbenog zahtjeva za iznos od 16,35 eura, ali ističe da potražuje parnični trošak za povučeni iznos tužbe sukladno članku 154, stavku 2. ZPP-a.

39. b. Sud ističe da je odredbom članka 191. stavka 1. ZPP -a propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužitelj nije promijenio istovjetnost zahtjeva već je isti precizirao nakon nalaza i mišljenja vještaka. Slijedom navedenog odbija se tužena

39.c. S obzirom na visinu vrijednosti spora u iznosu od 2.365,33 eura (po usklađenosti tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka), priloženi troškovnik, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023, 107/2025 - dalje: Tarifa ) tako da je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 6. lipnja 2019. (zaprimljen kod ovog suda 11. lipnja 2019.) u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 15. svibnja 2020. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 20. travnja 2022. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 28. srpnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 25. ožujka 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu od 8. travnja 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak Poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 46. Tarife), trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 70,21 euro, trošak predujma financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura a što sveukupno iznosi od 1.968,38 eura. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 20. svibnja 2026. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate.

40. Stoga je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 20. svibnja 2026.

Sutkinja

Tanja Marušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. Sanja Hajnal, odvjetnica u Osijeku

2. Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku