Poslovni broj: Us I-1223/2026-11
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Horvat, uz sudjelovanje Ankice Zorić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja RI, iz mjesta Tirana, Albanija, državljanin Albanije, s prebivalištem u mjestu [adresa], Albanija, s faktičnim boravkom na adresi u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Branimir Ždravac, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Ždravac, iz Zagreba, Radnička cesta 32, protiv tuženika Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska postaja Umag, Ispostava Buje, 52470 Umag, Jadranska 1, OIB:36162371878, radi ograničenja kretanja, 20. svibnja 2026., nakon usmene rasprave, 20. svibnja 2026.
P R E S U D A
I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Istarske, Policijske postaje Umag-Umago s ispostavom Buje – Buie, KLASA: UP/I-216-01/26-03/95, URBROJ: 511-08-23-26-1 od 3. veljače 2026., te se predmet vraća na ponovni postupak.
II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 2.500,00 eura u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude, sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke do isplate, ako ih tuženik ne podmiri u ostavljenom roku.
III. U preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška se odbija.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika, točkom I. izreke tužitelju, državljaninu Albanije, određeno je ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, dok je točkom II. izreke određeno da ograničenje kretanja iz točke I. ovog rješenja određuje se za razdoblje od 1 mjeseca, počevši od 3. veljače 2026. do izvršenja prisilnog udaljenja u zemlju tranzita ili zemlju podrijetla.
2. U tužbi i tijekom spora tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako upućuje na Direktivu 2088/115/EZ od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima u postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom, te praksu nacionalnih sudova i suda Europske unije koji se odnose na interpretaciju i tumačenje domaćih propisa, napose Zakon o općem upravnom postupku, Zakon o strancima, te Direktive. Navodi kako se tužitelj tijekom cijelog postupka u Republici Hrvatskoj, niti u jednom trenutku nije se skrivao, bježao niti izbjegavao suradnju s hrvatskom policijom, ili drugim tijelima, te da je bio dostupan i poznatog boravišta iz čega slijedi da tuženik nije tužitelju omogućio sva zajamčena i zahtijevana procesna prava, te da nije u materijalno-pravnom smislu temeljito ispitao i utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi zakonitost protjerivanja, ali i u kontekstu rješenja o smještaju, primarno zakonitost tako prisilnog smještaja, kao najinvazivnije mjere propisane odredbama Zakona o strancima. Smatra kako rješenje ne sadržava nikakve razloge koje opravdavaju baš takvu mjeru, te da takvi razlozi niti ne postoje. Navodi kako tužitelj u postupku nije saslušan, te se vezano za to poziva na presudu Upravnog suda u Splitu, UsI-178/25, te presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj UsI-3591/25, UsI-5520/24, UsI-5202/25, UsI-6122/23 i UsI-1432/25.
3. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev usvoji, poništi osporavano rješenje, usvoji zahtjev tužitelja za odobrenje besplatne pravne pomoći te naloži tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 3.750,00 eura.
4.Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja te u bitnome ističe kako tužitelj ne konkretizira koja su točno prava tužitelju povrijeđena niti na koji način već se radi o općenitim i neargumentiranim tvrdnjama, te ističe da je prilikom donošenja osporavanog rješenja poštivano načelo razmjernosti, te je provedena individualna procjena. Također da supruga tužitelja državljanka Albanije u Republici Hrvatskoj nema reguliran privremeni ni stalni boravak, već boravak reguliran u svrhu rada, a navodi tužitelja o integraciji i obiteljskim vezama, predstavljaju okolnosti koje su razmatrane, ali nisu takve naravi da bi onemogućile primjenu Zakonom propisanih mjera. U odnosu na navode razlozi za primjenu mjere ne postoje, tuženik ističe da se o subjektivnoj ocjeni tužitelja koja nije potkrijepljena dokazima, a procjena o postojanju rizika i potrebi primjene mjere, temelji se na službenim podacima i okolnostima konkretnog slučaja, a ne na pretpostavkama stranke. Nadalje, da je tužitelj saslušan, te dao izjavu o čemu je sačinjen zapisnik koji prileži svezi spisa. U konačnici navodi kako su navodi tužitelja o primjenjivoj sudskoj praksi općeniti i bez obrazloženja relevantnih činjenica i okolnosti koje bi ih učinili usporedivima sa ovim predmetom, kako su upravni sudovi svojim presudama uvijek prihvatili individualnu procjenu svakog slučaja, te da sud u svakom postupku mora samostalno utvrditi činjenice i zakonitost, a pozivanje na općenitu praksu ne može zamijeniti konkretnu činjenicu u predmetnom postupku.
5. Predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku, te je održao usmenu raspravu.
7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da je tužbeni zahtjev osnovan.
8. Člankom 214. stavkom 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25) propisano je da se državljanina treće zemlje može smjestiti u Centar do 6 mjeseci ako postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja EGP, odnosno Republike Hrvatske, sukladno članku 183. stavcima 2. i 3. ovoga Zakona (u daljnjem tekstu rizik od izbjegavanja).
9. Člankom 213. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je da u smislu članka 212. stavka 1. ovoga Zakona mjerama koja su blaže od smještaja u Centar, smatraju se: 1. polog putnih isprava, putnih dokumenata i putnih karata, 2. polog određenih financijskih sredstava, 3. zabrana napuštanja određene adrese smještaja, 4. javljanje u policijsku postaju u određeno vrijeme.
10. Naime, iz podataka spisa predmeta, dostavljenih Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je tuženik procijenivši da kod tužitelja postoji opasnost rizika od izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a, odnosno Republike Hrvatske, ograničio tužitelju slobodu kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance na vrijeme od 1 mjesec, počevši od 3. veljače 2026.
11. Naime, u postupku je utvrđeno da je tužitelju 29. travnja 2025. od strane Službe za međunarodnu zaštitu doneseno rješenje o odbijanju zahtjeva (naknadni zahtjev za međunarodnu zaštitu) kojim mu je određen rok za napuštanje EGP-a od 8 dana s danom 17. srpnja 2025. te da je tužitelj sukladno rješenju od 18. srpnja 2026. trebao napustiti područje Republike Hrvatske što nije učinio, te je od dana 8. srpnja 2026. nastavio nezakonito boraviti bez valjanog odobrenja boravka ili vize do dana zaticanja 31. siječnja 2026., čime je počinio prekršaj iz članka 183. Zakona o strancima, te mu je uručeno rješenje o protjerivanju i izrečena zabrana ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od 1 godine, a do osiguranja prisilnog udaljenja, određen mu je smještaj u Prihvatni centar za strance u Ježevu.
12. Naime, iako bi navedene okolnosti i po ocjeni ovog suda upućivale na postojanje rizika od izbjegavanja napuštanja EGP-a, odnosno Republike Hrvatske budući da tužitelj već po ranije izdanom rješenju nije postupio, po ocjeni ovog suda, imajući u vidu izričite prigovore koje tužitelj iznosi u tužbi, a koji se odnose na činjenicu kako su tužitelju i supruga i djeca u Republici Hrvatskoj, pri čemu djeca imaju reguliran boravak u Republici Hrvatskoj, a što proizlazi i iz odgovora tuženika, kao i da je tužitelju, nakon što je zatečen u Republici Hrvatskoj 31. siječnja 2026., najprije samo oduzeta putna isprava te je određeno javljanje u ispostavi Buje radi daljnjih provjera, što je tužitelj u cijelosti ispoštovao, a što tuženik u odgovoru na tužbu, također ne dovodi u sumnju, to je po ocjeni ovoga suda u obrazloženju osporavanog rješenja, izostalo detaljno obrazloženje vezano uz konkretne okolnosti predmetnog slučaja, u dijelu koji se odnosi na razloge zbog kojih nisu primijenjene blaže mjere iz članka 213. stavka 1. Zakona o strancima.
13. Kraj takvog stanja stvari, a budući da odgovor na tužbu ne može zamijeniti obrazloženje osporavanog rješenja, isto se ocjenjuje nezakonitim, te je valjalo stoga temeljem odredbe članka 117. stavak 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. i II. Izreke, pri čemu će tuženik u ponovnom postupku donijeti novo rješenje pridržavajući se pravnog shvaćanja i primjedbi ovog suda .
14. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147., a isti se sastoji od troška sastava tužbe i zastupanja tužitelja na ročištu, svaka radnja u iznosu od 1.250,00 eura, što ukupno iznosi 2.500,00 eura (tbr. 27., 46., 52. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika). Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 5. svibnja 2026., budući da je predmetne navode tužitelj imao mogućnost iznositi slijedeći dan 6. svibnja 2026. na raspravi kod ovog suda koja je zakazana upravo na prijedlog tužitelja, te predmetni trošak nije ocijenjen kao opravdan pa tome niti nužan.
U Zagrebu 20. svibnja 2026.
Sudac:
Ivana Horvat
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje pobijane presude.
Dna:
1. Odvjetnik Branimir Ždravac, e-komunikacijom
2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska postaja Umag, Ispostava Buje, [adresa] Umag, Jadranska 11
3. U spis
