Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-1005/2019-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužitelja LP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Franjo Šebijan, odvjetnik u ZOU Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenica punomoćnika stranaka 9. travnja 2026., dana 20. svibnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 218-50-4390975, ovjerenog po Javnom bilježniku Jasenki Črnčec iz Čakovca, br. OU-17774/07 dana 19.9.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, a koja:

- u čl.2. Kamatna stopa glasi: "… promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

-u čl.7. Način otplate glasi: "a)…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…"

"b)… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.832,96 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na svaki pojedinačan iznos pretplate i to od:

- 30.11.2007. na iznos od 1,38 €,

- 31.12.2007. na iznos od 4,64 €,

- 31.01.2008. na iznos od 8,95 €,

- 31.03.2008. na iznos od 33,63 €,

- 30.04.2008. na iznos od 8,34 €,

- 31.05.2008. na iznos od 11,56 €,

- 30.06.2008. na iznos od 8,99 €,

- 31.07.2008. na iznos od 8,48 €,

- 31.08.2008. na iznos od 8,40 €,

- 30.09.2008. na iznos od 8,24 €,

- 31.10.2008. na iznos od 15,48 €,

- 30.11.2008. na iznos od 14,44 €,

- 22.12.2008. na iznos od 142,79 €,

- 20.01.2009. na iznos od 23,48 €,

- 20.02.2009. na iznos od 24,56 €,

- 20.03.2009. na iznos od 24,38 €,

- 20.04.2009. na iznos od 24,67 €,

- 20.05.2009. na iznos od 25,38 €,

- 23.06.2009. na iznos od 23,67 €,

- 20.07.2009. na iznos od 24,00 €,

- 20.08.2009. na iznos od 23,47 €,

- 21.09.2009. na iznos od 23,59 €,

- 26.10.2009. na iznos od 22,66 €,

- 23.11.2009. na iznos od 24,43 €,

- 21.12.2009. na iznos od 25,11 €,

- 20.01.2010. na iznos od 27,52 €,

- 22.02.2010. na iznos od 24,73 €,

- 22.03.2010. na iznos od 31,51 €,

- 20.04.2010. na iznos od 31,38 €,

- 20.05.2010. na iznos od 35,19 €,

- 21.06.2010. na iznos od 37,33 €,

- 20.07.2010. na iznos od 38,92 €,

- 23.08.2010. na iznos od 46,01 €,

- 20.09.2010. na iznos od 44,04 €,

- 20.10.2010. na iznos od 45,11 €,

- 22.11.2010. na iznos od 43,82 €,

- 21.12.2010. na iznos od 54,93 €,

- 20.01.2011. na iznos od 52,26 €,

- 21.02.2011. na iznos od 52,87 €,

- 21.03.2011. na iznos od 54,68 €,

- 20.04.2011. na iznos od 52,48 €,

- 20.05.2011. na iznos od 57,80 €,

- 20.06.2011. na iznos od 65,71 €,

- 20.07.2011. na iznos od 73,50 €,

- 20.08.2011. na iznos od 76,04 €,

- 20.09.2011. na iznos od 66,62 €,

- 20.10.2011. na iznos od 55,72 €,

- 21.11.2011. na iznos od 57,27 €,

- 20.12.2011. na iznos od 60,42 €,

- 20.01.2012. na iznos od 63,39 €,

- 20.02.2012. na iznos od 63,92 €,

- 20.03.2012. na iznos od 62,80 €,

- 20.04.2012. na iznos od 62,58 €,

- 24.05.2012. na iznos od 57,46 €,

- 20.06.2012. na iznos od 64,03 €,

- 20.07.2012. na iznos od 62,42 €,

- 20.08.2012. na iznos od 61,67 €,

- 20.09.2012. na iznos od 59,12 €,

- 22.10.2012. na iznos od 62,70 €,

- 20.11.2012. na iznos od 63,22 €,

- 20.12.2012. na iznos od 62,70 €,

- 21.01.2013. na iznos od 57,38 €,

- 20.02.2013. na iznos od 60,04 €,

- 20.03.2013. na iznos od 61,64 €,

- 22.04.2013. na iznos od 63,21 €,

- 20.05.2013. na iznos od 58,24 €,

- 20.06.2013. na iznos od 60,71 €,

- 22.07.2013. na iznos od 57,61 €,

- 20.08.2013. na iznos od 58,35 €,

- 20.09.2013. na iznos od 60,60 €,

- 21.10.2013. na iznos od 60,68 €,

- 20.11.2013. na iznos od 61,22 €,

- 20.12.2013. na iznos od 62,66 €,

- 20.01.2014. na iznos od 61,07 €,

- 20.03.2014. na iznos od 130,39 €,

- 22.04.2014. na iznos od 63,13 €,

- 23.05.2014. na iznos od 62,10 €,

- 27.06.2014. na iznos od 62,77 €,

- 30.08.2014. na iznos od 125,80 €,

- 22.09.2014. na iznos od 1.108,77 €,

do isplate po stopama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog točkom II. izreke do prvotno zatraženog iznosa od 4.993,17 €, odnosno za iznos od 160,21 €, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju LP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.550,00 €, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, tekućom od 20. svibnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1 . Tužitelj je 12.6. 2019. podnio tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi isplate. U tužbi je naveo da je s tuženikom 18.9.2007. sklopio Ugovor o kreditu br. 218- 50-4390975, solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, pod poslovnim brojem OU-17774/07 od 19.9.2007., a prema kojem mu je tuženik kao kreditor i banka odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 18.210,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl.1. Ugovora o kreditu). Navedenim ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 7 godina, odnosno 84 mjeseca (čl.4.) u jednakim mjesečnim anuitetima, s time da su početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili 218,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan dospijeća po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Ugovoreno je da će tuženik naplaćivati redovnu kamatu koja je promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama (čl.2. i 7. Ugovora), a u trenutku sklapanja ugovora iznosila je 5,75% godišnje (čl.2.). Tvrdi da je određivanje kamatne stope povjereno isključivo tuženiku kao kreditoru, a visina obveze u bitnome uvjetovana je variranjem tečaja CHF-a. Za vrijeme trajanja otplate kredita sukladno Ugovoru o kreditu, kamatna stopa je od strane tuženika više puta mijenjana i to na njegovu štetu. Tvrdi i da se više puta mijenjao i tečaj CHF prema HRK, a što je itekako utjecalo na visinu obveze prema tuženiku na način da su pojedinačni mjesečni anuiteti uglavnom značajno porasli u odnosu na one koji su bili ugovoreni. Naveo je da je 1. anuitet trebao prema ugovorenom srednjem tečaju kreditora za valutu CHF prema HRK koji je važio na dan dospijeća (4,380250 dana 31.10.2007.) iznositi protuvrijednost od 955,29 kn (za 218,09 CHF). Umjesto toga, praktično svi anuiteti bili su osjetno veći, pojedini čak i do 500,00 kn, te je ukupno značajno preplatio iznos obveze koji je početno ugovoren. Priložio je prijepis knjigovodstvene kartice na dan 31.5.2019. kao i pregled uplata u tom razdoblju izdan od strane tuženika, iz koje su razvidne sve uplate i zaduženja po predmetnom ugovoru o kreditu te također i otplatni plan s kojim se konkretne uplate mogu usporediti. Naveo je da se iz priloženih dokumenata može vidjeti da je prvo zaduženje bilo u iznosu od 954,97 kn te da je kamatna stopa ostala nepromjenjiva, kao i tečaj valute CHF, konačno ukupno zaduženje po predmetnom kreditu bilo bi 100.918,52 kn. Umjesto toga, učestalim promjenama tečaja i jednostranim povisivanjem kamatnih stopa nastalo je ukupno zaduženje koje je veće za tužbom utuženi iznos. Tvrdi da je oštećen za razliku između onog iznosa koji bi otplatio da promjena kamatne stope i tečaja valute CHF nije bilo, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakog dana pojedinog iznosa preplate, pa do tuženikovog povrata. Naveo je da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-02 od 9.4.2015., a i Vrhovni sud RH je 20.3.2018. svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. 6.2014. (presuda VTS-a donesena 13.6.2014.) kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Nadalje je naveo da je pravomoćnom presudom Visokog trovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalog IV. tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da je u dobroj vjeri stupio u kreditni odnos s tuženikom, kao bankom, a zbog financiranja kupnje automobila. Pri tome mu je ponuđen kredit s valutnom klauzulom, a bez da su mu predočene moguće štetne posljedice takvog ugovora, niti s njime skopčani rizici. Također, na odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope nije mogao utjecati niti o tome pregovarati već je tuženik koristio vlastiti obrazac koji je bio identičan u brojnim drugim kreditnim predmetima. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10.9.2003. -13.12.2008. kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.9.2004. - 31.12.2008. to je tuženik sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve u vezi i s čl.1111., čl.1115. te čl.1046. Zakona o obveznim odnosima. Pozvao se na i citirao odredbu čl.502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14). i čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09 ). Naveo je da ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificiran tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog točnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, a nakon provođenja knjigovodstveno -financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika će specificirati tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, sukladno odredbi čl.186.b. st.3. Zakona o parničnom postupku, uvažavajući i poštujući načelo "ravnopravnosti oružja", odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka. Naveo je da je posljedica utvrđenja ništetnih odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu) de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi povećanja kamate, bilo po osnovi povećanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunama nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta upravo onaj iznos koji je bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata ujedno i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naveo je da je čl.6.st.3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano da je "svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti", a s obzirom da tuženik isto odbija, predložio je da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 37.621,03 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužiteljem 19.8.2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 218-50-4390975 kojim je tužitelju stavio na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 18.210,54 s redovnom kamatom od 5,75% godišnjom i promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Namjena kredita je bila kupnja automobila. Naveo je da je Ugovor sklopljen sukladno čl.1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita , da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Naveo je da se tužitelj ne može pozvati ni na jedno utvrđenje iz odluka u "slučaju Franak" jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, a tužitelj kao potrošač je dužan dokazati povredu njegovih prava. Naveo je da je općim uvjetima kojima se uređuju osnovna prava poslovnih odnosa između klijenta i banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva. Tvrdi da tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Naveo je da nikada nije zaprimio prigovore tužitelja zbog promjene kamatne stope iako ga je redovno obavještavao o promjeni kamatne stope te da pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i isti je njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Naveo je da da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 2462/2003 te da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i da tužitelj ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da upozorava na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u donosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Naveo je da je o svim okolnostima i rizicima valute obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te da je vodio računa o tužitelju kao klijentu, što je vidljivo i iz samog Zahtjeva za kredit koji je ispunio i potpisao tužitelj i u kojem je tužitelj, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, odabrao valutnu klauzulu CHF. Nakon što je tužitelj vlastoručno ispunio Zahtjev za kredit, s tužiteljem je zaključio Ugovor o kreditu i odabir između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Istaknuo je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Tvrdi da su neosnovani navodi tužitelja da je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača NN br. 96/03) i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naveo je da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru o kreditu čija je namjena kupnja automobila, dok se odluke na koje se poziva tužitelj odnose isključivo na stambene kredite te da se autoritet odluka na koje se poziva tužitelj ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari. Istaknuo je prigovor zastare te da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naložiti tužitelju da mu naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Podneskom od 2.8.2022. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu. Naveo je da je prigovor zastare neosnovan i to u bitnome jer je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe udruge Franak 4.4. 2012., a ponovno je počela teći 14. 6. 2014., odnosno po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/2012. Vezano za navode tuženika da se utvrđenja kolektivne parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj predmet se pozvao na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Pozvao se na činjenična i pravna utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudama poslovni broj Pž-7129/13-4 i Pž-6632/2017-10. Naveo je da se sukladno odredbi čl.187.st.4. Zakona o parničnom postupku tužbeni zahtjev na utvrđenje neće smatrati preinakom tužbenog zahtjeva i postavio je i zahtjev za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 218-50-4390975 sklopljenog između stranaka u dijelu čl.2. i 7. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora i valutna klauzula. Navedenoj preinaci se tuženik nije protivio, a i ista je učinjena prije zaključenja prethodnog postupka. Na pripremnom ročištu održanom 23. studenoga 2022. tužitelj je naveo da se njegovo potraživanje odnosi na isplatu iznosa za koji je preplatio rate kredita temeljem ugovora o kreditu zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 37.621,03 kune. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga da se sasluša njegova djelatnica ĆP.

4.Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu podneskom od 4.7.2024. (stranica 114-116 spisa) nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem. Zatražio je isplatu iznosa od 36.413,96 kuna, odnosno 4.832,96 eura, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate. Tužitelj je tim podneskom smanjio tužbeni zahtjev, odnosno djelomično povukao tužbu. Tuženik se protivio tom djelomičnom povlačenju tužbe i naveo da sud mora meritorno odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva za koji je tužitelj želio djelomično povući tužbu u slučaju da se tuženik usprotivio djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva. S obzirom na zauzeto pravno shvaćanje VSRH na sjednici Građanskog odjela od 26. travnja 2021. prema kojem smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe čl.193. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), valjalo je odlučiti kao pod točkom III. izreke presude. Valja reći i da je u međuvremenu u Republici Hrvatskoj kao službena valuta uveden EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN broj 57/22 i 88/22), pa je stoga tužitelj i postavio tužbeni zahtjev u valuti EUR. Isto tako valja reći da je tužitelj po pozivu suda u podnesku od 26.1.2026. ispravio očite omaške u pisanju brojeva u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu, odnosno tim podneskom je tužitelj u cijelosti uskladio zahtjev za isplatu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Vlaste Santo- Olđa.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu (stranice 8-10, 11-13 i 59-63 spisa), Otplatnu tablicu – Kredit informativni izračun od 18.9.2007. (stranice14-15 spisa), dopise tuženika od 15.9.2021. (stranica 16-18 spisa), obavijesti tuženika od 14.5.2008., 19.11.2007., 11.2.2009., 6.6.2019. (stranice 19- 21 spisa), dopis od 31.5.2019 . s pregledom promjena kamatnih stopa (stranica 22- 23 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 31.5.2019. (stranice 24-26 spisa), Otplatni plan od 20.9.2007. (stranice 27-29 spisa), potvrdu o konačno otplaćenom kreditu od 31.5.2019. (stranica 30 spisa), Zahtjev za kredit (stranica 65 spisa). U dokaznom postupku je izveden i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa, te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja. Tuženik je tijekom postupka, kako je već rečeno, odustao od dokaznog prijedloga da se sasluša ĆP.

6. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su tuženik i tužitelj, kao korisnik kredita zaključili 18.9.2007. predmetni Ugovor o kreditu broj 218-50-4390975. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik odobrio tužitelju, kao korisniku kredita kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti 18.210,54 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupnju rabljenog automobila već registriranog u [adresa]. Nije bilo sporno da je čl.2. Ugovora o kreditu bilo ugovoreno da se na iznos kredita obračunava redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,75% godišnje. Nije bilo sporno niti da je čl.7. Ugovora o kreditu bilo ugovoreno da se glavnica kredita u iznosu od 13.490,68 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća te da je u iznos anuiteta uračunata i redovna mjesečna kamata na preostali dio glavnice kredita, te da se preostali dio glavnice kredita u iznosu od 4.719,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz točke a, a prema otplatnom planu. Iz Zahtjeva za kredit na strani 65 spisa proizlazi da je u osnovnim podacima o kreditu napisano da je namjena kredita kupnja vozila, da je iznos kredita 18.210,54 CHF, odnosno da su uz valutnu klauzulu ponuđene i kućice s naznakom valute EUR, CHF i USD, te da je rok otplate kredita 7 godina. Nije bilo sporno niti da je predmetni kredit otplaćen.

7. Sporno između stranaka je jesu li ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je li utuženo potraživanje zastarjelo. U bitnome tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio konačno postavljeni (ispravljeni) tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tražio kredit i raspitivao se u više banaka. To mu je bio prvi kredit u životu i jedino su mu u Raiffeisen banci rekli da može dobiti kredit. Dobio je primjerak ugovora da ga pročita i mislio je da je sve u redu. Nije imao mogućnosti ništa mijenjati, odnosno nije ni znao da postoji mogućnost pregovaranja, a nije niti pokušavao pregovarati, već je bio sretan što je dobio kredit. Nije mu spominjan termin valuta utočišta i nije bilo rečeno da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Rečeno mu je da je kamata promjenjiva. Odgovorio je da mu je u početku rata kredita bila oko 900,00 kn a narasla je na oko 1.700,00 kn. Kredit je otplatio nakon 7 godina, a namjena kredita je bila kupnja auta. Odgovorio je da je pročitao ugovor o kreditu i činilo mu se sve u redu. Na upit je li razumio pojam promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula kada je pročitao ugovor o kreditu odgovorio je da mu je bilo jasno što je promjenjiva kamatna stopa, a s pojmom valutna klauzula nije doma, s obzirom da to nije njegova struka. Odgovorio je da je tražio kredit u bilo kojoj valuti, odnosno tražio je kredit.

10. Analizirajući iskaz tužitelja te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i na temelju istog sud zaključuje da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik tužitelja nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za valutnu klauzulu, odnosno ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak.

11. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9.4. 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14.6.2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/2012 od 4.7.2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

12. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 79/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, dalje: ZZP/07) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne i da kod tuženika nije postojalo nikakvo znanje o budućem kretanju tečaja CHF, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

14. U postupku je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa na okolnost utvrđenja visine iznosa koliko je tužitelj platio više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u donosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu, praviln im obračunom po Zakona u o obveznim odnosima zatvaranjem prvo zateznih kamata.

15. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je izračun preplate s osnova promjene kamatne stope izrađen na način da su od iznosa iz otplatnog plana uz promjenu kamatnih stopa odbijeni iznosi iz otplatnog plana uz kamatnu stopu od 5,75% godišnje te je na tu razliku primijenjen tečaj na dan isplate kredita. Prikazala je promjene visine kamatnih stopa po kreditu broj 218-50-4390975 i iznosa anuiteta te navela da je od 20.9.2007. kamatna stopa bila 5,75% godišnje, a iznos anuiteta 218,09 CHF, od 1.11.2007. iznosi 6,70% godišnje, a iznos anuiteta 227,92 CHF, od 1.5.2008. iznosi 7,00% godišnje, a iznos anuiteta 230,92 CHF, od 1.3.2009. iznosi 7,75% godišnje, a iznos anuiteta iznosi 237,92 CHF, od 30.6.2011. iznosi 7,50% godišnje, a iznos anuiteta iznosi 236,12 CHF, od 1.10.2011. iznosi 6,75% godišnje, a iznos anuiteta iznosi 230,89 CHF, od 1.7.2011. iznosi 7,50% godišnje, a iznos anuiteta 289,53 CHF. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je izračun preplate s osnova promjene kamatnih stopa izrađen na način da su od iznosa iz otplatnog plana uz primjenu kamatnih stopa odbijeni iznosi iz otplatnog plana uz kamatnu stopu od 5,75% godišnje te je na tu razliku primijenjen tečaj na dan isplate kredita. Razlika između anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 218-50-4390975 i anuiteta po promjenama kamatne stope za razdoblje od 31.10.2007. do 22.9.2014. ukupno iznosi 1.249,94 CHF, odnosno preračunato po tečaju korištenja od 1 CHF = 4,434382 kuna, ukupno iznosi 5.542,71 kn. Nadalje proizlazi da je razlika radi promjene tečaja izračunata na način da je od stvarnih kunskih iznosa koje je tužitelj uplaćivao u korist kredita oduzet iznos anuiteta po promjeni kamatnih stopa po tečaju na dan korištenja kredita te da je tijekom otplate kredita tužitelj s osnova promjene tečaja CHF ukupno više platio 30.871,25 kn i to u razdoblju kada je tečaj CHF na dan uplate bio viši od tečaja na dan isplate kredita 30.913,12 kn i manje platio kada je bio niži 41,87 kn (negativne tečajne razlike), odnosno da je tužitelj je s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika i promjene tečaja CHF više platio 36.413,96 kn, odnosno 4.832,96 EUR. Vještakinja je navedenu preplatu prikazala po pojedinačnim mjesečnim iznosima i datumima (danima) preplate.

16.Tužitelj je u podnesku od 4.7.2024. naveo da je u cijelosti suglasan sa nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje te da isti smatra u cijelosti objektivnim i profesionalnim. Tuženik je naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještakinje i na ročištu održanom 3. prosinca 2025. stranke su izjavile da izričito ne traže da se vještakinja usmeno saslušava i da nemaju nikakvih pitanja za vještakinju.

17. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke. Pritom valja naglasiti da je iz detaljne analize nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi i da je ista uzela u obzir i negativne tečajne razlike.

18. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je revidirao naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te naveo da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4.7.2013., koja je postala pravomoćna 13.6.2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13.6.2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim dijela ugovorne odredbe kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje tužbe, odnosno zastara potraživanja vezana uz valutnu klauzulu. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u cijelosti, uz napomenu da tužitelj u konkretnom slučaju nije povećavao tužbeni zahtjev za isplatu, nego smanjio .

19. Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka, prvenstveno na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje i dokumentacije u spisu, je utvrđeno je da je tužitelj s osnova promjene kamatne stope i osnova promjene tečaja platio više tuženiku 36.413,96 kn, odnosno 4.832,96 EUR. Sud je ocijenio osnovanim konačno precizirani i ispravljeni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i valutna klauzula kojom je vezana glavnica kredita za valutu CHF i u dijelu za isplatu iznosa od 4.832,96 EUR, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose preplate kredita, sukladno nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Vlaste Santo- Olđa. Naime, tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev za isplatu (i ispravio greške u pisanju tužbenog zahtjeva) nakon provedenog vještačenja i to prema nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je imao u vidu odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača ( NN broj 79/07, 125/07) koje govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN broj 35/05) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema c ijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelju su dosuđene i zatražene zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate tekuće od datuma preplate prema nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje po stopama iz članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, s obzirom da je odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Valja reći da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi, koje je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Valja ponoviti da je ispravljeni tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na preplatu u cijelosti u skladu s nalazom i mišljenjem, stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa, koja je uzela u obzir i tzv. negativne tečajne razlike. Tužitelju je plaćanjem anuiteta prema ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi, odnosno tuženik je stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 5,75% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. , 155. i 158. ZPP-a. Naime u konkretnom slučaju tužitelj je prvotno postavljeni tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu iznosa od 37.621,03 kune (4.993,17 EUR primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je djelomično povukao tužbu, s obzirom da je zatražio isplatu iznosa od 4.832,96 eura. Tuženik se usprotivio tom djelomičnom povlačenju tužbe za iznos od 160,21 EUR te je s obzirom da se tuženik usprotivio tom djelomičnom povlačenju tužbe sud odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 160,21 EUR i u tom dijelu je tužitelj zapravo izgubio u parnici, odnosno to se smatra uspjehom tuženika u sporu, međutim prema stajalištu suda taj uspjeh tuženika u sporu je neznatan, odnosno sud je u konačnici ocijenio da je tuženik dužan nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice tužitelju, s obzirom da prema stajalištu suda tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (čl. 154. st. 5. ZPP-a). Kao potrebne za vođenje parnice sud je priznao tužitelju troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnicima odvjetnicama i to za sastav tužbe 250 eura, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s Tbr.46 i 54. Tarife. Sud je tužitelju priznao i trošak sastava obrazloženih podnesaka kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu i na nalaz i mišljenje vještaka od 2.8.2022. i 4.7.2024. u visini od 250 eura, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 23.11.2022. i 3.12.2025. tužitelju je priznat trošak u visini od 250 eura, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćnicima odvjetnicama tužitelju je priznato ukupno 1.250,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR, uz napomenu da je tužitelj kao potrošač oslobođen od plaćanja pristojbe na presudu, a određeno nije postavio zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu, a što je dužan sukladno odredbi čl. 164. ZPP-a. Tužitelju nije kao osnovan na teret protivne stranke priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu održanom 9. 4. 2026., s obzirom da je taj trošak prema stajalištu suda nastao jer su se tužitelju kod preciziranja tužbenog zahtjeva u dijelu za isplatu u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje Vlaste Santo-Olđa dogodile očite omaške u pisanju, a radi razjašnjenja istog je sud preotvorio glavnu raspravu i uslijed toga je održano još jedno ročište za glavnu raspravu. Naglašava se da je sud prlikom odlučivanja o zahtjevu za naknadom troškova postupka imao u vidu odredbu čl. 155. ZPP-a iz koje proizlazi da sud o tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ZPP-a koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.550,00 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).

21. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 20. svibnja 2026.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila il i od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Franji Šebijanu iz ZOU Franjo Šebijan i TP

Rukavina, odvjetniku u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćniku Josipu Mađariću iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb