REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-657/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud, mr. sc. Neri Radas i Slavka Pavkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kozul&Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1311/2024-2 od 4. rujna 2025., kojom su djelomično potvrđeni i djelomično preinačeni presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5987/2022-29 od 11. srpnja 2024. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-5987/2022-32 od 7. kolovoza 2024., u sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1311/2024-2 od 4. rujna 2025., kojom su djelomično potvrđeni i djelomično preinačeni presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5987/2022-29 od 11. srpnja 2024. ispravljeni rješenjem istog suda poslovni broj P-5987/2022-32 od 7. kolovoza 2024.

2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije predlaže da mu se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni, a koja glase: „1. Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?

2. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?

3. Treba li se odredba ugovora o kreditu, sklopljenog između potrošača i trgovca, a kojom je ugovorena naknada za obradu kredita odredba, smatrati cijenom ugovora o kreditu, u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) (članka 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007), radi čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe ukoliko je ista ugovorena kao jasna, lako uočljiva i lako razumljiva?

4. Ima li utvrđenje nepoštenosti i posljedične ništetnosti ugovorne odredbe potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredbe iz ugovora o kreditu o naplati naknade za obradu kredita), za izravnu posljedicu i utvrđenje nepoštenosti stjecatelja (sastavljača takve odredbe), u smislu opsega vraćanja iznosa primljenih na temelju ništetne odredbe?

Odnosno

Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu i to odredbe o naplati naknade za obradu kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?“.

2.1. Predlagatelj je prijedlog podnio i pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) navodeći da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom - pravo na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 13. toč. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. toč. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.1. Navedeno stoga što pobijana presuda u odnosu na prvo postavljeno pitanje ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetog pravnog shvaćanja iz odluke ovog suda broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., a u odnosu na drugo postavljeno pitanje ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetog pravnog shvaćanja iz odluke ovog suda broj Rev-1420/2024-3 od 17. lipnja 2025., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

4.2. Osim toga drugo postavljeno pravno pitanje iz prijedloga tuženika za dopuštenje revizije nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP niti stoga što odgovor na pitanje uzrokuje li naknada za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, a konkretnom slučaju sudovi su pravilno proveli test transparentnosti i poštenosti sporne odredbe, pa nije riječ o pitanju u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu.

4.3. Nadalje, u odnosu na treće postavljeno pitanje valja reći da, s obzirom da u odluci Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2021., na koju se tuženik pozvao, nije izneseno shvaćanje da bi se odredba ugovora o kreditu sklopljenog između potrošača i trgovca kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva smatrala cijenom ugovora o kreditu u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (od čega polazi naznačeno pitanje), to tuženik u odnosu na treće postavljeno pitanje nije iznio odgovarajuće razloge važnosti, slijedom čega niti treće postavljeno pitanje tuženika iz prijedloga za dopuštenje revizije nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

4.4. U odnosu na četvrto postavljeno pravno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

5. Slijedom navedenog, a s obzirom da u odnosu na postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je prijedlog tuženika u odnosu na postavljena pitanja odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

6. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je naveo da su mu u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom povrijeđena prava na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH), pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. st. 1. Ustava RH i čl. 13. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99. ispravak, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija) i pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava RH i čl. 6. st. 1. Konvencije.

6.1. U odnosu na navode tuženika da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, i jednakost svih pred zakonom, valja odgovoriti da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

6.2. U svojim odlukama, nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

6.3. U odnosu na pritužbu na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo zajamčeno čl. 13. Konvencije, ovaj sud primjećuje da je tuženik na raspolaganju imao pravo žalbe kojim se je i koristio, a činjenica da nije uspio u sporu ne čini ta pravna sredstva nedjelotvornima.

7. Stoga, s obzirom da tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu pobijanom odlukom povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom i Konvencijom, valjalo je u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić