REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-299/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-450/2025-13 od 14. siječnja 2026., u sjednici vijeća 20. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-450/2025-13 od 14. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

-u st. I., da se utvrđuje da je ništetna odredba iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. vezano uz Ugovor o poslovnoj suradnji od 11. prosinca 2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 22. prosinca 2006. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed“;

-u st. II., da se nalaže tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 815,31 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. siječnja 2007. do isplate;

- u st. III., da se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. vezano uz Ugovor o poslovnoj suradnji od 11. prosinca 2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 22. prosinca 2006. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koja glasi:

“U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“;

-u st. IV., da se nalaže tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 1.438,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. listopada 2022. godine do isplate;

-u st. V., da se nalaže tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, odnosno od 14. siječnja 2026., pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik putem svog punomoćnika iz svih žalbenih razloga. U odnosu na naknadu za obradu kredita sud nije trebao provoditi test poštenosti sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (dalje ZZP). Predmetna je naknada navedena u točno određenom iznosu od 1,20% iznosa kredita ta kao takva ispunjava uvjete ugovorne i tržišne transparentnosti. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru međutim to samo po sebi ne dovodi do zaključka da se u vezi sa ugovornim odredbama nije moglo pregovarati jer pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika. Isto tako sud nije dao nikakvo obrazloženje u odnosu na postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja. ZZP-e propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Pogrešno su primijenjene odredbe o tijeku zatezne kamate iz čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) jer tuženik nije nepošteni stjecatelj. Ustraje kod istaknutog prigovora zastare, a osporava i odluku o troškovima postupka. Naime kako se presuda sukladno čl. 335. st. 5. Zakona o parničnom postupku (ZPP) objavljuje putem e-Oglasne ploče sudova pristup punomoćnika tužitelja ročištu radi objave presude nije bio potreban radi vođenja parnice.

2.1. Žalbeni je prijedlog tuženika da se preinači pobijana presuda "na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku", odnosno podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP -a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25).

4. Odgovor na tu žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava

– te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6.1. Ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća. Isto tako ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a na koju upućuje tuženik jer je sud odlučivao o postavljeno zahtjevu tužiteljice iz tužbe od 27. ožujka 2025. tj. presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev.

7. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 vezanog uz Ugovor o poslovnoj suradnji od 11. prosinca 2006. (dalje Ugovor) sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, u dijelu u kojem glase: "prama Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed" i "“U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“ te s tim u vezi zahtjev za povrat iznosa od 815,31 eura i 1.438,18 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

8. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) utvrdio slijedeće:

-da je 22. prosinca 2006. sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i BŽ kao sudužnika ta prednika tuženika kao davatelja kredita navedeni Ugovor slijedom kojega je tužiteljici dan kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 112.000,00 CHF, na rok otplate od 30 godina;

-da je čl. 7. st. 1. Ugovora tužiteljica obvezana isplatiti unaprijed jednokratnu naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,20 %;

-da je čl. 9. st. 2. Ugovora određeno da tužiteljica može vratiti kredit i prije roka određenog Ugovorom o čemu je dužna unaprijed obavijestiti tuženika i platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke;

-da su navedene odredbe unaprijed formulirane od strane tuženika, da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, da tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, da joj je bila poznata obveza ali ne i osnovni parametri o kojima ovisi iznos naknade, da navedene naknade nisu bile određene niti odredive, da su stoga iste nepoštene, suprotne načelu savjesnosti i poštenja te da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da su pozivom na čl. 96. i čl. 102. ZZP-a ("Narodne novine" broj: 19/22 i dr.) ništetne;

-da je neosnovan i prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je tuženik, primjenom odredbe čl. 29. ZOO - a, dužan tužitelju isplatiti traženi iznos sa zateznim kamatama od 16. siječnja 2007., odnosno od 13. listopada 2022. tj. od slijedećeg dana od dana kada su plaćene naknade primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj.

9. U pogledu odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora

Nije sporno da je ugovorenu naknadu od 1,20% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, sastavio (prednik) tuženik, pri čemu je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a („Narodne novine“ broj 96/03 i dr.) koji je vrijedio u trenutku sklapanja Ugovora na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, što nije dokazano, kao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koja je naplaćena u trenutku isplate kredita.

9.1. Navedena je odredba prouzročila i značajnu neravnotežu jer je tužitelj ica dodatno morala platiti iznos od 815,31 eura, a da nije moguće izvesti zaključak zašto se konkretno predmetna naknada plaća.

9.2. Dakle, osim što u čl. 7. st. 1. Ugovora nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP-a o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe čl. 7. st. 1. te iz činjenice da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, a za razliku od navoda tuženika - ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi Ugovora.

9.3. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelj ice jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,20% od iznosa odobrenog kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, a ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice – pravilno je ista utvrđena ništetnom pa je sud pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje primljenog iznosa.

10. U pogledu odredbe čl. 9. st. 2. Ugovora

Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati (st. 4.).

10.1. Dakle teret dokaza je na tuženiku. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.).

10.2. U predmetnom slučaju i po ocjeni ovoga suda ne radi se o odredbi o predmetu ugovora i cijeni te je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je ta odredba ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, a ista je sadržana u tipskom Ugovoru kojeg je sastavio tuženik (pa na sastav, odnosno sadržaj istog tužiteljica nije imala nikakav utjecaj). Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena je odredba prouzročila značajnu neravnotežu jer je tužiteljica dodatno morala platiti iznos od 1.438,18 eura, a da nije moguće izvesti zaključak zašto se konkretno predmetna tzv. izlazna naknada plaća, za koje troškove, zašto u navedenom iznosu.

10.3. Tuženik nije dokazao opravdanost takve naknade, u tom iznosu. Dakle, radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, na čiji formulaciju tužiteljica nije imala utjecaja, o istoj se nije pregovaralo, tužiteljici nisu dane nikakve informacije te ista kao takva nije jasna i razumljiva jer se ne može utvrditi na što se odnosi (koji su to troškovi, što tuženik u tijeku postupka i ne dokazuje) i zašto se naplaćuje, niti zašto se naplaćuje upravo u iznosu određenom Odlukom banke (Tarifom) i to prema „poslovnoj politici Banke“. Stoga je takva odredba suprotna načelu dobre vjere, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa ista u konačnici nije poštena i kao takva je ništetna (čl. 322. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a).

11. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne odredbe Ugovora ništetne, da nije nastupila zastara tražbine budući je tek presudom suda prvog stupnja utvrđena ništetnost tih odredbi, a uvažavajući pravo shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Su-IV-47-2020-2 slijedi da zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Slijedom iznijetog pravilno je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu navedenih iznosa sa zateznim kamatama od dana stjecanja od strane tuženika (čl. 1115. ZOO-a) jer je tuženik, kako to pravilno navodi i sud prvog stupnja nepošteni stjecatelj budući je u trenutku sklapanja Ugovora mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne pa da sve ono što temeljem takvih ugovornih odredbi bude primljeno mu ne pripada.

12. Konačno i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbe Odvjetničke tarife). Punomoćnik tužiteljice pristupio je na ročište za objavu presude 14. siječnja 2026. te je zatražio trošak za pristup na to ročište prema Tbr. 9. t. 3. Odvjetničke tarife koje mu je prvostupanjski sud pravilno priznao budući da je i prema shvaćanju ovog suda trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude bio potreban (pravo stranke da joj se i usmeno priopće razlozi presude) sve u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a (tako i Rev- 372/2023).

13. Slijedom iznijetog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja (po čl. 368. st. 1. ZPP-a). Kako je odbijena žalba tuženika valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 20. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus