Poslovni broj: P-860/2023-41

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Zrinka Prlić, odvjetnica iz Zagreba, Kaptol 21, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 8. travnja 2026., u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnice tužiteljice Karoline Gajski, odvjetnice iz Zagreba i punomoćnice tuženika Barbare Knežević, odvjetnice iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. sa sjedištem u [adresa], 20. svibnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici KI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 5.641,03 eura (slovima: pet tisuća šesto četrdeset jedan euro i tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici KI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.236,49 eura (slovima: tisuću dvjesto trideset šest eura i četrdeset devet centi) na ime zakonske zatezne kamate od stjecanja pojedinog iznosa preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredaba do dana provođenja konverzije, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica traži na dosuđeni iznos od 5.641,03 eura (slovima: pet tisuća šesto četrdeset jedan euro i tri centa) pripadajuće zakonske zatezne kamate iznad zakonske zatezne kamate za koje je tužbeni zahtjev prihvaćen pod točkom II. izreke ove presude.

IV. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.255,39 eura (slovima: tri tisuće dvjesto pedeset pet eura i trideset devet centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 10. veljače 2016. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici KI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.053,10 eura (slovima: dvije tisuće pedeset i tri eura i deset centi ) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog

troška kao neosnovan.

VII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom 8. ožujka 2007. sklopila ugovor o kreditu broj 028-50-3957710, solemniziran kod javnog bilježnika Mladen Matoš sa sjedištem u [adresa], pod poslovnim brojem OV-6932/2007 dana 14. ožujka 2007. (dalje u tekstu: ugovor o kreditu), kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 83.470,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita. Tužiteljica navodi da je rok otplate kredita iznosio 360 mjeseci i to na način da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji se uručuje korisniku kredita po isplati kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4.95 % godišnje. Tužiteljica navodi da je 16. listopada 2012. sklopljen Dodatak br. I. Ugovoru o kreditu br. 028-50-3957710 kojim je ugovoren moratorij u trajanju od 6 mjeseci, i to u periodu od 1. listopada 2012. do 31. ožujka 2013. te je ugovoreno da po isteku moratorija prvi anuitet dospijeva na naplatu dana 30. travnja 2013., a posljednji 31. ožujka 2037. Tužiteljica navodi da je člankom 7. ugovora o kreditu ugovoreno da se povrat obveza po ugovoru o kreditu obračunava po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji se uručuje korisniku kredita po isplati kredita. Navedena odredba članka 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. valutna klauzula glasi kako slijedi: „Kredite se otplaćuje u 360 (tristošezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji Kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita.“ Tužiteljica navodi da je navedena odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, kao i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 i dr., dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. Tužiteljica navodi da od strane tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije bila obaviještena o svim bitnim parametrima koji utječu na mogućnost promjene tečaja i time njezine kreditne obveze, što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama parničnih stranaka. Tužiteljica navodi da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a posljedica nepoštenosti odredbe je njezina ništetnost (članak 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 102. st. 1. ZZP/07). Tužiteljica nadalje navodi da osim što je protivna odredbama ZZP/03 i ZZP/07 kao lex specialis, odredba je protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). Tužiteljica nadalje navodi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila od 4.95% i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe. Tužiteljica navodi da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa učestalo mijenjao kamatnu stopu svojim jednostranim odlukama. Tužiteljica navodi da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, kao i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 i dr., dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. Tužiteljica navodi da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a ista je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica navodi da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe ništetnost (članak 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 102. st. 1. ZZP/07), a osim što je protivna citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 kao lex specialis, odredba je protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). Tužiteljica se poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na tzv. valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojim sudskim presudama je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003.do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je zaključivao ugovore o kreditima u kojima je koristio nepoštene ugovorne odredbe, i to na dva načina: na način da je ugovarao redovne kamatne stope koje su tijekom postojanja obveze bile promjenjive u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorima utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koju utječu na odluke tuženika o izmjeni kamatne stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača; na način da je u ugovore o kreditu unosio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe i to tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica navodi da prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i dr., dalje: ZZP/14) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a istu odredbu sadržavala je i odredba čl. 138.a ZZP/07. Tužiteljica navodi da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/18 potvrđeno da se konverzijom, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju, ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora. Tužiteljica pritom ukazuje da je postupanje tuženika bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu. Tužiteljica navodi da iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. proizlazi da je i u slučaju izvršene zakonske konverzije potrebno utvrditi postoji li preplata po pojedinom ugovoru o kreditu, te ukoliko postoji, utvrditi visinu iste, kao i je li sklopljenim aneksom ugovora izvršena potpuna restitucija, a što je moguće utvrditi isključivo provođenjem financijskog vještačenja. Tužiteljica se poziva na odluku Suda EU broj C-260/2018 kojom je određeno da potrošač ima pravo na punu restituciju, ako ista nije postignuta konverzijom, a navedeno je potvrđeno i odlukom Suda EU od 9. srpnja 2020. donesena u predmetu C-452/18 u kojoj se navodi sljedeće: „(...) potrošačevo odustajanje od isticanja ništetnosti nepoštene odredbe može se uzeti u obzir samo ako je on tom prilikom bio svjestan da su ta odredba i njezini učinci obvezujući. Samo se u tom slučaju može smatrati da je njegovo prihvaćanje izmjene te odredbe rezultat slobodnog i informiranog pristanka, uz poštovanje zahtjeva predviđenih u čl. 3. Direktive 93/13...“ (koji zahtjeva mogućnost pregovora o pojedinim ugovornim odredbama te potpunu informiranost o svim bitnim dijelovima pojedine odredbe). Tužiteljica navodi da je isti stav Sud EU zauzeo u presudi C-19/20 od 29. travnja 2021. u kojoj navodi: „(...) Iz prethodno navedenog proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri... obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje se ispostavilo da je neosnovano u načelu ima odgovarajući restitucijski učinak u odnosu na te iznose.“ Tužiteljica navodi da je presudom Suda EU u predmetu broj C-118/17 EI protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. utvrđeno da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Tužiteljica navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeo stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U konkretnom slučaju, tužiteljica tvrdi da se sklapanjem Dodatka o konverziji nije odrekla tih prava, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se dodatkom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja dodatka o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla. Tužiteljica navodi da je 30. rujna 2015. godine stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) temeljem kojeg su parnične stranke 9. veljače 2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 028-50-3957710 (dalje: Dodatak) kojim su odredbe iz tzv. „osnovnog“ ugovora o kreditu izmijenjene: u pogledu valute obveze tužiteljice (umjesto uz valutnu klauzulu u CHF obveza je vezana uz valutnu klauzulu u EUR), u pogledu kamatne stope, u pogledu iznosa preostale neotplaćene glavnice. Tužiteljica navodi da je navedenim Dodatkom utvrđeno da obveze Korisnika kredita, ovdje tužiteljice iz osnovnog ugovora (ugovora o kreditu) u CHF po provedbi konverzije na ime nedospjele glavnice kredita iznose 46.753,69 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz članka 9. Dodatka. Međutim, tužiteljica navodi da dodatkom broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 028- 50-3957710 parnične stranke nisu razriješile pitanje ništetnosti naprijed navedenih odredaba ugovora o kreditu te tuženik nije vratio tužiteljici sve iznose koje je stekao bez osnove temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredbi. Tužiteljica navodi da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a ništetan ugovor ne postaje biti valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima iz čl. 326. st. 2. ZOO. Tužiteljica navodi da je u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015. zbog promjene tečaja CHF na više u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio prilikom isplate kredita preplatila iznos od 5.641,01 EUR/42.502,60 HRK (fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Tužiteljica također navodi, da razlika u glavnici na dan 30.09.2015. primjenom stvarnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom iznosi 3.255,39 EUR / 24.527,73 HRK (prema fiksnom tečaju 1 EUR = 7,53450 HRK). Slijedom svega navedenog, tužiteljica tužbom potražuje od tuženika isplatu naprijed navedenih iznosa koje je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužiteljica i tuženik 8. ožujka 2007. zaključili ugovor o kreditu, broj: 028-50-3957710 (dalje u tekstu: ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 83.470,00, s redovnom kamatom od 4,95 % godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospijeću koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 15,00 % godišnje, također promjenjiva. Tuženik navodi da su stranke 9. veljače 2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 028-50- 3957710, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Tuženik nadalje navodi da je ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a isti m je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik navodi da je nesporno da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik navodi da je Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužiteljici uručeni prilikom sklapanja ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Tuženik navodi da tužiteljica nije obrazložila koliko bi prema njezinom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Tuženik navodi da pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije ugovora. Tuženik navodi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Tuženik ističe i prigovor zastare te se pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev- 2245/17 od 20.3.2018. u kojoj je povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13. 6. 2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik navodi da s obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 12. 6. 2023., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice. Tuženik navodi da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik se poziva na Zakon o obveznim odnosima prema kojem je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik navodi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, tuženik ističe da je ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03.): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik tvrdi da je postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tuženik tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Tuženik navodi da sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tuženik nadalje tvrdi da se tužiteljica ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tuženik tvrdi da tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati jer nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik navodi da je člankom 9. ugovora propisana mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužiteljica je pristala da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tuženik navodi da je s tužiteljicom 9. veljače 2016. zaključio Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZID ZPK/15., sve tužiteljičine uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. Tuženik navodi da ZID ZPK/15. propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno s ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga tuženik tvrdi da je poštujući odredbe ZID ZPK/15. izvršio konverziju. Tuženik navodi da je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Tuženik navodi da su Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužiteljica je priznala dug. Tuženik navodi da je Dodatak broj KONV-01/2016 pravni posao utemeljen isključivo na zakonu i volji tužiteljice kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužiteljica ne može tvrditi da je ništetan ugovor o kreditu. Tuženik ističe da su provođenjem konverzije otklonjene sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Tuženik navodi da je VSRH u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” Tuženik navodi da je o dosegu predmetnog sporazuma odlučivao Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Tuženik navodi da je Vrhovni sud RH zaključio da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužiteljica) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR- ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Tuženik navodi da je u oglednom postupku VSRH utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici, sklapanje Dodatka, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužiteljice izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. Tuženik navodi da se o pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.3.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, tuženik ističe da se ništetnost može nadomjestiti voljom stranaka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 24. ožujka 2026. precizirala tužbeni zahtjev tako potražuje iznos od 5.641,03 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli te isplatu iznosa od 3.255,39 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 10. veljače 2016. po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita. Podredno, ako sud ocijeni da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, tužiteljica je postavila eventualno kumuliran tužbeni zahtjev tako da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana dospijeća prve obveze pa do konverzije 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, potražuje iznos glavnice od 5.641,03 eura sa zateznom kamatom od 10. veljače 2016., iznos od 3.255,39 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 10. veljače 2016. po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita te iznos od 1.236,49 eura po osnovi dospjelih nepodmirenih zateznih kamata sa zateznom kamatom od 25. ožujka 2026. Podredno, ako sud ocijeni da prethodni tužbeni zahtjev nije osnovan, tužiteljica je postavila eventualno kumuliran tužbeni zahtjev kojim potražuje iznos od 5.641,03 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Podredno, ako sud ocijeni da prethodni tužbeni zahtjev nije osnovan, tužiteljica je postavila eventualno kumuliran tužbeni zahtjev tako da da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana dospijeća prve obveze pa do konverzije 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, potražuje iznos glavnice od 5.641,03 eura sa zateznom kamatom od 10. veljače 2016. te iznos od 1.236,49 eura po osnovi dospjelih nepodmirenih zateznih kamata sa zateznom kamatom od 11. ožujka 2026.

4. Tuženik se na glavnoj raspravi od 8. travnja 2026. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, slijedom čega se smatra da temeljem odredbe iz čl. 190. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., dalje: ZPP) postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe s obzirom da se nije prije toga protivio preinaci.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu, broj: 028-50-3957710 od 8. ožujka 2007. (list 16-21 spisa), Dodatak br. 1. Ugovoru o kreditu br. 028-50- 3957710 od 16. listopada 2012. (list 22-25 spisa), Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 028-50-3957710 od 9. veljače 2016. (list 26-31, 103-106 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan (list 32-63 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 25. 5. 2023. (list 64-78 i 79-88 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 13. 11. 2012. do 31. 12. 2022 (list 65-74 spisa), zahtjev za kredit (list 102 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze II, od 2. prosinca 2024. (list 256-265 spisa), dopunsko financijsko vještačenje po istom vještaku od 29. listopada 2025. i 13. siječnja 2026. (list 352-360 i 375 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

6. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka TI na glavnoj raspravi od 8. travnja 2026.

7. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

8. Glavni tužbeni zahtjev preciziran u podnesku od 24. ožujka 2026. djelomično je osnovan, zbog čega sud o podredim tužbenim zahtjevima nije odlučivao.

9. Što se tiče tužbenog zahtjeva kako ga je precizirala tužiteljica podneskom od 24. ožujka 2026., isti je postavljen u formi uvjetne supsidijarne objektivne alternacije (K, E, Građansko parnično pravo, Tužba, VI. knjiga, Narodne novine d.d., Zagreb, listopad 2009., str. 360), prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a. No, ovaj sud ocjenjuje da se u biti ne radi o takvoj kumulaciji tužbenih zahtjeva, budući da objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva pretpostavlja postojanje više tužbi u materijalnom smislu u povodu kojih bi se mogli voditi posebni postupci kad ne bi bile istaknute u istoj tužbu u formalnom smislu (op.cit. st. 372), a što u konkretnom slučaju ne bi bilo dopušteno prema pravilima o litispendenciji. Naime, u konkretnom slučaju i "glavni" i "kumulirani" tužbeni zahtjevi su zahtjevi za isplatu po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i s osnove razlike glavnice, koji se temelje na istoj činjeničnoj i u bitnome istoj pravnoj osnovi (kojom sud nije vezan), pri čemu je "kumulirani", sadržan u "glavnom" tužbenom zahtjevu pa bi odluka bila nerazumljiva kada bi glavni tužbeni zahtjevi pod točkom I. tužiteljičinog podneska bio odbijen, a kumulirani, prihvaćen, te je zbog toga presuđeno kao u izreci ove presude pod točkom I. i II.

10. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj:

028-50-3957710, od 8. ožujka 2007., kojim joj je stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 83.470,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), s rokom otplate od 360 mjeseci (čl. 4. ugovora), a kao namjena kredita ugovoren je "stambeni kredit" (čl. 6. ugovora),

- da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da su stranke 16. listopada 2012. sklopile Dodatak br. I. ugovora o kredita br. 028-50-3957710, kojim je ugovoren 6-mjesečni moratorij na otplatu kredita odnosno u tom trenutku za nedospjelu glavnicu kredita od 76.260,06 CHF, kao i produljenje roka vraćanja kredita do 31. ožujka 2037.,

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 9. veljače 2016. zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 028-50-3957710 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,

- da preplata tužiteljice prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi 620,31 EUR na dan 30. rujna 2015.

11. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužiteljica poziva,

- ima li tužiteljica svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

12. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

13. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljicom sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužiteljica kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

14. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema točki 2. istog članka, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

15. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključila s tuženikom radi kupnje stana. Tuženik joj je ponudio sklapanje kredita uz valutu CHF, pri čemu joj je službenica u banci rekla da se redi o stabilnoj valuti, da je niska kamatna stopa te da će kredit otplaćivati u niskim mjesečnim anuitetima, zbog čega se je odlučila za sklapanje navedenog kredita. Mjesečna rata kredita u početku je iznosila oko 1.900,00 kn, a nakon nekog vremena porasla je na oko 3.000,00 kn, zbog promjene tečaja. Kako više nije mogla otplaćivati mjesečne anuitete, morala se je zaposliti tijekom sezone. 2015. tuženik joj je ponudio sklapanje dodatka ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija, pri čemu joj je službenica u banci rekla da će mjesečni anuiteti biti povoljniji i u početku je mjesečni anuitet iznosio 320,00 eura, ali kamata je i dalje bila promjenjiva. Kako nije mogla otplaćivati mjesečne anuitete, odselila je u Republiku Njemačku, gdje sada radi kao čistačica u Domu umirovljenika. Tuženik je sastavio ugovor o kreditu, pri čemu nije mogla utjecati na sadržaj pojedinih odredaba ugovora o kreditu. Tuženik ju nije upozorio na rizike prilikom sklapanja ugovora o kreditu, već su joj jedino rekli da će sredstvima ugovora od kredita moći riješiti svoje stambeno pitanje te da će joj nakon plaćanja anuiteta ostajati dovoljan iznos od plaće za životne troškove. Kada je sklopila dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija nije joj bilo poznato da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Niti danas ne zna što znači da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Prije sklapanja ugovora o kreditu pročitala je ugovor o kreditu, pri čemu je razumjela koji iznos joj tuženik stavlja na raspolaganje, namjenu kredita, kao i koliki iznos mjesečnog anuiteta će morati otplaćivati, odnosno da će morati otplaćivati 1.900,00 kn mjesečno. Nije znala da će joj se rata mijenjati s obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu jer joj je službenica u banci rekla da je tečaj CHF stabilan, da je niska kamatna stopa, da se radi o kreditu koji je za nju povoljan, s obzirom da je u to vrijeme bila mlađa od 40 godina, a u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tečaj CHF nije bio visok. Htjela je zaključiti ugovor o kreditu u kunama, međutim službenica u banci ponudila joj je ugovor o kreditu u valuti CHF jer je isti bio povoljniji. Prilikom sklapanje ugovora o kreditu od tuženika nije htjela mijenjati odredbe ugovora o kreditu jer je mjesečne anuitete u to vrijeme mogla otplaćivati, a da je znala da će mjesečni anuiteti u toj mjeri porasti, tada bi tražila promjenu odredaba ugovora o kreditu, a takav ugovor ne bi niti zaključila. Dodatak ugovoru o kreditu nije pročitala iz razloga jer joj je službenica u banci predala dodatak ugovora o kreditu, pokazala joj je na kojem mjestu treba istog vlastoručno potpisati, ona je istog potpisala, pri čemu nije stigla pročitati dodatak ugovora o kreditu, istog je pročitala kasnije kada joj je stigao poštom na adresu. Prije sklapanja ugovora o kreditu službenica u banci rekla joj je da će mjesečni anuiteti iznositi 320,00 eura mjesečno, da će joj sklapanje navedenog dodatka ugovora o kreditu "olakšati" plaćanje mjesečnih anuiteta, a nakon što je dodatak ugovoru o kreditu pročitala nije prigovarala sadržaju dodatka ugovoru o kreditu jer nije niti znala da takva mogućnost postoji. Za mogućnost sklapanja dodatka ugovora o kreditu saznala je na sastancima koje je održavala Udruga franak, zbog čega je otišla kod tuženika te joj je službenica u banci rekla da će sklapanjem tog ugovora biti u boljem položaju, a kao što je to već u svojem iskazu navela. Nakon toga službenica iz banke ju je nazvala i rekla joj da može doći potpisati dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija.

16. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

18. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

19. Iskaz tužiteljice sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopila u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužiteljica navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a kao namjena kredita člankom 6. određen je „stambeni kredit“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužiteljica sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužiteljica i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

20. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnih ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužiteljice, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

22. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

23. S obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom.

24. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

25. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od osam godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

27. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., EI protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

28. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

29. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu I protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

31. Dakle, tužiteljica kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što joj je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

32. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

33. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

34. Navedeno pravo tužiteljice kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. godine u predmetu C- 452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužiteljica mogla odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogla odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužiteljica odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za nju.

35. Sukladno tome, tužiteljica je činjenično i obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

36. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze II, od 2. prosinca 2024. (list 256-265 spisa) sud je utvrdio da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita iznose 5.641,03 EUR, Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 106,83 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 5.534,20 EUR. Glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30.09.2015. iznosila 332.300,08 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 356.827,81 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 3.255,39 EUR. Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te utvrdio preplatu tužitelja u iznosu 620,31 EUR.

37. Tužiteljica je u podnesku od 12. rujna 2025. predložila da sudski vještak izradi dopunu nalaza i mišljenja na način da izračuna zakonsku zateznu kamatu na svaki utvrđeni preplaćeni iznos od dana preplate pa do 30.09.2015. godine, te izvrši uračunavanje priznate preplate u konverziji temeljem odredbe članka 172. ZOO-a.

38. Povodom prijedloga tužiteljice sud je rješenjem od 19. rujna 2025. odredio dopunsko financijsko-knjigovodstvenog vještačenje sa zadatkom da sudski vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da utvrdi koliko je tužiteljica tuženiku platila po osnovi predmetnog ugovora o kreditu, a koliko bi njezina obveza bila pod pretpostavkom da se za cijelo vrijeme, do konverzije primjenjuje tečaj CHF za kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita i to po svakom anuitetu, zatim iznos koji je tužiteljici priznat konverzijom, te na temelju toga utvrditi ukupan iznos zakonskih zateznih kamata na eventualno više plaćene iznose od dana svake pojedine uplate do konverzije, uzimajući u obzir redoslijed namirenja iz čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima.

39. Iz dopunskog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze II, od 29. listopada 2025. (list 352-360 spisa) sud je utvrdio da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije kredita, odnosno do dana 30.9.2015., ukupno iznose 1.856,80 EUR. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172. ZOO-a (uračunavanje kamata i troškova), tada bi preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana izračuna konverzije kredita, odnosno do dana 30.9.2015. godine, iznosio 620,31 EUR.

40. Tužiteljica je u podnesku od 27. studenog 2025. prigovorila dopunskom nalazu i mišljenju vještaka, navodeći da je stalni sudski vještak pogrešno utvrdio iznos preostale razlike zatezne kamate. Tužiteljica prigovora navedenom dijelu mišljenja stalnog sudskog vještaka, budući da navedeni iznos od 620,31 eur odgovora iznosu priznate preplate u konverziji, a ne zbroju ukupnog iznosa obračunatih zakonskih zateznih kamata umanjenom za iznos preplate priznat konverzijom, koji, a kako je to naznačeno u dopuni nalaza i mišljenja, iznosi 1.236,49 EUR.

41. Iz dopunskog očitovanja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze II, od 13. siječnja 2026. (list 375 spisa) sud je utvrdio da je naknadim uvidom u dopunu nalaza i mišljenja sudski vještak uvidio omašku u pisanju te utvrdio da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije kredita, odnosno do 30.9.2015., ukupno iznose 1.856,80 EUR. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172 ZOO-a (Uračunavanje kamata i troškova), tada bi preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana izračuna konverzije kredita, odnosno do dana 30.09.2015. godine, iznosio 1.236,49 EUR.

42. Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik u podnesku od 27. siječnja 2026. istaknuo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ostao je kod prigovora pravne prirode, pri čemu na glavnoj raspravi od 8. travnja 2026. nije tražio da vještak usmeno na raspravi iznese svoj nalaz i mišljenje.

43. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, dok je u odnosu na pravna pitanja ovaj sud svoj stav obrazložio u ovom obrazloženju te je sukladno tome i određen zadatak vještačenja.

44. Tužiteljica je podneskom od 24. ožujka 2026., precizirala glavni tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila.

45. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je na pripremnom ročištu od 18. rujna 2024. istaknuo prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koja je nastala za iznos negativne tečajne razlike. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je u podnesku od 14. siječnja 2025, dakle nakon zaključenja prethodnog postupka koji je zaključen 18. rujna 2024., istaknuo određen prigovor radi prebijanja za iznos tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od 106,38 eura. Budući da je tuženik postavio određen prigovor prijeboja nakon zaključenja prethodnog postupka za tzv. negativnu tečajnu razliku, osnovan je zahtjev tužiteljice postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

46. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužiteljica nije obeštećena, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene tečaja.

47. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (8. ožujka 2007.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužiteljica nije tražila raskid ugovora zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

48. Sud je utvrdio da preplata tužiteljice na ime valute iznosi 5.641,03 eura glavnice i 1.236,49 eura dospjelih nepodmirenih zateznih kamata (list 356 spisa), budući se od više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu od 5.641,03 eura i zatezne kamate obračunate na svaki preplaćeni anuitet s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije u iznosu 1.856,80 eura, oduzima iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 620,31 eura. Sukladno navedenom, točkom I. izreke presude usvojen je dio glavnog tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.641,03 eura, točkom II. izreke presude usvojen je dio glavnog tužbenog zahtjeva u iznosu 1.236,49 eura na ime obračunatih dospjelih nepodmirenih zateznih kamata, a točkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica traži na dosuđeni iznos od 5.641,03 eura pripadajuće zakonske zatezne kamate iznad zakonske zatezne kamate za koje je tužbeni zahtjev prihvaćen pod točkom II. izreke ove presude (prema naprijed obrazloženom redu uračunavanja i ispunjenja na temelju odredbe iz čl. 171. i 172. ZOO-a). Dakle, postojanje preplate nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

49. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu koja teče na iznos glavnice u iznosu od 5.641,03 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno pod točkom I. izreke presude.

50. Zatezne kamate na iznos dospjelih zateznih kamata mogu se zahtijevati kada prestane glavno potraživanje, iz čega proizlazi da se kamate obračunate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti u apsolutnom iznosu i na njih se tražiti procesne kamate samo ukoliko je prestalo glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze te kamate pa tužiteljici ne pripada zatezna kamata na iznos obračunatih zateznih kamata u iznosu od 1.236,49 eura, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

51. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Aneksa Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod točkom IV. Izreke presude, pa je tužiteljica odbijena s iznosom od 3.255,39 eura iz glavnog tužbenog zahtjeva zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovanim.

52. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

53. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

54. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

55. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.

56. O troškovima tužiteljice uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.

57. Sa zahtjevima za isplatu tužiteljica je uspjela s 77,31 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljica je uspjela u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužiteljice u parnici ukupno iznosi 88,66 %, a tuženikov 11,34 %. Sukladno tome, tužiteljici je priznato 77,32 % (88,66%-11,34%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužiteljici su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 100 bodova, sastava podnesaka od 3. rujna 2024., 12. rujna 2025., 27. studenog 2025. i 24. ožujka 2026., prema Tbr. 8/1 u iznosu od po 100 bodova za svaku od navedenih radnji, zastupanje na ročištima od 18. rujna 2024. i 8. travnja 2026. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 700 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.400,00 eura. Navedeni troškovi priznati su joj razmjerno uspjehu od 77,32 %, odnosno u iznosu od 1.082,48 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 270,62 eura. Osim troškova zastupanja, tužiteljici su priznati troškovi vještačenja u ukupnom iznosu od 700,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer na isto nije pristupila. Tužiteljici nije priznat trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 150,00 eura radi preliminarnog izračuna visine potraživanja, koji je sačinjen po zahtjevu tužiteljice prije pokretanja parničnog postupka, jer se ne radi o trošku koji je nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, a koji stav je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi, poslovni broj: Rev-111/2024 od 23. listopada 2024. Tužiteljici nije priznat zatraženi putni trošak pristupa na ročište od 8. travnja 2026. radi saslušanja u ukupnom iznosu od 164,84 eura, iako je navedeni trošak dokumentirala (list 509-510 spisa). Naime, odredbom iz čl. 6. st. 1. i 2. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima ("Narodne novine" broj: 8/88., 3/94. i 150/05., dalje: Pravilnik) u vezi čl. 24. Pravilnika određeno je da trošak postupka čini i putni trošak koji obuhvaća naknadu za prijevoz sredstvima javnog prijevoza, a odnose se na izdatke za dolazak iz mjesta prebivališta odnosno boravišta do mjesta gdje se vrši saslušanje ili neka druga radnja kao i za povratak u prebivalište odnosno boravište, pa tužiteljica nema pravo na cijenu karte javnog prijevoza (autobusa ili sl.) prilikom naprijed navedene radnje jer je tužiteljica zatražila trošak prijevoza od Frankfurta do Krapine i nazad, gdje tužiteljica nema prijavljeno prebivalište niti boravište, što je sud utvrdio uvidom u podatke iz JRO MUP RH od 8. travnja 2026. (list 504 spisa), već ima prijavljeno prebivalište u [adresa]. Tuženiku je naloženo da tužiteljici na ime naknade troškova ukupno plati 2.053,10 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude, dok je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude.

58. Na trošak je tužiteljici dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.

U Krapini 20. svibnja 2026.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Zrinka Prlić, odvjetnica iz Zagreba, Kaptol 21, putem e-Oglasne ploče

2. Josip Mađarić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, putem e-Oglasne ploče