Poslovni broj: Usž-4050/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda , dr. sc. Sanje Otočan , predsjednice vijeća , Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković , članice vijeća , te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja BJ, [adresa], [adresa], [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Slađana Čanković , odvjetnica u Zagrebu , Preradovićeva 18/1 , protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske , Uprave za useljeništvo, državljanstvo i upravne poslove , Sektora za upravne poslove i državljanstvo , Zagreb , Ulica grada Vukovara 33 , OIB: 36162371878 , radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-2932/2024-17 od 7. srpnja 2025. , na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.

pretpostavljam da je

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-2932/2024-17 od 7. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske , Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove , Sektora za upravne poslove i državljanstvo , KLASA: UP/II-224-04/24-01/63 , URBROJ: 511-01-203-24-3 od 21. listopada 2024. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske , Policijske uprave zadarske , Policijske postaje Benkovac – Obrovac , KLASA: UP/I-224-04/23-01/444 , URBROJ: 511-18-10-23-1 od 28. prosinca 2023.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 28. prosinca 2023., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje hrvatskog državljanstva i naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske.

3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. – dalje: ZUS). Navodi da je sud potpuno zanemario činjenicu da ne postoji izričita suglasnost njegovih roditelja za stjecanje državljanstva Republike Srbije, kao ni za stjecanje državljanstva Republike Hrvatske, jer ih nitko nije pozvao da takvu suglasnost izraze niti je na bilo koji način uzeta u obzir njihova volja prilikom upisa njegova rođenja u matičnu knjigu. Smatra da mu zbog očite pogreške državnih tijela nije upisano hrvatsko državljanstvo. U tom smislu smatra da su mu povrijeđena prava zajamčena člankom 7. Konvencije o pravima djeteta, člankom 4. u vezi s člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije o državljanstvu i člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06. i 13/17. - dalje: EKLJP). Imajući na umu da je rođen u [adresa], ali i da njegove roditelje nitko nije konzultirao o tome koje državljanstvo treba imati, smatra da su ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 4. stavka 3. alineje 1. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske od 1. kolovoza 1977. Ističe da prema članku 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15., 102/19. i 138/21. – dalje: ZHD) nije nužno da je osoba upisana u knjigu državljana, već da su ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanje državljanstva prije 8. listopada 1991. Navodi da zahtjev temelji na članku 5. stavku 2. ZHD-a, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020., zbog čega prvostupanjsko javnopravno tijelo nije trebalo primijeniti propise koji su bili na snazi u vrijeme njegova rođenja. Smatra da prema navedenoj zakonskoj odredbi ne postoji ograničenje za stjecanje hrvatskog državljanstva, osim ako tuženik ne utvrdi postojanje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. ZHD-a. Smatra da pobijana presuda nije valjano obrazložena, da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno jer pravni problem nije sagledan kao jedinstvena cjelina, a mjerodavno materijalno pravo je primijenjeno formalistički protivno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržanom u odluci, broj: U-III-20184/2009 od 13. studenoga 2014. Ističe i povredu članka 9. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - dalje: Ustav) i članka 14. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Poziva se na izvješće pučke pravobraniteljice za 2022. godinu u odnosu na primjenu članka 5. stavka 2. ZHD-a. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet sudu na ponovni postupak, podredno usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Potražuje trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da tužitelj ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana na temelju članka 30. stavka 1. ZHD-a, kao niti na temelju članka 5. stavka 2. ZHD-a, a na što se jasno i iscrpno u osporenom rješenju već očitovao. Nejasnim smatra inzistiranje tužitelja na odredbama Zakona koji nije bio niti donesen u vrijeme njegova rođenja (1988.). Ističe da je u obrazloženju amandmana Vlade Republike Hrvatske na konačni prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu stajalo da se prihvaćanjem, u izmijenjenom obliku, amandmana Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske omogućava u predloženom roku stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom i onim osobama rođenima nakon stupanja na snagu ZHD-a starijima od 21 godine, čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njihovog rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. Navodi da ZHD ima istu strukturu kakvu su imali svi prijašnji zakoni koji su važili na području Hrvatske, a regulirali su materiju državljanstva, počevši od Zakona o državljanstvu Kraljevine Jugoslavije iz 1928. godine, preko saveznih zakona FNRJ/SFRJ do republičkih zakona NR/SR Hrvatske. Ističe da su svi ti zakoni sadržavali odredbe koje su propisivale uvjete za stjecanje državljanstva podrijetlom za djecu rođenu za vrijeme važenja konkretnog zakona, a na kraju su bile odredbe koje su regulirale stanje zatečeno u vrijeme stupanja na snagu konkretnog zakona. Smatra da tužitelj svojim tumačenjem članka 5. stavka 2. ZHD-a takvu zakonsku strukturu okreće naopačke, pa nije jasno čemu bi po njegovom mišljenju služio članak 30. stavak 1. i članak 30.a stavak 2. ZHD-a. Navodi da bi takvo tumačenje dovelo do situacije da bi se osobi, rođenoj kao tužitelj 1988. godine, ali u Hrvatskoj, od roditelja, također različitog republičkog državljanstva, a kojoj je, kao i tužitelju, određeno po rođenju državljanstvo SR Srbije, zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana odbio na temelju članka 30. stavka 1. ZHD-a, dok bi se tužitelju, u istoj pravnoj situaciji, po njegovom tumačenju, zahtjev trebao usvojiti na temelju članka 5. stavka 2. ZHD-a jer je on rođen 1988. godine u „inozemstvu". Ističe da niti jedna osoba rođena prije **.**.1991., bilo na području bivše SFRJ ili u inozemstvu, kojoj je jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja, a podnijela je zahtjev nakon 1. siječnja 2020., nije upisana u knjigu državljana Republike Hrvatske na temelju članka 5. stavka 2. ZHD-a jer se na navedene osobe ta odredba ne primjenjuje iz jednostavnog razloga što su rođene u vrijeme kada nije bio na snazi ZHD, već neki od zakona o državljanstvu NR/SR Hrvatske, kao što je i u ovom predmetu slučaj. U odnosu na izvješće pučke pravobraniteljice za 2022. godinu navodi da se tijekom postupka opširno očitovao sadržajno isto kao i Vlada Republike Hrvatske u odgovoru na navedeno izvješće. Pri tome ističe da bi drugačije tumačenje članka 5. stavka 2. ZHD-a predstavljalo zadiranje u prijašnje propise i značilo reviziju državljanstava koje su državljani drugih država nastalih na području bivše SFRJ stekli po propisima važećima do 8. listopada 1991., a što nije propisano ni Ustavom ni ZHD-om. Neosnovanim smatra pozivanje na članak 9. Ustava jer se osobi ne može oduzeti nešto što nema, a nesporno tužitelj nema niti je ikada imao hrvatsko državljanstvo. Također neosnovanim smatra i pozivanje tužitelja na Konvenciju o pravima djeteta, Opću deklaraciju o ljudskim pravima i Europsku konvenciju o državljanstvu jer tužitelj nije dijete, nije apatrid i u vrijeme njegova rođenja Republika Srbija nije bila područje druge države. Smatra da je sud pravilno zaključio da tužitelj ne ispunjava uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva na temelju članka 30. stavka 1. ZHD-a, dok se članak 5. stavak 2. ZHD-a ne može primijeniti, zbog čega predlaže odbiti žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

7. Rješenja javnopravnih tijela donesena su na temelju članka 30. stavka 1. ZHD- a prema kojem se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga Zakona (8. listopada 1991.).

8. U postupku je utvrđeno da je tužitelj rođen **.**.1988. i da je državljanin Republike Srbije od rođenja, a koje državljanstvo je stekao po majci. Podatak o državljanstvu Republike Srbije upisan joj je u matici rođenih koja se vodi za matično područje Zvezdara za 1988. godinu pod rednim brojem 464. Uvjerenjem grada [adresa], općine Zvezdara, broj 200-5-135/17 od 20. lipnja 2023. potvrđeno je da je za tužitelja upis podataka o državljanstvu u maticu rođenih izvršen po rođenju, prilikom upisa u matičnu knjigu rođenih **.**.1988.

9. Tužitelj je u trenutku stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu 8. listopada 1991. bio upisan u matici rođenih koja se vodi za matično područje Zvezdara (Republika Srbija), pa su osnovano javnopravna tijela zaključila da se zbog toga ne može utvrditi hrvatskim državljaninom jer nije mogao steći i državljanstvo SR Hrvatske, s obzirom na to da je na temelju propisa koji je važio u trenutku tužiteljevog rođenja bilo moguće imati samo jedno republičko državljanstvo unutar SFRJ. Osim toga bilo je propisano i da državljanstvo SR Hrvatske prestaje stjecanjem državljanstva druge socijalističke republike.

10. Stoga je osnovano utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete propisane člankom 30. stavkom 1. ZHD-a, pri čemu su pravilno navedene mjerodavne odredbe Zakona o državljanstvu SR Hrvatske („Narodne novine“, 32/77.) i Zakona o državljanstvu SFRJ („Službeni list SFRJ, 58/76.) koje su bile na snazi u vrijeme rođenja tužitelja 1988. godine.

11. Tužitelj, također, smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti članak 2. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine", 102/19.), kojim je izmijenjen članak 5. ZHD-a, na način da je propisano da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21 godine života rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

12. Međutim, osnovano prvostupanjski sud navodi da se članak 5., kao i članak 4. ZHD-a, kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom , odnose samo na osobe rođene nakon stupanja na snagu tog Zakona (8. listopada 1991.), a na osobe rođene prije tog datuma primjenjuje se članak 30. stavak 1. i stavak 2. ZHD- a, koje shvaćanje je izraženo u ustaljenoj upravnosudskoj praksi potvrđenoj i od Ustavnog suda Republike Hrvatske (primjerice odluke broj: U-III-1895/01, U-III- 16125/09 i dr.).

13. Članak 5. stavak 2. ZHD-a, suprotno žalbenim navodima, omogućuje samo onoj osobi koja je rođena nakon **.**.1991. da pod propisanim uvjetima traži upis u evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom onim osobama koje su rođene nakon stupanja na snagu ZHD -a (8. listopada 1991.), starijim od 21 godinu, čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njegovog rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. Pored činjenice da je tužitelj rođen 1988. godine, na njega navedena odredba nije primjenjiva, pri čemu je irelevantno je li tužitelj rođen u inozemstvu ili ne.

14. Kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje tužitelju hrvatskog državljanstva, to je u skladu s člankom 30. stavkom 1. ZHD-a zahtjev zakonito odbijen.

15. Sud žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačiju odluku suda. Radi se o navodima koje je tužitelj isticao u tužbi, o kojima se prvostupanjski sud izjasnio, kao kojim je očitovanjima u potpunosti suglasan i ovaj Sud . Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitražnog postupanja odnosno sudske samovolje, dok povrede ustavnih ili konvencijskih prava tužitelja ovaj Sud nije našao.

16. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe ( članak 147. stavak 1. ZUS-a ).

17. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS - a , odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća :

dr. sc. Sanja Otočan