REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Trg Johna Fitzgeralda Kennedya 11

Poslovni broj: 19. Povrv-405/2024-80

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Nini Radiću, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice Nere Popović Šalec, u pravnoj stvari tužitelja PROPLACE d.o.o., OIB 55488959619, Republika Slovenija, Cerknica, Podskrajnik 107, (ranije Republika Slovenija, Cerknica, Podskrajnik 34), kojeg zastupa punomoćnik Damir Pokupec, odvjetnik u Zagrebu, Frankopanska 2A, protiv tuženika MLC ELECTRONIC d.o.o., OIB 85871164001, Pisarovina, Ivana Gorana Kovačića 2, ranije Zagreb, Puškarićeva 104/b, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Tafra, odvjetnica u Zagrebu, Gundulićeva 23, radi isplate iznosa od 30.000,00 EUR / 221.118,30 kuna[1] , nakon glavne i javne rasprave zaključene 21. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnice tuženika, odvjetničkog vježbenika OF, s danom objave 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar, Zagreb, Frankopanska 2A, poslovni broj Ovrv-919/2018 od 5. srpnja 2018., u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 30.000,00 EUR /221.118,30 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. ožujka 2018. do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar, Zagreb, Frankopanska 2A, poslovni broj Ovrv-919/2018 od 5. srpnja 2018., u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 671,73 EUR/5.061,18 kuna[2] sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. srpnja 2018. do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar, Zagreb, Frankopanska 2A, poslovni broj Ovrv-919/2018 od 5. srpnja 2018., ukida se u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 3,98 EUR / 30,00 kuna i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 203,07 EUR (slovima: dvjesto tri EUR i sedam centa) / 1.530,00 kuna (slovima: tisuću petsto trideset kuna), te se tužiteljev zahtjev u tom dijelu odbija.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.151,36 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje na taj iznos teku od 20. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od petnaest dana.

V. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar, Zagreb, Frankopanska 2A, poslovni broj Ovrv-919/2018 od 5. srpnja 2018., u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 30.000,00 EUR /221.118,30 kuna u razdoblju od 30. lipnja 2016. do 26. ožujka 2018. i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice i troškova ovršnog postupka preko stope dosuđene toč. I. i II. izreke ove presude te se tužiteljev zahtjev u tim dijelovima odbija.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.094,77 EUR, kao i odnosu na zatezne kamate zatražene preko stope dosuđene toč. IV. izreke ove presude, kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 8.610,53 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Predmetni postupak vodi se povodom prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar, Zagreb, Frankopanska 2A, poslovni broj Ovrv - 919/2018 od 5. srpnja 2018., kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 30.000,00 EUR / 221.118,30 kuna[3] s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka.

2. U prigovoru protiv navedenog rješenja o ovrsi, koji se sada smatra odgovorom na tužbu, tuženik navodi da priložena isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi nije sastavljena na hrvatskom jeziku i da uz nju nije dostavljen prijevod na hrvatskom jeziku te da iz te isprave nije razvidan ni razumljiv pravni temelj navodnog potraživanja, kao i da su stranke nekada bile u poslovnom odnosu, a da iz tog odnosa ne postoje nikakve obveze po bilo kojoj pravnoj osnovi.

3. Općinski građanski sud u Zagrebu oglasio se stvarno nenadležnim rješenjem posl. br. Povrv-5289/18-3 od 8. studenog 2018. pa je postupak nastavljen pred ovim sudom kao stvarno nadležnim.

4. Ovaj sud je povodom prigovora predmetno rješenje o ovrsi rješenjem posl. br. Povrv-4457/2018-3 od 3. svibnja 2019. stavio izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha i provedene radnje su ukinute, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

5. U daljnjem tijeku postupka nastavljenog po pravilima parničnog postupka tužitelj je podneskom od 26. studenog 2019. naveo da je uz prijedlog za ovrhu bio priložen prijevod na hrvatskom jeziku vjerodostojne isprave na temelju koje je bilo doneseno pobijano rješenje o ovrsi. Nadalje navodi da je tužitelj 29. lipnja 2015. isplatio iznos od 30.000,00 EUR na tuženikov račun te da je taj iznos uplatio tuženiku kao pozajmicu, što je vidljivo iz predmeta prometa po tužiteljevom računu kod banke NOVA KBM d.d. te konto kartice za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 14. lipnja 2018. u kojima je isplata spornog iznosa zavedena kao zajam. Ističe da je u vrijeme davanja zajma tužiteljev direktor bio ŽF, a da je početkom 2017. direktor tužitelja postao IF koji je pozvao tuženika da u roku od osam dana potvrdi izvod otvorenih stavki ili da na njega iznese svoje obrazložene primjedbe, ali se tuženik se na taj tužiteljev poziv oglušio. Dalje navodi da su tužiteljevi zaposlenici tijekom 2017. pokušali organizirati sastanak u svrhu rješavanja situacije oko sporne transakcije od 29. lipnja 2015. , ali do sastanka nije došlo pa je tužiteljeva zaposlenica DF izravno uputila e -mail tuženikovom zastupniku po zakonu PF s pozivom na plaćanje predmetnog duga. Navodi da je tuženikov zastupnik po zakonu PF **.**.2019. telefonski uputio DF ponudu da će tuženik otplatiti polovicu duga u visini od 15.000,00 EUR i time podmiriti potraživanje tužitelja u cijelosti (što tužitelj smatra priznanjem duga), ali da takav prijedlog tužitelj nije prihvatio o čemu je DF obavijestila tuženika 31. siječnja 2018. i ponovno je pozvala na otplatu cijelog duga. Stoga, tužitelj predmetnom tužbom traži povrat predmetne kratkoročne pozajmice u iznosu od 30.000,00 EUR.

6. Podneskom od 23. prosinca 2019. tuženik je osporio navode tužitelj kao neosnovane jer tužitelj nije priložio ugovor o pozajmici između stranaka te istaknuo da je priroda poslovanja između stranaka bila takva da je tuženik od tužitelja naručivao određene elektroničke pločice koje je kasnije upotrebljavao u vlastitoj proizvodnji iz liftova i da do 10. siječnja 2017. nije imao zavedeno sporno dugovanje u svojim otvorenim stavkama, a da tužitelj od sporne uplate 29. lipnja 2015. do 10. siječnja 2017. nije ni jednom pozvao tuženika na eventualni povrat uplaćenih sredstava niti ga obavijestio da se taj iznos odnosi na navodnu pozajmicu tuženiku. Ukazuje na činjenicu da nije moguće da se u tužiteljevim otvorenim stavkama na dan 27. rujna 2016. ne nalazi sporno dugovanje, a da se na ispisu otvorenih stavaka od 31. prosinca 2016. pojavi dugovanje koje je vidljivo tek 10. siječnja 2017. Dalje tvrdi da je iz predmetne komunikacije između stranaka vidljivo kako se sva dugovanja odnose na redovito poslovanje između stranaka, a koje se odnosi na isporuku i plaćanje elektroničkih pločica. Ističe da je direktor PF **.**.2018. bio spreman isplatiti 50% od visine spornog dugovanja isključivo radi dugogodišnje uspješne suradnje između stranaka, ali da takva ponuda ne znači da tuženik sporni dug priznaje. Pri tome se ističe da su stranke imale godišnji promet veći od 700.000,00 EUR pa se dobra volja tuženika da isplati 15.000,00 EUR može protumačiti isključivo kao tuženikova želja za nastavkom daljnjeg poslovanja. Tuženik ističe kako se uplata od 30.000,00 EUR odnosila na reklamacije, pripremu i na otklanjanje grešaka sa elektroničkih pločica koje je tužitelj isporučio tuženiku. Navodi da je tuženik od tužitelja kupovao velike količine elektroničkih pločica, a iznos od 30.000,00 EUR predstavlja svega 4% od ukupnog prometa između stranaka i da postoji velika vjerojatnost da u tako velikim količinama isporučene elektroničke robe 4% od toga zahtijeva reklamaciju ili dodatnu pripremu od strane tuženika što tuženiku uzrokuje dodatne troškove. Istaknuo je da je u njegovom knjigovodstvu navedena uplata proknjižena upravo na konto garancija za ispravnost isporučene robe jer je to bio trgovački običaj između stranaka u tom razdoblju za rješavanje problema s ispravnošću isporučene robe..

7. Tužitelj je u podnesku od 6. ožujka 2020. naveo da otvorene stavke mogu proizaći iz više osnova, a da je jedna takva osnova neplaćanje računa, a druga je nepodmirenje obveza po kreditu ili pozajmici. Naveo je da je tužitelj dospjela potraživanja po osnovi računa vodio pod kontom br. 1211, a pozajmice pod kontom 1827. pa zato otvorena potraživanja prema tuženiku, s naslova nevraćanja pozajmice, nisu bila navedena u ispisu otvorenih stavki pod kontom 1211 već je ispis otvorenih stavki koja se odnose na isplaćenu pozajmicu zaveden pod posebnim kontom 1827, zbog čega se nevraćena pozajmica u iznosu od 30.000,00 EUR ne nalazi na ispisu otvorenih stavki pod kontom 1211. Ističe da su netočni tuženikovi navodi da iznos od 30.000,00 EUR koji odgovara iznosu isplaćene pozajmice predstavlja svega 4% od ukupnog prometa između stranaka i da su nelogične tuženikove tvrdnje da se navedeni iznos odnosi na reklamacije, pripremu i otklanjanje grešaka s isporučenih elektroničkih pločica. Tužitelj osporava navode tuženika da je kod tuženika u knjigovodstvu navedena uplata iznosa od 30.000,00 EUR proknjižena upravo na konto garancije za ispravnost isporučene robe i ističe da tuženik o tome nije dostavio niti jedan dokaz.

8. Podneskom od 7. prosinca 2020. tuženik u bitnom navodi da su stranke 19. travnja 2016. sklopile i kompenzaciju za sve otvorene tadašnje račune i potraživanja te da je sporni iznos od 30.000,00 EUR bio dio tog sporazuma. Navodi da je iz računa dobiti i gubitka za 2015. vidljivo da je tuženik poslovao uspješno pa da je imao dobit nakon oporezivanja 529.404,00 kuna pa je potpuno nelogično da bi tražio pozajmicu od tužitelja kao svojeg dobavljača. Tuženik obrazlaže kako je prvotno knjižio tužiteljevu uplatu kao avans na konto 2252 primljeni predujmovi iz inozemstva, zatim je za navedeni iznos izdao tužitelju račun broj 225-1-38115 pa su se tužitelj i tuženik 19. travnja 2016. dogovorili da će taj navedeni račun kompenzirati s otvorenim tužiteljevim potraživanjima prema tuženiku, a da se iznos od 30.000,00 EUR preknjiži na konto garancije, reklamacije, pripreme i otklanjanje grešaka, s time da tužitelj sve do početka 2017. nije obavijestio tuženika o postojanju duga ili bilo kakve pozajmice. Prema tome, tuženik je izdao tužitelju račun za primljenu uplatu od 30.000,00 EUR, a onda je tužitelj predložio tuženiku da se taj iznos stavi u kompenzaciju koju su stranke nesporno sklopile 19. travnja 2016. nakon čega je preknjižio tužiteljevu uplatu na konto garancije, reklamacije, pripreme i otklanjanje grešaka.

8. Podneskom od 29. ožujka 2021. tužitelj navodi da je između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor o zajmu u neformalnom obliku za koji zakon ne traži nikakvu posebnu formu. Dalje u bitnom navodi da tuženik nije obavijestio tužitelja o navodnoj promjeni dobavljača sredinom 2016. te ističe da je tuženik u svojim poslovnim knjigama iznos od 30.000,00 EUR neistinito knjižio na konto 2252 kao primljeni predujam iz inozemstva i da je 3. prosinca 2015. izdao fakturu broj 225-1-38115 na 30.000,00 EUR za uslugu pripreme proizvodnje električnih pločica, da bi 9. prosinca 2015. samoinicijativno, bez suglasnosti ili izjave o kompenzaciji s tužiteljem, knjigovodstveno zatvorio svoje potraživanje prema tužitelju po osnovi fakture 225-1-38115 sa spornim iznosom pozajmice te stanje konta 2252 i 1214 s predmetnim datumom 9. prosinca 2015. sveo na nulu. Ističe da je tuženik 31. siječnja 2016. u svojim poslovnim knjigama izvršio storno transakciju od 9. prosinca 2015. kojom je zatvorio potraživanje s naslova fakture 225-1-38115 sa spornom pozajmicom od 29. lipnja 2015. te cjelokupni iznos sporne pozajmice od 30.000,00 EUR prenio i knjižio na konto 2938 – odgođeni prihodi iz ortaštva (garancije), a potraživanje po fakturi 2251-38115 na konto 1214, kao i iznos sporne pozajmice, ali sada pod drugim imenom na novom kontu 2938 koji je u poslovnim knjigama tuženiku ponovno otvoreni s datumom 31. siječnja 2016., a sve je to tuženik napravio bez ikakvog prethodnog dogovora s tužiteljem. Ističe i da je sporna pozajmica s obje strane ostala otvorena, dakle, kod tuženika pod novim imenom i na novom kontu 2938, a kod tužitelja na kontu 1827, na kojem se nalazila od početka pa je, dakle, sporna pozajmica u poslovnim knjigama tužitelja i tuženika bila otvorena na dan 10. siječnja 2017. Tužitelj ističe da su tuženikova potraživanja s naslova reklamacija posve fiktivna jer je tužitelj snosio troškove organizacije zamjene i popravka neispravnih dijelova prema krajnjem kupcu, a osobito se ističe da do početka ovog sudskog postupka tuženik nije imao prigovore na ispravnost robe i reklamacije koje bi trebale biti nadoknađene iznosom od 30.000,00 EUR.

9. Dana 16. listopada 2023. ovaj sud je donio presudu posl. br. Povrv- 4457/2018- 55 kojom je u cijelosti održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar, Zagreb, Frankopanska 2A, poslovni broj Ovrv-919/2018 od 5. srpnja 2018. i kojim je naložena tuženiku isplata iznosa od 30.000,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama. Protiv te presude tuženik je podnio žalbu povodom koje je presuda u cijelosti ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4103/2023-3 od 26. ožujka 2024. (zbog toga što presudu nije bilo moguće ispitati jer nije bilo moguće ocijeniti pravilnost primjene materijalnog prava niti utvrđenog činjeničnog stanja, a slijedom čega su ostvareni svi žalbeni razlozi) i predmet je vraćen na ponovni postupak u stadij pripremnog ročišta. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u obrazloženju tog rješenja uputio ovaj sud da u ponovnom postupku utvrdi mjerodavno materijalno pravo, pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje i donese novu, pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku koju će obrazložiti u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u obrazloženju tog rješenja naveo da je mjerodavno pravo za privatnopravne odnose s međunarodnim obilježjem trenutno je uređeno odredbama Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17 i 67/23; dalje: ZMPP), čije su odredbe stupile na snagu 29. siječnja 2019. Postupak u ovom predmetu započeo je 28. lipnja 2018. a tužitelj tvrdi da je dao zajam tuženiku 29. lipnja 2015. Članak 78. st. 1. ZMPP-a propisuje kako se njegove odredbe primjenjuju na pravne odnose nastale od dana njegova stupanja na snagu i na postupke pokrenute od dana njegova stupanja na snagu. Zbog navedenog se na pravni odnos između stranaka u sporu imaju primijeniti odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 43/82 i 72/82, „Narodne novine“ broj: 53/91, 88/01 i 101/17; dalje: ZRSZ) jer on sadrži pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne, porodične i imovinske odnosno druge materijalno pravne odnose s međunarodnim elementom (čl. 1. st. 1.). Navodi da je odredbom čl. 19. ZRSZ-a propisano da je za ugovor mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane, ako odredbama ZRSZ-a nije drugačije određeno. Ističe da članak 20. st. 1. ZRSZ-a propisuje da ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primjenjuje se: za ugovor o zajmu - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca (točka 8.). Stoga, budući da je sjedište tužitelja u Sloveniji, ako drugačije nije ugovoreno na ugovor o zajmu imalo bi se primijeniti pravo Republike Slovenije a ne odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o parničnom postupku.

11. Međutim, stranke su na ročištu koje je pred ovim sudom održano 8. rujna 2023. izjavile da su suglasne da se u ovom postupku primjenjuje hrvatsko pravo. S obzirom na to i činjenicu da su se tijekom cijelog postupka stranke u svojim podnescima pozivale na odredbe članaka koji uređuju ugovor o zajmu prema Zakonu o obveznim odnosima Republike Hrvatske, sud je utvrdio da je su stranke, prvotno prešutno, a izjavom na ročištu 8. rujna 2023. i izričito, kao mjerodavno pravo za svoj pravni odnos izabrale pravo Republike Hrvatske. Da stranke mjerodavno pravo, u smislu odredbe čl. 19. ZRSZ-a, mogu ugovoriti i prešutno potvrđuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revr-23/2017-3 od 8. rujna 2021.

12. Stoga se u ovoj pravnoj stvari, kao mjerodavno pravo imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) i Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013. i 89/2014, dalje: ZPP).

13. U ponovljenom postupku sud je, zamolnicom od 28. siječnja 2025. pribavio od nadležnog tijela Republike Slovenije podatak o mjerodavnom pravu Republike Slovenije u odnosu na ugovor o zajmu, zakonskim i ugovorenim zateznim kamatama i visini stope zateznih kamata u Republici Sloveniji, a koja je bila na snazi 2015.

14. Tijekom dokaznog postupka provedeni su dokazi čitanjem isprava: Redni ispis iz sodnega poslovnega registra Republike Slovenije (list 5 do 18 spisa) koji je preveden po ovlaštenom sudskom tumaču za slovenski jezik, (list 20 do 23 spisa), izvod iz sudskog registra za tuženika (list 24 do 25 spisa), tužiteljev ispis otvorenih stavki na dan 31. prosinca 2016. (list 46 spisa), s obračunom kamata (list 47 spisa), konto kartica od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2016. (list 48 spisa), e -mail dopisi (list 49 do 52 spisa), izjava ŽF (list 53 spisa), pregled prometa NOVA KBM d.d. (list 54 spisa), ovjereni prijevod sa slovenskog jezika (list 44 do 55 spisa), ispis odprtih podstavk na dan 31. prosina 2016. (list 56, 71, 90, 103, 113 spisa), obračun obresti za tužitelja (list 57, 72, 91, 104, 114 spisa), kontna kartica za tužitelja (list 58, 73, 92, 105, 115 spisa), e-mail dopis (list 59 do 64, 74 do 81, 93 do 100, 106 do 109, 116 do 121 spisa), izjava ŽF (list 65, 69, 88, 110, 122, 172, 173 spisa), pregled prometa NOVA KBM d.d. (list 66, 68, 87, 111, 123 spisa), e-mail dopisi (list 133 do 140 spisa), ispis odprtih podstavk na dan 27. rujna 2016. (list 138 do 139 spisa), uplatnica Istarske kreditne banke d.d. (list 140 spisa), e-mail dopis (list 141 spisa), podsjetnik za tuženika od 25. siječnja 2017. (list 142 spisa), podsjetnik za tuženika od 26. lipnja 2017. (list 144 spisa), podsjetnik za tuženika od 13. prosinca 2017. (list 146 spisa), e-mail dopis (list 143 i 145 spisa), izvadak o stanju i prometu za tuženika (list 147 do 148 spisa), ovjereni prijevod sa slovenskog i engleskog jezika e-mail dopisa, ispisa odprtih podstavk na dan 27. rujna 2016. uplatnice Istarske kreditne banke d.d., e-mail dopisa, podsjetnik za tuženika od 25. siječnja 2017., podsjetnik za tuženika od 26. lipnja 2017., podsjetnik za tuženika od 13. prosinca 2017., e-mail dopis te izvadak o stanju i prometu za tuženika (list 150 do 164 spisa), izjava ŽF na slovenskom jeziku uz potvrdu o ovjeri potpisa (list 172 do 173 spisa), pregled faktura (list 174 do 241 spisa), račun dobiti i gubitka tuženika (list 248 do 249 spisa), e -mail dopis (list 250 do 256 spisa), konto kartica tuženika (list 257 i 258 spisa), dnevnik knjiženja tuženika (list 259 do 261 i list 264 spisa), račun 225 -1-38115 od 3. prosinca 2015. (list 265 spisa), ispis Europske komisije (list 266 spisa), predlog medsebojne kompenzacije v znesku od 19. travnja 2016. (list 267 spisa), ovjereni prijevod sa slovenskog jezika (list 277 do 280 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 327 do 334 spisa), kontne kartice tužitelja (list 336 do 351 i 395 do 402 spisa), pregled faktura (list 352 do 394 i 403 do 410 spisa), račun od 13. siječnja 2016. (list 421 do 422 spisa), račun od 19. veljače 2016. (list 423 do 424 spisa), račun od 19. travnja 2016. (list 425 spisa), izvadak o stanju i prometu tuženika (list 426 spisa), obavijest o priljevu za tuženika (list 427 spisa), tuženikov servis obračun – obračun riješenih reklamacija kupaca (list 428 do 449 spisa), račune sa CMR listom, dobavnicom, ispisom Europske komisije, prijemom narudžbe, kalkulacijom nabavne cijene, postkalkulacijom (list 450 do 884 spisa), servisni nalozi (list 885 do 890 spisa), u račun od 9. prosinca 2016. (list 891 spisa), servisni nalozi (list 892 do 896 spisa), servisni nalozi (list 898 do 942 spisa), očitovanje sudskog vještaka (list 963 do 965 spisa). Pročitani su sudski zapisnici sa ročišta glavnih rasprava na kojima su saslušani svjedoci: KF (list 289 i 290 spisa), ŽF (list 291 i 292 spisa), DF (list 292 do 294 spisa), MF (list 305 i 306 spisa), SF (list 306 do 308 spisa) i zastupnici po zakonu tužitelja IF (list 316 do 319 spisa) i tuženika PF (list 1000 do 1002 spisa) te vještaka Daria Jankovića (list 997 do 999 spisa).

15. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP -a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

16. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 30.000,00 EUR. Tužitelj tvrdi da je navedeni iznos uplatio tuženiku kao pozajmicu 29. lipnja 2015.

17. Između stranaka nije sporno da je tužitelj tuženiku platio iznos od 30.000,00 EUR.

18. Međutim, sporno je da li su stranke sklopile ugovor o zajmu, je li uplata iznosa od 30.000,00 EUR od tužitelja tuženiku izvršena na ime pozajmice ili u svrhu reklamacije, pripreme i na otklanjanja grešaka sa elektroničkih pločica koje je tužitelj isporučio tuženiku te je li sporni uplaćeni iznos obuhvaćen prijebojem međusobnih potraživanja stranaka od 19. travnja 2016.

19. Čitanjem tužiteljeve konto kartice za razdoblje 1. siječnja 2015. do 14. lipnja 2018. (list 20 do 23 spisa) sud je utvrdio da tužitelj ima potraživanje prema tuženiku u iznosu od 30.000,00 EUR na računu 1287 pod oznakom dokumenta "krat. dati zajam

– MLC ELECTRONIC d.o.o.", uz napomenu pozajmica. Dakle, sud je utvrdio da je tužitelj spornu uplatu knjižio u svojim poslovnim računima kao pozajmicu datu tuženiku.

20. Uvidom u tužiteljev ispis otvorenih stavki na dan 31. prosinca 2016. (list 46 spisa), s obračunom kamata (list 47 spisa), u konto karticu od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2016. (list 48 spisa), e-mail dopise (list 49 do 52 spisa), u izjavu ŽF (list 53 spisa), u pregled prometa NOVA KBM d.d. (list 54 spisa), u dostavnicu (list 44, 45, 55, 70, 89, 112 spisa), u ovjerenom prijevodu sa slovenskog jezika (list 44 do 55 spisa), u ispis odprtih podstavk na dan 31. prosina 2016. (list 56, 71, 90, 103, 113 spisa), u obračun obresti za tužitelja (list 57, 72, 91, 104, 114 spisa), u kontnu karticu za tužitelja (list 58, 73, 92, 105, 115 spisa), u e -mail dopise (list 59 do 64, 74 do 81, 93 do 100, 106 do 109, 116 do 121 spisa), u izjavu ŽF (list 65, 69, 88, 110, 122, 172, 173 spisa), pregled prometa NOVA KBM d.d. (list 54, 66, 68, 87, 111, 123 spisa) utvrđeno je da je tužitelj poslao poštom tuženiku dana 10. siječnja 2017. ispis otvorenih stavki na dan 31. prosinca 2016. s podacima na kontu 1827 i s obračunom kamata na iznos od 30.000,00 EUR (u iznosu od 1.902,08 EUR) zajedno s kontnom karticom od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2016.

21. Utvrđeno je i da je tužiteljeva zaposlenica KF u e -mail dopisu od 25. svibnja 2017. poslanom HF u MLC ELECTRONIC d.o.o., dakle tuženiku, tražila informaciju o poslanom izvodu otvorenih stavki koji je poslan u siječnju 2017. tuženiku, ali tuženik sve do tog upita odnosno do svibnja 2017. nije povratno odgovorio. Također je utvrđeno da je tužiteljeva zaposlenica DF tek 31. siječnja 2018. dobila odgovor od tuženika da će tuženik djelomično pokriti dug, ali je ona odgovorila da to tužitelju ne odgovara pa da to ne mogu prihvatiti, uz upozorenje da će morati na drugi način prisilno naplatiti svoj dug. Dalje je utvrđeno da je tuženikov zaposlenik HF **.**.2017. od KF, tužiteljeve zaposlenice, zatražio dostavu konto kartice radi usklađivanja zbog razlike u saldu u iznosu od 1.293,25 EUR 19. Iz izjave ŽF od 6. studenog 2019. proizlazi da je on kao tadašnji tužiteljev direktor odobrio isplatu 30.000,00 EUR kao pozajmicu tuženiku, što je i označeno kao pozajmica i da se to vidi iz bankovnog prometa (list 65, 69, 88, 110, 122, 172 spisa).

22. Uvidom u e-mail dopise s prilozima (list 133 do 140 spisa, list 151 do 164 spisa – ovjereni prijevod) utvrđeno je da su EF, kao tuženikov zaposlenik i DF te SF, kao tužiteljevi zaposlenici, komunicirali o plaćanju dospjelih računa, kao i planovima otplate te da su razmjenjivali ispis otvorenih stavki radi usklađivanja.

23. Uvidom u račun dobiti i gubitka za tuženika (list 248 do 249 spisa) utvrđeno je da je u tekućoj godini, kao i u prethodnoj godini, odnosno u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. poslovao s vrlo dobrim poslovnim rezultatima.

24. Čitanjem konto kartice za tuženika (list 257 spisa) utvrđeno je da tuženik na kontu 2252 pod nazivom "primljeni predujmovi iz inozemstva" ima navedeno dugovanje od 30.000,00 EUR od 29. lipnja 2015. na osnovi temeljnice broj 15-411- 000034.

25. Uvidom u konto kartice za tuženika (list 258 spisa) utvrđeno je da tuženik na kontu 2938 pod nazivom "odgođeni prihodi i ortaštva (garancije)" ima zavedeno dugovanje u iznosu od 30.000,00 EUR na osnovi temeljnice označene kao 16-470- 000179.

26. Čitanjem dnevnika knjiženja za tuženika (list 259 do 261 i list 264 spisa) vidljivo je kako tuženik po temeljnicama koje imaju drugi naziv odnosno drugi broj ima prihod od garancija 50%, gdje se uopće ne spominje iznos od 30.000,00 EUR niti datum 29. lipnja 2015.

27. Uvidom u račun 225-1-38115 od 3. prosinca 2015. (list 265 spisa) utvrđeno je da je tuženik izdao račun za uslugu pripreme proizvodnje elektroničkih pločica u iznosu od 30.000,00 EUR.

28. Čitanjem prijedloga međusobne kompenzacije od 19. travnja 2016. (list 267 spisa) uz ovjereni prijevod sa slovenskog jezika (list 278 do 280 spisa) utvrđeno je da su stranke međusobno napravile prijeboj za iznos od 30.935,00 EUR i to PROPLACE d.o.o. po računima 204-1-38115-2152404 i 225-1-38115-2152487, MLC ELECTRONIC d.o.o. po fakturama 160180, 160255, 160254, iz čega je vidljivo da se predmetni iznosi ne odnose na konto kartice tuženika i iznos od 30.000,00 EUR koji je zaveden na kontu 2252 i kontu 2938 jer se u temeljnicama na tim konto karticama ne spominju predmetni iznosi odnosno predmetne račune, pa prema tome do prijeboja utuženog iznosa nije došlo.

29. Iz iskaza svjedoka KF (list 289 i 290 spisa) proizlazi da je kao zaposlenica tužitelja komunicirala s HF radi toga da usklade izvode iz otvorenih stavki, ali da iste nisu uspjeli uskladiti. Navodi da se predmetna pozajmica vodila na drugom kontu te da da se radilo o 30.000,00 EUR, a da je pozajmica nastala tako da je novac uplaćen na tuženikov bankovni račun i da je na bankovnom prijepisu napisano "posojilo" odnosno "pozajmica" kao i da ta pozajmica nije zatvorena kod tužitelja ni na koji drugi način. Dalje proizlazi da na dan iskazivanja ne postoje druge otvorene stavke prema tuženiku, a da za otvorene stavke iz spornog IOS -a koji je pokušala uskladiti s HF ne može tvrditi jesu li podmirene te da je pozajmica dana na temelju bankovnog ispisa, ali nema saznanja je li tuženik tražio pozajmicu od tužitelja te da otvorene stavke za kredite ne šalju strankama osim na zahtjev, dok se otvorene stavke za fakture redovito šalju kupcima. Dalje proizlazi da od HF nije dobivena suglasnost da se sporna uplata knjiži kao pozajmica, ali i da poslovni partner ne treba dozvoliti knjiženje neke stavke jer je knjiženje stavki vidljivo iz dokumenta za određeni poslovni događaj te da na izvodu se vidi opis plaćanja, a da bi to i druga strana trebala vidjeti na svom izvodu.

30. Iz iskaza ŽF (list 291 i 292 spisa) proizlazi da je u vrijeme uplate spornog iznosa, do 2016. godine bio direktor tužitelja i da su stranke bile dobri partneri i da su dobro surađivali. U vrijeme nastanka predmetne uplate tuženik je platio nešto više tužitelju pa je tuženik kasnije imao molbu da mu se ti iznosi vrate, zbog čega je sporna uplata bila u banci navedena kao pozajmica. Dalje proizlazi da on nije osobno dogovarao pozajmicu tuženiku, nego je to dogovarao tužiteljev zaposlenik iz prodaje AF s tuženikovim zaposlenikom EF, a što je on znao i potvrdio transakciju u banci na sporni iznos od 30.000,00 EUR s opisom plaćanja "pozajmica", a to je sve dogovoreno u svrhu pomoći tuženiku jer su si tužitelj i tuženik tako međusobno pomagali na način da bi nekad tuženik unaprijed platio ili platio još nedospjele obveze. Proizlazi da je svjedok vidio taj bankovni izvadak i da je dogovor bio da tuženik vrati 30.000,00 EUR, kao i da se svaki dogovor s tuženikom, za vrijeme dok je on bio direktor tužitelja, ispoštovao te da tuženik nikada nije bio riskantan kupac. Dalje proizlazi da je procedura u slučaju reklamacija za proizvode koje je tužitelj prodavao tuženiku bila takva da su se proizvodi vraćali i popravljali jer se u elektronici većina stvari može popravljati, a u slučaju nemogućnosti popravka proizvoda tužitelj je davao ili drugi proizvod ili smanjenje iznosa računa. Dalje proizlazi da dok je on bio kod tužitelja sve su reklamacije bile riješene te da uplaćivanja iznosa za potrebe reklamacija proizvoda nije bilo dok je on bio direktor. Dalje proizlazi da njega nitko nije zvao od tuženika radi pozajmice, a da ga je za ovjeravanje izjave kod javnog bilježnika o spornoj pozajmici zvao TF, osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja.

31. Iz iskaza svjedoka DF (list 292 do 294 spisa), zaposlenice tužitelja, proizlazi da je razgovarala sa direktorom tuženika PF telefonom o iznosu od 30.000,00 EUR kao o pozajmici za što je saznala od tužiteljevog direktora IF, pa je trebala dogovoriti ili način vraćanja tog iznosa ili sastanak između tužitelja i tuženika. Zbog toga mu je slala e-mail nakon čega ju je nazvao PF i ponudio da plati pola iznosa pozajmice, odnosno iznos od 15.000,00 EUR nakon čega se konzultirala s direktorom IF i javila g. PF da na njegovu ponudu ne mogu pristati. Također proizlazi da je u telefonskom razgovoru s HF razgovarala o vraćanju duga u iznosu od 30.000,00 EUR te da je u 2016. bilo moguće da direktor sam radi plaćanja jer je firma tada bila manja. Dalje proizlazi da su se početkom 2016. mijenjale cijene i da je tuženik 2016. još naručio puno robe, a nakon toga, 2017., 2018. i 2019. došlo je do smanjenja narudžb i robe.

32. Iz iskaza svjedoka MF (list 305 i 306 spisa) proizlazi da je on u veljači 2016. bio direktor tužitelja i to dva mjeseca, a sve nakon što je ŽF prestao biti tužiteljev direktor, a zna da se radilo o pozajmici u iznosu od 30.000,00 EUR koji je isplaćen tuženiku iako on ne zna zašto je to bilo isplaćeno ni na što je taj iznos utrošen i zna da se predmetna isplata knjižila kao "posojilo" odnosno "pozajmica", a u ta dva mjeseca dok je bio direktor nije bilo govora o vraćanju pozajmice, a nije bilo ni reklamacija od strane tuženika, ali zna da u vrijeme dok je bio direktor nije bilo vraćanja pozajmice u iznosu od 30.000,00 EUR s time da je te informacije dobio u računovodstvu i od ranijeg direktora ŽF.

34. Iz iskaza svjedoka FF (list 306 do 308 spisa), zaposlenika tužitelja, proizlazi da je iznos od 30.000,00 EUR isplaćen tuženiku na ime pozajmice prije nego što se tamo zaposlio, ali je bio uključen u komunikaciju oko vraćanja . Također proizlazi da je on zatražio sastanak između tužitelja i tuženika, međutim, nije došlo zatraženog sastanka jer je tuženikov direktor bio bolestan i nakon toga se njemu nitko od tuženika više nije javio. Proizlazi i da mu je EF rekao da će ga za predmetnu pozajmicu kontaktirati direktno tuženikov direktor koji ga nije kontaktirao. Dalje proizlazi da je tuženikov direktor PF ponudio vraćanje pozajmice u iznosu od 15.000,00 EUR DF (koja je dobila e-mail u smislu povrata pozajmice koji je svjedok vidio), koja je taj problem rješavala nakon njega, jer do tada nije bio riješen. Također proizlazi da je sva komunikacija oko 30.000,00 EUR isplaćenih tuženiku uvijek bilo u smislu pozajmice i rješavanja problema vraćanja te pozajmice od tuženika, a on je za problem vraćanja 30.000,00 EUR saznao 2017.

35. Sud je prihvatio iskaze navedenih svjedoka kao logične i životno uvjerljive i u skladu s dokumentacijom u spisu.

36. Iz iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu IF (list 316 do 319 spisa) proizlazi da je zaposlen kao tužiteljev direktor od rujna 2016., a da su prije njega bila dva direktora koja su surađivala s tuženikom od 2013. te da kad je došao na mjesto direktora htio riješiti sve otvorene stavke i dugovanja pa je tada dobio informaciju da tuženik ima pozajmicu od 30.000,00 EUR zbog čega je početkom 2017. rekao KF da riješi otvorene stavke s tuženikom, koja je komunicirala s g. HF, kao komercijalistom kod tuženika, koji je bio zadužen za tuženikove otvorene stavke. Međutim dugovanje nije podmireno pa je rekao SF da to pokuša riješiti, a koji je razgovarao s g. EF kod tuženika i oni su dogovarali sastanak između tužitelja i tuženika do kojeg nije došlo. Nakon toga, rekao je DF, koja je vodila prodaju kod tužitelja, da stupi u kontakt sa PF, koji je njoj u telefonskom razgovoru rekao da će uplatiti 15.000,00 EUR. No, on na to nije pristao već je inzistirao na vraćanju iznosa od 30.000,00 EUR, što je DF e-mailom prenijela PF. Proizlazi da je iznos od 30.000,00 EUR bio knjižen kod tužitelja kao pozajmica, a tuženik je to knjižio kao pozajmicu iz inozemstva, iako su taj iznos kasnije preknjižili pri čemu objašnjava da u prosincu 2015. je tuženik izdao račun u iznosu od 30.000,00 EUR na tužitelja i tako su knjigovodstveno zatvorili svoj dug bez tužiteljevog znanja. Tuženik je dug knjižno zatvorio pa ga je poništio na način da je u tuženikovim knjigama ponovno bio otvoren dug od 30.000,00 EUR, ali kao prihod od garancija pa je pitao MF, kao tadašnjeg direktora s kime se to dogovorilo, a MF o tome ništa nije znao. Dalje proizlazi da kada je tužitelj poslao otvorene stavke tuženiku 2017. tuženik je zatvorio dio potraživanja u iznosu od 15.000,00 EUR u siječnju 2017., a drugi dio su zatvorili u listopadu 2017., o čemu tužitelj ništa nije znao. Proizlazi i da tužitelj nije dobio nikakav račun ni obavijest o bilo kakvoj reklamaciji, a ni obavijest o garanciji. Također proizlazi da reklamacija od strane tuženika na tužiteljeve proizvode nije bilo odnosno tužitelj za to nije znao jer takve informacije o reklamacijama nisu dobili, nema u poslovnim evidencijama pisanih tragova o reklamacijama, a ni tuženik nije tražio nikakvu naknadu štete na ime bilo kakvih reklamacija. Dalje proizlazi da dva konta i knjiženja spornog iznosa na dva konta svaka firma ima za knjiženje primjerice tekućeg poslovanja, a drugi konto se vodi za druge stvari, npr. za pozajmice, a sve zbog toga što konta moraju biti razdvojena po samom zakonu. Proizlazi i da IF nema neposrednih saznanja o pregovorima o pozajmici u iznosu od 30.000,00 EUR, ali zna da se radilo o pozajmici jer je na transakciji u banci kao namjera transakcija navedena pozajmica, a što proizlazi i iz kod javnog bilježnika ovjerene izjave ranijeg tužiteljevog diretkora ŽF. Dalje proizlazi da je došlo do pada prometa u 2017. jer je došlo do povišenja cijena te da je o prijeboju iz travnja 2016. saznao iz dokumenata pri čemu je prijedlog bio da se potraživanje od 30.000,00 EUR poništi odnosno da se izvrši kompenzacija, ali ne na osnovu garancije ili neke druge reklamacije. Također, proizlazi da nema saznanja postoji li pisani trag u poslovnim knjigama o pozajmici, a da, koliko on zna, ne postoji ni ugovor o pozajmici te da nitko od tužiteljevih zaposlenika nije sudjelovao u razgovorima s tuženikom kad se radila pozajmica te da on osobno nije razgovarao s nekim od tuženika oko spornih 30.000,00 EUR, te ističe da bi za iznos od 4% od godišnjeg prometa koji se odnosi na reklamacije ili troškove za otklanjanje grešaka u tijeku cijele suradnje s tuženikom 4% godišnjeg prometa samo u 2016. iznosilo oko 2.000,00 EUR, a u tijeku cijele suradnje ostvaren je promet od oko 750.000,00 EUR pa bi tek u tom slučaju 4% prometa koji bi otpao na reklamaciju iznosio 30.000,00 EUR, ali nema u tužiteljevim poslovnim evidencijama dokumenta koji bi potvrđivao dogovor o postotku vezanom uz reklamacije.

37. Sud je prihvatio iskaz tužiteljevog zastupnika po zakonu kao istinit IF jer je iskazivao iscrpno, u skladu s iskazima svjedoka te dokumentacijom u spisu.

38. Iz iskaza tuženikovog zastupnika po zakonu PF (list 1000 do 1002 spisa) proizlazi da je tuženik počeo surađivati s tužiteljem 2013. te je dogovoreno s tužiteljem da će davati tuženiku kompletne module i isporučivati ih, za koje je tuženik dao konkretnu dokumentaciju pa da je tužitelj bio odgovoran za materijal koji se ugrađivao, a bio je odgovoran i za ispravnost elektroničkih pločica koje je tuženik izvozio u druge zemlje, a u slučaju neispravnosti pločica troškovi popravka i vraćanja pločica za popravak nisu bili isplativi. Navodi da je on, kao tuženikov direktor, dogovorio s ŽF, tadašnjim tužiteljevim direktorom, da se tuženiku uplati iznos od 30.000,00 EUR pri čemu je tuženiku taj novac trebao za pokrivanje troškova jamstva, iako to nije bila bankovna garancija. Dalje proizlazi da nema neposrednih saznanja o tome da su kupci tuženiku reklamirali proizvode, ali i da se to rješavalo usmeno s tužiteljem i to među zaposlenicima tužitelja i tuženika. Proizlazi da u cijelom razdoblju suradnje s tužiteljem tuženik nije imao nikakve potrebe za pozajmicama te da nema pisanih tragova o reklamacijama tuženikovih kupaca prema kupcu koji bi se dostavljali tužitelju. Također proizlazi da je tuženikov ključni dobavljač svih elektroničkih modula bio upravo tužitelj i kad su se počeli javljati problemi zbog reklamacija tužiteljevih proizvoda tuženik je morao naći način za osiguranje troškova koji su tako tuženiku prouzročeni te da je on inicirao da tužitelj da neko jamstvo u slučaju reklamacija koje bi imali kupci prema tuženiku zbog pločice koje je proizveo tužitelj. Dalje proizlazi da je 30.000,00 EUR zatvarano na ime tuženikovih radnih naloga unutar firme tuženika, ali da nema saznanja o tome jesu li i kako zaposlenici radne naloge dostavljali tužitelju. Prije uplate iznosa od 30.000,00 EUR tuženik je za svaku reklamaciju koju je dobio od svojih kupaca izdao račun tužitelju za sve reklamacije koje bi onda tužitelj platio ili se radilo o kompenzaciji između tužitelja i tuženika. Dalje proizlazi da što se tiče iznosa od 15.000,00 EUR, kao dio iznosa od 30.000,00 EUR, tuženikov direktor je ponudio da će vratiti 15.000,00 EUR samo zato da se nastavi poslovna suradnja, dok je drugi dio u iznosu od 15.000,00 EUR sigurno potrošen na reklamacije tužiteljevih proizvoda. Proizlazi da se nisu prijavljivale pojedine reklamacije tužitelju nego sami neki veći problemi i budući da je tuženik od tužitelja godišnje naručivao oko 50000 modula te da tužitelj nije tražio pisani izvještaj o tome na što se novac troši. Također proizlazi da je trgovačka praksa između tužitelja i tuženika bila da se odmah prijavljuje reklamacija tužitelju, ali se nije tražilo od kupca slanje modula nazad ili bilo kakva druga analiza te da su se nakon uplate iznosa od 30.000,00 EUR tuženikove narudžbe prema tužitelju bitno povećale i da je tužitelj bio upoznat sa činjenicom da tuženik traži novog dobavljača te da nikada nije tražio pozajmicu od tužitelja nego da je tražio garanciju u slučaju reklamacija, a i da nije uobičajeno da dobavljači daju pozajmice svojim kupcima. Također proizlazi da o visini uplaćenog iznosa nije razgovarao s tužiteljem pa nije znao koliki će biti taj iznos, a ni hoće li to biti bankovna garancija, polog ili nešto drugo. Proizlazi da je prethodni dogovor bio da svrha uplate u bankovnom izvodu bude jamstvo, ali da kasnije nije gledao bankovne izvode pa ne zna što je pisalo u opisu plaćanja. Dalje proizlazi da tuženik nije vratio ponuđeni iznos od 15.000,00 EUR jer je tužitelj htio ukupan iznos od 30.000,00 EUR te da novac nije vraćen jer je roba koju je tužitelj isporučio tuženiku i dalje postojala i bila je pod jamstvom pa je taj sporni iznos upravo ostao na ime reklamacija za proizvode koje je isporučio tužitelj unatoč tome što je tuženik pronašao novog dobavljača i prekinuo suradnju s tužiteljem.

39. Sud je iskaz tuženikovog zastupnika po zakonu PF prihvatio u dijelu u kojem je u suglasnosti s iskazima tužiteljevog zastupnika po zakonu oko dobre suradnje između stranaka, naručivanja robe, plaćanja računa tužitelju te u dijelu u kojem navodi da nisu prijavljivane reklamacije tužitelju, dok u preostalom dijelu nije prihvaćen njegov iskaz jer nije iskazivao dosljedno niti logično, a ni u skladu s dokumentacijom u spisu, pri čemu uplaćeni iznos od 30.000,00 EUR malo naziva jamstvom, malo bankarskim pologom te navodi da nije prijavljivao reklamacije svojih kupaca tužitelju, iako bi na taj način mogao aktivirati jamstvo odnosno bankarsku garanciju.

40. Iz pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Daria Jankovića (list 327 do 334 spisa) proizlazi da poslovne banke tužitelja i tuženika nisu jednoznačno označile da bi se isplata od 30.000,00 EUR-a odnosila na pozajmicu. Banka tužitelja navodi da je riječ o zajmu dok banka tuženika ne navodi u priljevu da se radi o pozajmici pa bi vještak određivanjem radi li se o pozajmici ili ne na sebe preuzimao poziciju suda. Vještak je naveo da tužitelj odriče da bi s tuženikom sklopio ugovor na kojeg se poziva tuženik kod naplate jamstva u iznosu od 30.000,00 EUR i da nije s tuženikom sastavio bilo kakav zapisnik o nađenim nedostacima kod isporučene robe. Navodi da tuženik nije dostavio bilo kakav ugovor ili zapisnik o nađenim nedostacima na robi. Vještak nije pronašao osnovu po kojoj bi se jamstvo u visini od 30.000,00 EUR aktiviralo, kolika je visina nastale štete, u kojem iznosu, kada i za koju robu je jamstvo naplaćeno. Na temelju raspoložive dokumentacije vještak je mišljenja da jamstvo nije moglo biti naplaćeno, tako da tužiteljevo potraživanje u navedenom iznosu od 30.000,00 EUR-a i dalje egzistira neovisno odnosi li se ono na pozajmicu ili na položeno jamstvo. Vještak je utvrdio da su stranke u razdoblju od 1.1.2014. do 31.12.2017. godine ostvarile promet u ukupnom iznosu od 6.712.659,42 kn, od čega kupnjom roba kod tužitelja u visini od 5.745.956,94 kn, a kupnjom roba kod tuženika u visini od 966.702,48 kn.

41. Iz usmeno iznesenog na nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Daria Jankovića (list 997 do 999 spisa) proizlazi da je kod tuženika prvi puta knjižena sporna uplata kao zatvaranje jednog od računa, potom se to knjiženje stornira i preknjižava na konto 2938, kao "odgođeni prihodi iz ortaštva – garancije" i onda se taj konto 2938 zatvara kao "prihod od jamstva" 31. prosinca 2016. u iznosu od 114. 855,20 kuna i 31. prosinca 2017. u iznosu od 114.855,19 kuna čime je knjiženje te uplate u cijelosti naplaćeno. Kod tužitelja je cijelo to vrijeme iznos od 30.000,00 EUR postojao na kontu 1827 "pozajmice". Također proizlazi da iz knjigovodstvene dokumentacije ne može se zaključiti da bi bilo reklamacija u iznosu od 30.000,00 EUR iz kojih bi postojao prigovor na kvalitetu ili kvantitetu po kojoj bi tužitelj odgovarao. Nadalje proizlazi da bi tužitelj u trenutku iskazane reklamacije (kvanitativne ili kvalitativne) morao dati neko odobrenje za pronađene nedostatke, ali s financijsko knjigovodstvenog aspekta takvih prigovora nema. Također, proizlazi da tužitelj nije ništa preknjižavao već je na kontu 1827 inicijalna uplata i kod tužitelja je ona uvijek na tom kontu pod nazivom "pozajmica" dok su preknjiženja vršena isključivo na tuženikovoj strani, a da osnova na kojoj je tužitelj proknjižio sporni iznos od 30.000,00 EUR kao pozajmicu je izvod iz tužiteljeve banke kao i da bi dobra praksa nalagala da stranke međusobno riješe o čemu je riječ u slučajevima kada izostane svrha doznake kod uplaćivanja novca i knjiženja. Proizlazi i da se u cijelosti naplaćeno jamstvo te pojašnjava da se radi o knjiženju u tuženikovim knjigama na kontu "odgođeni prihodi – garancije" i vidljivo je da je tu uplatu tuženik zatvorio kroz naplatu jamstva 31. prosinca 2016. i onda 31. prosinca 2017. pa prema tome, ako se radi o jamstvu, bi to jamstvo bilo u cijelosti naplaćeno, međutim, ukoliko se radi o pozajmici onda je tuženik zatvorio pozajmicu iz jamstava koja nisu evidentirana. Prema tome, obje strane moraju biti upoznate s predmetom knjiženja, a ne može svaka strana zatvoriti na svoj način već bi tuženik, u slučaju zatvaranja konta, morao obavijestiti tužitelja o načinu zatvaranja i trebalo bi postojati terećenje na datume na koje je izvršeno zatvaranje konta, da se naplaćuje garancija i u kojem iznosu. Dalje proizlazi da ne postoji obavijest o naplati tužitelju od 31. prosinca 2016. i 31. prosinca 2017. pa ako je to bilo jamstvo nije moglo biti naplaćeno jer ne postoji korespondentno knjiženje ni obavijest da će se knjiženje provesti. Sudski vještak se pisanim putem očitovao na primjedbe tuženika u podnesku od 20.listopada 2022. u kojem je još u bitnom naveo da iako je iz servisnih naloga vidljivo je da je popravaka i reklamacija proizvoda prema tuženiku bilo, nije vidljivo kolika je bila količina neispravnih proizvoda ni kolika je vrijednost popravaka tih proizvoda, odnosno kolike je troškove tuženik imao za popravljanje neispravnih proizvoda koje mu je dostavljao tužitelj. Dakle, iz vještva proizlazi da iz dokumentacije koju je vještak imao nije bilo reklamacija na temelju kojih bi tuženik mogao otpisati barem dio obveza od 30.000,00 EUR na ime reklamacija, jer o tome nije bilo knjigovodstvenih dokumenata. Također proizlazi da nema knjigovodstvenih tragova da je tuženik obavijestio tužitelja o tome da je prihodovao garancijski polog.

42. Sud je nalaz i mišljenje vještaka Daria Jankovića prihvatio u cijelosti jer je sačinjen stručno i objektivno, a vještak je usmenim očitovanjem na ročištu održanom 8. rujna 2023. otklonio tuženikove primjedbe te je njegovo očitovanje u skladu s dokumentacijom u spisu.

43. Odredbom čl. 499. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO) propisano je da se zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu, poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće te da na primljenim stvarima zajmoprimac stječe pravo vlasništva.

44. Na temelju provedenog postupka sud je utvrdio je da je tuženik primio iznos od 30.000,00 EUR na svoj račun i da je sporni iznos tuženik knjižio kao pozajmicu, što je vidljivo iz konto kartice i pregleda tužiteljevog prometa te ovjerene izjave ŽF i njegovog iskaza, kao i iz iskaza svjedoka SF i MF te tužiteljevog izvatka iz otvorenih stavki na 31. prosinca 2016. Također, iz korespondencije elektroničkom poštom između HF, tuženikovog zaposlenika, i KF, tužiteljeve zaposlenice, utvrđeno je da su tužitelj i tuženik usklađivali konto kartice pri čemu je bio sporan iznos glavnice u iznosu od 30.000,00 EUR i iznos od 1.293,25 EUR koji iznos se odnosi na kamate obračunate na glavnicu. Nadalje, utvrđeno je da su zaposlenici stranaka pokušali uskladiti otvorene stavke između stranaka te da su dogovarali sastanak između direktora kako bi se riješilo predmetno tužiteljevo potraživanje prema tuženiku. Nadalje, iz iskaza svjedokinja KF i DF utvrđeno je da je tuženik bio dužan tužitelju vratiti iznos od 30.000,00 EUR te da taj iznos nije vraćen.

45. S druge strane, sud na temelju provedenog postupka nije utvrdio da bi predmetna uplata od 30.000,00 EUR bila isplaćena od tužitelja tuženiku na ime reklamacija i garancija, kako to ističe tuženik i zastupnik po zakonu tuženika PF u svom iskazu. Iz provedenog financijskog vještačenja provedenog po sudskom vještaka Dariu Jankoviću također proizlazi da je tužitelj uplatio tuženiku iznos od 30.000,00 EUR te da tužitelj nije predmetni iznos zatvarao niti knjižio odnosno oduzimao bilo kakve pojedine iznose, opravdavajući to tuženikovim reklamacijama ili troškovima ili bankarskom garancijom.

46. Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. st. 1. ZPP -a), a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) 47. Dakle, tuženik nije dokazao svoje navode, kojim pobija navode tužitelja, da je iznos od 30.000,00 EUR koji je primio od tužitelja utrošio na reklamacije svojih kupaca odnosno da je time naknadio štetu koju je imao zbog neispravnih proizvoda koje mu je tužitelj dostavljao.

48. Stoga je sud na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj temeljem usmenog dogovora 29. lipnja 2015. pozajmio tuženiku iznos od 30.000,00 EUR, a koju pozajmicu mu se tuženik obvezao vratiti, a isto nije učinio iako je tužitelj tražio povrat pozajmice. Stoga je sud, odlučio kao pod toč. I. izreke presude i u cijelosti održao platni nalog u odnosu na glavno traženje te naložio tuženiku platiti tužitelju pozajmljeni iznos od 30.000,00 EUR.

49. Ugovor o zajmu je valjan i u usmenom obliku, budući da ZOO ne propisuje pisani oblik tog ugovora kao pretpostavku njegove valjanosti.

50. Odredbom čl. 504. ZOO-a propisano je da ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva.

51. Iz povratnice i email dopisa (list 45 do 50, 60 do 63, 74 do 78, 102 do 106, 116 do 120 spisa) utvrđeno je da je tužitelj dostavio tuženiku izvod otvorenih stavaka radi usklađenja, te da je tužitelj prvi puta izričito pozvao tuženika na vraćanje predmetne pozajmice tek dopisom poslanim elektroničkom komunikacijom 26. siječnja 2018. upućenom od zaposlenice tužitelja DF tuženikovom zastupniku po zakonu PF.

52. Dakle, tuženik je kao zajmoprimac bio dužan vratiti predmetnu pozajmicu tužitelju kao zajmodavcu najkasnije 26. ožujka 2018.

53. Odredbom čl. 500. st. 1. ZOO-a propisano je da se zajmoprimac može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate, a odredbom st. 2. istog čl. propisano je da u trgovačkim ugovorima zajmoprimac duguje kamate iako nisu ugovorene.

54. Dakle, tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate dosuđene su na iznos glavnog duga od kad je tuženik u zakašnjenju, odnosno od 27. ožujka 2018. do isplate, na temelju prethodno citirane odredbe o odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a, koja određuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate i to po stopi koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava (čl. 29. st. 2. ZOO-a) pa je u odnosu na tijek i stopu zateznih kamata odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

55. Budući da je tužitelj tražio plaćanje zakonskih zateznih kamata od 30. lipnja 2016., odnosno od datuma prije nego je tuženik pao u zakašnjenje, to je zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na glavnicu od 30. lipnja 2016. do 26. ožujka 2018. odbijen kao neosnovan i platni nalog u tom dijelu stavljen van snage, pa je odlučeno kao pod toč V. izreke presude.

56. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu u pogledu glavnog traženja, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tužitelj ima pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje u tekstu: OT) i to za sastav četiri obrazložna podneska i to podnesak od: 27. studenog 2019., 9. ožujka 2020. 29. ožujka 2021. i 2. lipnja 2022. u iznosima od po 622,13 EUR s PDV-om 25% po Tbr. 8.1. OT, za sastav podneska od 8. prosinca 2021., 11. siječnja 2024. u iznosima od po 156,25 EUR s PDV-om od 25% po Tbr. 8.3. OT, pristup ročištima 29. studenog 2019. ,7. travnja 2021., 7. srpnja 2021., 3. rujna 2021., 10. studenog 2022., 8. rujna 2023. i 21. travnja 2026. u iznosima od po 622,13 EUR s PDV-om od 25% po Tbr. 9.1. OT, trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, te sudsku pristojbu na dvije prvostupanjske presude u iznosima od po 331,81 EUR sukladno odredbi Tbr. 2. st. 1. Tarife sudskih pristojbi sadržane u Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18), kako je to tužitelj tražio, što ukupno iznosi 8.151,36 EUR s PDV-om od 25%, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151 st. 3. ZPP -a, koji se sukladno odredbi čl. 27 ZID ZPP-a primjenjuje na postupke u tijeku, slijedom čega je odlučeno kao u t. IV. izreke.

57. Tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav daljnjih obrazložnih podneska (8. srpnja 2022., 11. studenog 2022. i od 20. veljače 2023.) te mu nije priznat trošak za sastav podnesaka od 18. studenog 2019. i 24. siječnja 2024. jer iste tužitelj nije niti podnio, te nema pravo na naknadu troška za prijevod dokumentacije jer nije dostavio dokaz da je taj trošak plaćen od tužitelja, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.094,77 EUR odbijen kao neosnovan, pa odlučeno je u t. VI. izreke.

58. Nadalje, tužitelju pripada i trošak ovršnog postupka po Tbr. 6. i 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine (Narodne novine broj: 8/11, 112/12 i 114/12, dalje u tekstu: Pravilnik) za sastav prijedloga za ovrhu u iznosu od 331,81 EUR / 2. 500,00 kuna i javnobilježničke nagrade u iznosu od 339,93 EUR / 2561,18 kuna, što ukupno iznosi 671,73 EUR / 5.061,18 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama pa je o nastalom trošku ovršnog postupka odlučeno je u t. II. izreke.

59. S obzirom na to da se kod isplate troškova postupka, ne radi o ugovoru između trgovaca, u odnosu na visinu stope odlučeno kao u t. V. izreke.

60. Tužitelju nije priznat trošak ovršnog postupka u iznosu od 3,98 EUR, a koji se odnosi na trošak javnobilježničke dostave jer je prema odredbi čl. 6. Pravilnika taj trošak obuhvaćen javnobilježničkom nagradom u jedinstvenom iznosu, kao što nije priznat ni iznos predvidivog troška jer on nije ni nastao, stoga je za taj dio trebalo odbiti taj tužiteljev zahtjev, slijedom čega je odlučeno kao u t. III. izreke.

61. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, nema pravo na naknadu troškova u traženom iznosu od 8.610,53 EUR, pa je njegov zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod. toč. VII. izreke presude.

62. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 20. svibnja 2026.

Sudac

Nino Radić

Nacrt presude izradila

Viša sudska savjetnica:

Nera Popović Šalec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i u jednom primjerku za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po pun. uz pristojbu za presudu

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana