REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5810/2025-75

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari I tužitelja ŠP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], II tužiteljice AP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] tužiteljice UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], svi zastupani po punomoćniku Josipu Štefičiću, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu br. 016-491/2007 sklopljenog 10.05.2007. između I tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, u dijelu odredbe čl. 2 kojom je ugovorena valutna klauzula i troškovi obrade kredita (ulazna naknada) te u dijelu odredbe čl. 6 kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu 75.427,50 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.05.2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi i tijekom postupka navode kako su I tužitelj i prednik tuženika, 10.05.2007., sklopili Ugovor o kreditu br. 016-491/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a kojeg ugovora su II i III tužiteljica te prednik I tužitelja, sada pok. PP, sudužnici pri čemu su III tužiteljica i prednik I tužitelja, bili i založni dužnici. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu, I tužitelju je odobren i isplaćen stambeni kredit u iznosu 367.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a koji kredit se I tužitelj obvezao vratiti predniku tuženika u 360 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na CHF važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu uz kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama tuženika, pri čemu je kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,20%. Ugovorom o kreditu, prednik tuženika je sebi osigurao i pravo na ulaznu i izlaznu naknadu.

Nadalje navode kako su odredbe Ugovora o kreditu, a kojima je ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope sukladno jednostranoj odluci prednika tuženika kao i odredbe kojima je prednik tuženika valutu u CHF uz koju je vezao glavnicu te odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi, ništetne i nepoštene jer su istima povrijeđena potrošačka prava I tužitelja budući da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje ne sadrže egzaktne parametre i metodu izračuna, a niti su ugovorne stranke o predmetnim odredbama pojedinačno pregovarale već je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom standardnom obrascu, čime je I tužitelj doveden u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na KUNA na što kao mogućnost nije bio upozoren od strane prednika tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Ističu nadalje kako stranke Ugovora o kreditu nisu posebno pregovarale niti ulaznim i izlaznim naknadama, niti su tužiteljima pružene informacije na što se predmetne naknade odnose i što je u istima sadržano, zbog čega su odredbe o ugovorenim naknadama neodređene i neodredive i nepoštene, budući se o istima nije pojedinačno pregovaralo, a koje stvaraju neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja jer im nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu pri čemu prednik tuženika nije jasno i nedvosmisleno predočio tužiteljima strukturu navednih troškova niti im je omogućio pregovaranje oko navedenih odredaba.

1.1. Stoga su tužitelji zahtjevom tužbe tražili od suda da donese odluku kojom će utvrditi djelomičnu ništetnost Ugovora o kreditu br. 016-491/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10.05.2007. i to odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, promjenjivu kamatnu stopu, visinu kamatne stope i visinu obveza korisnika kredita, sudužnika i jamca.

1.2. Tijekom postupka tužitelji se pozivaju i na Presudu i Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. godine posl.br. P-1401/12 koja odluka je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13 u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17 u dijelu valutne klauzule CHF te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 09.04.2015. godine posl.br. Revt-249/14 i od 03.09.2019. godine posl.br. Rev-2221/2018, a kojim odlukama je utvrđeno

-kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao redovnu kamatnu stopu koja se tijekom postojanja obveze mijenjala sukladno jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a o čemu stranke ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali kako prije zaključenja ugovora o kreditu tako niti tijekom trajanja ugovora o kreditu, a niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa

-kako je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao valutu uz koju je vezao glavnicu u CHF, pri čemu niti prije zaključenja niti tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka, tuženik nije informirao korisnike kredita o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede prava i interesa prednika tužitelja kao potrošača te u pogledu utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula. Tužitelji tvrde da su odredbe Ugovora o kreditu bez učinka i ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula te da obvezuje isključivo ono što je ugovoreno, a to je početna kamatna stopa kao i početni tečaj CHF u odnosu na KUNU.

1.3. Tužitelji podneskom od 23.04.2024. uređuju tužbeni zahtjev tražeći od suda da donese odluku kojom će utvrditi ništetnima odredbe Ugovora o kreditu br. 016-

491/2007 od 10.05.2007. i to:

-odredbu čl. 2, čl. 3, čl. 6 i čl. 8 kojima je ugovorena ulazna naknada, kamatna stopa i njezina promjenjivost i interkalarna kamata te naknada o prijevremenoj otplati.

1.4. Podneskom od 25.04.2024., tužitelji ponovno uređuju tužbeni zahtjev tražeći utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2 i čl. 6 Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, troškovi obrade kredita i promjenjiva kamatna stopa tražeći i naknadu troškova postupka.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio tužiteljima pravni interes budući da je Ugovor o kreditu raskinut 25.07.2011. iz razloga što tužitelji nisu plaćali svoje dospjele obveze te i iz razloga što je I tužitelj nakon raskida Ugovora o kreditu, pristao na konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a koji Sporazum Ugovora o kreditu br. 016-491/2007, je sklopljen 12.05.2016. te se primjenjivao na sve ovršne postupke koji su bili u tijeku.

Nadalje je tuženik u cijelosti osporio osnovanost tužbenog zahtjeva. Navodi da su odredbe bile potrošačima jasne i lako uočljive, ali i razumljive, jer su tužiteljima tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF te im je bilo jasno da se isplata i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogli su shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe da materijalno pravo izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je točno i eksplicitno ugovoreno na koji način se mijenja kamatna stopa. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, uočljiva i razumljiva i ne čini neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U odnosu na ugovorene naknade, navodi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada niti je postojala obveza tuženika da navede koji su se troškovi kreditora namirivali iz nje, odnosno koje su se njegove usluge njome plaćale, pri čemu tužitelji nemaju pravni interes osporavati odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita budući da istu nisu platili jer je Ugovor o kreditu raskinut. Nadalje navodi tuženik kako je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Tužiteljima nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.1. Tijekom postupka navodi da se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/17 budući se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini te tvrdi da tužitelji moraju dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba.

2.2. Stoga tuženik, osporivši osnov tužbenog zahtjeva te protiveći se preinakama tužbe, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 016-491/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10.05.2007., Tečajnu listu, Raskid ugovora o kreditu br. 016-491/2007 uz povratnicu, Izračun konverzije, Simulirani otplatni plan, Sporazum uz Ugovor o kreditu br. 016-491/2007 od 09.11.2015., proveden je dokaz saslušanjem I tužitelja, izvršen je uvid u Izjavu od 13.03.2024., Izvod po kreditu te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu br. 016-491/2007 sklopljenog 10.02.2007. između I tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu

-odredbe čl. 2 kojom je ugovorena valutna klauzula i troškovi obrade kredita (ulazna naknada)

-odredbe čl. 6 kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope, uz zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od presuđenja do isplate.

4.1. Ukazuje se pri tome kako su tužitelji

-zahtjevom iz tužbe tražili utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i to odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, promjenjivu kamatnu stopu, visinu kamatne stope i visinu obveza korisnika kredita, sudužnika i jamaca

-zahtjevom iz podneska od 23.04.2024. tražili utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2 kojom je ugovorena ulazna naknada, odredbe čl. 2 i čl. 3 kojima je ugovorena kamatna stopa i interkalarna kamata, odredbe čl. 6 kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i odredbe čl. 8 kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu

-zahtjevom iz podneska od 25.04.2024. tražili su utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2 kojom je ugovorena valutna klauzula i troškovi obrade kredita te odredbe čl. 6 kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope.

4.2. Dakle, tužitelji su podneskom od 23.04.2024., uredili tužbeni zahtjev na način da su naznačili odredbe Ugovora o kreditu čiju ništetnost traže, proširivši pri tome zahtjev i na utvrđenje ništetnosti odredaba kojima je ugovorena interkalarna kamata te naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, a koji zahtjev su zatim podneskom od 25.04.2024. umanjili, povukavši tužbu u dijelu zahtjeva kojim je traženo utvrđenje ništetnosti odredaba kojima je ugovorena interkalarna kamata, kamatna stopa i naknada za prijevremenu otplatu kredita.

4.3. Nastavno na navedeno, a budući da se tuženik protivio ranije navedenim preinakama tužbe, pri čemu su tužitelji, a prije nego što je odlučeno o dopuštenosti učinjenih preinaka, ostali kod zahtjeva uređenog podneskom od 25.04.2024., a koji zahtjev pak u odnosu na zahtjev iz tužbe, također predstavlja preinaku, to je sud temeljem odredbe čl. 190 st. 3 u vezi odredbe čl. 191 st. 1 sve ZPP-a, na ročištu za glavnu raspravu 14.04.2026., dopustio preinaku tužbe učinjene podneskom od 25.04.2026..

5. Uvidom u spisu priležeću dokumentaciju, nespornim je utvrđeno

-da su I tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu br. 016-491/2007 od 10.02.2007., (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 78/15 dalje u tekstu ZOO), kojeg Ugovora o kreditu su II i III tužitelj bili strankama u smislu odredbe čl. 43 ZOO-a i odredbe čl. 307 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 81/15-pročišćeni tekst, 94/17 dalje u tekstu ZVDSP) , a temeljem kojeg Ugovora o kreditu je prednik tuženika odobrio i isplatio I tužitelju kredit u iznosu 367.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan isplate uz umanjenje za interkalarnu kamatu i troškove obrade kredita, koji iznos se I tužitelj, uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,20% godišnje, obvezao vratiti predniku tuženika u 360 mjesečnih obroka i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize važeće na dan dospijeća

-da je Ugovor o kreditu otkazan 25.07.2011. sukladno odredbi čl. 18 Ugovora o kreditu zbog neplaćanja dospjelih anuiteta

-da su I tužitelj i prednik tuženika, 12.05.2016. sklopili Sporazum uz Ugovor o kreditu br. 016-491/2007 (dalje u tekstu Sporazum o konverziji) kojim je, a sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15,102/15 dalje u tekstu ZPK), izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sukladno kojoj konverziji je stanje dospjelog duga na dan 30.09.2015. iznosilo 341.302,95 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora pri čemu nije utvrđena preplata.

6. Međutim, između stranaka je sporno

-da li tužitelji imaju pravni interes za vođenje ovog postupka budući da je sklopljen Sporazum o konverziji kojim je izvršena konverzija glavnice iz Ugovora o kreditu, a koji

Ugovor o kreditu je raskinut

-da li su ranije navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojima je ugovoren kredit u valuti CHF uz vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženika te u dijelu odredbe kojom je ugovoreno da se ugovoreni iznos kredita isplaćuje uz umanjenje za troškove obrade kredita

-da li I tužitelj ima status potrošača

-da li je ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

7. Prvenstveno, a u odnosu na prigovor o nedostatku pravnog interesa za vođenje ovog postupka, ukazuje se na slijedeće.

7.1. Činjenica da su I tužitelj i prednik tuženika, a sukladno odredbama ZPK-a, 12.05.2016., sklopili Sporazum o konverziji kojim su, za razdoblje od korištenja kredita do njegovog otkaza, zamijenili početni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF s otplatnim planom s valutnom klauzulom u EUR, uz primjenu kamatne stope promjenjive redovne kamate jednake kamatnim stopama koje je Kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja, u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu su svi uplaćeni iznosi (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) pretvoreni u valutnu klauzulu u EUR po primjenjivom tečaju na dan uplate i korišteni su za namirenje dospjelog duga uslijed otkaza Ugovora o kreditu, ne dovodi do gubitka pravnog interesa tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Naime, provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena (čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR.

7.2. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

7.3. Nastavno na navedeno, sama činjenica da tužitelji uz deklaratorni zahtjev nisu podnijeli i kondemnatorni zahtjev za isplatom te činjenica da je Ugovor o kreditu raskinut, ne umanjuje njihov pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Naime osim što ništetnost nekog pravnog posla, a time i neke ugovorne odredbe, predstavlja takvu grubu povredu pozitivnih pravnih propisa, obvezno pravnih odnosa, zbog kojih, sukladno odredbi članka 327 st. 1 u vezi odredbe čl. 328 sve ZOO-a, sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, pri čemu se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, to treba imati na umu da tužitelji ovom deklaratornom tužbom rješavaju postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedenih ugovornih odredaba u vezi kojih se vodi ovršni postupak, što govori u prilog stava suda da tužitelji sukladno odredbi članka 187 st. 1 i stavka 2 ZPP-a imaju potrebni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe neovisno o činjenici što je Ugovor o kreditu raskinut i što uz deklaratorni zahtjev nisu podnijeli i kondmenatorni zahtjev.

8. Nadalje je valjalo raspraviti osnovanost zahtjeva.

9. Iz Ugovora o kreditu proizlazi kako je banka, a sukladno odredbi čl. 2 Ugovora o kreditu, odobrila I tužitelju stambeni kredit za kupnju stana i refinanciranje kredita u iznosu 367.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan isplate, a koji iznos kredita se, uz umanjenje za interkalarnu kamatu i troškove obrade kredita, isplaćuje na način da se zatvaraju obveze po Ugovoru o kreditu br. 016-1925/2005, a preostali iznos kredita se isplaćuje na račun prodavatelja Goeprojekt d.o.o. temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina, koji iznos kredita se I tužitelj sukladno odredbi čl. 3 i čl. 4 Ugovora o kreditu, obvezao vratiti predniku tuženika u 360 mjesečnih obroka i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize važeće na dan dospijeća uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja iznosila 4,20%, a koja kamatna stopa je sukladno odredbi čl. 6 fiksna do 31.12.2007., a nakon 01.01.2008. se primjenjuje kamatna stopa za "kredite za mlade" te se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta Banke.

10. Stoga, a kako iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o stambenom kreditu koji je I tužitelj sklopio kao fizička osoba, pri čemu je proveden i postupak konverzije koji sukladno odredbi čl. 19 a st. 1 ZPK-a uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača te budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je I tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti I tužitelja u smislu odredaba ZZP-a to je nedvojbeno utvrđeno kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu, čime je I tužitelj imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3 ZZP-a/03 (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

11. Budući da je I tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3 ZZP-a/03, to se tužitelji, a u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2 i čl. 6 kojima je ugovorena valuta u CHF te promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama prednika tuženika, pravilno pozivaju na utvrđenje iz presude kolektivne tužbe.

11.1. Naime, odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14.

11.2. Odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

12. Tako je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, utvrđeno:

- da je prednik tuženika u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je prednik tuženika u razdoblju 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Nastavno na navedeno, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 10.05.2007., dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama prednika tuženika, to su se tužitelji na spomenute odluke i pozvali, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

14. Nadalje, iz iskaza I tužitelja proizlazi kako je imao namjeru uzeti kredit u valuti EUR međutim za takvu vrstu kredita nije bio kreditno sposoban jer su kamate na kredite u valuti EUR bile više, tako da je sklopio Ugovor o kreditu u CHF valuti jer je za takvu vrstu kredita bio jedino sposoban obzirom da su kamate bile niže, a time su ujedno bile niže i rate kredita čime je zapravo bio prisiljen uzeti kredit u CHF valuti. Navodi kako mu je u banci rečeno da je CHF valuta stabilna te da je niska kamata. Ugovor o kreditu je pročitao, ali nije obraćao pozornost na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama, niti su mu na adresu stizale odluke o povećanju kamatne stope. Iskazuje kako je osjetio da mu je rata veća radi čega je pomislio da je to povećanje vezano uz tečaj CHF valute, a kasnije kada je bio blokiran, shvatio je da je rata bila veća ne samo radi tečaja već i radi promjene kamatnih stopa. Navodi kako je s tuženikom zaključio sporazum o dugu i to u onom trenutku kada mu je rata bila 3 puta veća od početne. Ugovor o kreditu otkazan je 2011. nakon čega je pokrenut ovršni postupak i to na temelju ugovora o kreditu iz 2007..

15. Dakle, iz spisu priležeće dokumentacije kao i iskaza I tužitelja, ne proizlazi

- da su I tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku prednika tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužitelju, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis, kao ni

- da je prednik tuženika informirao I tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

Da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedena u čl. 6 Ugovora o kreditu ("…ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.) Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku prednika tuženika, bez sudjelovanja druge strane (I tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.

Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelji tako nisu ni mogli znati zbog čega se uopće mijenja kamatna stopa (jer su odredbe Ugovora o kreditu i akata prednika tuženika o tome bile nerazumljive i neprecizne) da bi uopće mogli istaknuti prigovor ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa.

15.1. Obzirom da niti u Ugovoru o kreditu nije unesen specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, a niti je navedena referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, to predmetno nije niti moglo biti rastumačeno tužiteljima od strane Javnog bilježnika u smislu odredaba čl. 57-čl. 59 sve Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93, 29/94, 16/07 dalje u tekstu ZJB).

15.2. Unatoč uputi Županijskog suda u Varaždinu iz Rješenja od 13.05.2025. posl.br. Gž-340/2025 na poštivanje načela jednakosti oružja u smislu odluke Ustavnog suda RH od 30.06.2022. br. U-III/5458/2021, ovaj sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedokinje IP, osobne bankarice i to pozivom na odredbu čl. 299 st. 1 i st. 3 ZPP-a. Naime, tuženik je predmetni dokazni prijedlog predložio nakon zaključenja prethodnog postupka, ne navodeći pri tome, a time niti dokazujući, da saslušanje predloženog svjedoka nije mogao predložiti do zaključenja prethodnog postupka u smislu odredbe čl. 299 st. 2 ZPP-a, radi čega nije bilo uvjeta za usvajanjem predmetnog dokaznog prijedloga.

16. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja, nije dokazao da je pregovarao s I tužiteljem kao i na okolnost jesu li uopće bile dane bilo kakve obavijesti prije sklapanja ugovora, pri čemu je o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su neodređene, nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo i da su uzrokovale znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to ovaj sud, primjenom utvrđenja iz ranije navedenih odluka u postupku kolektivnog spora u smislu odredbe čl. 502 c ZPP-a u vezi odredbe čl. 81 i čl. 87 sve ZZP/03, nalazi ništetnost odredaba Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kredita i način otplate kredita s promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci prednika tuženika.

16.1. Naime, sud je vjerodostojnim cijenio iskaz I tužitelja u dijelu u kojem je iskazivao kako su mu anuiteti kredita porasli ne samo iz razloga porasta valute CHF, a koji rast je razvidan iz Tečajnih lista HNB-a na dan 10.05.2007. i 03.05.2017., već i iz razloga porasta kamatne stope, budući da je njegov iskaz u tom dijelu životan i logičan. Predmetno iz razloga što, osim što je odredbom čl. 6 Ugovora o kreditu ugovoreno mijenjanje kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama prednika tuženika, opće je poznata činjenica da su kamatne stope ugovora o kreditima u valuti CHF u razdoblju 2007., pa nadalje bile u porastu, što je uostalom utvrđeno i odlukom suda donesenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Stoga sud nije imao razloga sumnjati u vjerodostojnost iskaza I tužitelja u dijelu u kojem je iskazivao kako uzrok porasta anuiteta proizlazi iz porasta tečaja CHF u odnosu na kune te kamatne stope, pri čemu tuženik, u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, suprotno niti tvrdi jer i sam u odgovoru na tužbu navodi kako je I tužitelj ugovaranjem promjenjive kamatne stope prihvatio rizik takve promjene.

16.1.1. Obzirom na navedeno irelevantno je provođenje financijskog vještačenja, međutim, a uvažavajući uputu iz Rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 13.05.2025. posl.br. Gž-340/2025 o potrebi provođenja financijskog vještačenja, ukazuje se kako stranke tijekom postupka do zaključenja prethodnog postupka, a niti do zaključenja glavne rasprave, nisu niti predlagale provođenje financijskog vještačenja.

17. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 324 ZOO-a u vezi odredbe čl. 87 ZZP-a/03, odlučiti kao pod toč. I izreke.

18. Nadalje, a u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno kako se iznos kredita umanjuje za interkalarnu kamatu i troškove obrade kredita, ukazuje se na slijedeće.

19. Sadržaj odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da će ugovoreni iznos kredita isplatiti uz umanjenje za iznos troškova obrade kredita, nedvojbeno upućuje na postupanje prednika tuženika sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.), slijedom čega neosnovano tužitelji u činjeničnim navodima ističu kako nisu bili upoznati sa obvezom plaćanja troškova obrade kredita, budući da su isti navedeni u samom Ugovoru o kreditu, sadržaj kojeg je I tužitelj čitao kako je u svom iskazu i naveo.

20. Međutim, budući da se u čl. 2 Ugovora o kreditu samo navodi kako će isplata ugovorenog iznosa kredita biti umanjenja za troškove obrade, tada se nedvojbenim ukazuje kako navedena odredba u smislu odredbe čl. 85 ZZP/03, nije određena niti odrediva jer se iz iste, a kako je naznačena u Ugovoru o kreditu, ne može utvrditi što troškovi obuhvaćaju i koja je visina istih, čime I tužitelju nije omogućeno da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

21. Stoga, a obzirom da odredba čl. 2 Ugovora o kreditu nije jasna niti određena, a time niti razumljiva, to je u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03, dopušteno ocjenjivati poštenje predmetnih ugovornih odredaba.

21.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83 ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 st. 1 ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li prednik tuženika, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljima, mogao razumno očekivati da bi tužitelji prihvatili takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 2 ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose te uzimajući u obzir da je za iznos naknade obrade kredita, I tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi prednik tuženika mogao razumno očekivati da bi tužitelji pristali na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

22.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Odredbe čl. 1021 do čl. 1024 ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o troškovima obrade kredita, predmetno je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

24. U skladu s čl. 59 ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

25. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporna naknada odnosi odnosno što je istom obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.).

25.1. Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se ne navodi specifikacija troškova obrade kredita, niti što je troškovima obuhvaćeno odnosno na što se isti odnose, kao niti visina istih.

26. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je prednik tuženika na I tužitelja čl. 2 Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge te da svojevoljno uređuje uvjete i visinu troškova bez ikakvih preciziranih uvjeta, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj I tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da je o istima tužitelju omogućeno pregovaranje.

27. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali i koji su netransparentni.

28. Stoga, a budući da tuženik tijekom postupka niti ne spori da je I tužitelju isplaćen, ne ugovoreni iznos kredita, već iznos umanjen za troškove obrade kredita, u kojem dijelu je odredba čl. 2 Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom, to je temeljem odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03, odlučeno kao u izreci.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 dalje u tekstu Tarifa) i zatraženom trošku.

Tužiteljima je tako priznat trošak za sastav podneska (tužbe) od 22.05.2017., 31.07.2017., 18.01.2019., 16.01.2016., za pristup na ročišta 26.10.2017., 22.03.2018., 24.01.2019., 09.12.2019., 22.02.2024., 14.10.2024., 19.01.2026. i 14.04.2026., za svaku radnju u iznosu po 5.016,00 eur, za sastav podnesaka od 02.07.2018., 21.11.2018., 23.01.2023. za svaku radnju u iznosu po 50,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 75.427,50 eur. Tužiteljima nisu priznati troškovi za sastav podnesaka od 23.05.2017., 15.03.2018., 27.04.2018., 11.11.2019., 11.02.2020., 26.06.2020., 16.07.2020., 09.10.2020., 23.10.2020., 12.11.2020., 27.07.2021., 29.10.2021., 23.04.2024., 01.07.20204. jer isti nisu bili relevantni za vođenje postupka budući da tužitelji predmetnim podnescima požuruju rad suda, ponavljaju već iznesene navode u ranijim podnescima i na ročištima za koje radnje su tužiteljima priznati troškovi, dostavljaju dokaz o uplati pristojbe, kao što im nije priznat trošak za sastav podneska od 18.01.2019. (dva podneska podnesena istog dana) budući da je punomoći već trebalo dostaviti uz podnesak kojim su izvijestili sud o novom punomoćniku, a za koji im je priznat trošak. Tužiteljima nije priznat trošak za sastav podneska od 16.05.2018., 16.12.2019., 17.03.2020., 26.10.2020., 18.01.2021., 15.02.2021., 02.11.2021., 25.01.2023., 26.04.2024., 01.04.2026. jer podnesci navedenih datuma ne prileže spisu, kao što im nije priznat trošak vještačenja jer osim što navedeni trošak nije preciziran, vještačenje u postupku nije niti predloženo niti provedeno, a nije im priznat niti trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer predmetne troškove tužitelji nisu niti specificirali u smislu odredbe čl. 164 ZPP-a. Na tako određen trošak tužiteljima su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate sukladno odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu 20. svibnja 2026.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. I-III tužitelja

2. Pun. tuženika