Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj Gž-2011/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda dr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivane Erceg Ćurić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnice Irene Zustović i Ingrid Zustović Batelić, odvjetnice iz Labina, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, iz Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju kao punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Pisarnica Rijka, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu poslovni broj Pn-171/2019 od 3. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i u točki I. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu poslovni broj Pn-171/2019 od 3. travnja 2024.
II. Djelomično se odbija, a djelomično prihvaća žalba tužiteljice, te se preinačuje pobijana presuda u točki II. izreke tako da se nalaže tuženiku Euroherc osiguranju d.d., OIB: 22694857747, da naknadi tužiteljici GE, OIB: [osobni identifikacijski broj], i daljnju štetu u iznosu od 3.165,73 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 1.997,77 od 10. kolovoza 2018, a
- na iznos od 1167,96 od 3. travnja 2024,
pa do isplate po stopi određenoj točkom I. izreke pobijane presude, dok se u ostalom dijelu, za iznos od 13.053,62 eura i za više zatražene zakonske zatezne kamate odbija tužbeni zahtjev.
III. Preinačuje se rješenje o parničnom trošku sadržano u točkama III. i IV. pobijane presude tako da se troškovima cijelog postupka odlučuje na način da se određuje da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je suđeno:
"I. Tuženi Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747 je dužan isplatiti tužiteljici GE, OIB [osobni identifikacijski broj] na ime naknade štete iznos od 4.076,29 eura (četiri tisuće sedamdeset šest eura i dvadeset devet centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počev od 10.08.2018. godine pa do isplate, u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotnih poena.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice GE, OIB [osobni identifikacijski broj] za isplatu iznosa od 16.219,35 eura (šesnaest tisuća dvjesto devetnaest eura i trideset pet centi) kao neosnovan.
III. DE, OIB [osobni identifikacijski broj] je dužna tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747 naknaditi nastale parnične troškove u iznosu od 1.897,86 EUR, sve u roku od 15 (petnaest) dana sa zakonskom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotnih poena.
IV. Zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadom troškova postupka, odbijaju se iznad dosuđenih iznosa.".
2. Protiv te presude stranke su podnijele žalbe.
3. Tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu u točki II. izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točkama III. i IV. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troška tužiteljici, a podredno da se pobijanom dijelu prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
4. Tuženik, kako proizlazi iz sadržaja tuženikove žalbe, pobija prvostupanjsku presudu u točkama I. i IV. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 354. stavka 1. ZPP, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s navodima žalbe.
5. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.
6. Stranke su zatražile trošak žalbenog postupka.
7. Nakon što je pobijana presuda ispitana u okviru ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP, ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju opisno upućuje tuženik, jer je pobijana presuda dostatno obrazložena, pa je odlučeno kao u izreci zbog razloga koji slijede.
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpjela kao pješakinja u prometnoj nezgodi koja se dogodila 28. lipnja 2017. u blizini trgovačkog centra [obrt] u [adresa], a koju nezgodu je prema navodima tužbe skrivila vozačica osobnog automobila osiguranog kod tuženika, pri čemu pasivna legitimacija tuženika nije sporna.
9. Među strankama je sporno postojanje doprinosa tužiteljice nastanku štete i u kojem omjeru, kao i visina naknade koja pripada tužiteljici kao oštećenici.
10. Nadalje, nije sporno kako je osiguranica tuženika LE pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli - Pola od 27. ožujka 2018. proglašena krivom što je 28. lipnja 2017. u vremenu od 13,45 do 14,10 u [adresa], u krugu trgovačkog centra [obrt], [adresa], na dijelu prilaznog kolnika parkirališnim mjestima, svjesna da takvim ponašanjem može ugroziti sigurnost drugih sudionika u prometu, olako smatrajući da do toga neće doći, upravljajući osobnim vozilom marke Ford Fiesta registarske oznake [registarska oznaka] protivno odredbama članka 43. stavaka 1. i 2. i članka 57. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, udarila prednjim dijelom vozila u pješakinju DE (tužiteljicu u ovom postupku) koja je prelazila kolnik izvan obilježenog pješačkog prijelaza, uslijed čega je DE pala na tlo i zadobila teške tjelesne ozljede u vidu frakture distalnog dijela radiusa i ulne desno, te frakturu lateralnog dijela lijevog kondila, pa je na opisani način iz nehaja, kao sudionik u cestovnom prometu, kršenjem propisa o sigurnosti prometa na cestama izazvala opasnost za život ili tijelo i zbog toga prouzročila tešku tjelesnu ozljedu druge osobe, kako proizlazi iz citirane presude (list 11 do 12 spisa), čime je počinila kazneno djelo protiv sigurnosti prometa - izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15).
11. Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke u provedenom postupku utvrdio:
- da se tužiteljica kretala parkirališnim prostorom pored pješačkog prijelaza,
- kako je vozačica Forda imala mogućnost uočavanja tužiteljice tri sekunde prije sudara,
- da je tužiteljica također imala mogućnost uočavanja vozila, ali i da se tužiteljica kretala na parkiralištu na kojem vozači i izvan zebre mogu i moraju očekivati kretanja i stajanja pješaka, jer bez kretanja izvan zebri kupnja i manipulacija namirnicama nije moguća,
- kako, u situaciji da je tužiteljica išla po pješačkom prijelazu, tužiteljica ne bi mogla doći u takav sudarni položaj jer bi kompletna dinamika odigravanja štetnog događaja bila drugačija, tužiteljica bi u smjer kretanja automobila došla nekoliko sekundi prije pa bi se, sukladno tome, i automobil nalazio sekundi nekoliko dalje i vjerojatno se sa automobilom ne bi niti ne bi srela u nekakvom bliskom kontaktu.
12. Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda stranke žalbama nisu osporile, pa ih kao pravilna prihvaća i ovaj sud. Međutim, slijedom tih utvrđenja pogrešan je zaključak prvostupanjskog po kojem je tužiteljica pridonijela nastanku štete u omjeru 50%, jer je odgovornost osiguranice tuženika koja je upravljala opasnom stvari (vozilom) i u čijem su se postupanju ostvarila obilježja kaznenog djela za koje je pravomoćno proglašena krivom veća od odgovornosti pješaka koji se kreće prostorom u krugu trgovačkog centra unutar kojeg se po logici stvari može očekivati kretanje pješaka i izvan obilježenih pješačkih prijelaza. Kod utvrđenja suda prvog stupnja kako je tužiteljica mogla uočiti vozilo osiguranice tužitelja, tužiteljica je pridonijela nastanku štete time jer se prostorom namijenjenim za prilaz vozila parkirališnim mjestima izvan obilježenog pješačkog prijelaza kretala bez povećane pažnje.
13. Imajući u vidu navedene okolnosti ovaj sud smatra kako doprinos osiguranice tuženika nastanku štetnog događaja iznosi 80%, dok je doprinos tužiteljice 20%, pa je utoliko pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno članka 1067. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) povezano sa člankom 11. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23), tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici 80% pretrpljene štete.
14. Na žalbene navode tuženika, koji u žalbi iznosi razloge zbog kojih smatra kako je doprinos tužiteljice veći od doprinosa osiguranice tuženika, treba odgovoriti kako činjenica da zbog prostorno-vremenske dinamike kretanja sudionika do štetnog događaja ne bi došlo da se tužiteljica kretala po obilježenom pješačkom prijelazu ne otklanja veću odgovornost vozačice u čijem postupanju su se ostvarila obilježja kaznenog djela, a sudska praksa na koju se tuženik poziva nije činjenično istovjetna konkretnom predmetu u kojem je vozačica mogla i morala očekivati kretanje i stajanje pješaka.
15. Nije sporno kako se tužiteljica prije podnošenja tužbe obratila tuženiku radi naknade štete i to 10. kolovoza 2018., te joj je tuženik u mirnom postupku isplatio iznos od 1.200,00 eura.
16. U pogledu neimovinske štete koju je pretrpjela tužiteljica prvostupanjski je sud na temelju liječničkog vještačenja u provedenom postupku utvrdio:
- da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila zglobni prijelom desne palčane kosti, koji je liječen operacijski, i zglobni prijelom u lijevom koljenu, koji je liječen konzervativno,
- da je liječenje tužiteljice provedeno po pravilima struke, ali su usprkos tome prijelomi zarasli tako da je desna palčana kost zarasla sa skraćenjem, a lijevo koljeno sa minimalnim pomakom u vanjskom dijelu bedrene kosti, pa je zbog toga došlo do ubrzanog trošenja hrskavice i razvoja artroze, značajnije u desnom ručnom zglobu, te ograničenih kretnji sa više od polovice opsega i razvoja bolnosti kod opterećenja desne ruke, ali i lijeve noge, pa tako sve radnje koje zahtijevaju uporabu desne ruke, a naročito fizički poslovi, kao što su čišćenje, pranje i nošenje tereta uzrokuju bolnost, kao što i hodanje duže od pola sata, kao i stajanje, čučanje i klečanje uzrokuju bolnost desnog koljena,
- da su opisane posljedice dovele do smanjenja životne aktivnosti tužiteljice za 18%,
- da je tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta u momentu traume i dolaska u bolnicu, a zatim i bolove srednjeg intenziteta koji su trajali tjedan dana, od čega po tri dana otpadaju na operacijske zahvate, te još šest mjeseci bolove slabijeg intenziteta kod obavljanja fizikalne terapije, zaraštanja prijeloma i saniranja oporavka n. radialisa lijevo, i to prilikom kretanja, vježbanja, odlaska na fizikalnu terapiju, dok nije trpjela bolove prilikom spavanja ili mirovanja, odnosno te bolove je trpjela oko šest sati dnevno kroz period od šest mjeseci,
- da je tužiteljica pretrpjela strah jakog intenziteta u momentu traume pa sve do dolaska u bolnicu, a zatim i strah slabijeg intenziteta narednih pola godine zbog zabrinutosti za ishod liječenja,
- da je kod tužiteljice zbog deformiteta koljena i ručnog zgloba zaostao kozmetski defekt,
- da je tužiteljica imala komplikacija u liječenju, te je, pretpostavljeno od nošenja štake, imala posljedicu pareze radijalnog živca lijeve ruke,
- da je liječenje tužiteljice okončano 13. srpnja 2018.
17. Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda stranke žalbena nisu osporile pa ih kao pravilna prihvaća i ovaj sud, a te činjenice i po stajalištu ovog suda, uvažavajući i dob tužiteljice u vrijeme nesreće (tužiteljica je prema pisanoj dokumentaciji u spisu rođena **.**.2060., pa je nesreću doživjela u dobi od 57 godina), daju podlogu za zaključak kako tužiteljici po odredbi članka 1100. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 145/23 i 155/2023 – u nastavku ZOO) pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 9.000,00 eura.
18. Pri tome je potrebno naglasiti kako ZOO prihvaća objektivnu koncepciju neimovinske štete kao povrede prava osobnosti, tako što je odredbom članka 1046. ZOO određeno da štetu, između ostalog, predstavlja i povreda prava osobnosti kao neimovinska šteta, a prema odredbi članka 19. stavka 2. ZOO, pod pravima osobnosti razumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.
19. Posljedica povrede prava osobnosti je, dakle, neimovinska šteta, pa povreda prava osobnosti predstavlja pravnu osnovu naknade neimovinske štete. Međutim, svaka povreda prava osobnosti ne daje pravo na isplatu pravične novčane naknade, jer je odredbom članka 1100. stavkom 1. ZOO određeno da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Stavkom 2. istog članka ZOO, propisano je da sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade vodi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.
20. Suprotno tome, odredba članka 200. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u nastavku ZOO/91) predviđala je subjektivnu koncepciju naknade neimovinske, odnosno tada nematerijalne štete, na način da je određivala pravno priznate oblike te štete, koje pravne osnove po sada važećem zakonu u potpunosti gube dosadašnji pravni značaj, te sada predstavljaju samo kriterije, mjerila, odnosno kvalifikatorne okolnosti na temelju kojih sud, uzimajući u obzir težinu povrede i okolnosti slučaja, određuje visinu naknade.
21. Kako, dakle, pravno priznati oblici, odnosno pravne osnove naknade neimovinske štete po ZOO/91, po sada važećem zakonu predstavljaju samo kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade u svakom konkretnom slučaju, to je pobijana presuda nepotrebno opterećena navođenjem pojedinih novčanih iznosa za pojedinu kvalifikatornu okolnost, pa utoliko i stranke u žalbama nepotrebno problematiziraju visinu dosuđene naknade za pojedine kvalifikatorne okolnosti, konkretno tužiteljica za smanjenje životne aktivnosti, a tuženik za pretrpljene fizičke bolove, pri čemu se tuženik poziva na Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
22. Na takve navode tuženika treba odgovoriti kako je upravo Orijentacijskim kriterijima na koje u žalbi poziva naglašeno kako isti ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već je potrebno imati na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, koje okolnosti je u ovom predmetu u svojoj ukupnosti daju opravdanje utvrđenoj visini pravične naknade.
23. Tuženik žalbom nije osporio utvrđenje prvostupanjskog suda po kojem je tužiteljici tijekom liječenja bila potrebna tuđa pomoć i njega prvih mjesec dana po dva sata dnevno kao pomoć oko oblačenja, higijene, pripreme i nabavka hrane, a zatim još tri mjesec po tri sata tjedno zbog pomoći oko nabavka namirnica, čišćenja i vožnje na terapije, kao ni zaključak prvostupanjskog suda po kojem je tužiteljica po toj osnovi pretrpjela imovinsku štetu u zatraženom iznosu od 796,34 eura, do kojeg zaključka je sud prvog stupnja došao primjenom članka 223. ZPP, pa ovaj sud taj zaključak prihvaća kao pravilan.
24. Nadalje tuženik nije osporio utvrđenje prvostupanjskog suda kako je tužiteljica pretrpjela imovinsku štetu zbog nabavke lijekova u zatraženom iznosu od 92,58 eura prema računima koje je tužiteljica priložila u spis, pa ovaj sud prihvaća to utvrđenje.
25. Tuženik žalbom nije osporio ni utvrđenje prvostupanjskog suda, temeljeno na priloženoj liječničkoj dokumentaciji, po kojem je tužiteljica imala troškove putovanja radi liječenja navedene u tužbi (četrnaest putovanja u [adresa] i nazad, četiri odlaska na preglede u Rijeku, jedan pregled u Opatiji, četiri putovanja na fizikalnu terapiju u Rovinj). Međutim, tuženik smatra kako prvostupanjski sud nije obrazložio na koji način je utvrdio visinu te štete u zatraženom iznosu od 663,61 eur. Suprotno takvom stajalištu tuženika, prema shvaćanju ovog suda, obrazloženje upućuje kako o visini te štete prvostupanjski sud odlučio po slobodnoj ocjeni, primjenom članka 223. ZPP, a primjenu te odredbe ovaj sud drži opravdanom obzirom na navode tužiteljice kako ju je na liječničke preglede vozila kći. I po ocjeni ovog suda, obzirom na broj putovanja, zahtjev tužiteljice za naknadu te štete u cijelosti je osnovan.
26. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako je tužiteljica uslijed štetnog događaja pretrpjela imovinsku štetu u iznosu od 1.552,53 eura, odnosno ukupno pretrpjela štetu (imovinsku i neimovinsku) u iznosu od 10.552,53 eura.
27. Međutim, kada sud o zaključak o visini imovinske štete (na ime tuđe pomoći i njege i troškova putovanja radi liječenja) donio po slobodnoj ocjeni, radi se o nenovčanoj imovinskoj šteti čiji obujam i visina postaju poznati tek donošenjem sudske odluke, pa dospijeće obveze tuženika nastaje upravo tim trenutkom, pa su utoliko djelomično osnovani žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojemu osporava tijek zakonskih zateznih kamata na štetu utvrđenu po tim osnovama.
28. S druge strane, kod utvrđenja prvostupanjskog suda kako je liječenje tužiteljice završeno 13. srpnja 2018., te nesporne činjenice da se tužiteljica pisano obratila tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete 10. kolovoza 2018., prvostupanjski sud nije povrijedio materijalno pravo na štetu tuženika kada je tužiteljici od tog dana dosudio zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete (po odredbi članka 1103. ZOO) i imovinske štete na ime troškova liječenja, jer tužiteljica za tu imovinsku štetu nije tražila zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog računa.
29. Slijedom svega navedenog, dakle, pravilnom primjenom već citiranog materijalnog prava, valjalo je naložiti tuženiku da naknadi tužiteljici 80% ukupno pretrpljene štete (što iznosi 8.442,02 eura) umanjeno za nesporno isplaćeni iznos od 1.200,00 eura, pa je tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici ukupan iznos od 7.242,02, s tim da zakonske zatezne kamate na iznos koji je u obvezi platiti tuženik na ime naknade imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege i troškova putovanja (na 80% od zbroja utvrđene štete po tim osnovama, odnosno na iznos od 1.167,96 ) teku od dana donošenja prvostupanjske presude (3. travnja 2024.) do isplate.
30. Zbog izloženih razloga, po odredbi članka 368. ZPP, ovaj je sud odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i presudio kao u izreci pod I., dok je po odredbi članka 373. ZPP djelomično prihvaćena žalba tužiteljice i presuđeno kao u izreci pod II.
31. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu presudu, o troškovima cjelokupnog postupka je odlučeno po odredbi članka 166. stavka 2. ZPP.
32. U ovom postupku raspravljalo se i o osnovi i o visini tužbenog zahtjeva, te je ovaj sud, cijeneći kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka, kako u pogledu osnova tako i u pogledu visine, zaključio da je uspjeh stranaka podjednak, pa je vodeći računa i o činjenici da su obje stranke snosile troškove vještačenja (tuženik prometnog, a tužiteljica djelomično medicinskog, jer, kako proizlazi iz spisa, nije na poziv suda uplatila preostali iznos tog troška u visini 165,92 eura) po odredbi članka 154. stavka 4. ZPP riješeno kao u izreci pod III.
Split, 20. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Ivan Tironi
