Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2563/2024-3

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, Nova ulica 3/1, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj 18 P-1513/2019-43 od 3. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj 18 P-1513/2019-43 od 3. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III., IV., V., VI. i IX. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točki 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205082050 od dana 4. srpnja 2005., ovjeren kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem Ou-644/05 dana 26. srpnja 2005., koji glasi: “u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“.

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205082050 od dana 4. srpnja 2005., ovjeren kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem Ou-644/05 dana 26. srpnja 2005., koji glasi: “Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.” III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d Zagreb da tužiteljici ĐR, na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 2.159,90 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećavanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

na iznos od 24,08 € od 14.11.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 38,50 € od 12.12.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 38,50 € od 15.1.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 38,50 € od 20.2.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 38,50 € od 18.3.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 38,50 € od 14.4.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 38,50 € od 15.5.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 38,50 € od 12.6.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 38,50 € od 6.7.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 1.8.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 11.9.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 13.10.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 11.11.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 14.12.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 15.1.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 10.2.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 10.3.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 12.4.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 12.5.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 11.6.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 12.7.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 12.8.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 13.9.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 13.10.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 52,41 € od 12.11.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 31,07 € od 1.12.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 31,07 € od 1.1.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 31,07 € od 1.2.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 31,07 € od 1.3.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 31,07 € od 12.4.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 31,07 € od 11.5.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 31,07 € od 13.6.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 31,07 € od 11.7.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 12.8.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 13.9.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 12.10.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 3.11.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 13.12.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 18.1.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 1.2.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 1.3.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 1.4.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 11.5.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 13.6.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 12.7.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 13.8.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 12.9.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 1.10.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 1.11.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 1.12.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 1.1.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 1.2.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 1.3.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 1.4.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 1.5.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 1.6.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 1.7.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 12.8.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 1.9.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 15.10.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 19.11.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 13.12.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 24,69 € od 6.1.2014. pa do 30.09.2015.,

u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205082050 od dana 4. srpnja 2005., ovjeren kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem Ou-644/05 dana 26. srpnja 2005., koji glasi: “uz valutnu klauzulu“.

V. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205082050 od dana 4. srpnja 2005., ovjeren kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem Ou-644/05 dana 26. srpnja 2005., koji glasi: „…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

VI. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužiteljici ĐR zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 5.126,01 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećavanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

na iznos od 5,82 € od 1.9.2005. pa do 30.09.2015.

na iznos od 5,72 € od 1.10.2005. pa do 30.09.2015.

na iznos od 5,78 € od 11.11.2005. pa do 30.09.2015.

na iznos od 5,48 € od 1.12.2005. pa do 30.09.2015.

na iznos od 3,92 € od 1.12.2005. pa do 30.09.2015.

na iznos od 3,22 € od 1.1.2006. pa do 30.09.2015.

na iznos od 0,26 € od 1.3.2006. pa do 30.09.2015.

na iznos od 8,45 € od 14.11.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 18,02 € od 15.1.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 19,18 € od 20.2.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 9,95 € od 18.3.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 11,83 € od 14.4.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 12,49 € od 15.5.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 8,73 € od 12.6.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 7,41 € od 6.7.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 7,98 € od 1.8.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 11,19 € od 11.9.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 6,64 € od 13.10.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 8,99 € od 11.11.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 8,53 € od 14.12.2009. pa do 30.09.2015.

na iznos od 16,15 € od 15.1.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 20,17 € od 10.2.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 18,52 € od 10.3.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 25,01 € od 12.4.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 30,74 € od 12.5.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 36,37 € od 11.6.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 44,25 € od 12.7.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 36,67 € od 12.8.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 57,95 € od 13.9.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 50,65 € od 13.10.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 53,33 € od 12.11.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 60,10 € od 1.12.2010. pa do 30.09.2015.

na iznos od 71,87 € od 1.1.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 63,33 od 1.2.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 64,58 € od 1.3.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 54,55 € od 12.4.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 69,02 € od 11.5.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 82,08 € od 13.6.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 84,01 € od 11.7.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 136,97 € od 12.8.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 87,41 € od 13.9.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 78,59 € od 12.10.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 84,57 € od 3.11.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 80,33 € od 13.12.2011. pa do 30.09.2015.

na iznos od 89,27 € od 18.1.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 91,74 € od 1.2.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 91,90 € od 1.3.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 88,70 € od 1.4.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 89,53 € od 11.5.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 91,78 € od 13.6.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 89,24 € od 12.7.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 89,39 € od 13.8.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 84,32 € od 12.9.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 84,61 € od 1.10.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 88,89 € od 1.11.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 90,45 € od 1.12.2012. pa do 30.09.2015.

na iznos od 89,83 € od 1.1.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 83,57 € od 1.2.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 87,91 € od 1.3.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 88,90 € od 1.4.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 86,95 € od 1.5.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 81,19 € od 1.6.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 77,60 € od 1.7.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 80,57 € od 12.8.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 82,97 € od 1.9.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 84,85 € od 15.10.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 86,08 € od 19.11.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 89,96 € od 13.12.2013. pa do 30.09.2015.

na iznos od 87,17 € od 6.1.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 74,87 € od 1.2.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 76,74 € od 1.3.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 75,58 € od 11.4.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 73,91 € od 1.5.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 73,07 € od 1.6.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 73,44 € od 1.7.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 75,79 € od 1.8.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 78,19 € od 1.9.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 77,27 € od 9.10.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 80,16 € od 11.11.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 80,73 € od 11.12.2014. pa do 30.09.2015.

na iznos od 81,20 € od 13.1.2015. pa do 30.09.2015.

na iznos od 127,15 € od 10.2.2015. pa do 30.09.2015.

na iznos od 81,18 € od 11.3.2015. pa do 30.09.2015.

na iznos od 81,18 € od 13.4.2015. pa do 30.09.2015.

na iznos od 81,18 € od 12.5.2015. pa do 30.09.2015.

na iznos od 81,18 € od 11.6.2015. pa do 30.09.2015.

u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice ĐR, koji glasi: „Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205082050 od dana 4. srpnja 2005., ovjeren kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem Ou-644/05 dana 26. srpnja 2005., koji glasi: koji glasi: “od 77.350,00 CHF (slovima: sedamdesetsedamtiućatristopedeset chf)“, te “sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja te u čl. 7. točki 1.“Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 387,80 CHF (slovima: tristoosamdesetsedam I 80/100 chf)““ .

VIII. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi: „Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d Zagreb da tužiteljici ĐR, na ime razlike preplaćenih iznosa kamata, isplati zakonske zatezne kamate na iznose, kako slijedi: na iznos od 20,23 € od 1.11.2007. pa do 30.09.2015.

na iznos od 20,23 € od 1.12.2007. pa do 30.09.2015.

na iznos od 20,23 € od 6.1.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 20,23 € od 1.2.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 38,50 € od 1.3.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 38,50 € od 7.4.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 38,50 € od 13.5.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 38,50 € od 13.6.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 38,50 € od 10.7.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 38,50 € od 12.8.2008. pa do 30.09.2015.

na iznos od 14,42 eura od 14. studenoga 2008. do 30. rujna 2015.“

IX. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužiteljici ĐR naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.936,95 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

X. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu preko dosuđenog iznosa iz točke IX. Izreke ove presude.

2. Protiv prvostupanjske presude i to točke I., II., III., IV., V., VI. i IX. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade troška tuženiku uvećano za trošak žalbe, a podredno da sam provede postupak sukladno članku 366.a. ZPP uz odgovarajuću primjenu odredaba o postupku pred prvostupanjskim sudom u slučaju da nađe da bi prvostupanjsku presudu ponovno trebalo ukinuti.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 4. srpnja 2005. a glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te povrat preplaćenih iznosa koje je tužiteljica preplatila s osnova ništetene ugovorene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je, jesu li odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne, kao što je sporno postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. Međutim, nije sporno da je Rješenjem Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2206/2023-3 od 18. listopada 2023. ukinuta prvostupanjska presuda u ovom predmetu, poslovni broj P-270/2019-31 od 1. kolovoza 2023. te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje i to u stadij prethodnog postupka.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

9. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

10. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

11. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su stranke 4. srpnja 2005. sklopile ugovor o namjenskom kreditu br. 3205082050, koji je solemniziran 7. srpnja 2007. kod javnog bilježnika Vlaste

Podgajskog iz Zaboka pod brojem Ou-644/05.,

- da je ugovor sklopljen na iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 77.350,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, a namjena kredita da je bila kupnja stana,

- da je odredbama čl. 1., 2. i 7. ugovora ugovorena valutna klauzula u CHF, a plaćanje mjesečnih anuiteta da je ugovoreno u protuvrijednosti valute CHF, te je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF i da je promjenjiva u skladu s promjenama sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,

- da je na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosila je 4,50% godišnje, koja je promjenjiva,

- da je nesporno da su stranke dana 12. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), kojim je određeno da je na dan 30. rujna 2015. neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosila 62.555,76 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a iznosi 436.687,50 kn, da je na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita u mjesecima iznosio 239,

- da je iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba za kupnju stana za vlastite potrebe te potrebe članova svoje obitelji pa da ima svojstvo potrošača,

- da je neosnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice,

- da je presudom Trgovačkog suda od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, da je navedena presuda djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.,

- da je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak,

- da je odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje,

- da je presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka,

- da je u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je tuženik time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnice kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo te je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (članku 502. ZPP),

- da prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, da u predmetnom ugovoru nisu navedeni parametri za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima i koji bi omogućili tužiteljici kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to da se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata, pa da su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene,

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 4. srpnja 2005., a solemniziran kod javnog bilježnika 26. srpnja 2005., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu stopu redovne kamate i u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF, pa da bi stoga na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao,

- da je tužiteljici plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi,

- da je sporazumom o konverziji kredit konvertiran u EUR te je uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istoga, ali nije riješeno pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF od dana sklapanja ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., do koje preplate da je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim,

- da sklapanjem sporazuma o konverziji nije prestala obveza tuženika za vraćanje stečenog bez osnove, a time što je do sklapanja dodatka ugovora o kreditu došlo zbog stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ne znači da je tužiteljica u potpunosti obeštećena te da ne bi imala pravni interes za vođenje ove parnice,

- da to što je tužiteljica već ranije pokrenula istovrsnu parnicu protiv tuženika u kojoj je povukla tužbu ne predstavlja zapreku da ponovno podnese istovrsnu tužbu jer se tužba koja je povučena može ponovno podnijeti

- da konverzija, odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja za predmetni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZKP/15, niti dodatkom ugovoru, izrijekom ne spominje način rješavanja pravnih posljedica ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate i s kamatama koje su se određivale temeljem jednostrane odluke tuženika, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice što su banke, pa tako i tuženik, bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema svojim odlukama,

- da je svrha donošenja ZID ZPK/15 bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi oni bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR,

- da je dodatkom ugovoru o kreditu uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, a istim se nije riješilo pitanje preplaćenih anuiteta u kreditima u valuti u CHF-u kroz utuženo razdoblje, do kojih je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, koje je utvrđeno ništetnim,

- da su zahtjevi za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 1. ugovora koji glasi: “od 77.350,00 CHF (slovima: sedamdesetsedamtiućatristopedeset chf)“, te “sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“ i dijela odredbe čl. 7. ugovora koji glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 387,80 CHF (slovima: tristoosamdesetsedam I 80/100 chf)" neosnovani jer je tuženik tužiteljici ugovorom o kreditu doista stavio na raspolaganje navedeni iznos novca i smisao ugovora o kreditu je otplata kredita u mjesečnim anuitetima te su to bitni sastojci ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO bez kojeg ugovor o kreditu ne bi mogao biti niti realiziran, pa da je sud u odnosu na takve dijelove odredbi predmetnog ugovora odbio kao neosnovane deklaratorne tužbeni zahtjeve,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno-financijskog struke i priloženih isprava proizlazi da razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 38.622,14 kn, odnosno 5.126,01 EUR, da ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada razlike obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana provedbe konverzije, koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 4.137,32 CHF, odnosno 19.313,70 kn, odnosno 2.563,24 EUR, da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana provedbe konverzije, koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 40.464,72 kn, odnosno 5.370,54 EUR,

- da je vještak također naveo da je iz izračuna konverzije po predmetnom kreditu vidljivo da na dan 30. rujna 2015. nije utvrđena preplata, nego manjak u iznosu od 2.366,10 kn,

- da je uvidom u nalaz i mišljenje financijskog vještaka utvrđeno da je tužiteljica nakon dostave istoga precizirala tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu razlike po osnovi promjene kamatne stope i po osnovni valutne klauzule, koja razlika je financijskim vještačenjem utvrđena uzimajući u obzir i pozitivne i negativne razlike u visini anuiteta, pa da je navedeni prigovor tuženika na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva neosnovan,

- da nije osnovan prigovor zastare,

- da je tužiteljica povisila tužbeni zahtjev u pogledu glavne tražbine s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, dok je snizila tužbeni zahtjev s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a snizila je i tužbeni zahtjev u pogledu razdoblja za koje traži isplatu zakonskih zateznih kamata (umjesto ranije postavljenog tužbenog zahtjeva od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate na razdoblje od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 30. rujna 2015.), pa da se stoga ukupno gledajući ne radi o povišenju tužbenog zahtjeva, no, čak kad bi se uzeli u obzir ukupni iznosi glavne tražbine, tužiteljica da je povisila tužbeni zahtjev za 474,44 eura, ali se navedeno povišenje tužbenog zahtjeva temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa da se tuženik u smislu odredbe čl. 191. st. 2. ZPP ne može protiviti takvoj preinaci obzirom da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka jer joj prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao biti poznat točan iznos tražbine, pa bez svoje krivnje tužbeni zahtjev nije mogla povisiti do zaključenja prethodnog postupka.

12. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja sud da je tuženiku naložio da tužiteljici isplati iznose sukladno nalazu i mišljenju vještaka koji se odnose na iznos preplate do 30. rujna 2015. zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz glavnicu CHF. Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom, u dijelu navedenom pod točkom I. izreke presude bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to da bi tuženik ovaj iznos tužiteljici bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, pa da je tuženik dužan platiti zakonske zatezne kamate kao nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima, osim zakonskih zateznih kamata na najranije plaćene mjesečne anuiteta do ukupnog iznosa anuiteta od 403,34 eura, za koji iznos je zbroj mjesečnih iznosa veći od ukupnog iznosa zatražene glavne tražbine, u kojem dijelu je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

13. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika i valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.

14. Neosnovano tuženik u žalbi upozorava da je prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu, prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja i tako počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 12. ZPP, kao i da je odlučio o preinačenoj tužbi, unatoč tome što se tuženik protivio preinaci.

15. Točno je da o preinaci tužbenog zahtjeva prema podnescima tužiteljice nije posebno odlučeno ali je presudom odlučeno i prihvaćen je preinačeni tužbeni zahtjev, iako je rješenjem na koje tuženik nema pravo na posebnu žalbu, prethodno o istom trebalo odlučiti, ali time nisu povrijeđena prava tuženika obzirom je dostavljena na očitovanje tuženiku i priloženo je očitovanje.

16. U smislu odredaba članka 191. ZPP, preinaka tužbe je: promjena istovjetnosti zahtjeva; povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

17. Ako tužitelj preinači tužbu tako što, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtjeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

18. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva jer je svrsishodna za rješenje spora (članak 190. stavak 2. ZPP) a i visina zahtjeva utvrđena je temeljem provedenog vještačenja pa kada se tužiteljici ne bi dozvolila preinaka tada bi se obezvrijedio dokazni postupka što je i sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (posl. br. Su IV-162/2021, pa ne stoji žalbeni prigovor tuženika da prvostupanjski sud nije bio ovlašten dopustiti preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, kao što ne stoji ni prigovor da zbrojeni iznosi iz točke VI. izreke daju drugačiji iznos od ukupnog.

9. Također je osnovano prvostupanjski sud smatrao da tuženiku ne pripada prvo na negativnu razliku jer takav zahtjev isti do zaključenja prethodnog postupka nije postavio, a tužiteljica je i kod uređenja tužbenog zahtjeva uzela u obzir negativnu razliku.

20. Tvrdnje tuženika da je tužiteljica tužbom trebala obuhvatiti i sudužnike nisu osnovane, jer isti nisu nužni suparničari niti su oni stranke obveznog odnosa u dijelu na koje se odnose posljedice ništetnosti, pa se ništetnost ne odnosi na njih, odnosno ne utječe na njihova prava i obveze, a i tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit.

21. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužiteljica nije utjecala niti je mogla utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i ugovorenih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

22. Pravilna je odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Stoga nisu ostvareni žalbeni navodi istog.

23. Tuženik u žalbi ističe da je odredbama čl. 22. i 26. ZOO bilo dopušteno sklapanje ugovora s valutnom klauzulom. Također, ističe i da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, te da je u konkretnom slučaju u potpunosti postupao u skladu s pozitivnim propisima i načelu savjesnosti i poštenja. Međutim, dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ne isključuje primjenu odredbi ZZP/03, te mogućnost da odredbe ugovora budu nepoštene i posljedično tome ništetne. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, te da iste protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je na temelju takvih utvrđenja pravilno ocijenio da su iste nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03), pa stoga ukazivanje tuženika o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost tog dijela pobijane presude.

24. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na nevezanost presudom donijetom u postupku kolektivne pravne zaštite. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Međutim, navedenu odredbu ne treba tumačiti strogo gramatički, već teleološki imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga imajući u vidu svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje prema kojem bi se vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite odnosila samo na postupke naknade štete bilo neprihvatljivo. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je odredbom čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 70/19) predmetna odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena na način da je i izričito propisano da se vezanost presudom donijetom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

25. Tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužiteljice po osnovnom ugovoru o kreditu, te da tužiteljica nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Pritom tuženik ukazuje i na tekst prijedloga ZID ZPK, te da je svrha konverzija bila da se u obračun uključe sva plaćanja pri čemu je tužiteljica izračun konverzije i prihvatila.

26. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK ) tužiteljica ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

27. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK, dok s druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

28. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

29. Ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

30. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

31. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

32. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK.

33. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV. ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

34. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

35. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

36. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelj koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

37. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

38. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

39. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

40. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

41. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

42. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK).

43. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

44. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 SR protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

45. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

46. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu SR protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

47. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare kao što je pravilno zaključio da nije nastupila zastara ni po preinačenom tužbenom zahtjevu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje poslovni broj Su-IV-123/2024-5 gdje navodi da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

48. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 1111. ZOO/05 kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

49. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

50. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

51. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženu da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

52. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja u skladu s člankom 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i člankom 1111. i 1115. ZOO/05 prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.

53. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavak 5. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, a koja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

U Splitu, 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac