REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-5/2022-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Višnji Babić, odvjetnici iz Slavonskog Broda, M. Gupca 18/I, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB:23057039320, zastupana po OD Hanžeković & Partneri, Radnička cesta 22, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, v.p.s. 3.768,30 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene 9. travnja 2026., u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 20. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 402006- 1031262160/51401652-5102445700 sadržane u točki 8 koji su tužitelj LŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3/A, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditor sklopili dana 02.06.2005. godine u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje promjenjive kamatne stope pa stoga ista točka ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbe Ugovora o kreditu br. 402006- 1031262160/51401652-5102445700 sadržane u točki 7 koji su tužitelj LŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3/A, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditor sklopili dana 02.06.2005. godine u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF pa stoga ista točka ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. OIB:23057039320 Jadranski trg 3A, Rijeka isplatiti tužitelju LŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. s osnova iznosa više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope i povećanja tečaja kredita za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na srednji tečaj kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita i početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu, umanjene za iznose priznate preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR iznos od 3.768,30€ sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31.7.2015. godine a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena godišnje, a od 01.01.2023. godine pa do isplate sa stopom zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

-21,99 € sa kamatom od 2.3.2012. do isplate

-91,17 € sa kamatom od 2.4.2012. do isplate

-92,16 € sa kamatom od 2.5.2012. do isplate

-89,17 € sa kamatom od 2.6.2012. do isplate

-91,01 € sa kamatom od 2.7.2012. do isplate

-89,26 € sa kamatom od 2.8.2012. do isplate

-89,39 € sa kamatom od 2.9.2012. do isplate

-87,71 € sa kamatom od 2.10.2012. do isplate

-84,38 € sa kamatom od 2.11.2012. do isplate

-88,21 € sa kamatom od 2.12.2012. do isplate

-89,31 € sa kamatom od 2.1.2013. do isplate

-89,39 € sa kamatom od 2.2.2013. do isplate

-83,84 € sa kamatom od 2.3.2013. do isplate

-87,41 € sa kamatom od 2.4.2013. do isplate

-88,38 € sa kamatom od 2.5.2013. do isplate

-86,24 € sa kamatom od 2.6.2013. do isplate

-80,23 € sa kamatom od 2.7.2013. do isplate

-77,86 € sa kamatom od 2.8.2013. do isplate

-80,33 € sa kamatom od 2.9.2013. do isplate

-82,85 € sa kamatom od 2.10.2013. do isplate

-87,50 € sa kamatom od 2.11.2013. do isplate

-85,26 € sa kamatom od 2.12.2013. do isplate

-86,47 € sa kamatom od 2.1.2014. do isplate

-87,30 € sa kamatom od 2.2.2014. do isplate

-89,81 € sa kamatom od 2.3.2014. do isplate

-91,23 € sa kamatom od 2.4.2014. do isplate

-90,22 € sa kamatom od 2.5.2014. do isplate

-88,41 € sa kamatom od 2.6.2014. do isplate

-87,50 € sa kamatom od 2.7.2014. do isplate

-88,19 € sa kamatom od 2.8.2014. do isplate

-90,37 € sa kamatom od 2.9.2014. do isplate

-93,15 € sa kamatom od 2.10.2014. do isplate

-93,61 € sa kamatom od 2.11.2014. do isplate

-94,57 € sa kamatom od 2.12.2014. do isplate

-96,20 € sa kamatom od 2.1.2015. do isplate

-95,25 € sa kamatom od 2.2.2015. do isplate

-96,51 € sa kamatom od 2.3.2015. do isplate

-96,51 € sa kamatom od 2.4.2015. do isplate

-96,51 € sa kamatom od 2.5.2015. do isplate

-96,51 € sa kamatom od 2.6.2015. do isplate

-96,35 € sa kamatom od 2.7.2015. do isplate

-87,30 € sa kamatom od 2.8.2015. do isplate

-87,29 € sa kamatom od 2.9.2015. do isplate

sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. naknaditi tužitelju LŠ troškove parničnog postupka, u iznosu od 3.477,80 EUR, po kamatnoj stopi iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženik s prigovorom radi prebijanja svoje tražbine sa osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 359,93 EUR zajedno sa zateznim kamatama, te sa iznosom od 3.071,44 EUR s osnove razlike u depozitu.

Obrazloženje

1. LŠ podnio je tužbu protiv Erste&Steiermärkische Bank d. d. radi ništetnosti i isplate.

1.1. Ističe da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652-5102445700 dana 02.06.2005 godine a koji je solemniziran po javnom bilježniku Anti Brekalo iz [adresa] pod brojem OU-432/05 dana 03.06.2005. godine, kojim je tužitelju odobren kredit u visini od 44.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, namjenski, sa kamatom od 7,95% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke.

1.2. Rok otplate kredita i kamata iz ovog Ugovora je 216 mjeseci, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.

1.3. Ističe da je u točki 8. st. 1. ugovora o kreditu navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi koja u trenutku ugovaranja iznosi 7,95 % godišnje, a u st. 2. iste točke navedeno je da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

1.4. Nadalje navodi da je toč. 7. ugovora utvrđen način vraćanja odnosno da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro – računa banke.

1.5. U navedenim točkama u ugovoru, nije se posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost odnosno nisu se utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjerni stope ugovorene kamatne stope . Isto tako tuženik nije tužitelja prilikom zaključenja ugovora upoznao sa općim rizikom vezanim uz svaku valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamatne stope te je time postupio suprotno načelu savjesti i poštenja u ugovorenim odnosima.

1.6. Tužitelj ističe da je od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan da zaključi kredit u CHF kao povoljniji za njega uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu većem od 200 – tinjak kuna nije izgledna, no, zbog promijene kamatne stope i tečaja tužitelj je došao u situaciju da se anuiteti kredita koje je plaćao tuženiku povećavaju na mjesečnoj razini i koliko kod plaćao najveći dio anuiteta odlazio je na kamate a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima.

1.7. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014. koja odluka je donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima.

1.8. Odredbom čl. 131. st. 1. ZPP-a određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana.

1.9. Tužitelj tvrdi da su odredbe o promjeni kamatne stope kao i odredba o valutnoj klauzuli ključne ugovorne odredbe a iste su ovisne isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke tako da iste na taj način uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

1.10. Ističe da je tuženik jednostrano svojim odlukama mijenjao visinu kamatne stope tako da je po ovom kreditu oštećen za razliku ugovorene rate i kamatne stope.

1.11. Kako nije u mogućnosti zatražiti da sud obveže tuženika na isplatu određenog iznosa novca, dok se ne provede vještačenje po vještaku knjigovodstveno financijske struke, podnosi stupnjevitu tužbu sukladno čl. 186. b st. 3. ZPP-a te predlaže da sud naloži tuženiku dostavu dokumentacije neophodne za potrebe vještačenja.

1.12. Predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora u dijelu koji se odnose na promjenjivost ugovorene kamatne stope te naloži tuženiku isplate iznos od 23.500,00 HRK time da će se točan novčani iznos odrediti nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 14. listopada 2019. (list br. 14-34) ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi iz razloga što su stranke odredbom čl. 16. st. 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Erste banke te se poziva na članak 46. i 48. ZPP-a.

2.1. Tuženik skreće sudu pozornost na nedostatak pravnog interesa za postavljanje stupnjevitog tužbenog zahtjeva. Ističe, naime, da tužitelj nije dokazao postojanje valjanog pravnog razloga zahtjeva radi dostave dokumentacije odnosno da tužitelj nije uopće podnio zahtjev tuženiku za dostavu dokumentacije tako da tužba nije dopuštena.

2.2. Tuženik s više osnova u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva.

2.3. Ističe da su stranke 21. siječnja 2016. sklopile Aneks ugovora o kreditu br. 5102445700 kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Navedenim Aneksom parnične stranke su izmijenile osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR.

2.4. Dakle, aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u članku 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Nadalje, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora.

2.5. Sukladno odredbi čl. 19. c. točka 4 ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi članka 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.

2.6. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Dakle, osim što su tužitelj i tuženik predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15, sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano.

2.7. Ukazuje na odluku VSRH br. Rev-2221/18 iz kojeg obrazloženja odluke argumentum a contrario, proizlazi da je VSRH izrazio pravno stajalište prema kojem potrošači koji su izvršili konverziju svojih CHF kredita sukladno ZIDZPK/15 nemaju valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Ovo iz razloga što je provedenom konverzijom upravo voljom potrošača izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR, dakle, provedenom konverzijom riješena su sva sporna pitanja među ugovornim stranama, a koja su i predmet ovoga spora, stoga se i zbog navedenog tužbeni zahtjev ukazuje kao u cijelosti neosnovan.

2.8. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima.

2.9. Tuženik ističe da su obje navedene odluke VTS i VSRH u kolektivnom postupku nepravilne i nezakonite. Ističe da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. Predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.10. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, dakle postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

2.11. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

2.12. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.13. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. koja predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora.

2.14. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 1. prosinca 2013., a stupila na snagu dana 1. siječnja 2014. Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredita i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK.

2.15. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Ističe da nije moguće pravno dopuštenu kamatnu stopu, koju su ugovorene strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaju ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

2.16. U pravnoj teoriji da je uvriježeni stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa.

2.17. Tuženik napominje da je osim toga, u čl. 11. st. 1. toč. 5. ugovora o kredita, kao instrument osiguranja ugovoren depozit u visini od 25 % od iznosa kredita što prema ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 11.000,00 CHF. U trenutku uplate na račun depozita ( na dan 10.6.2005.) iznos depozita od 11.000,00 CHF iznosio je 52.100,40 HRK dok je taj isti iznos depozita u trenutku kada je isplaćen na tekući račun tužitelja i korišten na ime podmirenja kredita ( dan 8.5.2017.) vrijedio 75.416,56 HRK ( nakon pripisa pasivne kamate u iznosu od 175,22 HRK), dakle ukupna razlika je 23.140,94 HRK u korist tužitelja. Iz prethodno navedenog proizlazi da je tužitelj profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 23.140,94 HRK pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita.

2.18. Tuženik također ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta ( kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, i s osnova razlike u oročenom depozitu da se prilikom isplate primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate, a ne kada je isplaćen sa računa depozita koji točan iznos prijeboja će odredit nakon provedenog financijskog vještačenja.

2.19. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Očitujući se na navode odgovara na tužbu tužitelj u podnesku od 23.10.2019. (list 171-177) u cijelosti osporava sve navode tuženikova podneska koji su u suprotnosti s tužbom i tužbenim zahtjevom. Ističe da je njegova tužba podobna za raspravljane. Tužitelj je prioritetno zatražio ništavost dijelova odredbe sadržane u točki 8.Ugovora o kreditu broj :24020061 031262160/51401652-5102445700 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 02.06.2005. godine kojima je ugovorena redovna kamatne stope koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke Banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

3.1. Nadalje tužitelj ističe da u trenutku podizanja tužbe nije mogao naznačiti točnu vrijednost spora odnosno svoje tražbine iz razloga što u tom trenutku ali i nadalje sve do provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja ne može odrediti točan iznos štete, te je iz tog razloga sukladno članku 186. St. 3 Zakona o parničnom postupku podnio tzv. stupnjevitu tužbu.

3.2. Tužitelj ističe da mu tuženik potrebnu dokumentaciju za izračun prije podizanja tužbe nije uredno dostavio.

3.3. Tužitelj u cijelosti osporava tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ističući da prema odredbi čl. 49. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ne ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovorenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.

3.4. Tužitelj ističe da potpisom Aneksa ugovora o kreditu nije izgubio pravni interes za podizanjem ove tužbe kako to tvrdi tuženik. Posebno ističe da ponuda na izmjenu ugovora ne može zamijeniti ništetne ugovorene odredbe osnovnog ugovora o kreditu a takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim rješidbama broj:

Rev-2245/2017., i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017., kao i Županijski sud u Puli u predmetu broj: Gž-1382/2017-2 od 05. veljače 2018. godine.

3.5. Prema odredbi članka 142. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru , bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

3.6. Uvidom u odredbe ugovora nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu ( referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti i postupio je kako je htio

3.7.Tužitelj ističe da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija u samom ugovoru nije navedeno.

3.8. U konkretnomu slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a što u ovomu pravnomu poslu nije učinjeno.

3.9. Tužitelj nadalje ističe da je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nama nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu kamate a što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorene strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

3.10. Člankom 12 ZOO-a je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

3.11. Tužitelj osporava tuženikov navod da je RŠ osoba koja je otplaćivala dio kredita te zbog toga ista ima eventualni pravni interes za povratom sredstava. Tužitelj navodi da je samo on otplaćivao kredit, a RŠ majka tužitelja koja živi od minimalne mirovine je zbog njegove spriječenosti odlazila njegovim novcem i njegovo ime i za njegovu korist vršiti samo fizički uplate.

3.12. U cijelosti se protivi tuženikovom istaknutom prigovoru prijeboja jer tužitelj svojim ponašanjem nije počinio nikakvu štetu tuženiku te ne može odgovarati za isto. Također ističe prigovor zastare za iznos prijeboja.

4. Sud je rješenjem broj P-237/2019-5 od 12.11.2019. odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda (list 180) a koje je rješenje potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4711/19-2 od 8.1.2020. ( list 197).

5. Tuženik se dodatno očitovao na navode tužbe podneskom od 30.10.2020. Ističe da odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 21.01.2016 godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

5.1. Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

5.2. Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15), ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH.

5.3. Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

5.4. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

5.5. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

5.6. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita..

5.7. Što se tiče navoda tužitelja vezano uz prigovor zastare, tuženik ističe da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima.

5.8. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita.

5.9. Budući da je Vrhovni sud kao početak tijeka zastare odredio dan pravomoćnosti odluke kojom se ustanovljuje ništetnost, to bi u konkretnom predmetu značilo da je zahtjev za isplatu preplaćenih kamata dospio 14. lipnja 2014. (dan nakon donošenja odluke VTS Pž-7129/13), a da je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule dospio 15. lipnja 2018. (dan nakon donošenja odluke VTS Pž 6632/17).

5.10. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev tužitelja na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od svake uplate anuiteta izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu.

6. Podneskom od 1.12.2020. (list 285-287) tuženik je pozvao raspravnog sudca da u slučaju postojanja okolnosti koje mogu dovesti u sumnju nepristranosti postupi sukladno čl. 72. ZPP-a.

6.1. Kako raspravni sudac, a niti njemu bliske osobe nikada nisu dizali kredit u CHF niti kod tuženika niti kod druge banke to nije bilo potrebe za postupanjem sukladno čl. 72. ZPP-a.

6.2. Nakon provedenog financijskog knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 19.2.2025. (list 397-401) specificirao tužbeni zahtjev u odnosu na točku 2. tužbenog zahtjeva tako da s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope zahtjeva iznos do 1.008,48 EUR.

6.3. Tuženik je podneskom od 14.5.2025. (list 496-499) a nakon provedenog financijskog vještačenja izjavio prigovor radi prebijanja svoje tražbine sa osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 359,93 EUR, te sa osnova razlike u depozitu u iznosu od 3.071,44 EUR.

6.4. Obzirom da se kod ovoga suda između istih stranaka vodio postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i isplati iznosa sa toga osnova pod brojem P- 240/2023 a vještak je u svom nalazu i mišljenju od 15.1.2025. proveo vještačenje i na okolnost valutne klauzule, tužitelj je predložio spajanje postupaka koji se vode pod brojem P-5/2022 i P-240/2023, te je sud na glavnoj raspravi održanoj 15.5.2025. spojio navedene postupke te se isti dalje vode pod brojem P-5/2022.

7. Tužitelj u tužbi zaprimljenoj pod brojem P-240/2023 zahtjeva utvrđenje ništetnosti dijela naprijed navedenog ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu te s osnova valutne klauzule i razlike u glavnici zahtjeva iznos od 4.300,00 EUR.

7.1. Tužitelj se također u ovoj tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zgrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. koja je djelomično preinačena presudom VTS u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014 kao i presudom VTSRH broj Pž-6632/2017 i VSRH broj Rev-2221/18-11, te na odredbu čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

7.2. Ističe da je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan da zaključi kredit u CHF kao povoljniji za njega uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu većem do 200-tinjak kuna nije izgledna. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelja sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

7.3. Tužitelj tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli je ključna ugovorna odredba a u ovomu ugovoru ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, pa ista odredbe na taj način uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nadalje ističe se da je nepošten način na koji je ugovorena valutna klauzula u konkretnom ugovoru. Ugovorne odredbe prosječnom potrošaču nisu bile razumljive kao niti način izračuna i identificiranja razloga o kojima će ovisiti buduća promjenjivost valutne klauzule. Tuženik je jednostrano svojim odlukama mijenjao visinu anuiteta tako da je po ovomu kreditu tužitelj oštećen za razliku u tečaju švicarskog franka a koji iznosi će se utvrditi nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještaćenja.

7.4. Također je i u ovom predmetu istakao da podnosi stupnjevitu tužbu iz istih razloga kao i u tužbi u premetu P-5/2022.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu u navedenom predmetu također ističe prigovor mjesne nenadležnosti te osporava tužitelju status potrošača, ističući da se status potrošača nepresumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi jeli fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovora, pri čemu je teret dokaza na tužitelju.

8.1. Također osporava osnovanost i visinu postavljenog zahtjeva glede valutne klauzule.

8.2. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.

8.3. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

8.4. Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

8.5. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C- 567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU.

8.6. Slijedom navedenog da se dolazi do sljedećih utvrđenja: tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu.

8.7. Tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor.

8.8. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

8.9. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 21. siječnja 2016. godine, a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, da je od izvršene konverzije 21.1.2016. pa do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, tako da je u odnosu na tužbeni zahtjev nastupila zastara.

8.10. Tuženik prvenstveno ističe da bi predmetni tužbeni zahtjev tužitelja bio u zastari, a da je ujedno isti u cijelosti neosnovan i u suprotnosti s odredbama ZIDZPK/15, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci posl. broj Gos 1/2019 i pravnom shvaćanju Suda EU iznijetom u odluci C-567/20.

8.11. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu.

8.12. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

8.13. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004.

8.14. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute a navedene informacije je mogao dobiti i na internet stranici banke i na besplatnom info telefonu.

8.15. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita.

8.16. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

8.17. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

8.18. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tuženik ističe da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

8.19. I u ovom predmetu tuženik ističe prigovora radi prebijanja svoje tražbine sa osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 358,51 EUR, te sa osnova razlike u depozitu iznos od 3.0741,33 EUR.

8.20. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji.

8.21. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom.

8.22. Predlaže da sud odbaci tužbu a podredno da odbije zahtjeve tužitelja.

9. U podnesku od 10.1.2024. tuženik je istakao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije iz razloga što su neke uplate vršene od strane drugih osoba i to RŠ.

10. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 51401652- 5102445700 od 2.6.2005., Otplatnu tablicu, pregled prometa po partiji kredita, Aneks br. 1 Ugovora o kreditu od 21.1.2016., Obavijest o izračunu konverzije kredita tužitelju, izračun konverzije kredita po predmetnom kreditu na dan 30.9.2015., priloge spisu, reklamni materijal za stambene kredite, (list br. 104-126), odluku o visini kamatnih stopa i naknada (list br. 127-132), pitanja i odgovore za stambene kredite i hipotekarne kredite bez jamaca, Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom od 9.6.2005., Izvod prometa po računu, metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa (157-170) u Nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 15.1.2025. (list br. 354-388), dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 13.2.2026. (1050- 1054). Saslušan je vještak i tužitelj na raspravi od 29.10.2025. te je izvršen uvid u ostale priloge u spisu.

11. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 ,dalje: ZPP-a) ocijenio tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

12. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 2. lipnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102445700, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 44.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 216 mjeseci, kao i da su dana 21.siječnja 2016. godine stranke sklopile dodatak, Aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 5102445700 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

13. Sporna je međutim mjesna nadležnost ovoga suda, aktivna legitimacija tužitelja za iznose koje su uplatile druge osobe. Sporna je osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, tijek zakonskih zateznih kamata i prigovor radi prijeboja.

14. O mjesnoj nadležnosti sud je odlučio rješenjem P-237/19-5 koje rješenje je postalo pravomoćno a kako su postupci P-5/2022 i P-240/2023 spojeni to se odluka o nadležnosti proteže i na spojeni predmet P-240/2023 kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli i isplata s toga osnova

15. Neosnovan je i prigovor aktivne legitimacije. Naime, parnične stranke su sudionici obvezno pravnog odnosa nastalog sklapanjem ugovora o kreditu pri čemu nije odlučno tko je vršio pojedine uplate. Dužnik u navedenom pravom poslu je tužitelj, a ne osobe koje su eventualno uplaćivale pojedine anuitete. No, iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti sam otplaćivao kredit.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom VSRH br. PŽ- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom potvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 66/03) a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

17.1. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

17.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate, odnosno navedena presuda ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku.

18. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 2. lipnja 2005. utvrđeno je da je u čl. 7. ugovora ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF dok je odredbom čl. 8. ugovora kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznos 7,95 % a ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke.

19. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, te potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora u djelu u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 7. Ugovora o kreditu) te odredba čl 8. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika.

19.1. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

20. Radi utvrđenja okolnosti koje se odnose na obaviještenost potrošača o naravi, rizicima i ekonomskim posljedicama osporenih ugovornih odredbi, odnosno načinu određivanja novčane obveze, prilikom sklapanja konkretnog ugovora sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

21. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je digao je kredit 2005. godine za adaptaciju kuće i taj kredit je utrošen namjenski. Digao je kredit u iznosu od oko 40.000,00 CHF. Njegov rođak je radio u ERSTE banci i znao je da treba dići kredit za adaptaciju kuće i on mu je rekao da digne kredit u CHF i da će to biti najpovoljniji kredit. Htio je dići kredit u kunama, ali su mu rekli da je bolje da digne kredit u CHF, da je povoljniji, tako da se odlučio dići kredit u CHF. Referent s kojim je dogovarao kredit također mu je rekao da je najpovoljnije dići kredit u CHF tako da se i odlučio za kredit u CHF. U banci su mu unaprijed sastavili ugovor ali mu nije čitan ugovor. Rečeno mu je da rata može ići malo gore, malo dolje, ali ne i na koji način će se mijenjati kamatna stopa. Nisu ga u banci upozorili na nikakve rizike sklapanja ugovora u CHF. Izračunali su mu ratu kredita koja mu je odgovarala i mislio je da će kroz period otplate kredita od prilike takve rate i ostati odnosno da će se možda neznatno promijeniti. Rata mu je bila oko 1.000,00 kuna, da bi otišla na više od 2.000,00 kuna i kada su mu povećane rate bilo mu je teško to otplaćivati. Vjerojatno da ne bi ni sklopio ugovor da su takve rate bile od početka. Banka mu je poslala ponudu za konverziju. Prihvatio je konverziju kako su mu oni napravili, misleći da je sve u redu. U trenutku prihvata konverzije nije znao da su ništetna odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Obzirom da nije mogao plaćati kredit prodao je zemlju i isplatio kredit. Bavi se poljoprivredom tako da mu nisu poznati pojmovi valutne klauzule, promjenjive kamatne stope. Mislio je da će rate neznatno rasti ili padati, a ne da će tako značajno otići. Nije imao mogućnosti pregovarati s bankom o visini kamatne stope niti o bilo kojoj odredbi. Bio je kod Javnog bilježnika. Kako je bila gužva rekli su mu da ostavi papire, pozvali ga na potpis nakon dva sata i došao je potpisati papire i platiti i nitko mu nije čitao ugovor. Nije čitao ugovor jer je smatrao da je onako kako je rečeno, da je to najpovoljniji kredit. Nema nikakva ekonomska ili bankarska znanja. Nije imao nikakav obrt niti udio u nekakvom društvu, kredit je utrošen za adaptaciju kuće u kojoj živi i nije ostvarivao nikakve prihode po osnovi adaptirane kuće. Kredit je sam otplaćivao. Nije morao puno ići u banku jer je kontaktirao sa rođakom koji radi u banci.

21.1. Iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a. Tuženik također nije tužitelju objasnio točne i razumljive kriterije glede promjenjivosti kamatne stope odnosno od kojih parametara ovisi promjenjivost kamatne stope.

21.2. Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

21.3. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule i ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti i odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu (čl. 7. ugovora) te kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ( čl. 8. ugovora) osnovan, odlučivši kao u izreci presude po točkom I. i II.

21.4. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit iskorišten za adaptaciju kuće tako da je isti u trenutku sklapanja ugovora nedvojbeno imao status potrošača.

22. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

22.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22.2. Kako je na temelju naprijed navedenog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita u kojem se kamata i glavnica vežu uz valutu švicarski franak uz primjenu promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

23. Po ocjena suda, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

23.1. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

23.2. Sud je pri tome imao u vidu i Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja Aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 5102075444 nije mogao znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 potvrđenoj u odnosu na valutnu klauzulu odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 te potvrđenoj u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu odlukom istog suda br. Pž-7129/2013., a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

23.3. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

24. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 15.1.2025. (list br.354-389) te dopune nalaza i mišljenja od 13.2.2026. (list 1050-1054), koji nalaz i mišljenja ocjenjuje stručnim i objektivnim.

24.1. Naime, iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka (list 384) proizlazi da izračun samo više plaćenih anuiteta po osnovi povećanja redovnih kamata i po osnovi povećanja tečaja ( valutnih razlika) umanjeno za preplatu po konverziji kredita u iznosu od 1.851,38 HRK/245,72 EUR, iznosi ukupno 3.768,30 EUR.

24.2. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te dopunu istoga te je sukladno istom, specificirao tužbeni zahtjev potražujući navedeni iznos od 3.768,30 EUR.

25. Sud je dakle visinu tužbenog zahtjeva utvrdio temeljem dopune nalaza i mišljenja vještaka Borisa Belunjaka od 13.2.2026., iz koje proizlazi da izračun samo više plaćenih anuiteta s osnova povećanja kamate i valutnog utjecaja, umanjenog za obračunatu preplatu u iznosu od 1.851,38 HRK po konverziji na dan 30.9.2025., iznosi 3.768,30 EUR koji iznos je dosudio tužitelju, odlučivši kao pod točkom III izreke presude.

26. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

26.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, ( ovdje od 14.6.2014. u odnosu na kamatnu stopu a od 14.6.2018. u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba za isplatu iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi podnesena 10.6.2019. a radi utvrđenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 6.6.2023. to nije zastupila zastara utuženih potraživanja.

27. Sud nalazi da prigovor radi prijeboja tuženika na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta te s osnova razlike u depozitu nije osnovan. Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

27.1. U ovom postupku utvrđeno je da tužitelj kao ugovorena strana ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sam diktirao ugovorne odredbe pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Obzirom na navedeno, tuženik kao trgovac koji je kriv za ugovaranje navedenih ništetnih odredbi , nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništenosti ugovora a jer takvo pravo, a sve u smislu čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

28. Također je neosnovan prigovora tuženika za tijek zakonske zatezne kamate jer prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima svaka ugovorna strana dužna je vratiti dugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora , tako da od primitka svakog anuiteta teku zakonske zatezne kamate.

29. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP- a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

29.1. Sud je po tužbi u predmetu P-5/2022 odredio nagradu prema konačnom postavljenom zahtjevu u tom predmetu na ime isplate iznos po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamtnoj stopi u iznosu od 1.008,48 EUR (list 397) tako je sud priznao tužitelju u tom predmetu na ime troškova parničnog postupka nagradu za sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), nagradu za sastav podneska od 23.10.2019. (list 171) u iznosu od 150,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 23.11.2020. (list 271) u iznosu od 150,00, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 1.12.2020. (list 283) u iznosu od 150,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 19.2.2025. (list 397) u iznosu od 150,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 26.2.2025. ( list 403) u iznosu od 100,00 EUR, ( 25 % nagrade) nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 15.5.2025. ( list 503) u iznosu od 150,00 EUR.

29.2. U predmetu P-240/2023 sud je priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 21.12.2023. (list 248-259) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 8.5.2023. (list 402-410) u iznosu od 100,00 EUR ( 25% nagrade).

29.3. Nakon spajanja postupaka, sud je priznao nagradu za sastav podneska od 21.5.2025. (list 1004-1010) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 29.10.2025. (list 1036) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska do 2.3.2026. (list 1057) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 9.4.2026. u iznosu od 200,00 EUR i nagradu za pristup ročištu za objavu i uručenju presude u iznosu od 100,00 EUR.

29.4. Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 3.000,00 EUR. Nadalje je priznat trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 79,63 EUR.

29.5. Ukupno je sud odmjerio tužitelju panične troškove u iznosu od 3.477,80 EUR.

29.6. Temeljem čl. 155. ZPP-a sud nije priznao nagradu za sastav ostalih podnesaka.

30. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 20. svibnja 2026.

Sudac

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Odvjetnica Višnja Babić, Slavonski Brod

2. Odvjetničko društvo Hanžeković i partneri, Radnička cesta 22, Zagreb