Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-124/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sudaca Emira Čustovića, kao predsjednika vijeća, Marije Bušković, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Noemi Butorac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. FS, OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. ES, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], Rockfellerova 47, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5389/2021-26 od 17. kolovoza 2023., na sjednici održanoj 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj poslovni broj P-5389/2021-26 od 17. kolovoza 2023. potvrđuje u cijelosti.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5389/2021-26 od 17. kolovoza 2023. odlučeno je:

¨ I. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

"Tužena Republika Hrvatska OIB: 52634238587 dužna je I-tužitelju FS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 4.739,75 EUR (35.711,68 kn) sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO tj. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja kamata teče od donošenja prvostupanjske presude o zahtjevu do plateža:

Tužena Republika Hrvatska OIB: 52634238587 dužna je II-tužiteljici ES iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 4.739,75 EUR (35.711,68 kn) sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO tj. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja kamata teče od donošenja prvostupanjske presude o zahtjevu do plateža.".

II Nalaže se tužiteljima naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 497,71 EUR / 3.750,00 kn 1, u roku 15 dana. ¨.

2. Tužitelji žalbom pobijaju navedenu prvostupanjsku presudu zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne odluke o troškovima postupka. U bitnom osporavaju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda tvrdeći da je BS bio vlasnik polovice stana, a najmoprimac sa zaštićenom najamninom na preostaloj polovici stana, da isti nije imao useljivu nekretninu niti bio dobrog imovinskog stanja, da je u utuženom razdoblju njima kao suvlasnicima druge polovice stana plaćao zaštićenu najamninu i stanovao u predmetnom stanu. Smatraju da nije bilo osnove za odbijanje njihovog prijedloga da se pregleda naknadno dostavljeni elaborat vještaka o tržišnoj cijeni najma stana, a pogotovo jer je isti dostavljen zbog činjenice da je sud odustao od provođenja predloženog i određenog građevinskog vještačenja na navedenu okolnost. Predlažu preinačiti prvostupanjsku presudu te prihvatiti njihove zahtjeve, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica nije odgovorila na žalbu tužitelja.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet spora je isplata naknade zbog ograničenja prava vlasništva tužitelja uslijed obveze najma dijela nekretnine najmoprimcu sa zaštićenom najamninom u razdoblju od travnja 2018. do 15. ožujka 2021.

6.1. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio slijedeće:

- da su tužitelji u utuženom razdoblju bili suvlasnici nekretnine oznake k. č. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to svaki za po 1/4 dijela, a BS preostalih 2/4 dijela,

- da su tužitelji 8. travnja 1998. i potom 4. srpnja 2002. kao najmodavci sklopili prvo sa ŠS, a potom sa BS, kao najmoprimcem, ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom određenom temeljem uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske,

- da iz iskaza BS proizlazi da je u utuženom razdoblju, a i sve do 27. siječnja 2022. bio vlasnik polovice stana u kojem je živio od rođenja do prodaje, da je za predmetni stan tijekom korištenja istog plaćao najamninu za polovicu stana u prosječnom iznosu od 111,00 kuna iako je koristio cijeli stan, da predmetni stan ima samo jednu kupaonicu i da u vrijeme korištenje istog nije imao drugu nekretninu za korištenje, kao i da je isti prodajom svog suvlasničkog dijela ove nekretnine stekao sredstva kojima je kupio drugu kuću u koju je potom preselio,

- da se predmetna nekretnina nalazi na jednoj od najelitnijih lokacija u [adresa].

6.2. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da je BS u predmetnom razdoblju imao useljivu nekretninu i to upravo polovicu predmetnog stana koja je bila njegovo suvlasništvo i koje je kasnije prodao, a što tužiteljima nije bilo nepoznato, kao i da je vrijednost njegovog suvlasništva ove nekretnine takva da upućuje na zaključak da je isti bio solidnog imovinskog stanja, čime da nije bilo uvjeta za obvezno ugovaranje zaštićene najamnine, radi čega nema obveze tuženice na isplatu razlike ugovorene zaštićene najamnine u odnosu na tržišnu najamninu jer nema uzročne veze za nastalu štetu obzirom su tužitelji slobodno pristali na plaćanje manje najamnine iako su morali znati da najmoprimac nema pravo na istu.

7.1. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/2025., dalje u tekstu: ZPP-a), a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju tužitelji sadržajno ukazuju u žalbi.

7.2. Naime, prvostupanjski sud je sukladno načelu ekonomičnosti postupka odlučio da provođenje vještačenja na okolnost visine tražbine tužitelja nije potrebno jer je utvrdio da ne postoji osnova potraživanja tužitelja, čime je isti pravilno odbio izvođenje dokaza na navedenu okolnost, uz napomenu da rješenje o izvođenju dokaza predstavlja rješenje o upravljanju postupkom, a kojim rješenjem, sukladno čl. 311. st. 4. ZPP-a, sud nije vezan tijekom postupka.

8.1. Pri tome se ukazuje da zahtjev vlasnika u ovom predmetu nema svoju osnovu u institutu naknade štete jer se ne postoji jedna od osnovnih pretpostavki za odgovornost za štetu, konkretno protupravnost radnje. Naime, najam sa zaštićenom najamninom koju plaćaju raniji nositelji stanarskog prava predstavlja pravo najmoprimca i obvezu vlasnika propisanu Zakonom o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20., dalje u tekstu: ZNS), a kojim je Republika Hrvatska sukladno čl. 50. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98. t, 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 76/10., 55/01., 5/14., 85/10., dalje u tekstu: Ustav) ograničila vlasnička prava vlasnika nekretnine jer mu je nametnula obvezu najma nekretnine određenim osobama pod uvjetima koji nisu tržišni.

8.2. Kao što je propisano čl. 50. st. 1. Ustava, Republika Hrvatska ima pravo zakonom ograničiti vlasništvo, ali uz naknadu tržišne vrijednosti takvog ograničenja koju Republika Hrvatska nije omogućila vlasnicima nekretnina za koje je propisala obvezu najma nekretnine sa zaštićenom najamninom, radi čega je i presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Statileo protiv Hrvatske (2014.), Mirošević- Anzulović protiv Hrvatske (2016,) Bego i drugi protiv Hrvatske (2016.), Gošović protiv Hrvatske (2017,) Arambašin protiv Hrvatske (2022.) i Hegediš protiv Hrvatske (2022.) utvrđena povreda prava vlasništva zaštićenog i Europskom konvencijom o zaštiti prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/9., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06. i 13/17) te obveza Republike Hrvatske da vlasnicima čije je pravo vlasništva ograničeno na navedeni način isplati primjerenu naknadu.

9. U postupku nije sporno da su tužitelji i zaštićeni najmoprimac u utuženom razdoblju bili suvlasnici predmetne nekretnine (tužitelji ukupno 1/2 dijela, a zaštićeni najmoprimac druge 1/2 dijela), da nekretnina predstavlja jedan stan površine 65,71 m2, da je predmet ugovora o najmu najam polovice tog stana i to polovice u vlasništvu tužitelja, a nije sporno niti da je najmoprimac koristio cijeli stan za svoje stanovanje.

10.1. Odredbom čl. 31. st. 2. ZNS-a je propisano da pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan, a iako ovaj zakon ne definira sam pojam useljive kuće ili stana, sudska praksa, kao i praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske (u brojnim odlukama, primjerice VSRH u odlukama Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016., Revx-760/15 od 1. lipnja 2016., broj: Rev-2043/11 od 10. lipnja 2015. , Ustavni sud u odlukama broj U/III-604/2016 od 4. listopada 2017., U/III- 2859/2024 i U/III-5353/20 od 16. listopada 2024.) isto tumači na način da useljivu nekretninu predstavlja objekt koji se može koristiti za stanovanje ili objekt čija je vrijednost takva da vlasnik prodajom ili iznajmljivanjem istog može ostvariti sredstva potrebna za osiguranje useljivog stana ili kuće.

10.2. Pri tome se ukazuje da za sam pojam postojanja useljive kuće ili stana nije odlučno je li se radi o vlasništvu ili suvlasništvu iste već je li se radi o pravu (su)vlasništvu temeljem kojeg se kuća ili stan može koristiti za stanovanje ili temeljem kojeg bi se, a raspolaganjem s pravom (su)vlasništva bilo prodajom ili najmom, mogla ostvariti sredstva za stjecanje useljive kuće ili stana.

10.3. Navedeno shvaćanje izričito proizlazi iz shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-x-900/14-3 od 30. lipnja 2020. u dijelu u kojem ovaj sud obrazlaže: ¨"Kada imovinske prilike najmoprimca i veličina njegovog suvlasničkog dijela na useljivoj kući ili stanu, daju objektivnu mogućnost najmoprimcu ostvariti vlasništvo na useljivoj kući ili stanu tada se najmoprimcu ne bi moglo priznati pravo na zaštićenu najamninu jer bi se na taj način nepotrebno pogodovalo najmoprimce u odnosu na vlasnika stana ili kuće, a s druge strane vlasniku stana ili kuće nametnuo bi se nerazmjeran teret ograničenja uživanja njegova prava vlasništva. Ako vlasništvo ili suvlasništvo na useljivom stanu ili kući najmoprimca ovome ne daju mogućnost useliti ili steći takvu kuću ili stan tada bi najmoprimac imao pravo na zaštićenu najamninu.¨.

11. Inače, suvlasništvo nekretnine, a koja je u ovom slučaju nesporno useljiva, sukladno čl. 38. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14., 81/15., dalje u tekstu: ZV), daje pravo svakom suvlasniku da izvršava glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika, što konkretno znači da suvlasnik stana ima pravo stanovati u stanu, s tim da svaki suvlasnik ima pravo na suposjed nekretnine ili isplatu naknade koristi koju jedan suvlasnik ostvaruje korištenjem cijele nekretnine u svoju korist (konkretno visine najma koji bi plaćao za idealni dio nekretnine u tuđem vlasništvu), a u konačnici i pravo slobodno raspolagati svojim suvlasništvom bilo prodajom ili najmom.

12. Dakle, a kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, najmoprimac je u konkretnom slučaju imao u suvlasništvu useljivu nekretninu (ovdje predmetnu nekretninu) koju je imao pravo koristiti i koristio kao suvlasnik iste, dok je tužiteljima kao suvlasnicima zbog isključivog korištenja cijele nekretnine plaćao najam po idealnom dijelu vlasništva tužitelja, a pored navedenog, isti je prodajom suvlasništva predmetne nekretnine stekao u vlasništvo kuću u koju je potom odselio i u kojoj stanuje sa suprugom.

13. Činjenica da su tužitelji ugovorili najam sa zaštićenom najamninom u konkretnom slučaju nije rezultat ograničenja vlasništva od strane Republike Hrvatske već rezultat slobodno ugovorene cijene najma između najmodavca i najmoprimca kao suvlasnika predmetne nekretnine jer najmoprimac kao suvlasnik nekretnine u kojoj je stanovao nije imao obvezu plaćanja najamnine temeljem ZNS-a, već su tužitelji kao suvlasnici nekretnine koju u cijelosti koristi drugi suvlasnik temeljem čl. 38. ZV-a, u vezi s čl. 164. ZV-a i čl. 1120. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) imali pravo od takvog suvlasnika zahtijevati plaćanje koristi koju ima time što cijelu nekretninu koristi za svoje potrebe, a što de facto predstavlja vrijednost idealnog dijela tržišne najamnine takve nekretnine.

14. Slijedom navedenog, a kako je do plaćanja manje vrijednosti korištenja stana od strane trećeg suvlasnika došlo raspolaganjem tužitelja, a ne ograničenjem vlasništva od strane tuženice, pravilno su odbijeni zahtjevi tužitelja te je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a potvrđena prvostupanjska odluka o glavnoj stvari.

15. U odnosu na odluku o troškovima postupka, pravilno je prvostupanjski sud primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u vezi s čl. 162. ZPP-a, tužiteljima koji su u cijelosti izgubili spor naložio plaćanje troškova zastupanja tuženice po nadležnom državnom odvjetništvu.

Dubrovnik, 20. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Emir Čustović