Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-559/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vukšiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 7. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja u zamjeni Denisa Vukšića, odvjetnika u Osijeku i punomoćnika tužene u zamjeni Nikole Erora, odvjetnika u Osijeku, po objavi 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne slijedeće odredbe Ugovora o kreditu broj 9010743334 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini zaključenim između tužitelja KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, 26. rujna 2005., i to:

- u članku 1.: „… CHF … iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti ... CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.„

- u članku 4.: „... obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, sukladno odluci banke.

... kamata se obračunava u CHF mjesečno dekurzivno proporcionalnom metodom…„

- u članku 10.: „... u tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu aktima banke ...“

- odredbe iz članka 12. stavka 3. ugovora: „Korisnik kredita obvezuje se ... platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% ... „

II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF iznos od 1.962,59 eura (slovima: tisuću devetsto šezdeset dva eura pedeset devet centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom:

- od 15. siječnja 2009. na iznos od 10,62 eura

- od 10. veljače 2009. na iznos od 11,04 eura

- od 10. travnja 2009. na iznos od 4,22 eura

- od 15. travnja 2009. na iznos od 5,67 eura

- od 13. svibnja 2009. na iznos od 4,11 eura

- od 16. srpnja 2009. na iznos od 1,01 eura

- od 11. rujna 2009. na iznos od 3,12 eura

- od 15. listopada 2009. na iznos od 0,72 eura

- od 16. studenog 2009. na iznos od 2,72 eura

- od 15. prosinca 2009. na iznos od 2,10 eura

- od 15. siječnja 2010. na iznos od 8,59 eura

- od 19. veljače 2010. na iznos od 10,71 eura

- od 15. travnja 2010. na iznos od 14,14 eura

- od 12. svibnja 2010. na iznos od 19,37 eura

- od 14. svibnja 2010. na iznos od 22,52 eura

- od 21. lipnja 2010. na iznos od 26,73 eura

- od 12. srpnja 2010. na iznos od 34,68 eura

- od 16. srpnja 2010. na iznos od 35,02 eura

- od 13. kolovoza 2010. na iznos od 35,09 eura

- od 01. listopada 2010. na iznos od 44,97 eura

- od 12. listopada 2010. na iznos od 84,83 eura

- od 15. studenog 2010. na iznos od 48,09 eura

- od 13. prosinca 2010. na iznos od 55,10 eura

- od 30. prosinca 2010. na iznos od 1.477,42 eura

i to: do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu iz točke I. kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12. stavka 8. Ugovora o kreditu broj 9010743334 od 26. rujna 2005. koji glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune ...“ te kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12. stavka 9. Ugovora o kreditu koji glasi: “Korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF ...„

IV. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime ulazne naknade iznos od 206,75 eura (slovima: dvjesto šest eura sedamdeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naknade za osiguranje potraživanja iznos od 496,21 eur (slovima: četiristo devedeset šest eura dvadeset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime izlazne naknade:

- iznos od 132,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 15. prosinca 2010.

- iznos od 90,42 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 30. prosinca 2010. i to do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VII. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu od 2.038,86 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VIII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki VII. izreke presude, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 5. lipnja 2023. navodi da je 26. rujna 2005. s tuženom Privrednom bankom Zagreb d.d., Franje Račkoga 6, Zagreb, Podružnica Osijek, zaključio u Osijeku Ugovor o kreditu broj 9010743334 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na pokretninama a prema kojem je tužena kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 32.608,65 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita od 84 mjeseci. Kredit se otplaćivao u 84 jednakih mjesečnih anuiteta od 460,73 CHF, a podmirivao se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. Prvi anuitet dospio je 31. listopada 2005. i isti je otplaćen u siječnju 2011. godine. Pored iznosa glavnice od 32.608,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je bio dužan tuženoj platiti i kamatu od 4,99%, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene. Jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tužene za CHF, važećem na dan dospijeća. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 1.305,99 kn. Tijekom razdoblja otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kune povećali te su tijekom otplate kredita u dijelu otplatnog razdoblja iznosili čak i do 2,058,00 kuna Tužitelj je plaćao i naknade vezane uz kredit po Ugovoru, a prema poslovnim pravilima tužene. U ugovor o kreditu banka je ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tužene, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo i čija je primjena bezuvjetno određena, pa su navedeni uglavci o promjenjivim ugovornim kamatama (kamatnim stopama) sprotivni kogentnim odredbama članka 3. Zakona o obveznim odnosima, te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” br. 79/07. i 125/07.), koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Tužena je u članku 1. Ugovora inkorporirala i valutnu klauzulu kojom glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezala za tečaj CHF u odnosu na kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan sklapanja ugovora i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovornog odnosa povećavao. O pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odlukom Revt-249/14 odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Vrhovni sud RH je 20. ožujka 2018. revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. listopada 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08. i 125/11.), dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih ništetnih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. ZOO-a. Citira odredbu članka 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.). Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF je de facto anuliranje izmjene anuiteta bilo po osnovi povećanja kamatne stope, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet plaćen u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoren anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos bankadužna vratiti zajedno sa zateznom kamatom. Slijedom navedenog, sukladno odredbama članka 186.b stavak 3. ZPP-a, tužitelj predlaže da sud donese presudu:

„I. Utvrđuje se da su ništetne slijedeće odredbe Ugovora o kreditu broj 9010743334 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini zaključenim između tužitelja KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, 26. rujna 2005., i to:

- u članku 1.: „…CHF… iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti .... CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“

- u članku 4.: „...kamatna stopa je promjenjiva.

... kamata se obračunava u CHF mjesečno dekurzivno proporcionalnom metodom …..“

- u članku 10.: „…U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu aktima banke ....“

- odredbe iz članka 12. stavka 3. ugovora: „Korisnik kredita obvezuje se ....platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva .u visini 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2 ,00%.....“

- u članku 12. stavku 8.: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune…..“

- odredbe iz članka 12. stavka 9. Ugovora: „Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF.“

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj broj 9010743334 isplati iznos od 4.000,00 € na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), koji će tužitelj naknadno specificirati nakon dostave potrebne dokumentacije od tužene i provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti razlike plaćene kamate prilikom uplate svakog anuiteta po stopi koju je tužena primjenjivala i početno ugovorene kamate, kao i razlike prilikom uplate svakog anuiteta zbog primjene valutne klauzule u odnosu na iznos koji bi tužitelj uplaćivao da je ugovoren kredit u kunama bez valutne klauzule u CHF, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime povrata iznosa za naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,00% iznosa kredita, naknadu za osiguranje kredita od 2,00% iznosa kredita, naknadu za vođenje računa kredita, naknade interkalarnih kamata, te naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos obračunate naknade sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od plaćanja naknade pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate, sve to u roku 15 dana.“

1.1. Na ročištu 6. svibnja 2024. tužitelj je povukao dio tužbe koji se odnosi na plaćanje više preplaćenih kamata po osnovu navedenog kredita, bez navođenja novčanog iznosa.

1.2. U podnesku od 16. prosinca 2025. tužitelj je, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, specificirao tužbeni zahtjev tako da isti glasi:

„I. Utvrđuje se da su ništetne slijedeće odredbe Ugovora o kreditu broj 9010743334 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini zaključenim između tužitelja KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, 26. rujna 2005., i to:

- u članku 1.: „…CHF… iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti ... CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“

- u članku 4.: „... obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, sukladno odluci banke.

... kamata se obračunava u CHF mjesečno dekurzivno proporcionalnom metodom…“

- u članku 10.: „... u tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu aktima banke...“

- odredbe iz članka 12. stavka 3. ugovora: „Korisnik kredita obvezuje se ... platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2 ,00% ...“

- u članku 12. stavku 8.: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune ...“

- odredbe iz članka 12. stavka 9. ugovora: “Korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF ...„

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati ukupno iznos od 2.888,70 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to: zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 9010743334 o promjenjivoj valutnoj klauzuli, vrati iznos razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), u iznosu od ukupno 1.962,59 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

- od 15. siječnja 2009. na iznos od 10,62 eura

- od 10. veljače 2009. na iznos od 11,04 eura

- od 10. travnja 2009. na iznos od 4,22 eura

- od 15. travnja 2009. na iznos od 5,67 eura

- od 13. svibnja 2009. na iznos od 4,11 eura

- od 16. srpnja 2009. na iznos od 1,01 eura

- od 11. rujna 2009. na iznos od 3,12 eura

- od 15. listopada 2009. na iznos od 0,72 eura

- od 16. studenog 2009. na iznos od 2,72 eura

- od 15. prosinca 2009. na iznos od 2,10 eura

- od 15. siječnja 2010. na iznos od 8,59 eura

- od 19. veljače 2010. na iznos od 10,71 eura

- od 15. travnja 2010. na iznos od 14,14 eura

- od 12. svibnja 2010. na iznos od 19,37 eura

- od 14. svibnja 2010. na iznos od 22,52 eura

- od 21. lipnja 2010. na iznos od 26,73 eura

- od 12. srpnja 2010. na iznos od 34,68 eura

- od 16. srpnja 2010. na iznos od 35,02 eura

- od 13. kolovoza 2010. na iznos od 35,09 eura

- od 1. listopada 2010. na iznos od 44,97 eura

- od 12. listopada 2010. na iznos od 84,83 eura

- od 15. studenog 2010 na iznos od 48,09 eura

- od 13. prosinca 2010. na iznos od 55,10 eura

- od 30. prosinca 2010. na iznos od 1.477,42 eura

pa do isplate.

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju, na ime ulazne naknade isplati iznos od 206,75 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 28. rujna 2005. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime naknade za osiguranje potraživanja isplati iznos od 496,21 euro s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 28. rujna 2005. pa do isplate

V. Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime izlazne naknade isplati iznos od 132,73 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 15. prosinca 2010. pa do isplate, te iznos od 90,42 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 30. prosinca 2010. pa do isplate.

VI. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate.“

1.3. Na ročištu 7. svibnja 2026. tužitelj navodi da je u točci 2. tužbenog zahtjeva od 16. prosinca 2025. navodeći ukupan iznos od 2.888,70 eura ustvari mislio na ukupno potraživanje koje uključuje i razliku po osnovi valutne klauzule te utuženih naknada. Međutim, kako su naknade koje utužuje posebno sadržane u točkama 3., 4. i 5. i posebno tretirane, tada se taj ukupan iznos u točci 2. ne može odnositi na naknade iz točaka 3., 4. i 5. Stoga uređuje točku 2. tužbenog zahtjeva na način da ostaje kod potraživanja iznosa od 1.962,59 eura na ime razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorena valutne klauzule, te da umjesto iznosa od 2.888,70 eura ima stajati 1.962,59 eura.

2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu potraživanja. Tvrdi da je tužitelj cijelu tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe članka 131. ZZP09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući postupanje tužene više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Tužena ističe kako iz odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi članka 138.a i 502.c ZPP-a. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Da bi tužitelj polagao pravo na isplatu pretplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti, odnosno valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu preplaćenih kamata. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku.

Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, time da su sadržaj ugovora te postupanje tužene u cijelosti usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. U ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. U ugovoru stoji da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Smisao zakonske odredbe članka 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom članka 21. ZOO. HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule, već u okviru svojih zakonskih ovlasti, regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Predmetni Ugovor o kreditu solemniziran je od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj i učinio. Iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz tog razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tužene prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tužena nadalje ističe kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući to ovisi o svakom pojedinom slučaju. U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, između stranaka je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Tužitelj zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i protivno zakonu. Cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tužene. Budući niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženoj gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu. Tužena do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imala zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ju do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tužena u cijelosti i udovoljila. Sukladno odredbama ZOO, jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Ugovor o kreditu tužene sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. I sama činjenica da i ZOO u članku 26. stavku 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Odredba članka 26. stavka 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi članka 26. stavka 3. ZOO za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tužene, pri čemu je tužena kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slala o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine, uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014. – dakle, od 1. siječnja 2014., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 1. siječnja 2014. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. U vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine („Narodne novine“ 96/03.), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, Opći uvjeti poslovanja su bili objavljeni na Internetskim stranicama tužene kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tužene. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Po stupanju na snagu ZOKI, tužena je sukladno odredbi članka 306. stavka 4. navedenog Zakona, učinila potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“. Tužena je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirala o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljala izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi članka 308. stavka 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu članka 62. stavka 2. "starog" ZZP. Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tužena, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. Kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena. Upravo iz razloga nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu članka 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tužene, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima. Svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Tužena je od strane HNB-a podvrgnuta redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tužene uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen. Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope. U odredbi članka 83. ZZP se propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Tužitelj nije dostavio relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo na koji je način obračunao iznose koje potražuje za razdoblja za koja te iznose potražuje, pa osporava visinu utuženog potraživanja.

Tužitelj na pogrešan način tumači naknade za obradu i osiguranje kredita, pokušava iste podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna. Zahtjev za ništetnost naknade za vođenje računa te naknade interkalarnih kamata u potpunosti je neosnovan i promašen. Teza tužitelja je tvrdnja da je tužena ugovaranjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita povrijedila načelo zabrane zlouporabe prava slijedom čega da je povrijedila zakon na štetu tužitelja, posljedica koje povrede je ništetnost. Zakon o kreditnim institucijama (dalje: ZOKI) propisuje da je tužena dužna opće uvjete poslovanja, koji sadržavaju informacije o uvjetima pružanja usluga, učiniti dostupnima potrošačima, na hrvatskom jeziku i na pogodnom mjestu u poslovnim prostorijama u kojima se pružaju usluge potrošačima. Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podizanja i vraćanja predmetnoga kredita ne zabranjuje ugovaranje navedenih naknada. Zakon o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK), koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, a koji je stupio na snagu nakon otplate predmetnoga kredita, također nije zabranio naplatu takvih naknada. Dakle, ugovorne odredbe o naplati naknada imaju uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takvih ugovornih odredbi, bilo zbog sadržaja istih, bilo zbog načina ugovaranja istih. U konkretnome slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja naknadu za uslugu tužene, na koju ista ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju pa je tužbeni zahtjev neosnovan. Upravo je kroz ZOKI i ZPK, zakonodavac detaljno uredio pitanje naknade za obradu, osiguranje kredita, naknade za vođenje računa te naknade interkalarnih kamata i na taj način priznao opravdanim naplatu takve naknade kao posebne usluge. Na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo je i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ 15/14.) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Na ovakav način, naknadama je priznat status posebnih usluga koje su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i one nikada nisu imale kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada. Naplata navedenih naknada ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tužene, koju tužena ima pravo naplaćivati, i koja proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga te solemnizirale po javnom bilježniku, a sam ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tužene i tada važećim zakonskim propisima. Naknada za prijevremenu otplatu kredita je naknada za uslugu tužene, na koju ista ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Postupanje tužene je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tužena nije jedina na tržištu nudila sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirala cijenu svojih usluga. Nigdje nije propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Pitanje naknade za prijevremenu otplatu kredita danas je jednako uređeno kao i u vrijeme kada je sam tužitelj sklapao ugovor s tuženom. Potpuno je paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Na navedenu okolnost Sud Europske unije je iznio stajalište u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019., a koje je bazirano na tumačenju članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, citiramo:

„1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Zakon o zaštiti potrošača ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade. Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za prijevremenu otplatu kreditnog zahtjeva. Niti Zakon o bankama („Narodne novine“ 84/02. i 12/06.) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u članku 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Te iste naknade prepoznate su i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone, kao npr. Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI) i Zakon o potrošačkom kreditiranju (ZPK). Slijedom navedenoga, naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tužene, koju tužena ima pravo naplaćivati, i koja proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa.

Tužena ističe i prigovor zastare, odnosno da je tužbeni zahtjev po osnovu preplaćene kamatne stope u zastari budući je postavljen nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka, a koji rok je istekao 13. lipnja 2019. Slijedom iznesenog, tužena predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženoj.

2.1. U podnesku od 7. svibnja 2024. tužena je iznijela da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe koje se odnosi na plaćanje više preplaćenih kamata.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj: 9010743334 od 26. rujna 2005. (stranica 6-12 spisa), plan otplate (stranica 13-14 spisa), pregled uplata po kreditu (stranica 15-18 spisa), iskaz tužitelja (stranica 59 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Tonke Vulić od 20. studenoga 2025. (stranica 73-105 spisa), iskaz sudskog vještaka Tonke Vulić (stranica 132 spisa), dopunski iskaz tužitelja (stranica 133 spisa), kao i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije izveden dokaz saslušanjem osobnog bankara, budući je tužena na ročištu 6. svibnja 2024. odustala od tog dokaznog prijedloga.

4. Predmet spora je:

- zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članak 1. i 4.) kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj: 9010743334 od 26. rujna 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sklopljenom sa tuženom,

- zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se … platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% …„, kao i isplata iznosa od 206,75 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2005. pa do isplate na ime ništetne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, te isplata iznosa od 496,21 euro zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2005. pa do isplate na ime ništetne odredbe koja se odnosi na naknadu za osiguranje kredita,

- zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. Ugovora o kreditu prema kojoj je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu aktima banke …, kao i isplata iznosa od 132,73 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2010. te isplata iznosa od 90,42 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2010. pa do isplate na ime ništetne odredbe,

- zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12. stavka 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune,

- zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12. stavka 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 26. rujna 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 32.608,65 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,99% te da se kamata obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom (članak 4.),

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca (članak 7.1.),

- da se kredit u iznosu 32.608,65 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kredita (članak 7.2.),

- da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu (članak 7.3.),

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta (članak 7.4.),

- da je tužena za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznos kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2,00% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja (članak 12. stavak 3.),

- da je ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora, u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima banke) ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku, te da je u tom slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate (članak 10.),

- da je tužitelj kredit prijevremeno otplatio,

- da se radi o nekonvertiranom kreditu,

- da je ugovoreno da potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune (članak 12. stavak 8.),

- da je ugovoreno da korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF (članak 12. stavak 9.).

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

6.1. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je, prije svega, sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

8.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 4. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za kupnju vozila, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit iskoristio za kupovinu vozila kojeg je koristio za osobne potrebe, naime, invalid je i vozilo mu je bilo potrebno, time da nije imao nikakav obrt, niti zanat na svom imenu. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale. Na okolnost pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj te je pročitan Ugovor o kreditu.

10.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2005. podigao kredit kod PBZ banke Zagreb i to za kupnju automobila. Radilo se negdje o iznosu oko 32.000,00 CHF-a. U auto kući IDOL je podnio zahtjev za kredit za kupnju automobila. Bilo mu je bitno da mu se odobri kredit, niti su oni njemu išta objašnjavali, niti je on išta njih pitao u banci jer su svi dizali kredite. Što se tiče valute CHF u banci su mu predložili da je to najpovoljnija valuta. Nitko mu nije ništa govorio za uvjete ugovaranja, samo su mu rekli da donese knjižicu vozila. Dobio je već napisan Ugovor o kreditu. Nije pročitao kredit kada su mu ga dali. Rate kredita su mu skidali s mirovine. Ne zna da li je rasla rata kredita, o tome nije vodio računa. Vidio je da raste franak pa je zato odlučio podići tužbu. Nije mogao krediti dobit u drugoj valuti, odmah su mu rekli da je kredit u CHF-u. Nisu ga u banci upozorili da bi kamata i valuta mogli rasti. Kredit je plaćao od 2005. do 2010., onda ga je u cijelosti isplatio. Misli da je nosio ovjeriti Ugovor o kreditu kod Javnog bilježnika.

10.1.1. Dopunski saslušan na ročištu 7. svibnja 2026. tužitelj je iznio kako je u svezi sklapanja kreditnog ugovora razgovarao jedino sa prodajnim zastupnikom u auto kući.

Na upit punom. tuženika odgovorio je da je sam otplaćivao kredit na način da mu je s mirovine svaki mjesec ustezan iznos rate kredita. Nije tražio nikakva pojašnjenja u vezi odredaba ugovora jer ono što je njemu bilo bitno, visina kredita, rok otplate, visina rate mu je bilo jasno. Nije se kod drugih banaka raspitivao o drugim kreditnim proizvodima. Nije niti mogao, naime auto kuća u kojoj je kupio vozilo je poslovala jedino s Privrednom bankom Zagreb. Ugovor o kreditu prije potpisivanja nije u cijelosti pročitao, nije imao niti vremena, to je cijela knjiga, uostalom vjerovao je da je onako kako mu je rečeno od prodajnog zastupnika u auto kući. Po struci je zidar i cijelog radnog života radio je kao zidar i nije razumio terminologiju ugovora. Nije ni od javnog bilježnika zatražio pojašnjenje odredba ugovora. Pod valutnom klauzulom podrazumijeva pad ili rast kune u odnosu na tada CHF. Nije pročitao odredbe ugovora o kreditu koje se tiču naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Na upit punom. tužitelja odgovorio je da je prihvatio ponuđeni ugovor o kreditu u CHF jer je rečeno da je taj kredit najsigurniji najpovoljnija valuta.

10.2. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da među strankama nisu vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu od strane djelatnika u auto kući nije pojašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa, odnosno što znači valutna klauzula u CHF, odnosno isto mu nije pojašnjeno niti od strane djelatnika banke prilikom potpisivanja ugovora o kreditu u banci. Prema tome, tužena prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužitelja nije obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, pa se navod tužene da je tužitelj u cijelosti obaviješten o uvjetima kreditiranja, ukazuje neosnovanim. Dakle, tužena na kojoj je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tijekom postupka to nije dokazala, dok iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu (članak 1. i 4.) proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora.

10.3. Budući se o odredbama članka 1. i 4. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo odnosno iste su bile unaprijed formulirane od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to i ovaj sud utvrđuje da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

10.4. U odnosu na dio zahtjeva iz točke I. kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12. stavka 8. Ugovora o kreditu koji glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune ...“, kao utvrđenje ništetnosti odredbe iz članka 12. stavka 9. Ugovora o kreditu koji glasi: “Korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF ...„, ovaj sud je s istim tužitelja odbio, jer isto prelazi pravna utvrđenja iz presude potrošač, pa je o njemu odlučeno kao u točki III. izreke presude.

10.5. Test poštenosti ugovornih odredaba koje s odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članak 81. do 88. ZZP/03).

10.6. U odnosu na prigovor tužene da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu ne mogu biti ništetne, jer da su promjenjiva kamatna stopa odnosno valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirane Zakonom o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da promjenjiva kamatna stopa odnosno valutna klauzula ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

10.7. Nije osnovan niti navod tužene kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Naime, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. – dalje u tekstu: ZOO), pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Ovo stoga, jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih odredbi ugovora kad se radi o djelomičnoj ništetnosti nastupaju od samog početka, odnosno već sklapanjem takvog ugovora slijedom čega otplata kredita ni po čemu ne znači da tužitelj nema pravo tražiti isplatu na temelju ništetnih odredbi o kreditu. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

11. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. a ističe 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 5. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

11.2. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi da zahtjev tužitelja kojim potražuje povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari.

11.3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. a ističe 13. lipnja 2019. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. lipnja 2023., ista nije podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope. Uostalom, tužitelj je u odnosu na zahtjev s osnova preplate po promjenjivoj kamatnoj stopi povukao tužbu, ne navodeći novčani iznos za koji tužbu povlači, budući je po tom osnovu podnio stupnjevitu tužbu, a tužena, iako se usprotivila takovom povlačenju, nije predložila vještačenje na ime preplate po promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se protivljenje predmetnom povlačenju ukazuje bespredmetnim.

12. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva po osnovi preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i na okolnost visine i datuma uplate ulazne naknade, izlazne naknade i naknade za osiguranje kredita, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Tonki Vulić iz Osijeka. Iz nalaza vještaka od 20. studenoga 2025. proizlazi da je:

- preplaćeno tečajnih razlika u 25 anuiteta uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 1.962,59 eura, u kojima je srednji tečaj banke za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja banke za CHF na dan početka korištenja kredita,

- manje plaćeno tečajnih razlika u 38 anuiteta uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od -511,88 eura, u kojima je srednji tečaj banke za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja banke za CHF na dan početka korištenja kredita,

- razlika tečaja +/- iznosi 1.450,71 euro,

- na dan isplate kredita 28. rujna 2005. plaćeno ulazne naknade za kredit u protuvrijednosti od 206,75 eura,

- na dan isplate kredita 28. rujna 2005. plaćeno naknade za osiguranje kredita u protuvrijednosti od 496,21 euro,

- izlazna naknada plaćena dva puta i to:

- uplatom od 15. prosinca 2010. u protuvrijednosti od 132,73 eura i

- dijelom uplate od 30. prosinca 2010. u protuvrijednosti od 90,42 eura.

12.1. U podnesku od 16. prosinca 2026. tužitelj je postavio tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

12.2. Iz iskaza sudskog vještaka Tonke Vulić danog na ročištu 7. svibnja 2026. proizlazi da ostaje u cijelosti kod danog nalaza i mišljenja od 20. studenoga 2025.

12.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

12.4. Nije osnovan navod tužene da bi trebalo umanjivati preplaćene iznose za iznose kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita. Naime odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., je prošireno vijeće toga suda izrazilo stav da u situacijama kao što je predmetna (kada se zahtjeva djelomično utvrđenje ništetnim odredbi ugovora) sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, osim ukoliko u tom pravcu nije istaknut prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, a što je u predmetnom slučaju izostalo.

13. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

13.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

14. Nadalje među strankama je sporno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita, odnosno odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za osiguranje kredita u visini od 2,00%, obje sadržane u članku 12. stavku 3. Ugovora o kreditu, ništetne, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja. Pri tome valja navesti da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje nisu obuhvaćene kolektivnom zaštitom.

15. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega ZZP/03, važećim u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

15.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." odnosno (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

15.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita, naknadi za osiguranje kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita kao i o visini tih naknada.

15.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita, naknada za osiguranje kredita kao ni naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita), odnosno prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementima ugovora o kreditu koji definiraju bit tog ugovornog odnosa.

15.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita te naknade za osiguranje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga odnosno iznosa naknade za osiguranja kredita te zauzvrat pruženih usluga. Jednako tako, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredbe članka 12. stavka 3. i članka 10. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti (test poštenosti).

15.5. U okviru testa poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe članka 12. stavka 3. i članka 10. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

15.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita, naknade za osiguranje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita (članak 12. stavak 3. i članak 10. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu.

16.1. Tužitelj je iskazao da mu prodajni zastupnik u auto kući nije rekao da mora platiti banci bilo kakve naknade. Nije mu rečeno da mora platiti naknadu za obradu zahtjeva, niti na što se ta naknada odnosi niti na koji način je određena visina iste. Nije mu spominjana niti naknada za osiguranje kredita, odnosno zašto se ista plaća, te na koji način je određena visina iste. Kredit je prijevremeno otplatio i prilikom prijevremene otplate je platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. U banci su mu izračunali visinu te naknade i rekli da ju mora platiti prilikom zatvaranja kredita. Prilikom pregovora o uvjetima kreditiranja nije bilo govora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, nije mu pojašnjeno niti na što se odnosi ta naknada niti na koji način je određena visina iste. U banci mu također ništa nije pojašnjeno u vezi predmetnih naknada, tamo je samo odnio kredit radi potpisivanja. Također niti javni bilježnik mu nije ništa pojasnio u vezi predmetnih naknada.

16.2. Iz odredbe članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita odnosno naknadu za osiguranje kredita u visini 2,00%.

16.3. Iz odredbe članka 10. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate kredita. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tužitelj može prijevremeno otplatiti kredit uz uvjete koje odredi kreditor, dakle tužena je jednostrano određivala uvjete prijevremene otplate kredita, dakle i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

16.4. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena. Nadalje, tužitelj nije mogao utjecati niti na odredbu koja se odnosi na naknadu za osiguranje kredita, time da tužena ničim nije dokazala da je taj trošak imala odnosno da li je stvarno osigurala kredit. Jednako tako, a u odnosu na naknadu za prijevremenu obradu kredita, nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tužene, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tužene i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosni niti da je ikako mogao utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tužene da ta naknada predstavlja uslugu banke.

16.5. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16.6. Plaćanje troškova obrade kredita, odnosno troška za osiguranje kredita uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,00% iznosa kredita odnosno 2,00%, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16.7. Odredba o troškovima obrade kredita i odredba o naknadi za osiguranje kredita su transparentne u smislu članka 85. ZZP-a, jer su omogućavale tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknada, ali sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su te odredbe poštene.

16.8. Budući se o odredbama članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te su iste bila unaprijed formulirane od strane tužene i tužitelj nije ima utjecaja na njihov sadržaj, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da su navedene odredbe Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

16.9. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbe iz članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita odnosno osiguranju kredita.

17. Nadalje je valjalo utvrditi je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), a što ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

17.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

17.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. ZOO-a koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a i članka 79. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

17.3. Tužena tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed određen trošak usluga tužene, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom. Međutim, tuženica nije predložila niti dostavila potrebnu dokumentaciju na temelju koje bi sud utvrdio koje su to usluge i u kojoj visini obuhvaćene spornom naknadom.

17.4. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tužena trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti), što je u svom iskazu iznio i saslušani svjedok. Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

18. Kraj utvrđenja da se o odredbi o prijevremenoj otplati kredita nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba (članak 10.) nepoštena, a time, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, ništava.

19. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 12. stavka 3. i članka 10. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjeve za isplatu, pa se radi o restitucijskim zahtjevima, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj:

Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO- a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 12. stavka 3. i članka 10. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

20. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnih iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

20.1. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za obradu kredita u visini od 206,75 eura, koji iznos je tužena naplatila tužitelju 28. rujna 2005. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za osiguranje kredita u visini od 496,21 euro, koji iznos je tužena naplatila tužitelju 28. rujna 2005. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za prijevremenu obradu kredita u visini od 132,73 eura, koji iznos je tužena naplatila tužitelju 15. prosinca 2010., te u visini od 90,42 eura, koji iznos je tužena naplatila tužitelju 30. prosinca 2010. Visina stope zatezne kamate određena do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

20.2. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,00% iznosa kredita, sadržana u članku 12. stavku 3. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 206,75 eura s kamatom počevši od 28. rujna 2005. pa do isplate. Osnovan je i zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za osiguranje kredita u visini 2,00% iznosa kredita, sadržana u članku 12. stavku 3. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 496,21 euro s kamatom počevši od 28. rujna 2005. pa do isplate. Jednako tako ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita prema uvjetima tužene, sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 132,73 eura s kamatom počevši od 15. prosinca 2010. pa do isplate, te u iznosu od 90,42 eura s kamatom počevši 8. veljače 2013. pa do isplate.

21. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 18. travnja 2024. u iznosu 200,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 6. svibnja 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 18. lipnja 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 16. prosinca 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 7. svibnja 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 20. svibnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 1.300,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 1.625,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 331,81 euro, kao i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 42,23 eura. Priznata mu je i sudska pristojba za presudu u iznosu 39,82 eura (koja se odnosi na zahtjev za isplatu na temelju ništetnih odredbi na ime naknada za obradu kredita, naknade za osiguranje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita koji nisu obuhvaćeni kolektivnom zaštitom u smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama - "Narodne novine" broj 118/18., 51/23.). Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 2.038,86 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 20. svibnja 2026., kao dana presuđenja, pa do isplate.

21.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 30. siječnja 2026. budući se radi o podnesku koji nije bili nužan za vođenje ovoga postupka.

22. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.

U Osijeku 20. svibnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Krunoslav Vukšić, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18