Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-1331/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Nediljke Radić, kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu Saja Oulovski i Nevena Oulovski, Pakrac, a protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, povodom tužbe radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovnog broja P- 12/2026-54 od 18. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, a uvažava se žalba tužitelja, te se preinačuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovnog broja P-12/2026-54 od 18. ožujka 2026. i sudi:
a) usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
”Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OB: 14036333877 da isplati tužitelju CĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplate temeljem ništetne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi iznos od 3.362,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa koji se iznos ima vratiti tužitelju po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine, po stopi od 14 % godišnje tekućom od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine, a po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 01.07.2011 godine do 31. 07. 2015. godine, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30.12.2023. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena i to na iznos od:
23,86 eura od 13.09. 07. godine do naplate
24,58 eura od 11.10.07. godine do naplate
23,73 eura od 12.11.07. godine do naplate
24,45 eura od 11.12.07. godine do naplate
24,33 eura od
godine do naplate
08.01.08.
22,70 eura od
godine do naplate
08.02.08.
24,19 eura od 04.03.08. godine do naplate
23,35 eura od 07.04.08. godine do naplate
24,05 eura od 05.05.08. godine do naplate
23,21 eura od 03.06.08. godine do naplate
23,91 eura od 03.07.08. godine do naplate
23,85 eura od 07.08.08. godine do naplate
23,01 eura od 05.09.08. godine do naplate
23,70 eura od 03.10.08. godine do naplate
22,87 eura od 04.11.08. godine do naplate
41,98 eura od
godine do naplate
08.12.08.
41,98 eura od 12.01.09. godine do naplate
37,82 eura od 05.02.09. godine do naplate
41,71 eura od 05.03.09. godine do naplate
40,24 eura od 06.04.09. godine do naplate
64,02 eura od 06.05.09. godine do naplate
61,78 eura od 15.06.09. godine do naplate
63,64 eura od 14.07.09. godine do naplate
63,46 eura od 14.08.09. godine do naplate
61,23 eura od 15.09.09. godine do naplate
63,07 eura od 12.10.09. godine do naplate
60,85 eura od 12.11.09. godine do naplate
62,67 eura od 11.12.09. godine do naplate
62,47 eura od 14.01 10. godine do naplate
56,24 eura od
godine do naplate
10.02.10.
62,01 eura od 11.03.10. godine do naplate
59,81 eura od 04.05.10. godine do naplate
61,58 eura od 11.05.10. godine do naplate
59,39 eura od 11.06.10. godine do naplate
61,14 eura od 14.07.10. godine do naplate
60,93 eura od
godine do naplate
11.08.10.
58,75 eura od 13.09.10. godine do naplate
60,47 eura od 13.10.10. godine do naplate
58,31 eura od 09.11.10. godine do naplate
53,15 eura od 14.12.10. godine do naplate
52,94 eura od
godine do naplate
12.01.11.
47, 64 eura od
godine do naplate
11.02.11.
52,48 eura od 09.03.11. godine do naplate
50,58 eura od 12.04.11. godine do naplate
52,03 eura od 12.05.11. godine do naplate
50,15 eura od
godine do naplate
10.06.11.
51,58 eura od 20.07.11. godine do naplate
51,36 eura od
godine do naplate
16.08.11.
49,48 eura od 16.09.11. godine do naplate
45,71 eura od 13.10.11. godine do naplate
44,03 eura od
godine do naplate
11.11.11.
45,27 eura od 13.12.11. godine do naplate
44,94 eura od
godine do naplate
11.01.12.
41,83 eura od 13.02.12. godine do naplate
44,47 eura od 09.03.12. godine do naplate
42,82 eura od 12.04.12. godine do naplate
44,01 eura od 04.05.12. godine do naplate
42,37 eura od
godine do naplate
12.06.12.
43,54 eura od 12.07.12. godine do naplate
43,31 eura od 13.08.12. godine do naplate
41,69 eura od 13.09.12. godine do naplate
42,83 eura od
godine do naplate
11.10.12.
41,21 eura od 15.11.12. godine do naplate
42,33 eura od
godine do naplate
28.12.12.
42,20 eura od 31.01.13. godine do naplate
37,90 eura od 13.02.13. godine do naplate
41,67 eura od 29.03.13. godine do naplate
40,09 eura od 30.04.13. godine do naplate
41,15 eura od 20.05.13. godine do naplate
39,58 eura od 12.06.13. godine do naplate
40,63 eura od 13.08.13. godine do naplate
40,36 eura od 06.09.13. godine do naplate
38,81 eura od 20.09.13. godine do naplate
39,82 eura od 22.11.13. godine do naplate
38,27 eura od 16.12.13. godine do naplate
39,27 eura od 30.12.13. godine do naplate,
sve u roku od 15 dana i naknaditi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju CĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 7.040,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi od 14% godišnje tekućom od 04.11.2008. godine do 30.06.2011. godine, a po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 01.07.2011. godine do 31. 07. 2015. godine, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30.12.2023. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena i to na iznos od:
11,05 eura od 04.11.08. godine do naplate
0,90 eura od 08.12.08. godine do naplate
15,71 eura od 12.01.09. godine do naplate
20,19 eura od 05.02.09. godine do naplate
23,16 eura od 05.03.09. godine do naplate
16,16 eura od 06.04.09. godine do naplate
16,17 eura od 06.05.09. godine do naplate
11,38 eura od 15.06.09. godine do naplate
12,93 eura od 14.07.09. godine do naplate
7,52 eura od 14.08.09. godine do naplate
12,80 eura od 15.09.09. godine do naplate
7,94 eura od 12.10.09. godine do naplate
10,77 eura od 12.11.09. godine do naplate
10,19 eura od 11.12.09. godine do naplate
18,33 eura od 14.01.10. godine do naplate
22,95 eura od 10.02.10. godine do naplate
21,36 eura od 11.03.10. godine do naplate
28,54 eura od 12.04.10. godine do naplate
5,63 eura od 04.05.10. godine do naplate
32,41 eura od 11.05.10. godine do naplate
44,22 eura od 11.06.10. godine do naplate
56,57 eura od 14.07.10. godine do naplate
42,85 eura od 11.08.10. godine do naplate
72,11 eura od 13.09.10. godine do naplate
61,39 eura od 13.10.10. godine do naplate
59,06 eura od 09.11.10. godine do naplate
78,13 eura od 14.12.10. godine do naplate
92,85 eura od 12.01.11. godine do naplate
75,48 eura od 11.02.11. godine do naplate
79,54 eura od 09.03.11. godine do naplate
71,28 eura od 12.04.11. godine do naplate
86,10 eura od 12.05.11. godine do naplate
106,19 eura od 10.06.11. godine do naplate
124,74 eura od 15.07.11. godine do naplate
8,42 eura od 20.07.11. godine do naplate
167,44 eura od
godine do naplate
16.08.11.
116,53 eura od 16.09.11. godine do naplate
105,03 eura od 13.10.11. godine do naplate
107,65 eura od
godine do naplate
11.11.11.
106,00 eura od 13.12.11. godine do naplate
115,03 eura od
godine do naplate
11.01.12.
120,42 eura od 13.02.12. godine do naplate
120,19 eura od 09.03.12. godine do naplate
116,77 eura od 12.04.12. godine do naplate
117,99 eura od 04.05.12. godine do naplate
121,94 eura od
godine do naplate
12.06.12.
117,81 eura od 12.07.12. godine do naplate
118,48 eura od 13.08.12. godine do naplate
109,71 eura od 13.09.12. godine do naplate
113,63 eura od 11.10.12. godine do naplate
117,18 eura od 15.11.12. godine do naplate
118,96 eura od 28.12.12. godine do naplate
110,59 eura od 31.01.13. godine do naplate
111,85 eura od 13.02.13. godine do naplate
116,23 eura od 29.03.13. godine do naplate
115,86 eura od 30.04.13. godine do naplate
111,70 eura od 20.05.13. godine do naplate
107,39 eura od 12.06.13. godine do naplate
124,12 eura od 13.08.13. godine do naplate
110,32 eura od 06.09.13. godine do naplate
109,81 eura od 20.09.13. godine do naplate
114,96 eura od 22.11.13. godine do naplate
121,00 eura od 16.12.13. godine do naplate
116,86 eura od 30.12.13. godine do naplate
123,15 eura od 26.02.14. godine do naplate
105,77 eura od 10.03.14. godine do naplate
109,29 eura od 31.03.14. godine do naplate
107,07 eura od 24.04.14. godine do naplate
104,64 eura od 14.05.14. godine do naplate
104,70 eura od 12.06.14. godine do naplate
116,70 eura od 19.08.14. godine do naplate
118,63 eura od 12.09.14. godine do naplate
104,09 eura od 30.09.14. godine do naplate
107,39 eura od 12.06.13. godine do naplate
124,12 eura od 13.08.13. godine do naplate
110,32 eura od 06.09.13. godine do naplate
109,81 eura od 20.09.13. godine do naplate
114,96 eura od 22.11.13. godine do naplate
121,00 eura od 16.12.13. godine do naplate
116,86 eura od 30.12.13. godine do naplate
123,15 eura od 26.02.14. godine do naplate
105,77 eura od 10.03.14. godine do naplate
109,29 eura od 31.03.14. godine do naplate
107,07 eura od 24.04.14. godine do naplate
104,64 eura od 14.05.14. godine do naplate
104,70 eura od 12.06.14. godine do naplate
116,70 eura od 19.08.14. godine do naplate
118,63 eura od 12.09.14. godine do naplate
104,09 eura od 30.09.14. godine do naplate
114,68 eura od 24.10.14. godine do naplate
114,62 eura od 28.11.14. godine do naplate
121,80 eura od 13.01.15. godine do naplate
117,28 eura od 17.02.15. godine do naplate
121,78 eura od 05.03. 15. godine do naplate
50,15 eura od 30.04.15. godine do naplate
184,46 eura od 05.05.15. godine do naplate
8,55 eura od 18.05. 15. godine do naplate
107,45 eura od 26.05.15. godine do naplate
121,78 eura od 28.07.15. godine do naplate
47,21 eura od 14.08.15. godine do naplate
53,65 eura od 26.08.15. godine do naplate
136,10 eura od 29.08.15 godine do naplate,
sve u roku 15 dana.
b) preinačava se odluka o troškovima parničnog postupka na način da se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 eura.
II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u visini od 312,50 eura.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se naloži tuženiku da temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati preplaćeni iznos od 3.362,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označeno u izreci presude kao i da s naslova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 7.040,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama sve pobliže označene u točki I. izreke presude, te je nadalje sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka u točki II. izreke presude.
2. Žalbe izjavljuju stranke.
2.1. Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tužitelj, pobijajući odluku suda prvog stupnja iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači podredno ukine.
2.2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tuženik pobijajući odluku suda prvog stupanja u točki II. izreke presude (odluci o troškovima parničnog postupka), iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. ZPP-a. Predlaže da se pobijana presuda u spomenutom dijelu preinači, podredno ukine.
U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a sud prvog stupnja žalbe stranaka dostavio je istima na odgovor.
Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.
Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja porekavši žalbene navode kao netočne s prijedlogom da ista bude odbijena te je zatražen trošak odgovora na žalbu.
Žalba tuženika nije osnovana.
Žalba tužitelja je osnovana.
3. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku da mu izvrši isplatu iznosu od 3.362,84 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i da isplati iznos od 7.040,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, a temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli a sve iz Ugovora o kreditu koje su stranke zaključile.
4. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja, smatrajući da su stranke zaključile a što je nesporno među njima Aneks ugovora o kreditu 18. siječnja 2016., kojim Aneksom je konvertiran Osnovni ugovor o kreditu koje su stranke zaključile 5. lipnja 2006. na iznos od 66.000,00 CHF, koji je zatim konvertiran u eurima. Stoga, sud prvog stupnja smatra da je tužitelj konverzijom kredita riješio pitanje preplaćenog iznosa kredita zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ugovora koji su zaključili u CHF.
5. Iz rezultata provedenog parničnog postupka proizlazi da su stranke zaključile ugovor o kreditu 5. lipnja 2006. iznos kredita u visini od 66.000,00 CHF, da je zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita prema promjenjivoj kamatnoj stopi i prema tečaju u CHF, te da je tužitelj i tuženik 18. siječnja 2016. sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim su izvršili konverziju osnovnog ugovora iz CHF u Eur-o, a sve sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZID ZPK-a), te da je pregledom Aneksa ugovora o konverziji (list 10 spisa) evidentno da je utvrđena preplata u iznosu od 12.287,65 kuna, kao i da temeljem nalaza vještaka za knjigovodstvo Lidije Malčić (list 381 spisa) u razdoblju od srpnja mjeseca 2006. do konverzije kredita u rujnu 2015. ukupna isključiva pozitivna razlika zbog promjene kamatne stope utvrđena u visini od 25.337,34 kune / 3.362,84 eura te ukupni izračun pozitivne razlike zbog promjene tečaja CHF u iznosu od 53.046,52 kune / 7.040,47 eura što zajedno daje iznos od 78.383,86 kuna / 10.403,31 eura,
- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj
Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,
- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019..
6. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući kako su stranke zaključile Aneks ugovora kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora pa je sukladno navedenoj konverziji tužitelj riješio pitanje preplaćenog iznosa kredita zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF.
7. U pravu je tužitelj kad u žalbi pobija odluku suda prvog stupnja iz svih žalbenih razloga, a posebno zbog pogrešne primjene materijalnog prava ponovno ističući da kao potrošač zaključenjem Aneksa ugovora nije u cijelosti obeštećen u ugovornom odnosu kojim je zaključio s tuženikom.
8. Ovaj žalbeni sud rješavajući žalbu tužitelja a imajući u vidu i prema odredbi Direktive 93/13/EEZ člankom 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. Također se navodi da nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija, odnosno da korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute i da taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Nadalje se navodi kako se u odnosu na promjenu kamatne stope potrošaču već u vrijeme sklapanja ugovora moraju izložiti jasni i egzaktni parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa, a što je u konkretnom slučaju izostalo u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu. Ovakav zaključak da proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
8.1. U konkretnom slučaju banka ni prije, a niti u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu i da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, niti ga je informirala o povećanom riziku zbog istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to su sporne ugovorne odredbe ništetne, pa prema zaključku suda prvog stupnja tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka i pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323. stavku 1. u svezi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 25/13., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev.
9. Naime, iz Aneksa ugovora o kreditu, proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-a. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19.a - čl. 19.i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka.
10. Nadalje, prema mišljenju ovog suda tužitelj ima pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK-a, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertian u europski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa da su tako u cijelosti izmijenjene i sporna ugovorne odredbe ugovora o kreditu, za koje tužitelj tvrdi da su ništetne, za istaknuti je da prema mišljenju ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.
10.1. Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, ističe da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
11. Naime, tužitelj se u navodima tužbe poziva na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.
12. U postupku nije bilo sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.
12.1. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.
12.2. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
12.3. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naime, ovaj sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužiteljici utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. To je jasno i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.
13. Dakle, odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
14. Prema stavu ovog suda činjenica da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu odnosno konverziji, temeljem ZID ZPK-a tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
14.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZID ZPK-a, pa tako odredbe članka 19. b i čl. 19. c ZID ZPK-a reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi iz odredbe članka 19.a ZID ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZID ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.). Dakle, ZID ZPK-a regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
14.2. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
14.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK-a. Kako zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
14.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a ZID ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja glave IV.a tog Zakona. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZID ZPK-a, proizlazi da se glavom IV.a ZID ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi glave IV.a ZID ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK- a ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK-a jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
14.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano sud zaključuje da tužitelj koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelj koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
14.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.
15. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavkom 1. ZZP/14., propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno citiranom članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14., potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.
15.1. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači sud prvog stupnja tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
16. ZID ZPK-a je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
16.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
16.2. Stoga, pravilno prema stavu ovog suda, a nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
17. U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u visini preplate umanjene za iznos koji je tužitelju priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.
18. Odredbom članka 323. stavkom 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.
19. Isto tako, prema stavu ovog suda iz vještva proizlazi visina i prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom članka 1111. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa je pravilno taj sud postupio kada je obvezao tuženika da plati i zatezne kamate od dana sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, jer tada utvrđena i razlika koja tužitelju nije priznata konverzijom i od kada je tuženik nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.
20. Slijedom navedenoga, pravilno je bilo prihvatiti žalbu tužitelja te preinačiti odluku suda prvog stupnja u skladu s odredbama članka 29. stavkom 2., člankom 323. stavkom 1. i člankom 1111. i člankom 1115. ZOO/05-a prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio vraćanje preplaćenog iznosa (koji nije obuhvaćen konverzijom) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
21. S obzirom na iznijeto valjalo je uvažiti žalbu tužitelja, te preinačiti odluku suda prvog stupnja temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a kako je to učinjeno u točki I.a izreke presude ovoga suda.
22. U žalbi tuženik ističe da sud prvog stupnja nije odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva koji je postavljen u podnesku 4. studenoga 2019. (list 251 spisa), kojim je tražio utvrđenje ništetne odredbe članka 9. stavak 1. ugovora koje su stranke zaključile a koji regulira zaračunavanje naknade prema poslovnoj politici tuženika. Kako tužitelj nije stavio prijedlog za dopunsku presudu u roku od 15 dana to se smatra kao da tužba je u tom dijelu povučena sukladno odredbi članka 339. stavak 2. ZPP-a.
23. S obzirom da je ovaj sud preinačio odluku suda prvog stupnja u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva, to je valjalo i preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka s obzirom da je sud prvog stupnja odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. Koda nastale situacije kada je tužitelj uspio u sporu primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, kao i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa) valjalo je tužitelju priznati trošak postupka sukladno zatraženom troškovniku (list 404) spisa koji se sastoji od troška sastava tužbe, zastupanja na četiri ročišta, te sastava tri podneska sve sa troškovima PDV-a, a sve prema zatraženom trošku u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura, te troškovima vještačenja u iznosu od 400,00 eura, pa je stoga odlučeno kao u izreci odluke ovog suda u točki I.b temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.
24. S obzirom da je tužitelj uspio u žalbenom postupku to su mu i priznati troškovi žalbe u zatraženom iznosu od 312,50 eura sukladno odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a i važeće Tarife pa je odlučeno kao u izreci pod točkom II. izreke odluke.
25. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan temeljem odredbe članka 155. ZPP-a pa je odlučeno kao u točki III. izreke odluke.
U Splitu, 20. svibnja 2026.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Miho Mratović
