Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-852/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: P-793/2024-13 od 26. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: P-793/2024-13 od 26. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna i ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 718-50-4264797 od 17. srpnja 2007., koja glasi: „Naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.079,64 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužben i zahtjev u cijelosti i dosudi mu troškove postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, uključujući i troškove žalbenog postupka, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju u žalbi ističe tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi, pa se suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana presuda može ispitati.

7.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira zaključak prvostupanjskog suda o tome da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi nepoštena ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu i iskazivanja nezadovoljstva ocjenom izvedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl . 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik kroz taj žalbeni razlog bitne povrede odredaba postupka zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i zaključak tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Zbog toga će osnovanost tih navoda biti ocijenjena prilikom razmatranja postojanja žalbenih osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 718-50-4264797 (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog 17. srpnja 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora.

9. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredita kredit za kupnju novog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23,731,33 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu od 5,49% godišnje promjenjivu i otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, s rokom otplate 84 mjeseca

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ostvareni iznos kredita iskoristila za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, a tekst ugovora da je pripremila banka te nije imala mogućnost utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, time da joj nitko u banci nije objasnio što znači i koja je svrha obveze plaćanja sporne naknade

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila 25. studenog 2013.

- da je spornu ugovornu odredbu o plaćanju jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita tuženik jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu i da o istoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale

- da je tužiteljici prilikom isplate/korištenja kredita 20. srpnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.438,54 kn.

10. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita ocijenio nepoštenom, a time i ništetnom, te je usvojio tužbeni zahtjev.

11. Pri tome je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu, te je na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio izvođenjem dokaza, koji su pravilno ocijenjeni, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika. Stoga su neodlučni žalbeni navodi u kojima tuženik u žalbi iznosi vlastito tumačenje i ocjenu izvedenih dokaza i ukazuje na drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog po prvostupanjskom sudu, koje tvrdnje prema ocjeni ovoga suda predstavljaju subjektivni i jednostrani prikaz tuženika koji nema objektivnog uporišta u sadržaju postupka. Zbog toga je neosnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Imajući u vidu da je odredba o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita iz čl. 3. Ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07, dalje: ZZP/03), smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava u spisu, dok je tužiteljica u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje, a tuženik nikakve dokaze radi utvrđenja te odlučne okolnosti nije predlagao, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje. Zbog toga tuženik u žalbi neosnovano navodi da je prvostupanjski sud pogriješio kada je utvrdio da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori.

13. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu u pogledu visine obveze tužitelj ice jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze (3,30% od iznosa kredita). Stoga je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03, međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

14. Imajući u vidu da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi ne definira glavni predmet obveze korisnika kredita, te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, neosnovani su žalbeni navodi da je riječ o ugovornoj odredbi koja ne podliježe testu poštenosti iz čl. 84. ZZP/03.

15. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je u skladu s čl. 81. st. 1. ZPP/03 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja, te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16.1. Kada je riječ o tome je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošteni i pravedan način poslovao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a poglavito imajući u vidu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

16.2. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se protivno žalbi tuženika ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

16.3. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO- a) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02, 141/06). Iako isto nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita svakako je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16.4. Prema odredbi čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

16.5. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Osim toga, prema shvaćanju ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu ni samorazumljivi.

16.6. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kada se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u čl. 3. Ugovora o kreditu, tužiteljica u čl. 9. Ugovora preuzela i dodatnu obvezu podmirenja svih javnobilježničkih i sudskih troškova i pristojbi i svih drugih troškova veznih za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

16.7. Imajući dakle u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelj icu čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelj ice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu u točki I. izreke presude utvrdio ništetnom.

17. Bespredmetni su žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19, 19/22). To stoga što se pobijana odluka temelji na pojedinačnoj procjeni sporne ugovorne odredbe, te se prvostupanjski sud u donošenju pobijane odluke nije pozivao na utvrđenja iz kolektivnog spora na koji se tuženik poziva u žalbi, niti je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi bila predmetom razmatranja u tom kolektivnom sporu.

18. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga, već tuženik odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

19. Iz navedenih razloga, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu.

20. Obzirom da tuženik sa žalbom nije uspio, odbijen je njegov (neodređeni) zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Varaždin, 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer