Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1722/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Berislav Velčić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7206/2024-16 od 17. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7206/2024-16 od 17. srpnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 12.3 Ugovora o kreditu [broj kredita] zaključenog dana 27. srpnja 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika mr.sc. Jadranke Knego Rogina, iz Zagreba, [adresa], broj OV-1015/2006, zaključenog između tužitelja TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

1.1.Točkom II. izreke pobijane presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 317,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 28.7.2006. do isplate, a u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 307,79 eur sa zakonskom kamatom od 17.7.2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude žalbu pravovremeno podnosi tuženik iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu na naknadu parničnih troškova i troška žalbe tuženiku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 12.3 Ugovora o kreditu o naknadi za obradu i osiguranje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi s pripadajućom kamatom.

6. Među strankama nije sporno da je tuženik s tužiteljem sklopio 7. srpnja 2007. namjenski Ugovor o kreditu broj [broj kredita] za kupnju motornog vozila, kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 13.133,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a odredbom čl. 12.3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao je tužitelja na plaćanje jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita u visini od 1,50 % od iznosa kredita te naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

6.1. Nije sporno da je tužitelj sklopio navedeni Ugovor o kreditu u statusu potrošača te da je tuženik naplatio tužitelju iznos od 317,50 eur prilikom isplate kredita 27.7.2006.

7. Sporno je je li odredba čl. 12.3 sklopljenog Ugovora o kreditu nepoštena posljedično čemu i ništetna te je li nastupila zastara utužene tražbine kao i tijek zakonske kamate.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski sud na temelju svih izvedenih dokaza, cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu te iskaz tužitelja kao iskren i vjerodostojan, utvrđuje da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu radi kupnje motora za osobne potrebe kao fizička osoba u statusu potrošača, da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju spornih odredbi nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Sud ističe da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Međutim, tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, navedeno da nije dokazao. Stoga sud prvog stupnja utvrđuje da je plaćanje tako određenih naknadi bio uvjet da tužitelj dobije kredit te da o istima uopće nije mogao pregovarati iako je dužnost tuženika bila da tužitelju kao potrošaču detaljno objasni sve okolnosti vezane za kredit te da mu pruži kvalitetne informacije kako bi se odlučio na pravni posao s tuženikom, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

9.1. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je sporne ugovorne odredbe tuženik jednostrano odredio, a da tužitelju nije pojasnio niti predočio koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke. Naplata tako određenih spornih naknada koje je definirao tuženik kao jača ugovorna strana (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) da je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane (ako želi kredit mora platiti naknadu).

9.2. Prvostupanjski sud otklanja prigovor zastare potraživanja tužitelja s obrazloženjem da zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a što je u konkretnome donošenje ove presude, sukladno zauzetom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020. broj: Su-IV-47/2020.

9.3. Slijedom izloženih utvrđenja, pozivajući se na mjerodavne odredbe članka 81. - 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 69/03 – dalje ZZP/03), koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), tumačeći ih u skladu sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima te pravnim shvaćanjima izraženim u primjenjivim odlukama Suda Europske unije, prvostupanjski sud utvrđuje predmetnu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi i osiguranju kredita nepoštenom, a time i ništetnom i obvezuje tuženika na isplatu iznosa od 317,50 eur tužitelju sa kamatama kao nepošteni stjecatelj od dana stjecanja do isplate, uz naknadu parničnog troška na temelju čl. 154. stavak 1. u svezi čl. 155. ZPP- a odmjerenim sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa).

10. Pravilno je sud prvog stupnja na utvrđene odlučne činjenice primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju iste kao nepošteni stjecatelj.

11. Protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je utvrdio sve bitne okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te je pravilno primijenio odredbu članka 81. stavak 4. ZZP/03, čije odredbe Zakona su bile na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, sukladno kojoj ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Dakle, na tuženiku je bio teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo kao i o njezinoj svrsi (stvarni troškovi banke koji se tom naknadom podmiruju), a pritom vodeći računa o zakonitim interesima potrošača prema načelu savjesnosti i poštenja, koje činjenice u konkretnome slučaju tuženik nije dokazao, niti je svojim navodima doveo u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

11.1. Iz utvrđenih okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o unaprijed formuliranom tipskom ugovoru pripremljenog po banci kao kreditoru, da se o spornoj odredbi nije niti moglo pregovarati, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njegov sadržaj u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu i osiguranje kredita te da mu nije bilo pojašnjeno na što se ista uopće odnosi, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da banka - tuženik u okolnostima konkretnog slučaja nije postupala u dobroj vjeri jer nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača čime je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i osiguranje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja da bi se radilo o situaciji iz čl. 326. st. 2. ZOO jer se ne radi o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo tj. ZZP, o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, tako da ni jedna povreda prava potrošača ne može se smatrati onom manjeg značaja.

13. U pogledu tvrdnje tuženika o transparentnosti ugovorne odredbe valja odgovoriti kako ova okolnost ne isključuje provođenje testa poštenosti , a koje shvaćanje je izraženo u odluci Vrhovnog suda Rev-240/2024 od 23. listopada 2024. u kojoj je odgovoreno na revizijsko pitanje na način:

„Sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03.“ 13.1. Polazeći od navedenog stajališta s kojim se slaže i ovo žalbeno vijeće, te utvrđenja suda prvog stupnja da stranke nisu u predugovornoj fazi pregovarale o visini ulazne naknade, koja je ugovorna odredba sastavnim dijelom Ugovora pripremljenog na standardiziranom obrascu, a na čiji sastav tužitelj nije mogao utjecati kao slabija ugovorna strana, kako je tužitelj pojasnio u svom stranačkom iskazu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je time došlo do znatne neravnoteže u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja i izostanka dobre vjere tuženika. Također treba reći da je, protivno navodima tuženika u žalbi, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj jer je znao i morao znati da naplaćivanje iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se ista odnosi, znao je da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi niti je s istom bio upoznat kao i na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini, odnosno postotku od iznosa kredita, naplaćuje. Nadalje, uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, kako pogrešno tumači žalitelj, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Isto tako, iako je tužitelj mogao razumno izvesti zaključak o visini sporne naknade (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi i u kojoj visini svaki od njih) te nije mogla razumno izvesti zaključak o njenoj krajnjoj svrsi.

13.2. Također treba reći da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Iz svih navedenih razloga pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u okolnostima konkretnog predmeta radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Stoga je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika i na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a jer se tuženik kao trgovac nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženog iznosa.

15. Isto tako tuženik je spornom odredbom o naknadi za osiguranje na tužitelja prenio obvezu plaćanja jednokratne naknade za osiguranje, a da pri tom u ugovoru nije uopće naveden identitet osiguratelja, niti iznos premije, niti osigurana svota, niti korisnik osiguranja u slučaju nastupa osiguranog slučaja, niti uvjeti isplate osiguranine, a čime mu je nametnuo financijsku obvezu bez potpunih informacija o naravi i opsegu, te svrsi usluge koju, kao potrošač, za tu naknadu prima. Naime, u situaciji kada potrošaču nije predočeno što konkretno dobiva za ugovorenu naknadu jer mu nisu dane jasne i razumljive informacije, tada on nije niti u stanju objektivno procijeniti postoji li stvarna i razmjerna protučinidba za ugovorenu naknadu, a čime mu se oduzima mogućnost da donese informiranu odluku što je u suprotnosti sa osnovnim ciljevima Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima.

16. Također u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako ugovaranje takve naknade nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

17. Konačno, ustrajanje žalitelja na prigovoru zastare pozivanjem na petogodišnji zastarni rok je bez osnove budući da se navedeni rok odnosi na novčani zahtjev koji u ovoj parnici nije postavljen, a na ne deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti koji se prema odredbi čl. 328. ZOO ne gasi odnosno ne zastarijeva. Dakle, prvostupanjski sud je taj prigovor pravilno ocijenio kao neosnovan pri čemu se pravilno u odnosu na početak tijeka zastare pozvao na shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

18. Slijedom svega navedenoga, evidentno je da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje oduke dao jasne, dostatne i argumentirane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju iste kao nepošteni stjecatelj. Stoga se ukazuju neosnovanima i žalbeni navodi tuženika da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) odnosno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija).

19. Obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u ovom postupku to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška pozivom na odredbu članka 154. ZPP-a te je pri tom pravilno dosudio tužitelju i trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer stranci koja je zastupana po punomoćniku - odvjetniku i koji pristupi na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude (tako i Rev 1094/24).

20. Iz navedenih je razloga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a trebalo odlučiti kao u točki I. izreke ove presude, a zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbiti kao neosnovan jer u istom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a) i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić