REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

76. Povrv-1010/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, protiv tuženika DTR d.d. Zagreb, Ulica Dragutina Mandla bb, OIB 29787128314, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Kajkić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu MARKAČ- GREIF & PARTNERI j.t.d. Zagreb, Mrazovićeva ulica 5, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 14. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Zorke Čavajde, Zagreb, Radnička cesta 48, poslovni broj Ovrv-14876/2021 od 16. ožujka 2022.

II Nalaže se tuženiku DTR d.d. Zagreb, Ulica Dragutina Mandla bb, OIB: 29787128314, isplatiti tužitelju Gradu Zagrebu, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, iznos od 4.781,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 199,46 EUR od 10. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 278,41 EUR od 7. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 436,83 EUR od 9. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 492,73 EUR od 12. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 292,36 EUR od 9. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 170,42 EUR od 11. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 143,08 EUR od 14. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 0,29 EUR od 15. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 18,64 EUR od 10. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 0,29 EUR od 13. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 0,42 EUR od 11. listopada 2017. do isplate,

- na iznos od 0,29 EUR od 5. studenoga 2017. do isplate,

- na iznos od 97,51 EUR od 9. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 154,49 EUR od 7. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos od 305,57 EUR od 9. veljače 2018. do isplate,

- na iznos od 293,80 EUR od 14. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 258,83 EUR od 6. travnja 2018. do isplate,

- na iznos od 261,16 EUR od 10. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 90,84 EUR od 12. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 0,29 EUR od 15. studenoga 2018. do isplate,

- na iznos od 71,04 EUR od 15. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 116,04 EUR od 23. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 288,04 EUR od 12. veljače 2021. do isplate,

- na iznos od 263,87 EUR od 6. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 248,72 EUR od 12. svibnja 2022. do isplate,

- na iznos od 298,26 EUR od 12. ožujka 2023. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.961,08 EUR, koji se sastoji od iznosa od 10.617,89 EUR i iznosa od 1.343,19 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 4.781,68 EUR po stopi višoj od stope dosuđene u točki II. izreke ove presude.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 42,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 16. ožujka 2022. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.038,47 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Javni bilježnik Zorka Čavajda iz Zagreba donijela je, povodom prijedloga tužitelja kao tadašnjeg ovrhovoditelja za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-14876/2021 od 16. ožujka 2022.

2. Tuženik je protiv navedenog rješenja o ovrsi podnio prigovor kojim je u cijelosti osporio postojanje duga prema tužitelju. U prigovoru je naveo da nije jasno na što se utuženo potraživanje odnosi, osporio je sadržaj vjerodostojne isprave na kojoj se temelji rješenje o ovrsi, istaknuo prigovor zastare te osporio odluku o trošku.

3. Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv- 2818/2022 od 17. studenoga 2022. taj se sud oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je odlučeno da će se predmet nakon pravomoćnosti rješenja ustupiti Trgovačkom sudu u Zagrebu. Nakon primitka spisa, rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu, poslovni broj Povrv-21/2023 od 16. siječnja 2023., stavljeno je izvan snage javnobilježničko rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tužitelj se podneskom zaprimljenim 9. kolovoza 2023. očitovao na navode iz prigovora. Naveo je da se utužena tražbina odnosi na refundaciju režijskih troškova nastalih tuženikovim korištenjem poslovnog prostora u Zagrebu, Ilica 25, i to u razdoblju od prosinca 2012. do studenoga 2018., uz iznimke za određene mjesece, zatim za prosinac 2020. te za naknadno dospjele račune. Tužitelj je pojasnio da su parnične stranke 31. ožujka 1999. sklopile Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na neodređeno vrijeme, kojim je tuženik, uz zakupninu, preuzeo i obvezu plaćanja naknade za korištenje zajedničkih uređaja i prostorija u zgradi te zajedničkih usluga, kao što su komunalije, voda, grijanje, struja, čistoća i ostale naknade prema važećim propisima.

5. Tužitelj je nadalje naveo da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor bila upisana kao općenarodna imovina s pravom upravljanja u korist pravnog prednika tužitelja, da se u odnosu na zgradu vodio postupak naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine te da je Republika Hrvatska djelomičnim rješenjem utvrđena vlasnicom određenih poslovnih prostora u zgradi. Tužitelj je istaknuo da je, neovisno o tome, i dalje podmirivao račune koji su se odnosili na zajedničke troškove cijelog objekta, budući da je objekt imao zajedničku plinsku kotlovnicu i jedan plinomjer, zbog čega je opskrbljivač plina ispostavljao jedan račun koji je glasio na tužitelja.

6. Tužitelj je pojasnio da je u studenome 2002. izradio Temeljnicu odnosno utanačenje troškova, prema kojoj je tuženikov udio u zajedničkim troškovima iznosio 4,41%, razmjerno površini prostora koji je tuženik koristio u objektu. Prema navodima tužitelja, tuženik je tijekom ranijih godina takve troškove plaćao, a tek kasnije prestao uredno podmirivati račune. Tužitelj je u tom podnesku također proširio tužbu na neplaćene račune za prosinac 2021., ožujak i studeni 2022. te veljaču, ožujak i travanj 2023., u ukupnom iznosu od 1.085,23 EUR. Istodobno je izjavio da povlači tužbu u odnosu na račune za razdoblje od prosinca 2012. do rujna 2016., odnosno za iznos od 10.617,89 EUR, navodeći da je u tom dijelu osnovan tuženikov prigovor zastare.

7. Tuženik se podneskom od 18. rujna 2023. usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe za iznos od 10.617,89 EUR te se protivio preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknuo da je Ugovor o zakupu od 31. ožujka 1999. raskinut po sili zakona najkasnije pravomoćnošću rješenja kojim je Republika Hrvatska stekla vlasništvo predmetnih suvlasničkih dijelova nekretnine, pa tužitelj nakon toga više nije imao ovlasti zakupodavca niti pravo od tuženika potraživati naknade koje proizlaze iz ugovora o zakupu. Tuženik je smatrao da je eventualni zahtjev za plaćanje troškova mogao biti usmjeren prema vlasniku prostora, odnosno Republici Hrvatskoj.

8. Na ročištu održanom 24. listopada 2023. sud je dopustio preinaku tužbe sukladno podnesku tužitelja, ocijenivši da je to svrhovito za konačno rješenje odnosa među strankama.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka sud je izvršio uvid u isprave koje prileže spisu, osobito u izvod otvorenih stavki, Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 31. ožujka 1999., djelomično rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada od 6. lipnja 2011., rješenje Grada Zagreba od 10. rujna 2018., rješenje Ministarstva pravosuđa od 22. studenoga 2018., presudu Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-4471/2018 od 13. studenoga 2019., presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1007/2020 od 6. studenoga 2020., zapisnike o očevidu nekretnine, dopis tužitelja tuženiku od 26. studenoga 2002. s Temeljnicom, zapisnik o primopredaji od 12. svibnja 2023., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, dokumentaciju iz postupka predstečajne nagodbe, dopise tužitelja upućene tuženiku, utužene račune sa specifikacijama te ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

10. Rješenjem od 26. listopada 2023. sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost visine utužene tražbine.

11. U nalazu i mišljenju zaprimljenom 18. prosinca 2023. vještak financijske struke naveo je da zbroj pojedinačnih tražbina tužitelja iznosi 46.157,61 kn, odnosno 6.126,14 EUR. Vještak je analizirao Temeljnicu od 26. studenoga 2002., dokumentaciju o računima dobavljača, plaćanjima računa, specifikacijama troškova te računima koje je tužitelj izdavao tuženiku. Budući da tužitelj nije dokumentirao osnovu za obračun manipulativnog troška od 2% niti je dostavio obračunski platni list za plaću rukovatelja centralnim grijanjem, vještak je izradio četiri varijante obračuna.

12. Prema prvoj varijanti, uz primjenu manipulativnog troška i plaće rukovatelja centralnim grijanjem, potraživanje iznosi 6.124,87 EUR. Prema drugoj varijanti, bez manipulativnog troška, ali uz plaću rukovatelja centralnim grijanjem, iznosi 6.004,76 EUR. Prema trećoj varijanti, uz manipulativni trošak, ali bez plaće rukovatelja centralnim grijanjem, iznosi 4.877,34 EUR. Prema četvrtoj varijanti, bez manipulativnog troška i bez plaće rukovatelja centralnim grijanjem, iznosi 4.781,68 EUR.

13. Vještak je na ročištu održanom 18. lipnja 2024. ostao kod pisanog nalaza i mišljenja te je dodatno pojasnio način obračuna troškova i PDV-a. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao jasan, stručan i obrazložen.

14. Presudom i rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-21/2023 od 16. srpnja 2024. ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 4.781,68 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, odbijen je zahtjev za iznos od 1.343,19 EUR, utvrđeno je djelomično povlačenje tužbe za iznos od 10.617,89 EUR te je odlučeno o troškovima postupka.

15. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3893/2024-4 od 8. listopada 2025. ukinuta je presuda ovog suda u točkama II., III. i IV. izreke te rješenje u cijelosti, a predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Drugostupanjski sud je u bitnome naveo da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) jer se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, pa je o tom dijelu zahtjeva trebalo meritorno odlučiti. Nadalje, drugostupanjski sud je ukazao da je potrebno ispitati prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, osobito u vezi s pitanjem tko je u utuženom razdoblju bio vlasnik predmetne nekretnine, te potom odlučiti o prigovoru zastare, osnovi i visini tužbenog zahtjeva.

16. U ponovljenom postupku tužitelj se podneskom od 11. studenoga 2025. očitovao na ukidno rješenje. Naveo je da predmet ovog postupka nije naknada za bespravno korištenje poslovnog prostora, nego povrat režijskih troškova i troškova usluga koje je koristio tuženik, a platio tužitelj. Tužitelj ističe da aktivnu legitimaciju ne temelji na vlasništvu nad prostorom, nego na činjenici da je upravo on platio troškove čiji povrat traži. Kao pravnu osnovu zahtjeva naveo je stjecanje bez osnove, odnosno izdatak za drugoga, pozivajući se na članke 1111., 1119. i 91. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22; dalje: ZOO).

17. Tuženik se podneskom od 8. prosinca 2025. očitovao na navode tužitelja. Istaknuo je da je Republika Hrvatska od 22. kolovoza 2015. stekla vlasnička prava na predmetnom poslovnom prostoru, slijedom čega tužitelj od tada nije imao nikakva vlasnička ni druga ovlaštenja u odnosu na prostor. Tuženik smatra da je dio zahtjeva za iznos od 10.617,89 EUR zastario, dok je preostali dio neosnovan jer tužitelj nema pravnu osnovu potraživati troškove korištenja zajedničkih uređaja i usluga. Pozvao se i na članak 38. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje u tekstu: ZVDSP), prema kojem troškove i terete zajedničke stvari snose suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim udjelima.

18. Na ročištu održanom 14. travnja 2026. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Na poseban upit suda, a s obzirom na obrazloženje ukidnog rješenja drugostupanjskog suda, punomoćnica tužitelja pojasnila je da tužitelj tužbeni zahtjev za razdoblje nakon 2015. godine temelji na stjecanju bez osnove, podredno na izdacima za drugoga. Nadalje je navela da tužitelj pravo potraživati utužene iznose temelji na činjenici da je upravo on platio troškove čiji povrat traži te da ostaje kod tvrdnje da su svi utuženi troškovi stvarno plaćeni od strane tužitelja i da se odnose na predmetni prostor. Navela je i da tužitelj ne raspolaže dodatnom dokumentacijom osim one koja se već nalazi u spisu.

19. Tuženik je na istom ročištu ostao kod odgovora na tužbu i svih ranije iznesenih navoda i prigovora. Na upit suda osporava li da je koristio predmetni prostor u utuženom razdoblju, osporava li da je koristio predmetne usluge ili osporava samo pravnu osnovu potraživanja, tuženik je naveo da osporava sve. Na daljnji upit suda osporava li da je tužitelj platio predmetne troškove, tuženik je naveo da sve spori. U odnosu na pitanje tko je bio dužan snositi troškove koji su predmet postupka, tuženik je naveo da je tužitelj promašio pasivnu legitimaciju jer troškove i terete zajedničke stvari snose suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim udjelima, a Republika Hrvatska je vlasnik predmetnog prostora.

20. Sud je, imajući u vidu stanje spisa, isprave koje istom prileže te već provedene dokaze, odlučio da se daljnji dokazi neće provoditi, izvršio je uvid u spis, pročitao dokumentaciju koja prileži spisu te zaključio glavnu raspravu.

21. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a, sud je u ponovljenom postupku utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

22. Prije svega, sud je ispitao prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Tuženik taj prigovor temelji na tvrdnji da je Republika Hrvatska od 2015. godine vlasnik predmetnog poslovnog prostora, slijedom čega Grad Zagreb nakon tog razdoblja više nije mogao potraživati nikakve iznose od tuženika po osnovi korištenja tog prostora.

23. Sud prihvaća da tužitelj nakon prijenosa odnosno upisa prava vlasništva Republike Hrvatske više ne može aktivnu legitimaciju temeljiti na vlasničkim ovlaštenjima u odnosu na predmetni prostor, niti na položaju zakupodavca po Ugovoru o zakupu od 31. ožujka 1999., u dijelu u kojem bi se zahtjev odnosio na zakupninu ili naknadu za korištenje prostora kao takvog.

24. Međutim, u ovom postupku tužitelj, kako je u ponovljenom postupku izrijekom pojasnio, ne potražuje zakupninu niti naknadu za bespravno korištenje prostora, nego povrat režijskih troškova i troškova zajedničkih usluga koje je tuženik koristio, a koje je tužitelj platio dobavljačima odnosno pružateljima usluga. Stoga pitanje vlasništva nad prostorom nije jedina niti odlučna pretpostavka aktivne legitimacije. Odlučno je je li tužitelj stvarno podmirio troškove čiji povrat traži i jesu li ti troškovi nastali korištenjem prostora odnosno usluga od strane tuženika.

25. Iz provedenih dokaza proizlazi da se cijeli objekt u Ilici 25 grijao preko zajedničke plinske kotlovnice, da je postojao jedan plinomjer za cijeli objekt, da su računi za plin i određene zajedničke troškove bili ispostavljani tužitelju te da je tužitelj te račune podmirivao, nakon čega je korisnicima pojedinih prostora obračunavao razmjerni dio troška. Tuženik je predmetni prostor koristio u relevantnom razdoblju, a tijekom postupka nije dokazao da bi iste troškove podmirio izravno dobavljačima, pružateljima usluga, Republici Hrvatskoj ili nekoj trećoj osobi.

26. Sud stoga zaključuje da tužitelj ima aktivnu legitimaciju zahtijevati povrat onih troškova za koje je dokazao da ih je platio i da se odnose na usluge koje je koristio tuženik. Takav zahtjev ima pravnu osnovu u pravilima o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, odnosno podredno u pravilima o izdacima za drugoga iz članka 1119. ZOO-a.

27. Prema članku 1111. stavku 1. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnovu u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno naknaditi vrijednost postignute korist i. U konkretnom slučaju, ako je tužitelj podmirio trošak isporučene usluge koju je u odgovarajućem dijelu koristio tuženik, a tuženik za taj trošak nije platio nikome, tuženik je ostvario imovinsku korist u visini iznosa koji bi inače bio dužan podmiriti kao korisnik usluge.

28. Prema članku 1119. ZOO-a, tko za drugoga učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega. Ova odredba dodatno potvrđuje osnovanost zahtjeva u dijelu u kojem je tužitelj podmirio troškove koji su nastali stvarnim korištenjem usluga od strane tuženika.

29. Prigovor tuženika da se, prema članku 38. stavku 2. ZVDSP-a, troškovi zajedničke stvari imaju rasporediti između suvlasnika, nije osnovan u mjeri u kojoj bi isključivao obvezu tuženika kao korisnika prostora. Navedena odredba uređuje unutarnji odnos suvlasnika u pogledu tereta zajedničke stvari. Međutim, predmet ovog spora nisu opći suvlasnički tereti kao takvi, nego konkretni režijski troškovi i troškovi korištenih usluga, u dijelu u kojem su nastali zbog korištenja prostora od strane tuženika. Stoga činjenica da je Republika Hrvatska vlasnik prostora ne isključuje mogućnost da tužitelj, kao osoba koja je trošak platila, traži povrat od stvarnog korisnika koji je koristio uslugu i time ostvario korist.

30. Sud je pritom imao u vidu i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-214/2023 od 30. kolovoza 2023., na koje se pozvao drugostupanjski sud. Međutim, ta se odluka odnosi na pitanje aktivne legitimacije Grada Zagreba za potraživanje naknade za korištenje poslovnih prostora od bespravnih korisnika, kada je odlučno tko je bio vlasnik nekretnine. U ovom predmetu ne radi se o naknadi za korištenje prostora kao vlasničkoj tražbini, nego o restitucijskom zahtjevu za povrat plaćenih režijskih troškova. Zbog toga se navedeno pravno shvaćanje ne može mehanički primijeniti na ovaj spor na način da bi automatski isključivalo aktivnu legitimaciju tužitelja.

31. Nakon što je ispitao aktivnu legitimaciju tužitelja, sud je odlučio o prigovoru zastare. Tužitelj je podneskom zaprimljenim 9. kolovoza 2023. izjavio da povlači tužbu u odnosu na iznos od 10.617,89 EUR, koji se odnosi na račune za razdoblje od prosinca 2012. do rujna 2016., navodeći da je u tom dijelu osnovan tuženikov prigovor zastare. Budući da se tuženik, nakon što se upustio u raspravljanje, usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, sud je, sukladno članku 193. stavku 2. ZPP- a, o tom dijelu zahtjeva odlučio meritorno.

32. Prijedlog za ovrhu podnesen je 26. studenoga 2021. Tražbine obuhvaćene iznosom od 10.617,89 EUR dospjele su u razdoblju od prosinca 2012. do rujna 2016., dakle više od pet godina prije podnošenja prijedloga za ovrhu. Budući da se radi o novčanim tražbinama za povrat odnosno refundaciju režijskih i drugih periodično obračunavanih troškova, koje u svakom slučaju zastarijevaju najkasnije u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, sud je ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare u odnosu na navedeni iznos. Slijedom navedenoga, tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.617,89 EUR s pripadajućim zateznim kamatama odbijen je kao neosnovan zbog zastare.

33. U odnosu na preostali dio zahtjeva, sud je osnovanost i visinu ocijenio na temelju isprava u spisu i nalaza financijskog vještaka. Sud prihvaća da je tužitelj dokazao da je podmirivao račune dobavljača i pružatelja usluga za cijeli objekt te da je dio troškova razmjerno obračunavao tuženiku prema površini prostora koji je koristio. Tuženik nije dokazao da predmetne usluge nije koristio, niti je dokazao da je te troškove podmirio drugoj osobi.

34. Sud prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka u dijelu u kojem je potraživanje utvrđeno na temelju dokumentiranih troškova, bez manipulativnog troška od 2% i bez plaće rukovatelja centralnim grijanjem. Riječ je o obračunu iz tabele 1d nalaza i mišljenja, prema kojem potraživanje tužitelja iznosi 4.781,68 EUR.

35. Sud ne prihvaća zahtjev u dijelu koji se odnosi na manipulativni trošak od 2%, jer tužitelj nije dokazao pravnu ni činjeničnu osnovu za obračun takvog troška. Iz izvedenih dokaza ne proizlazi na temelju kojeg propisa, ugovorne odredbe, odluke, akta ili drugog pravnog temelja bi tuženik bio dužan plaćati manipulativni trošak u visini od 2% na ukupno obračunate režijske troškove.

36. Sud ne prihvaća ni zahtjev u dijelu koji se odnosi na plaću rukovatelja centralnog grijanja. Tužitelj nije dostavio obračunske platne liste, odluku o rasporedu tog troška, ugovor ili drugu dokumentaciju iz koje bi se moglo pouzdano utvrditi u kojem je iznosu taj trošak stvarno nastao, na temelju čega je raspoređen na korisnike prostora i zbog čega bi tuženik bio dužan snositi upravo zaračunani dio tog troška. Sama okolnost da je takav trošak bio iskazivan u ranijim obračunima, odnosno da je tuženik ranije podmirivao račune koji su sadržavali i takve stavke, nije dostatna za zaključak da je tužitelj dokazao osnovanost i visinu tog dijela zahtjeva u ovom postupku.

37. Naime, prema članku 219. stavku 1. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Prema članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Budući da tužitelj nije dokazao osnovu i visinu manipulativnog troška i troška plaće rukovatelja centralnog grijanja, zahtjev u tom dijelu valjalo je odbiti.

38. Slijedom navedenoga, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u iznosu od 4.781,68 EUR, dok je u preostalom iznosu od 11.961,08 EUR neosnovan.

39. Na dosuđeni iznos tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO-a. Budući da sud osnovanost tužbenog zahtjeva ne temelji na ispunjenju obveze iz trgovačkog ugovora, već na pravilima o stjecanju bez osnove, odnosno izdacima za drugoga, na dosuđenu tražbinu primjenjuje se stopa zakonske zatezne kamate propisana za ostale odnose, a ne stopa koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava. Stoga je tužitelju dosuđena zakonska zatezna kamata po stopi koja se određuje uvećanjem mjerodavne kamatne, odnosno referentne stope za tri postotna poena.

40. Budući da je predmetni platni nalog izdan prije uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a s obzirom na naknadno uređenje tužbenog zahtjeva, djelomičnu osnovanost prigovora zastare i djelomičnu osnovanost tužbenog zahtjeva, sud je platni nalog ukinuo u cijelosti te meritorno odlučio o konačno postavljenom zahtjevu.

41. Sud je o troškovima postupka odlučio na temelju članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a. Tužitelj je u postupku uspio s iznosom od 4.781,68 EUR od ukupno predmetnog iznosa od 16.742,76 EUR, pa njegov uspjeh iznosi 29%, dok uspjeh tuženika iznosi 71%.

42. Budući da je platni nalog ukinut u cijelosti, a o zahtjevu je odlučeno meritorno u parničnom postupku, i trošak ovršnog postupka valjalo je odmjeriti prema konačnom uspjehu stranaka u sporu. Tužitelju je na ime troška ovršnog postupka priznat iznos od 145,96 EUR, pa mu, razmjerno uspjehu od 29%, pripada iznos od 42,32 EUR. Stoga je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u tom iznosu, sa zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o ovrsi, odnosno od

16. ožujka 2022., do isplate.

43. Tuženiku su priznati troškovi koje je sud ocijenio potrebnima za vođenje postupka, i to troškovi nastali do donošenja ranije prvostupanjske odluke u iznosu od 950,06 EUR, trošak sastava žalbe od 26. srpnja 2024. u iznosu od 625,00 EUR, uvećan za PDV, trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 203,04 EUR, trošak sastava podneska od 8. prosinca 2025. u iznosu od 500,00 EUR, uvećan za PDV, te trošak pristupa ročištu održanom 14. travnja 2026. u iznosu od 500,00 EUR, uvećan za PDV, što ukupno iznosi 3.184,35 EUR.

44. Tužitelju su, osim razmjernog troška ovršnog postupka koji je posebno dosuđen u izreci, priznati trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 EUR, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 213,89 EUR te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 EUR, što ukupno iznosi 766,98 EUR.

45. Primjenom razmjernog uspjeha u sporu, tuženiku pripada 71% priznatih parničnih troškova, odnosno 2.260,89 EUR, dok tužitelju pripada 29% priznatih parničnih troškova, odnosno 222,42 EUR. Nakon prijeboja navedenih iznosa, tužitelj je dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.038,47 EUR.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

SUDAC:

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena, ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, odnosno u roku od 15 dana od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda.

DNA:

1. GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1

2. Odvj. Tomislav Kajkić, OD MARKAČ-GREIF & PARTNERI j.t.d. Zagreb,

Mrazovićeva ulica 5