Poslovni broj P.664/2023-13

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja HĐV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] , koju zastupa punomoćnik Dario Obradović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika OTP Banke d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćniku Vedranu Aniću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. travnja 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 20 . svibnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 060330303162 od 30. ožujka 2006. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, temeljem kojeg je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju ukupan iznos od 2.383,29 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koje teku od datuma dospijeća svakog pojedinog iznosa i u visini kako je to niže navedeno:

- na iznos od 0,77 EUR do 20. svibnja 2006.

- na iznos od 0,30 EUR od 20. lipnja 2006.

- na iznos od 1,08 EUR od 20. rujna 2006.

- na iznos od 0,12 EUR od 20. listopada 2006.

- na iznos od 2,05 EUR od 20. listopada 2008.

- na iznos od 1,28 EUR od 20. studenog 2008.

- na iznos od 0,48 EUR od 20. prosinca 2008.

- na iznos od 14,09 EUR od 20. siječnja 2009.

- na iznos od 15,79 EUR od 20. veljače 2009,

- na iznos od 8,69 EUR od 20. ožujka 2009.

- na iznos od 9,11 EUR od 20. travnja 2009.

- na iznos od 10,15 EUR od 20. svibnja 2009.

- na iznos od 7,65 EUR od 20. lipnja 2009.

- na iznos od 8,11 EUR od 20. srpnja 2009.

- na iznos od 7,34 EUR od 20. kolovoza 2009.

- na iznos od 7,53 EUR od 20. rujna 2009.

- na iznos od 6,17 EUR od 20. listopada 2009.

- na iznos od 8,47 EUR od 20. studenog 2009.

- na iznos od 9,75 EUR od 20. prosinca 2009.

- na iznos od 13,27 EUR od 20. siječnja 2010.

- na iznos od 15,03 EUR od 20. siječnja 2010.

- na iznos od 19,11 EUR od 20. ožujka 2010.

- na iznos od 18,92 EUR od 20. travnja 2010.

- na iznos od 24,49 EUR od 20. svibnja 2010.

- na iznos od 27,63 EUR od 20. lipnja 2010.

- na iznos od 29,95 EUR od 20. srpnja 2010.

- na iznos od 36,72 EUR od 20. kolovoza 2010.

- na iznos od 37,44 EUR od 20. rujna 2010.

- na iznos od 39,00 EUR od 20. listopada 2010.

- na iznos od 37,10 EUR od 20. studenog 2010.

- na iznos od 52,49 EUR od 20. prosinca 2010.

- na iznos od 49,22 EUR od 20. siječnja 2011.

- na iznos od 50,11 EUR od 20. veljače 2011.

- na iznos od 52,55 EUR od 20. ožujka 2011.

- na iznos od 49,36 EUR od 20. travnja 2011.

- na iznos od 57,08 EUR od 20. svibnja 2011.

- na iznos od 68,54 EUR od 20. lipnja 2011.

- na iznos od 79,83 EUR od 20. srpnja 2011.

- na iznos od 89,12 EUR od 20. kolovoza 2011.

- na iznos od 72,01 EUR od 20. rujna 2011.

- na iznos od 62,19 EUR od 20. listopad 2011.

- na iznos od 64,50 EUR od 20. studenog 2011.

- na iznos od 69,21 EUR od 20. prosinca 2011.

- na iznos od 73,65 EUR od 20. siječnja 2011.

- na iznos od 74,47 EUR od 20. veljače 2011.

- na iznos od 72,76 EUR od 20. ožujka 2011.

- na iznos od 72,44 EUR od 20. travnja 2011.

- na iznos od 74,86 EUR od 20. svibnja 2011.

- na iznos od 74,60 EUR od 20. lipnja 2011.

- na iznos od 72,19 EUR od 20. srpnja 2011.

- na iznos od 71,07 EUR od 20. kolovoza 2012.

- na iznos od 67,26 EUR od 20. rujna 2012.

- na iznos od 72,61 EUR od 20. listopada 2012.

- na iznos od 73,39 EUR od 20. studenog 2012.

- na iznos od 72,62 EUR od 20. prosinca 2012.

- na iznos od 64,66 EUR od 20. siječnja 2012.

- na iznos od 71,02 EUR od 20. ožujka 2012.

- na iznos od 73,31 EUR od 20. travnja 2012.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 1.148,17 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama od 20. svibnja 2026. koje se na navedeni iznos obračunavaju po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužiteljice za naknadom troška u iznosu od 200,00 EUR odbija.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi od 10. lipnja 2023. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženom sklopila Ugovor o kreditu br. 060330303162, a temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od 23.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Predmetnim ugovorom se tužiteljica obvezala otplatiti navedeni iznos u 84 mjesečna anuiteta, na način i u iznosima određenim u čl. 2 tog ugovora. Člankom 1. istog ugovorne strane su dogovorile da se kredit ugovara u valuti CHF, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Smatra da je u predmetnom ugovoru tužena koristila ništetnu i nepoštenu odredbu na način da je ugovorena valuta švicarski franak, a da prije zaključenja, ni u vrijeme ugovaranja nije tužiteljicu kao potrošača informirala o svim potrebnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetni ugovor ne sadrži sve parametre potrebne za donošenje valjane odluke vezano za ugovaranje kredita u CHF kao valuti, te je time tužena postupala jednostrano i nepošteno, protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu.

1.2. Navodi da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tužena), s obzirom da su se sve vodeće banke u Hrvatskoj služile skoro pa identičnom formulacijom u ugovorima o kreditu u razdoblju od 2003-2008.g., pravomoćnom Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva. Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda RH (Revt-249/14) od 9. travnja 2015. kojom je Vrhovni sud RH odgovorio na pitanje koje se javljalo pred prvostupanjskim sudovima povodom pojedinačnih tužbi, a vezano za pitanje izračuna preplaćenih iznosa. Vrhovni sud tako je otklonio tumačenje banaka da su one zapravo imale pravo mijenjati kamatu, ali na zakonit način pa da bi u svakom pojedinačnom postupku trebalo utvrditi kolika je ta promjena mogla biti. Vrhovni sud RH ukazuje pritom na Direktivu 93/13 EEZ u čijoj Točki 2. (b) st. 2. priloga stoji da pravo pružatelja financijske usluge da jednostrano mijenja kamatnu stopu postoji isključivo u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme. Također, ukazuje se da je sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženoj kroz presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, tuženik nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a zasigurno se ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je sve, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.3. Smatra da sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, a budući da su navedene presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Navodi kako je tuženica, koristeći takvu ugovornu odredbu, postupila suprotno čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potropača iz 2007.g., dok s druge strane zbog činjenice da nije tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Te tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj navedene ugovorne odredbe.

1.4. Obzirom na sve izneseno, tužiteljica traži povrat više uplaćenih iznosa sa osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli koju je tužena stekla bez valjane osnove i predlaže sudu usvojiti njen tužbeni zahtjev.

1.5. Tužiteljica je podneskom od 11. prosinca 2025. uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje, na način da točkom II. zahtijeva isplatu iznosa od 2.383,29 EUR s naznakom pojedinačnih mjesečnih iznosa s dospijećem i zateznim kamatama, kao i troškovima parničnog postupka.

2.1.U odgovoru na tužbu tuženica ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer da je zakonom propisana nadležnost suda prema sjedištu tuženika , time nadležnost Općinskog suda u Splitu, kao sjedišta banke, pa predlaže da se ovaj sud oglasni mjesno nenadležnim.

2.2. Tužena smatra da tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje tužbe jer je obveznopravni odnose među strankama prestao ispunjenjem, pošto je kredit u cijelosti isplaćen dana 28. svibnja 2013. U odnosu na tvrdnje tužitelja, tvrdi da je ugovorena valutna klauzula pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta Zakona o obveznim odnosima, tako i s aspekta Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljicom pregovarala o spornoj odredbi ugovora, da joj pri tome nije zatajila niti jednu informaciju koju je imala ili za koju je znala, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužiteljice o sklapanju ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF-u, dok ju je potpuno informirala i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Ukazuje da je u vrijeme ugovaranja kredita imala u ponudi i kredite vezane za valutu eura, američkih dolara, švicarskih franaka, a i bez valutne klauzule, dakle kunama, s tim da je tužiteljica ta koja se odlučila za ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Smatra da je tužiteljica ta koja je svjesno i dobrovoljno izabrala valutu ugovora, dok je ugovorna odredba kojom je ista ugovorena potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, da nigdje nema dodatnih uvjeta propisanih posebnim propisima napisanim malim slovima ili umetnutim u fusnote ugovora. Također navodi da je tužiteljica, kao ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njena prava i obveze, a i od službenika tužene mogla je u svakom trenutku zatražiti dodatne informacije.

2.3. Navodi da tužena nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, dapače, da je valuta CHF od 1999. do 2010. rasla i padala bez značajnih oscilacija, koje su počele tek 2010., time znatno nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ukazuje da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu niti jedan propis nije regulirao pravni okvir njegovog postupanja u smislu područja informiranja potrošača. Smatra da je rizik valutne klauzule postojao za obje strane ugovora, čime su imali jednake startne pozicije, dok kasnija promjena tečaja na štetu potrošača ne može biti relevantna za ocjenu nepoštenosti banke. Smatra da je bitno utvrditi da li ja banka kao financijska ustanova znala ili mogla, odnosno morala znati kakav će u budućem ugovorenom razdoblju biti smjer kretanja tečaja CHF-a., te da aprecijaciju CHF-a koja se dogodila nakon 2010.g., koja je bez presedana, i koja je posljedica ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa ni tuženik. Dalje ističe da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojao ni jedan propis koji bi od tužene zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora sa valutnom klauzulom, niti o obvezi informiranja potrošača prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga tužena prilikom sklapanja ugovora 2005.g. nije postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja niti je time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se ugovorna odredba mogla kvalificirati kao nepoštena takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Zato je odnos stranaka bitno promatrati sa razine nominalnih pozicija, a ne naknadno povećanih obveza jedne strane uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF-a. Okolnost da se tečaj naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti, primarno ugovorene klauzule. Činjenica je da je tužena, kao i tužiteljica bila izložena riziku i posljedicama promjena tečaja, a to što je primjena klauzule dovela do promjene visine obveze na jednoj ugovornoj strani ne dovodi do ništavosti već hipotetski može dovesti do primjene drugih instituta kao clausule rebus sic stantibus. Time pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Obzirom se tužiteljica za osnovanost svog zahtjeva poziva na odredbe ZZP -a i pravomoćne presude VTS RH donesene u kolektivnom sporu po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku ne bi ni trebalo dokazivati, takvo shvaćanje ocjenjuje pravno neprihvatljivim i stoga neodrživim. To iz razloga jer donošenjem te presude nije otpala pravna osnova stjecanja, jer predmet te tužbe nije bio pojedinačni interes pojedinačnog potrošača, njima jest pružena apstraktna zaštita, a nije za potrošača ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako dokazivanja osnove, tako i visine, tužbenog zahtjeva u svakoj pojedinačnoj parnici. Činjenice i utvrđenja iz kolektivnih postupaka nisu od značaja ua utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku, i ako bi ta činjenična utvrđenja bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženice povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a.ZPP-a u vezi sa čl. 81. st.4. ZZP-a.

2.4. Opreza radi tužena osporava i visinu tužbenog zahtjeva, a ukoliko sud prihvati dokazni prijedlog tužiteljice za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja ističe da je ugovor potrebno prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu za cijelo razdoblje otplate kredita, pa bi vještak trebao uračunavati razliku između iznosa koji je banka imala pravo naplatiti prema početnim parametrima (početni otplatni plan) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (provedeni otplatni plan), što znači da je vještak u svom nalazu i mišljenju dužan prikazati ne samo pozitivne nego i negativne razlike.

2.5. Zaključno predlaže da se tužiteljica odbije sa postavljenim tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, te da je se obveže na podmirenje troškova postupka.

3.1 U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu br. 06033030303162 (stranica 7-10 spisa), otplatni plan (stranica 11-15), promet po računu (stranica 16-26), pregled uplata (stranica 27-28 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (stranica 29-32 spisa), amortizacijski plan (stranica 33-37 spisa), promet po računu (stranica 48-58 spisa).

3.2. Sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice (iskaz stranica 93 spisa) te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stefani Gardašanić (nalaz i mišljenje stranica 72-84 spisa ), te je saslušao vještakinju (iskaz stranica 92 spisa).

3.3. U svom iskazu vještakinja navodi da u cijelosti ostaje pri nalazu i mišljenju koje je sudu dostavila dana 30. listopada 2025. Na navedeni nalaz i mišljenje stranke nisu imale prigovora.

3.5. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila za potrebe adaptacije obiteljske kuće, dakle trebao joj je za osobne potrebe. Obratila se i drugim bankama, ali joj se ponuda kod tužene činila kao najpovoljnija. Postupala je s povjerenjem u banku, smatrala je odnos s njom partnerskim i vjerovala je u sve ono što joj je predstavljeno od službenika banke, koje je smatrala stručnima, a njihov savjet dobronamjernim. Ti isti službenici uvjerili su je da je kredit u CHF-u najpovoljnija opcija za nju, a posebno su naglašavali da je to najsigurnija valuta. Otplatni plan su joj predstavili kao nešto što će biti na snazi od početka do kraja ugovornog odnosa, odnosno rekli su joj da bi moglo biti promjena ali u smislu nekih sitnih korekcija iznosa rate. To na kraju nije ispalo točno, negdje godinu ili dvije nakon početka otplate rata je počela strelovito rasti, na vrhuncu se udvostručila, sa početnih 1.500,00 kuna narasla na 3.000,00 kuna. S obzirom na njena tadašnja primanja to joj je bilo nepodnošljivo, morala se obratiti roditeljima za pomoć i zahvaljujući njima uspjela je zatvoriti taj kredit. Za kredit u CHF-u se odlučila baš radi toga jer su joj tu valutu prikazali kao najstabilniju i nije joj rečeno, niti joj je bilo poznato išta o kretanjima tečaja te valute odnosno da se ona tada nalazila na rekordno niskom tečaju i da je vrlo vjerojatno da će on, a time i njena rata rasti. Ona je naime razumjela što valutna klauzula znači, ali joj nisu objašnjeni učinci iste i parametri na temelju kojih se oni mogu dogoditi. Ugovor je sastavila banka, bio je tipski i ona nije mogla utjecati na odredbe ugovora, mogla je samo prihvatiti ili odbiti ponuđeno. Nije mogla tražiti izmjenu neke odredbe u ugovoru, a ostala je u uvjerenju da to nije ni potrebno jer je službenica banke uvjerila u stabilnost otplate i ona je u to vjerovala. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika, ali joj on nije pojašnjavao ništa o ugovornim odredbama niti o učincima ugovora. Ugovor koji je potpisala ona je pročitala i tada je mislila da razumije njegove odredbe, ali sada joj je jasno da nije dobila potrebna objašnjenja niti informacije da bi ga razumjela na pravilan način. Da je znala ono što sada zna nikada ne bi sklopila takav ugovor.

4. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev , na način kako je uređen podneskom od dana 11. prosinca 2025. osnovan.

5. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je isti ocijenio neosnovanim. Odredbom čl. 48. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19; dalje u tekstu ZPP) doista je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, no i čl. 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Iz sadržaja ugovora o kreditu jasno proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženice u Dubrovniku, a kako tuženica niti ne tvrdi da je navedena poslovnica prestala postojati, niti isto proizlazi iz provedenih dokaza, ocjena je ovog suda da je nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari temeljem čl. 59. ZPP-a.

6.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike više plaćenih anuiteta po kreditu u vezi sa povećanjem tečaja CHF-a u odnosu na kunu tijekom otplate kredita.

6.2. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 060330303162, temeljem kojeg je tužena tužiteljici isplatila ugovoreni iznos od 23.600,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita ( u tekstu: Ugovor o kreditu), da se Ugovorom o kreditu otplata kredita vezala uz tečaj CHF, da je ugovorena otplata kredita u razdoblju od 84 mjeseca, da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit, da su anuiteti tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja te da u tijeku postupka tužena ne spori visinu tužbenog zahtjeva, kao ni tužiteljičin status potrošača.

6.3. Sporna je primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli.

7. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt -249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

9. Iz sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa se tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

10. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena, jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

11. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

12. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

13. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

14. Slijedom navedenog, sud smatra da tužiteljica kao potrošač u konkretnim okolnostima nije bila upoznata s načinom promjene tečaja i kamate te da bi se ponašala drukčije, da je njena situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu , ovaj sud temeljem utvrđenja da je odredba Ugovora o kreditu kojima je otplata glavnice odnosno anuiteta vezana uz valutu švicarskog franka tužiteljici kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tužena propustila prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužiteljicu o rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužiteljici nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložila konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njezinu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima (tužena tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da je postupio na opisani način) kakvo je postupanje sud ocijenio protivnim načelu savjesnosti i poštenja i koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu švicarskog franka nepoštena i stoga ništetna te da je obvezu tužiteljice za utuženog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja CHF tečajne liste HNB važeće na dan korištenja kredita kao jedinog tečaja švicarskog franka koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici bio poznat i određen.

15. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tužena u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

16. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita. Na okolnost visine zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku na koji stranke nisu imale prigovora. Stoga je utvrđeno da je tužena temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO - a u obvezi isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike iznos od 2.383,29 EUR. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

17.1. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

17.2. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), zastupanje na ročištima od 5. ožujka 2023. i 10. travnja 2026. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), dakle ukupno 300 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 600,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 750,00 EUR-a. Tužiteljici je priznat i trošak od 398,17 EUR koji je uplaćen kao predujam za trošak sudskog vještaka. Tužiteljici nije priznat zatražen iznos od 200,00 EUR na ime sudskih pristojbi na tužbu i presudu, to stoga jer je ona kao potrošač oslobođena plaćanja navedenih pristojbi.

17.3.Stoga je tužitelju priznat iznos od 1.148,17 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od donošenja presude pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

U Dubrovniku 20. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika