Poslovni broj 19 P.1077/2021-28

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužitelja GG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nada Ogresta, odvjetnica iz Dubrovnika, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu OV-14131/2007 (broj ugovora 818-50- 4271580) sklopljenog dana 19. srpnja 2007. godine između tuženice RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Petrinjska 59, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535 i TG [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], kao korisnika kredita, kojim je ugovorena valutna klauzula.

II. Nalaže se tuženici RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. ZAGREB, Petrinjska 59, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535 da tužiteljici GG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime pretplate po Ugovoru o kreditu br.818-504271580, br. OV-14131/2007 od 19.7.2007.g. u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati iznos od 4.353,36 EUR-a uvećan za zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni anuiteta od dospijeća do isplate kako slijedi:

-2,70 od 01. 09. 2007. do isplate

-0,15 od 01. 10. 2007. do isplate

-7,95 od 01. 12. 2007. do isplate

-5,26 od 01. 01. 2008. do isplate

-8,22 od 01. 02. 2008. do isplate

-8,16 od 01. 03. 2008. do isplate

-12,45 od 01. 04.2008. do isplate

-7,95 od 01. 05. 2008. do isplate

-8,36 od 01. 06. 2008. do isplate

-7,24 od 01. 07. 2008. do isplate

-3,92 od 01. 08. 2008. do isplate

-4,09 od 01. 09. 2008. do isplate

-5,84 od 01. 10. 2008. do isplate

-19,71 od 01. 11. 2008. do isplate

-9,58 od 01. 12. 2008. do isplate

-21,84 od 01. 01. 2009. do isplate

-23,04 od 01. 02. 2009. do isplate

-23,66 od 01. 03. 2009. do isplate

-28,62 od 01. 04. 2009. do isplate

-18,37 od 01. 05. 2009. do isplate

-14,62 od 01. 06. 2009. do isplate

-12,25 od 01. 07. 2009. do isplate

-13,17 od 01. 08. 2009. do isplate

-14,45 od 01. 09. 2009. do isplate

-14,13 od 01. 10. 2009. do isplate

-12,66 od 01. 11. 2009. do isplate

-15,42 od 01. 12. 2009. do isplate

-17,24 od 01. 01. 2010. do isplate

-20,02 od 01. 02. 2010. do isplate

-18,95 od 01. 03. 2010. do isplate

-23,11 od 01. 04. 2010. do isplate

-21,84 od 01. 05. 2010. do isplate

-32,53 od 01. 06. 2010. do isplate

-38,76 od 01. 07. 2010. do isplate

-36,64 od 01. 08. 2010. do isplate

-40,85 od 01. 09. 2010. do isplate

-37,01 od 01. 10. 2010. do isplate

-32,59 od 01. 11.2010. do isplate

-42,79 od 01. 12. 2010. do isplate

-51,74 od 01. 01. 2011. do isplate

-43,95 od 01. 02. 2011. do isplate

-47,87 od 01. 03. 2011. do isplate

-43,52 od 01. 04. 2011. do isplate

-44,56 od 01. 05. 2011. do isplate

-53,27 od 01. 06. 2011. do isplate

-59,80 od 01. 07. 2011. do isplate

-62,60 od 01. 08. 2011. do isplate

-66,55 od 01. 09. 2011. do isplate

-65,95 od 01. 10. 2011. do isplate

-54,04 od 01. 11. 2011. do isplate

-60,33 od 01. 12. 2011. do isplate

-63,78 od 01. 01. 2012. do isplate

-66,44 od 01. 02. 2012. do isplate

-66,39 od 01. 03. 2012. do isplate

-63,92 od 01. 04. 2012. do isplate

-65,32 od 01. 05. 2012. do isplate

-65,97 od 01. 06. 2012. do isplate

-63,94 od 01. 07. 2012. do isplate

-64,26 od 01. 08. 2012. do isplate

-62,69 od 01. 09. 2012. do isplate

-59,77 od 01. 10. 2012. do isplate

-62,68 od 01. 11. 2012. do isplate

-63,59 od 01. 12. 2012. do isplate

-62,20 od 01. 01. 2013. do isplate

-56,46 od 01. 02. 2013. do isplate

-61,39 od 01. 03. 2013. do isplate

-61,11 od 01. 04. 2013. do isplate

-58,94 od 01. 05. 2013. do isplate

-53,06 od 01. 06. 2013. do isplate

-53,17 od 01. 07. 2013. do isplate

-54,32 od 01. 08. 2013. do isplate

-56,16 od 01. 09. 2013. do isplate

-58,92 od 01. 10. 2013. do isplate

-56,56 od 01. 11. 2013. do isplate

-57,56 od 01. 12. 2013. do isplate

-58,44 od 01. 01. 2014. do isplate

-58,79 od 01. 02. 2014. do isplate

-60,11 od 01. 03. 2014. do isplate

-59,04 od 01. 04. 2014. do isplate

-58,21 od 01. 05. 2014. do isplate

-58,25 od 01. 06. 2014. do isplate

-56,16 od 01. 07. 2014. do isplate

-1.145,64 od 29. 08. 2014. do isplate

po stopi propisanoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008.. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022 godine teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023.godine do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa od 1.475,51 EUR sa zateznim kamatama.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 2.690,38 EUR-a, u roku od 15 dana, sa zateznim kamatama koje teku od 20. svibnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica podnosi tužbu protiv tuženika, kao nasljednica iza svog pok. supruga TG koji je preminuo dana **.**.2021., a koji je dana 19. srpnja 2007. godine sklopio s tuženicom Ugovor o kreditu broj OV- 14131/2007 (broj ugovora 818-50-4271580) temeljem kojeg mu je tuženica isplatila iznos od 22.911,07 CHF primjenom valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora iznosila 5,49 %.

1.1. Ugovorom o kreditu OV-14131/2007 (broj ugovora 818-50-4271580) točnije člankom 4. određeno je da se kredit otplaćuje u roku od 84 (osamdesetčetiri) mjeseca, dok je u čl. 7. utvrđeno da će se isti isplaćivati na način da će dio glavnice u iznosu od CHF 17,340.49 Korisnik kredita otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF dok će preostali dio glavnice kredita u iznosu od CHF 5,570,58 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF platiti odjednom u zadnjem mjesecu.

1.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13-4, pok. muž tužiteljice saznaje da je tuženica nepošteno i nezakonito postupala prema potrošačima tako što je jednostrano vršila izmjenu kamatne stope na štetu potrošača postupajući pri tome suprotno pozitivnim zakonskim propisima. Obzirom na navedeno pok. muž tužiteljice je dana 12. svibnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženice pred Općinskim sudom u Dubrovniku u postupku pod posl. br. P -1007/2019 na način da je tužbenim zahtjevom tražio od Suda da se tuženici naloži isplata iznosa od 11.092,03 kn uvećanih sa zateznim kamatama na osnovi neosnovano izvršene pretplate kamatnih stopa, a sve sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije od 08. listopada 2020. godine kojim je utvrđena navedena pretplata. Predmetna presuda postala je pravomoćna dana 14. srpnja 2021. godine i ovršna 11. kolovoza 2021. godine te je tuženica u potpunosti postupila sukladno izreci Presude pod posl. br. P1007/2019 i uplatila iznos pretplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na račun tužiteljice.

1.3. Tužiteljica se odlučila pokrenuti i ovaj parnični postupak, nakon što je zaprimila Ustavnu odluku od 03. veljače 2021. godine kojim je tuženica iscrpila sve pravne lijekove domicilnog zakonodavstva kojim bi mogla pobijati utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi iz presuda kojim je utvrđena povreda kolektivnih prava potrošača. Tužiteljica se u ovom postupku poziva na prava iz iz čl. 327. st. 1. i čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) kojim je utvrđeno da na ništetnost pazi Sud po službenoj dužnosti te da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) (dalje ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorne odredbe, konkretno ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, o kojima se nije pojedinačno progovarale smatraju nepoštenim, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te čl. 87. ZZP/03 kojim je određeno da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne. Ugovorne odredbe Ugovora o kreditu od 19. srpnja 2007. godine br. OV-14131/2007 (broj ugovora 818-50-4271580) koje se odnose na jednostranu izmjenu kamatnih stopa te valutnu klauzulu sastavni su dio standardiziranih i tipiziranih ugovora tuženice o kojima se nije prethodno pregovaralo, a koje je tuženica, kao jača ugovorna strana, nametnula tužiteljičinom mužu prilikom sklapanja. Iste ugovorne odredbe u suprotnosti su s načelom savjesnosti i poštenja te su samim time i nepoštene, a potom i ništetne. Iznos koji je tuženica stekla takvim ništetnim ugovornim odredbama, sukladno čl. 323. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), dužna je vratiti tužiteljici uvećano za zakonske zatezne kamate od svake pojedine mjesečne pretplate pa sve do isplate.

1.4. Sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a posebice prethodno navedenih ugovornih odredbi nisu prethodili pojedinačni pregovori kojim bi se definirali prava i obveze ugovornih strana sukladno načelu savjesnosti i poštenja na način da se uspostavi ravnoteža između ugovornih prava i obveza tužiteljičinog muža i tuženice. Tuženica, kao financijska institucija kojoj su financijsko savjetovanje i kreditiranje glavne djelatnosti, nije u dovoljnoj mjeri informirala tužiteljičinog muža o riziku i opasnostima koje prijete prilikom sklapanja takvih ugovora o kreditu te ga je dovela u neravnopravni položaj tako što mu je nametnula standardizirane ugovorne odredbe koje su same po sebi nepoštene i nezakonite, a potom i ništetne.

Tuženica je u razdoblju realiziranja spornog kredita napadno reklamirala kredite u CHF valuti uvjeravajući tužiteljičinog muža i ostale potrošače da je riječ o sigurnijim i povoljnijim ugovorima od onih koji su vezani uz valutu EUR nudeći pri tome na „akciji“, niže kamatne stope u odnosu na eurske kredite. Tuženica je tužiteljičinog muža držala u uvjerenju da je valuta CHF sigurna valuta bez ikakvog objašnjenja o učestaloj promjeni tečaja i parametrima koji mogu utjecati na takvo povećanje. Tuženica je propustila obavijestiti tužiteljičinog muža o riziku koji nosi svako ugovaranje valutne klauzule, a osobito o visokoj rizičnosti valute CHF te činjenici da je isti neusporedivo veći od rizika ugovaranja valutne klauzule vezanoj za EUR i činjenice da tečajna politika Hrvatske narodne banke provodi politiku stabilnog tečaja u odnosu kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. Tuženica je također propustila obavijestiti tužiteljicu o izglednosti nastupa rizika povećanja tečaja CHF s obzirom na kontekst skorog uvođenja EURO zone te da rizik postaje još i veći ako se istovremeno ugovori i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Pri tome treba uzeti u obzir da je tuženica valutu CHF predstavljala kao sigurnu valutu, koja je doduše sigurna isključivo za tuženicu odnosno kreditora, obzirom da je grubim kršenjem načela jednakosti činidaba i savjesnosti i poštenja, sav rizik u slučaju povećanja valute, uz dodatno povećanje i kamate, tuženica prebacila na tužiteljicu. Tužiteljica u ovoj tužbi koristi svoje pravo propisano čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku te se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je podnesena na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava od strane Udruge Potrošač. Istoimenom presudom utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetna presuda potvrđena je od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine te su prethodno iznesena utvrđenja postala pravomoćna, dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Rev - 2221/18 od 03. rujna 2019. godine odbio reviziju i potvrdio stavove nižih sudova i Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom i rješenjem od 03. veljače 2021. godine posl. br. U-III-4150/2019, U-III4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III- 4396/2019, U-III-4516/2019, U-III4532/2019 odbio odnosno odbacio ustavne tužbe protiv prethodno navedenih presuda.

1.5. Obzirom na navedeno odredbe Ugovor o kreditu broj OV-14131/2007 (broj ugovora 818-504271580) kojima je utvrđena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa su ništetne. Sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine tužiteljica otklanja mogućnost prigovora zastare, obzirom da je isti sud zauzeo pravno shvaćanje kojim tvrdi da zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnih ugovornih odredbi počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom se utvrdila ništetnost. Obzirom na sve navedeno tužiteljica je angažirala ovlaštenog vještaka za računovodstvo i financije kojim vještvom je utvrdila da je tuženica neosnovano naplatila iznos od 43.917,63 kn od tužiteljičinog muža na osnovu nepošteno ugovorene valutne klauzule. Iznos od 43.917,63 kn predstavlja iznos koji je tuženica stekla na temelju prethodno navedenih ništetnih ugovornih odredbi te je iste dužna vratiti tužiteljici sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ukoliko naslovni sud smatra da preliminaran izračun nije relevantan za ovaj postupak predlaže se naslovnom sudu angažirati stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije kako bi isti utvrdio stvarni iznos neosnovano naplaćene razlike, te si, u tom slučaju, tužiteljica zadržava pravo precizirati tužbeni zahtjev ukoliko navedeno vještvo bude odstupalo od preliminarnog.

1.6. Slijedom svega navedenog, predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula te naložiti tuženici isplatu iznosa od 43.917,63 HRK (5.828,87 EUR) po toj osnovi.

1.7. Nakon provedenog vještačenje, tužiteljica je uskladila svoje traženje s nalazom i mišljenjem vještaka te potražuje isplatu iznosa od 4.353,36 EUR. Stoga, kako je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev na iznos od 5.828,87 EUR, a zahtjev je nakon provedenog financijskog vještačenja snizila, potražujući iznos od 4.353,36 EUR, to je smanjila tužbeni zahtjev, odnosno povukla tužbu u dijelu u kojem zahtijeva isplatu iznosa od 1.475,51 EUR. Kako je tuženik pristao na povlačenje u navedenom dijelu (stranica 521 spisa), primjenom čl. 193. stavak 2. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. rješenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Tuženik upozorava na nedostatak aktivne legitimacije tužiteljice. Naime, članak 5. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju (N.N. 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019) propisuje da se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Tuženik osporava da je tužiteljica pravni sljednik korisnika kredita u odnosu na ovaj pravni odnos, budući da iz dostavljenog rješenja o nasljeđivanju od dana 21.07.2021. godine posl. br. O-747/2021 proizlazi da predmetno potraživanje tužiteljice nije dio ostavinske mase iza korisnika kredita LG. Slijedom toga, kako tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe, tuženik predlaže sudu predmetnu tužbu odbaciti kao nedopuštenu.

2.1. Nadalje, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Smatra da je neosnovano pozivanje tužiteljice na postupak zaštite kolektivnih interesa, držeći da je predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. U vezi s navedenim, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), predniku tužiteljice bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu prednika tužiteljice. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., prednik tužiteljice je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića, pod brojem OV-14131/2007, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998, 16/2007) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je prednik tužiteljice u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi predniku tužiteljice prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Ističe i prigovor zastare potraživanja. Ističe da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača njezinog pravnog prednika. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Rješenje o nasljeđivanju ovog suda iza pok. TG poslovni broj O-747/2021 od 20. srpnja 2021. godine (stranica 9-10 spisa), Ugovor o kreditu broj 818-50-4271580 zaključen između TG i tuženika od 19. srpnja 2007. (stranica 11-19 spisa), sudsku praksu koju su stranke dostavile u spis (stranica 50-385, 438-440, 462-480 spisa), zahtjev za kredit od 19. srpnja 2007. (stranica 398 spisa), ponuda za kupnju motornog vozila 90/2007 (stranica 399 spisa), zadužnica i suglasnost TG (stranica 400-404 spisa), izvršio uvid u spis ovog suda poslovni broj P- 1007/2019, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ivanki Sušić koja je u spis dostavila pisani nalaz i mišljenje (stranica 498-508 spisa) te usmeno iznijela nalaz i mišljenje (stranica 534-535 spisa).

3.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka MG jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga (stranica 533 spisa) , a ni dokaz saslušanjem javnog bilježnika Anđelka Stanića držeći da prijedlog za saslušanje javnog bilježnika nije prikladan dokaz jer javni bilježnik upozorava stranke o pravnim posljedicama ugovora, a ne razjašnjava im financijske posljedice samog ugovora, dakle da se tim dokaznim prijedlogom ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.

3.2. Sud nije izveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke iz razloga što je ista trenutno težeg zdravstvenog stanja, bez naznake skorog pobiljtka te nije u mogućnosti dati svoj stranački iskaz, kako to proizlazi iz navoda njezine punomoćnice i priložene medicinske dokumentacije (stranica 537 spisa). Za dodati je da je tužiteljica pravna slijednica iza svojeg pok. supruga koji je bio ugovorna strana ugovora o kreditu, stoga ista ni nema neposredna saznanja o tijeku pregovaranja za zaključenje ugovora o kreditu, obaviještenosti od strane banke kao tuženika i dr. Osim toga, izvršen je uvid u pravomoćno okončani postupak koji se pred ovim sudom vodio između pravnog prednika tužiteljice pok. TG i tuženika radi utvrđenja ništetnim i isplate po osnovi promjenjive kamatne stope te je utvrđeno da u tom postupku nije izveden dokaz saslušanja tužitelja. Županijski sud u Slavonskom Brodu je u svojoj presudi od 14. srpnja 2021. poslovni broj Gž-666/2021 izrazio pravno stajalište da saslušanje tužitelja na okolnosti zaključenja ugovora o kreditu i pojašnjenja tužitelju prilikom sklapanja ugovora, ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i stranoj valuti, nije bilo potrebno provoditi jer je za ovaj spor odlučna činjenica je li tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogao pregovarati o sadržaju spornih ugovornih odredbi na način da utječe na njihov sadržaj, a kako tuženica ne tvrdi da je prednik tužiteljice prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost pregovarati na ovaj način, odnosno tuženica je odustala od dokaznog prijedloga saslušanjem svojeg zaposlenika na te okolnosti. U konkretnom slučaju radi se o tipskom ugovoru o kreditu sa unaprijed formuliranim sadržajem, dakle sporne ugovorene odredbe su odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je prednik tužiteljice kao potrošač bio doveden u poziciju ili da prihvati sporne ugovorne odredbe ili mu kredit neće biti odobren.

4. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, sud je odlučio rješenjem donesenim na pripremnom ročištu održanom 18. listopada 2022. na način da je taj prigovor odbijen. Prigovor mjesne nenadležnosti sud nije prihvatio ocijenivši da je za predmetni spor mjesno nadležan a sukladno odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91,91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje ZPP). Citiranom je zakonskom odredbom propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. U konkretnom slučaju prednik tužiteljice je s tuženikom, ugovor zaključio u Poslovnici Dubrovnik, u poslovnoj jedinici izvan svog sjedišta (Zagreb) slijedom čega je za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan ovaj sud.

4.1. Nadalje, čl. 70. st. 1. ZPP-a propisano je da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je st. 3. tog članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, te st. 5. da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu. Iz isprava u spisu proizlazi da je člankom 12. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora, a što je u trenutku podnošenja ove tužbe nesporno sud u Zagrebu. Međutim, ocjena je ovog suda da takva ugovorna klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP/03 i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U svezi navedenog, Sud Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 ako su ispunjene temeljne pretpostavke, ta da nije b ila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika slijedom čega potrošač pravni prednik tužiteljice nije imao stvarni utjecaj na njezin sadržaj odnosno o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana jer sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi prednik tužiteljice koji ugovor sklapa u Dubrovniku odabrao mjesnu nadležnost suda u Zagrebu (koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta njegovog prebivališta), a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj mora putovati pred sud u Zagreb što mu, obzirom da živi u [adresa] koji je udaljen nekoliko stotina kilometara i obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, uzrokuje značajne financijske troškove kao i obzirom na udaljenost za to potrebno vrijeme, to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna odredba. Identično utvrđenje iznosi i Županijski sud u Splitu u rješenju poslovni broj Gž-2033/2019-2 od 25. listopada 2019. odlučujući o pitanju mjesne nadležnosti u sporu istovrsne pravne i činjenične osnove. Tome treba dodati da je čl. 59. ZPP-a određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, nadležan i sud na čijem se području nalazi ta jedinica. Kada se navedena odredba, koja je bila na snazi u vrijeme ugovaranja nadležnosti, dovede u vezu s činjenicom da je tužitelj ugovor potpisao i solemnizirao u mjestu svog prebivališta, očito je da isti ne bi pristao na istu da se o njoj pregovaralo i da je sam mogao utjecati na njen sadržaj jer je potpuno nelogično da bi ugovor sklapao u mjestu svog prebivališta a u slučaju spora putovao u mjesto sjedišta banke. Obzirom je navedena odredba nepoštena iz prethodno navedenih razloga, ocjena je ovog suda je da je upravo ovaj sud nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari po tužbi tužitelja .

5. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su prednik tužiteljice pok. LG i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 818-50-4271580 od 19. srpnja 2007. solemniziran kod javnog bilježnika Anđelka Stanića broj OV-14131/2007, a temeljem kojeg je predniku tužiteljice odobren kredit u iznosu od 22.911,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata 5,49 % koja je promjenjiva, da se člankom 1. Ugovora o kreditu otplata kredita veže uz tečaj CHF, da je ugovorena otplata kredita na rok od 84 mjeseci, da je kredit u cijelosti otplaćen i da su anuiteti tijekom otplate kredita rasli zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora o kreditu.

8. Sporno je:

- aktivna legitimacija tužiteljice

- osnova potraživanja

- primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka,

- ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli,

- je li osnovan prigovor zastare,

- visina potraživanja,

- dospijeće zakonskih zateznih kamata na iznose pretplata kredita,

- svojstvo potrošača prednika tužiteljice.

9. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, na koji upire tuženik u svom odgovoru na tužbu, ali i tijekom postupka pri čemu tuženik osporava da je tužiteljica pravni sljednik korisnika kredita u odnosu na ovaj pravni odnos, budući da iz dostavljenog rješenja o nasljeđivanju od dana 21.07.2021. godine posl. br. O - 747/2021 proizlazi da predmetno potraživanje tužiteljice nije dio ostavinske mase iza korisnika kredita LG, a time i da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe, treba reći da je isti neosnovan. Naime, člankom 5. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 - dalje Zakon o nasljeđivanju) propisano je da tko je naslijedio neku osobu njezin je sveopći pravni slijednik, nadalje stavkom 2. istoga članka propisano je da ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo, te je stavkom 3. citiranog članka određeno da se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. Kako je tužiteljica sveopća pravna slijednica, sukladno citiranom članku 5. Zakona o nasljeđivanju iza pok. TG koji je sa tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu, to je nesporno da tužiteljica u preuzimaa pravni položaj pravnog prednika, pa tako i u ovoj pravnoj stvari, budući je sukladno rješenju o nasljeđivanju ovog suda od 20. srpnja 2021. poslovni broj O- 747/2021 proglašena njegovom nasljednicom na temelju zakona i ustupa.

10. U odnosu na status prednika tužitelja, odnosno svojstvo potrošača, a koje svojstvo tuženik osporava predniku tužiteljice, tvrdeći da ga nije dokazao.

10.1. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, kao i zahtjeva za kredit (stranica 398 spisa) proizlazi da je prednik tužiteljice isti sklopio kao korisnik kredita - fizička osoba i da je u članku 6. ugovora navedeno da se kredit odobrava za kupovinu novog motornog vozila. U spis su priloženi i zahtjev za kredit (stranica 398 spisa) iz koje proizlazi da ga je podnio prednik tužiteljice kao fizička osoba u svojstvu potrošača i za osobne potrebe, kao i ponuda za kupnju motornog vozila Perak auto d.o.o. (stranica 399 spisa) iz koje proizlazi da je dana predniku tužiteljice kao fizičkoj osobi. Dakle, ni u ugovoru o kreditu ni priloženoj ponudi se ne navodi da je prednik tužiteljice u ovim pravnim poslovima sudjelovao kao vlasnik obrta ili imatelj trgovačkog društva, već kao fizička osoba.

10.2. Člankom 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/2003, 46/2007, 79/2007) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10.3. Prednik tužiteljice je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za kupnju vozila, a tužiteljice ne može dokazati negativnu činjenicu da sredstva po kreditu njezin prednik nije koristio za poslovnu djelatnosti, dapače na tužen iku je, ako tvrdi da su ista korištena u svrhe namijenjene poslovnoj djelatnosti prednika tužitelja, da isto dokaže sukladno općem načelu tereta dokaza. Tuženik ničim ne dokazuje da je vozilo kupljeno sredstvima kredita tužitelj koristio u poslovne svrhe, a na njemu je teret dokaza da dokaže svoje tvrdnje, kao i da priloži isprave kojima se to dokazuje . Tuženik uz podnesak od 30. lipnja 2022. nije dostavio rješenje na koje se poziva u tom podnesku, a na okolnost dokazivanja da sam nije u mogućnosti pribaviti isprave kojima dokazuje svoje tvrdnje.

10.4. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj samim ugovorom o kreditu odnosno njegovim sadržajem dokazao da je njegov pravni prednik pravni posao sklopio kao fizička osoba, isti je time stvorio predmnjevu da je potrošač, a kako tuženik nije oborio ovu predmnjevu, zaključuje se da je prigovor tuženika o ulozi tužitelja kao potrošača neosnovan.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, tuženik (u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

11.1. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt -249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12. Iz sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se tužiteljica sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a i promjenjivu kamatnu stopu.

13. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

14. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

14.1. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

15. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristala platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tuženik i sam tvrdi da je u pogledu procjene rizika tečaja i kretanja kamatnih stopa stručnija od tužiteljice jer je banka, time financijska ustanova kojoj je kreditiranje potrošača profesionalna djelatnost, pa je isti mogla i shvatiti znatne rizike vezivanja otplate kredita uz tečaj do tada strane valute u financijskom poslovanju u Republici Hrvatskoj, te informirano pristati na iste, no tužiteljica kao nestručni potrošač zasigurno nije bila u istovjetnom položaju, dapače ista je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo bila kuna, mogla samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobila te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bila svjesna rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istoj bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužiteljici isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristala, očito isključivo na njenu štetu.

17. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

17.1. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

17.2. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze (odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka MG) kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici (konkretna i po tuženiku imenovana osoba) protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

18. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je prednik tužitelja kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF te odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.

19. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi o valutnoj klauzuli, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

19.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

20. Prigovor zastare nije osnovan.

20.1. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

20.3. S obzirom da je tužba podnesena dana 29. prosinca 2021. od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu, u kojem je Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. , to do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok.

21. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta, i to u visini razlike između iznosa koji je tužitelju naplaćen na temelju obračuna promjene valute CHF po srednjem tečaju tuženika i iznosa koji bi mu bio naplaćen da je obračun vršen prema početnom tečaju valute CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku.

22. Na okolnost utvrđenja visine novčane tražbine, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ivanki Sušić. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju od 20. studenog 2025. utvrdila kolika je razlika, izračunata u kunama pa preračunata po fiksnom tečaju i prikazan u Euru, između iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih i naplaćenih predniku tužiteljice po Ugovoru o kreditu broj 818-50-4271580 od 19. srpnja 2007. godine u utuženom razdoblju i iznosa koji bi istom bili naplaćeni da se obveza tužitelja ako primatelja kredita izračunala nas bazi početnog tečaja CHF u kunama koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku i prikazani su datumi kada je izvršeno plaćanje anuiteta kredita( stranica 500 -507 spisa) i iznosi 32.800,38 kuna što je 4.353,36 eura.

23. Na nalaz i mišljenje sudske vještakinje tužiteljica nije imala primjedbi. Podneskom od 29. prosinca 2025. je uskladila svoje potraživanje s nalazom i mišljenjem vještaka.

23.1. Tuženik nije imao prigovora ni primjedbi na matematički izračun u nalazu i mišljenju vještakinje, dok su ostale primjedbe prema ocjeni ovog suda pravne naravi. U odnosu na prijedlog tuženika da se utvrde negativne razlike tj. razlike za razdoblje u kojem je tečaj bio niži od početnog kada je ugovor sklopljen, treba reći da je o ovom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište u svojoj presudi poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. u kojoj je istaknuto sljedeće stajalište: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Stoga, kako u konkretnom slučaju tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, to sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv negativnim tečajnim razlikama .

23.2. Usmeno saslušana, stalna sudska vještakinja je u cijelosti ostala kod danog pisanog nalaza i mišljenja. Nakon usmeno iznesenog nalaza, stranke nisu imale primjedbi ni prigovora, a tuženik je ustrajao u ranije iznesenim primjedbama, a koje su po ocjeni ovog suda pravne naravi.

24. Slijedom navedenog, temeljem nalaza i mišljenja sudske vještakinje Ivanke Sušić, koji nalaz sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan i stručan, sud je utvrdio da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO -a u obvezi isplatiti tužiteljici iznos od 4.353,36 EUR na ime razlike između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih predniku tužiteljice i iznosa sukladno obračunu prema nalogu suda. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sama obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na uplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO -a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužiteljima pravo na iste. Iz prometa po kreditu (specifikacija uplate) su razvidni datumi uplate te da je tužitelji redovito po dospijeću plaćao anuitete. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa). Tuženik je, pozivajući se na smanjenje tužbenog zahtjeva, tražio naknadu troškova postupka.

25.1. Međutim, polazeći od pravnog shvaćanja koje ja zauzeo Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021., po kojem je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP -a, a navedeno se reflektira na odluku o troškovima uzrokovanim povlačenjem te u takvoj situaciji treba na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP-a o naknadi troškova u slučaju povlačenja tužbe, kao i da treba voditi računa jesu li prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednost predmeta spora, isticanjem zahtjeva iznad konačno postavljenog nastali posebni troškovi zastupanja (VSRH Rev 97/2022 -2 od 29. kolovoza 2023.), treba reći da u konkretnom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva umjesto prvotno utuženog iznosa od 5.828,87 EUR na iznos od 4.353,36 EUR nije utjecalo na visinu troškova zastupanja tuženika po odvjetniku jer prema Tarifi visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev je ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi te tuženiku zbog navedenog nisu nastali posebni troškovi zastupanja.

25.2. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost smanjenog predmeta spora, te odredbe Tarife, i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), sastav podnesaka od 10. listopada 2022. i 29. prosinca 2025. u iznosu od po 100 bodova (Tbr.8.t.1.), sastav podnesaka od 19. studenoga 2024., 12. ožujka 2025. i 17. listopada 2025. u iznosu od po 25 bodova (Tbr. 8. t. 4. ), zastupanje na ročištima od 6. srpnja 2022., 13. rujna 2022., 18. listopada 2022., 10. ožujka 2026. i 13. travnja 2026. u iznosu od po 100 bodova (Tbr.9.t.1.), dakle ukupno 875 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife i uz PDV od 25 % iznosi 2.187,50 EUR-a. Tom iznosu je u cijelosti kao nužan i neovisan o uspjehu u sporu pribrojen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 398,17 EUR-a. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 104,71 EUR, kojeg je tužiteljica podmirila, kako to proizlazi iz potvrde u spisu (stranica 392 spisa).Tužitelj je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu.

25.3. Stoga je tužitelju priznat iznos od 2.690,38 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 20. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Srhoj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika