Poslovni broj Gž-423/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Mr. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić iz Ludbrega, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe stranaka, podnesene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1084/2022 od 7. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1084/2022 od 7. prosinca 2023. u točkama I. i II. izreke te dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke IV. izreke.

II Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice te se preinačava citirana prvostupanjska presuda u točki III. izreke i odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke IV. izreke i sudi:

1. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta zbog tečajnih razlika u iznosu od 1.724,94 eura / 12.996,56 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi daljnje troškove postupka u iznosu od 1.216,01 sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove žalbe u iznosu od 312,50 eura u roku od 15 dana, dok se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopušten zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovoga suda.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđene su ništetnima odredbe članka 2. i 7. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 09. rujna 2005. između stranaka i to odredba članka 2. u dijelu u kojem je ugovoren kredit u kunama u protuvrijednosti od 46.600,00 CHF protuvrijednost u kunama uračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj“, članka 7. u dijelu koji glasi „Iznos anuiteta =504,17 CHF te u dijelu koji glasi „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovoga Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

1.1. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 2.706,03 eura / 20.388,82 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku u izreci presude.

1.2. U točki III. izreke utvrđeno je da postoji tuženikovo potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta zbog tečajnih razlika to u iznosu od 1.724,94 eura / 12.996,56 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku u izreci presude.

1.3. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 990,80 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

2. Protiv presude žalbe podnose obje stranke iz svih žalbenih razloga članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP).

2.1. Tužitelj se žali protiv točke III. izreke te odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka iz točke IV. izreke s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te potražuje troškove postupka uključujući i žalbeni trošak.

2.2. Tuženik žalbom pobija presudu u točkama I. i II. izreke te dosuđujućem dijelu točke IV., predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači te tužbeni zahtjev u cijelosti odbije a tuženiku priznaju troškovi postupka uz trošak žabe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja je osnovana dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Kao prvo, u odnosu na postavljeni uvjetni i općeniti zahtjev tuženika za izuzećem sudaca ovog drugostupanjskog suda treba reći da prema članku 73. stavak 2. točka 1. ZPP-a nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu. Stoga je navedeni zahtjev tuženika odbačen kao nedopušten primjenom članka 73. stavak 3. ZPP -a, te je odlučeno kao izreci ovoga rješenja (tako Vrhovni sud RH u svojim odlukama broj Revd-4325/2024 od 16. veljače 2025. i Revd-4273/2024 od 16. listopada 2024.).

6. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to odredbe o valutnoj klauzuli te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe. Ujedno je trebao odlučiti i o zahtjevu tuženika postavljenim u obliku prigovora radi prebijanja sa utvrđenim potraživanjem tužitelja.

7. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom dana 9. rujna 2005. sklopio Ugovor o [broj kredita] (dalje Ugovor o kreditu) u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 46.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom vraćanja kredita od 12 godina, s ugovorenom valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak u člancima 2. i 7. Ugovora o kreditu,

- da je kredit otplaćen u cijelosti,

- da je tužitelj imao status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. i 46/07. - dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom na utvrđenje da se radi o nenamjenskom kreditu, da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba radi privatnih potreba, zatvaranja minusa po tekućim računima te radi uređenja kuće u kojoj živi, izvan svog zanimanja, izvan svoje poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a tuženik za suprotno nije pružio dokaze,

- da je u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena Erste&Steiermärkische Bank d.d., utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno članku 81., članku 82. i članku 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno članku 96. i članku 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07),

- da je sud sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) vezan za utvrđenja iz navedene presude, uvažavajući da je Ugovor o kreditu sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudom donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- da tuženik nije dokazao da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio uz prethodno pregovaranje s tuženikom o spornoj ugovornoj odredbi, da je ugovor bio unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika te da tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj, što je utvrđeno analizom i ocjenom iskaza tužitelja te svjedoka CB i BB, dok suprotnih dokaza u tom pravcu tuženik nije imao,

- da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak prosječnom potrošaču bila lako uočljiva i jasna ali nije bila razumljiva te je stoga nepoštena i ništetna jer je banka prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro,

- da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nepoštena a time i ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo pa činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoji promjenjiv elemenat - tečaj valute švicarskog franka, o kojem ovisi visina obveze korisnika kredita, predstavlja uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, sve pozivom na članak 96. i članak 97. ZZP/03,

- da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev na isplatu uslijed ništetne odredbe odnosno pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a,

- da visina tužbenog zahtjeva, utvrđena provedenim financijskim vještačenjem, iznosi 2.706,03 eura / 20.388,82 kn,

- da je nije nastupila zastara potraživanja u odnosu na zahtjev naznačenog novčanog iznosa jer je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO-a, pa je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018. te nije istekla do dana podnošenja predmetne tužbe 12. svibnja 2021.,

- da je osnovan prigovor prijeboja kojeg je tuženik postavio u iznosu od 1.724,94 eura / 12.996,56 kn s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta zbog tečajnih razlika (tzv. negativna razlika) uz zaključak da ugovor o kreditu predstavlja jedinstveni i cjeloviti pravni odnos pa u situaciji kada je uslijed ništavosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, pravno valjana odredba o početnom tečaju u vrijeme sklapanja ugovora te kada shodno tome tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih anuiteta kredita po osnovi tih ništetnih odredbi ( isplata tečajnih razlika za glavnicu i kamate u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu) tada jednako tako tuženiku pripada pravo na isplatu razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj, pri čemu u tom dijelu sud ne prihvaća po tužitelju postavljen prigovor zastare.

8. Stoga sud prvog stupnja odlučuje kao u izreci presude, dok odluku o troškovima temelji na članku 154. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

9. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističu stranke u žalbama, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

10. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne ne/valjanosti spornih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno članku 138.a ZZP/07 i članku 118. ZZP/14 te članku 502.c ZPP-a.

11. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je, pored ostalih, i ovdje tužena Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su te odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

12. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP -a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

13. Osim toga, prvostupanjski je sud uz apstraktnu zaštitu kroz kolektivni spor, ispitao poštenost pobijane odredbe Ugovora o kreditu i na individualnoj razini ovog pojedinog slučaja. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. ukazano je na potrebu provođenja dokaza predloženih po tuženiku na okolnost obaviještenosti tužitelja i pregovaranja oko spornih odredbi, pa je na ove okolnosti sud prvog stupnja saslušao tužitelja i svjedoke CB i BB, na koji način tuženik nije dokazao da b i postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje Ugovora o kreditu na način da su mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14. Neosnovano tuženik u žalbi sugerira da bi valutna klauzula iz članka 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila isključena od testa poštenosti. Prema članku 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u članku 22. stavak 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud RH u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

14.1. Pri tome se ističe da Ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

15. Stoga, kako je sporna odredba konkretnog Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora, pa je u tom dijelu žalba tuženika neosnovana.

16. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

17. U odnosu na zastaru potraživanja, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (što je sukladno pravnim shvaćanjima Građanskog odjela VSRH sa sjednica od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.).

17.1. Stoga je osnovano zaključio prvostupanjski sud da je nije nastupila zastara potraživanja jer je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, koji je prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu u smislu članka 241. ZOO -a, ponovno započeo teći 14. lipnja 2018. (pravomoćnost presude donesene povodom kolektivne tužbe u odnosu na valutnu klauzulu), nije istekao do dana podnošenja predmetne tužbe 15. svibnja 2021., pa je žalba tuženika u tom dijelu neosnovana.

18. Međutim osnovano se žalbom tužitelja osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda vezano za tuženikov prigovor radi prebijanja, povodom kojeg je sud utvrdio da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.724,94 eura / 12.996,56 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s osnove tzv. negativne razlike (manje plaćeni anuiteti u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita). Naime, plaćanjem nižih anuiteta zbog nižeg tečaja CHF na dan plaćanja od tečaja koji je važio na dan isplate kredita, tužitelj nije primio od tuženika niti jedan novčani iznos na temelju Ugovora o kreditu, a niti je u tom dijelu utvrđena ništetnost valutne klauzule, već je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača ugovaranjem nepoštene valutne klauzule na štetu potrošača. Pored toga, tuženik nema svojstvo potrošača pa se žalbom neosnovano poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača kao mjerodavne za odlučivanje o prigovoru radi prebijanja. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja, tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od takvih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik, pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke.

18.1. Stoga, je povodom žalbe tužitelja ovaj zahtjev tuženika valjalo odbiti kao neosnovan.

19. S obzirom da je donošenjem ove drugostupanjske presude tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je valjalo primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a priznati troškove u tom omjeru uspjeha. Protivno žalbama stranaka, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23. - dalje Tarifa), priznao tužitelju troškove za pojedine radnje punomoćnika u iznosu od 1.875,00 eura čemu treba pridodati trošak pristojbe na tužbu od 66,36 eura i troškove vještačenja od 265,45 eura, što ukupno iznosi 2.206,81 eura. Stoga, kako je tužitelju prvostupanjskom presudom već priznat iznos od 990,80 eura (na ime djelomičnog uspjeha od 36%), to mu je valjalo dosuditi daljnju razliku na ime troškova postupka u visini od 1.216,01 eur s obzirom da je u postupku uspio u cijelosti.

19.1. Pritom treba reći da osnovano tuženik u žalbi ukazuje kako tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na presudu od 73,51 eura. To stoga što je izmijenjena odredba članka 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 51/23.), prema kojoj su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, stupila na snagu 20. svibnja 2023. Ovo znači da je u vrijeme donošenja predmetne presude (07. prosinca 2023.) nije postojala obveza tužitelja na plaćanje sudske pristojbe na presudu te istu nije trebao podmiriti, odnosno za navedeni trošak, ukoliko je nastao, ne može se teretiti tuženika.

20. Tužitelju koji je u cijelosti uspio sa žalbom pripada zatraženi trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura prema Tbr. 10. točka 1. i Tbr. 46. Tarife, za razliku od tuženika čija je žalba odbijena kao neosnovana pa je u tom dijelu tuženikov zahtjev odbijen ( članak 166. stavak 1. i 2. ZPP-a).

21. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić