Poslovni broj P-1207/2025-48

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Poljanić, u pravnoj stvari I tužiteljice ŠN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]. Zastupane po punomoćnici Slađani Čanković, odvjetnici u Zagrebu, II tužiteljice VN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Tokić, odvjetnik u Dubrovniku, III tužiteljice JN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Slađana Čanković, odvjetnica u Zagrebu, protiv I tuženika KN, OIB [osobni identifikacijski broj], Š [adresa], kojeg zastupa Alan Pozderac, odvjetnik u Zagrebu, II tužene FN, OIB [adresa], koju zastupa punomoćnik Alan Pozderac, odvjetnik u Zagrebu, i III tuženika POMA d.o.o., OIB 63310453017, [adresa], radi predaje u suposjed, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 18. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljica I i II osobno, punomoćnice tužiteljica I i III, I tuženika osobno, punomoćnika tuženika I i II i zakonskog zastupnika III tuženika, 20. svibnja 2026.g.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev u koji glasi:

„Nalaže se tuženiku KN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], FN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], POMA d.o.o. iz [adresa], OIB 63310453017 zastupan po direktoru KN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da suvlasnicima tužiteljicama ŠN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], VN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i JN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], predaju u suposjed nekretnine i to: objekt površine 151,35 m2 koji se sastoji od suterena i prizemlja i ima jedan stan u suterenu i 5 soba na razini prizemlja zgrade (prije upisana kao katastarska čestica zgrade [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]); objekt površine 83,18m2 koji se sastoji od suterena i prizemlja i ima poslovni prostor u suterenu i 3 sobe na razini prizemlja zgrade (prije upisana kao čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), objekt površine 173,69 m2 a koji se sastoji od suterena i prizemlja, kuhinje, sanitarnih čvorova i garderobe, te pomoćnih prostorija (prije upisano čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) sada upisano u zemljišnoknjižni uložak broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], položeno na čestici 1443 sve na adresi [adresa], otok Mljet, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.“

II. Nalaže se tuženicima na ime troškova postupka naknaditi tužiteljicama iznos od 3.208,20 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana 20. svibnja 2026. po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, do isplate , dok se za preostali dio od 437,50 EUR zahtjev za naknadu troškova odbija.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljice u tužbi podnesenoj sudu dana 28. siječnja 2020. navode da su suvlasnice svaka po 3/72 dijela prava vlasništva nekretnina opisanih u toč. I. presude, a koje se nalaze u [adresa] na otoku [adresa]. Tuženici (u vrijeme podnošenja tužbe tuženi I i III i pravni prednik II tužene HN) koriste navedene nek retnine u cijelosti i ne dopuštaju tužiteljicama da je koriste, te im za korištenje nekretnine ne plaćaju nikakvu naknadu, a radi se o objektima koji predstavljaju restoran i objekt u kojem se nalaze sobe za iznajmljivanje. Kako tuženi koriste tuđu imovinu i ne žele je predati u suposjed iako su im se tužiteljice obraćale usmeno i pisanim putem.

1.2. Slijedom izloženog predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2.1. Tuženi u odgovoru na tužbu od 3. ožujka 2020. navode da poriču tužbu i tužbeni zahtjev, pa predlažu da se ista odbije. Poriču i da bi tužiteljice bile suvlasnice nekretnina onakvih kakve su opisane u tužbi, jer te nekretnine u naravi izgledaju sasvim drugačije. Ističe se da tužiteljice nikada nisu tražile predaju u suposjed nekretnina od nikog od tuženika. Poriče se i da bi tuženici bespravno koristili nekretnine jer su tuženici I i II pretežiti vlasnici, pa stoga imaju pravo koristiti ih, kao i III tuženik koji je dugogodišnji zakupac istih. Smatraju da je predmet spora znatno složeniji, jer je ugovorom o zakupu koji je sklopljen dvije godine prije smrti (ne navodi se tko, odnosno čije, ali pretpostavka je da se radi o pravnom predniku svih stranaka, djedu tužiteljica i ocu tuženika) dao u zakup čestice koje su obuhvaćene tužbenim zahtjevom, a ko jim ugovorom je zakupniku dopuštena rekonstrukcija, prenamjena i dogradnja. Ishodila se lokacijska dozvola za gradnju malog obiteljskog hotela, građevinska dozvola i sklopljen je ugovor o građenju koji je bio uvjet za dobivanje kredita za dovršetak gradnje . Zbog smrti prednika stranaka nije bilo moguće pravno realizirati pravo zaloga na nekretninama, time ni kredit. Zbog smrti oca tužiteljica, tuženici nude njegovim nasljednicima da uđu u opisani projekt izgradnje obiteljskog hotela, što su one odbile. Kako su radovi bili u punom jeku došlo je do nemogućnosti korištenja dijela nekretnine, pa je tužiteljicama i njihovoj majci kao kompenzacija za nemogućnost korištenja dijela nekretnina koji bi im pripao kao ostavinska imovina ponuđeno da koriste dio gornje kuće, koja nije predmet ovog postupka, u vlasništvu I i II tuženika. Tu ponudu su one prihvatile, te i sada koriste dio te kuće u površini od 100 m2. Taj prostor predstavlja garsonijeru u kojoj živi majka tužiteljica, i dvosobni stan kojeg ista iznajmljuje na crno i od toga ubire prihod, a tužiteljice žive na drugim lokacijama. Smatraju da tužiteljice na svaki način pokušavaju opstruirati planove za gradnju obiteljskog hotela, pa je u tom smjeru pokrenuta i ova parnica, a među strankama su se vodili i drugi postupci. Mada bi tužiteljice imale pravo na suposjed zajednice nekretnina, pošto su prihvatile na korištenje drugu nekretninu i koriste je dugi niz godina, nemaju pravo na suposjed koji traže ovom tužbom. Osim toga njihov suvlasnički dio je mali (svaka 4,17%), predlagatelji žive u nekretnini, a trgovačko društvo gubi zbog nemogućnos ti započinjanja gradnje za koju su ishođene sve potrebne dozvole i u što je investirano poprilično mnogo novca, pa smatra da tužbu treba odbiti.

3. U podnesku od dana 7. svibnja 2020. tužiteljice navode da su tvrdnje da tuženi ne bi bili bespravni korisnici suvlasničkog dijela tužiteljica i da one ništa nisu tražile od njih netočne. Smatraju da tu tvrdnju potvrđuje činjenica da se vodi postupak radi razvrgnuća suvlasničke zajednice, koji su pokrenuli tuženi, a tužiteljice su pokrenule postupak radi naplate naknade za korištenje njihovog suvlasničkog dijela. Navode i da su ih tuženi osim iz podjele imovine, posve isključili iz obitelji, a pomoću priznavanja prava jedni drugima u ostavinskim postupcima i sklapanjem ugovora međusobno i osujetili njihova prava u nasljeđivanju, sve s obzirom na činjenicu da je otac tužiteljica, brat tuženika, preminuo ranije. Smatraju da je ugovor koji je njihov pravni prednik sklopio sa trećetuženikom ništetan jer je sklopljen prije upisa društva u Sudski registar, čak i prije nastanka preddruštva, pa takav ugovor ne proizvodi pravne učinke, što je predmetom raspravljanja u postupku P.487/2014. Tvrdnje o uređenju i adaptaciji nekretnina smatraju irelevantnima, te ponavljaju da o pravnim poslovnima i planiranim ulaganjima nisu ništa znale, iako su kao suvlasnice trebale znati, te da takva dokumentacija na kakvu se pozivaju tuženi u ovom postupku ne proizlazi za isti ni jedna relevantna okolnost.

4.Tijekom postupka II tuženik HN je preminuo te je rješenjem od dana 9. lipnja 2025. postupak prekinut. Kako je podneskom od dana **.**.2025. FN, kao nasljednica II tuženika temeljem rješenja o nasljeđivanju Javnog bilježnika Anta Lozančića iz Dubrovnika kao povjerenika ovog suda posl.br.O.600/2025 od 22. kolovoza 2025., preuzela postupak, isti je nastavljen rješenjem pod posl.br.P-69/2020 od 17. listopada 2025., te se dalje vodi pod posl.br.P.1207/2025.

5. Podneskom od dana 13. veljače 2026. i potom na ročištu dana 18. veljače 2026. g tužiteljice su uredile odnosno izvršio preinaku tužbenog zahtjeva, koja je sukladno čl. 190 st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 84/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2020, 155/2023 – dalje ZPP) prihvaćena kao svrsishodna, a to stoga jer se radi o uređenju zahtjeva najprije u odnosu na sada II tuženu koja je stupila na to mjesto, a potom u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, što je bilo nužno pošto je u katastarskoj općini u kojoj se nalaze nekretnine na snagu stupila nova izmjera . Prigovori tuženika vezano za preinaku zahtjeva nisu prihvaćeni, s obzirom da se ovdje ne radi o promjeni činjenične osnove zahtjeva, niti njegovu povećanju, već samo usklađivanju zahtjeva sa novim opisom nekretnine nakon izvršenog vještačenja po vještaku geodetske struke.

6.1. Tijekom postupka pročitane su sve isprave koje prileže spisu i to zemljišnoknjižni izvadake za z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 6-7), izvješće o graditeljskom vještačenju (stranica 8-43 spisa), fotografije (stranica 52-53 spisa), uporabna dozvola (stranica 54- 55 spisa), građevna dozvola (stranica 56-58 spisa), dopis Poma d.o.o. iz ožujka 2004. (stranica 59-60 spisa), prijava počeka/nastavka građenja (stranica 61 spisa), dopis Ureda državne uprave od 2. srpnja 2004. (stranica 62 spisa), mišljenje Općinskog vijeća Općine Mljet od 7. lipnja 2005. (stranica 63-64 spisa), ugovor o kreditu od 14. srpnja 2008. (stranica 67-76 spisa), ugovor o kreditu od 28. svibnja 2008. (stranica 77- 79 spisa), ugovor broj H-8/05 ( stranica 80-84 spisa), ugovor o građenju (stranica 85- 88 spisa), avansnu situaciju (stranica 89 spisa), građevinski dnevnik (stranica 90-134 spisa), glavni projekt (stranica 135-145), zahtjev za odobrenje kredita (stranica 146- 147 spisa) i odgovor na isti (stranica 146 spisa), uporabnu dozvolu (stranica 14-150 spisa), investicijski projekt (stranica 151-182 spisa) pregledani su ovosudni spisi predmeta P.1339/2010 i O.1632/2017, provedeno je vještačenje po vještaku geodetske struke Stjepanu Grmoljezu koji je na ročištu i iznio i obrazložio nalaz, saslušani su svjedoci ŽN, DN i ZN te tužiteljice ŠN i VN, tuženici KN i HN (koji su i ovlaštene osobe za zastupanje III tuženika). Nije saslušana III tužiteljica, koja se putem punomoćnice i odrekla prava da bude saslušana kao stranka u postupku, smatrajući da je iz iskaza ostalih tužiteljica sve jasno, kao ni svjedok CN, koji je preminuo tijekom postupka.

6.2. Iz pregledanog spisa pod poslovnim brojem P.1339/2010 utvrđeno je da je navedeni postupak pokrenula ŽN protiv ovdje tuženog KN, radi smetanja posjeda i to isključivanjem struje i vode u stanu u prizemlju na parceli 26 čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. U predmetu je donesena privremena mjera povodom koje je sudski ovršitelj izašao na teren i izvršio priključivanje struje i vode u predmetni stan. Dana 19. siječnja 2011. doneseno je rješenje pod istim poslovnim brojem kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, a navedena odluka je potvrđena odlukom Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž.1057/2011.

6.3. Pregledom spisa pod poslovnim brojem O.1632/2017 utvrđeno je da se pod istim (ranije pod poslovnim brojevima O.425/2006, O.268/2007, O.43/2015) vodio ostavinski postupak iza pok. EN, pravnog prednika stranaka – djeda tužiteljica i oca tuženika, koji je započeo pred javnim bilježnikom pred kojim je na zapisnik od dana 28. srpnja 2006. bio postignut i sporazum o diobi imovine na način da ovdje tužiteljicama pripadne svakoj po 1/3 stana u suterenu zgrade kao izvanknjižnog vlasništva izgrađene na građevinskoj parceli br. 26 čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a sve ostalo BN, KN i LN, a potom je dostavljen u sudsko rješavanje radi nedostataka vezano za zastupanje i dane izjave volje . Rješenjem koje je doneseno dana 25. rujna 2007. pod poslovnim brojem O.268/2007 postupak je prekinut, te je BN, supruga ostavitelja, upućena u parnicu radi dokazivanja da čest. zem. [katastarska čestica] čest. zgr. [katastarska čestica] i izvanknjižno vlasništvo dva apartmana i četiri sobe na svakom katu izgrađene na građevinskoj parceli br. 26 čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predstavljaju bračnu stečevinu nje i ostavitelja, a koje rješenje je potvrđeno odlukom Gž. 2582/07 Županijskog suda u Dubrovniku od 10. srpnja 2008. Odlukom donesenom pod poslovnim brojem P-1227/2008 od 10. prosinca 2014. utvrđeno je da ½ čest. zem. [katastarska čestica] čest. zgr. [katastarska čestica] predstavlja bračnu stečevinu BN, te su ovdje tuženici naveli da izvanknjižno vlasništvo dva apartmana i četiri sobe na svakom katu izgrađene na građevinskoj parceli br. 26 čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ne predstavlja ostavinsku imovinu pok. EN.

6.4. Iz spisa pod posl.br.R.23/2016 utvrđeno je da su ovdje tuženici I i II pokrenuli navedeni postupak protiv ovdje tužiteljica radi razvrgnuća suvlasništva na predmetu spora isplatom, obrazlažući isti činjenicom da su oni upisani suvlasnici vrhu 126/144 dijela, dok udio svih tužiteljica zajedno iznosi 12,5 %.Tužiteljice su se prijedlogu za razvrgnuće isplatom usprotivile, smatrajući da je moguća fizička dioba stvari. U predmetu je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina ing. Anti Muciću, koji je procijenio vrijednost nekretnina i suvlasničkih dijelova pojedinačno i tretirajući dio tužiteljica kao cjelinu, te je mišljenje vještaka da geometrijska dioba nije moguća. Rješenjem pod poslovnim brojem R1 - 23/2016-60 od 15. studenog 2020. postupak je obustavljen, a predlagatelji su sa svojim zahtjevom za razvrgnuće upućeni u parnicu. Povodom žalbe ovdje I i II tuženika Županijski sud u Osijeku je rješenjem pod posl.br.Gž.1012/2021-5 od 25. listopada 2023. potvrdio prvostupanjsku odluku.

6.5. Uvidom u zemljišnoknjižni izvatka za raniji z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je u trenutku pokretanja postupka na tada česticama zemlje [katastarska čestica], te česticama zgrade [katastarska čestica] upisan bio I tuženik KN 9/72 dijela prava vlasništva, II tuženi HN vrhu 9/72 dijela prava vlasništva, I tužiteljica ŠN vrhu 3/72 dijela prava vlasništva, II tužiteljica VN vrhu 3/72 dijela prava vlasništva, III tužiteljica JN vrhu 3/72 dijela prava vlasništva, I tuženik KN vrhu 5/16 dijela prava vlasništva, II tuženi HN 5/16 dijela prava vlasništva.

6.6. U svom iskazu svjedokinja ŽN, majka tužiteljica (stranica 195-196 spisa) navodi da joj je poznat predmet spora i da se radi o nekretninama koje su ranije bile restoran sa taracom, kuhinja, gustjerna, magazin i vanjski zahodi, sve prizmeno, a na katu se nalaze sobe za iznajmljivanje. Te nekretnine su pripadale njenom pokojnom svekru, s kojim su ona i pokojni suprug živjeli, dok su se suprugova dva brata, tuženi u ovom postupku, odselila. Danas je stanje tih nekretnina drugačije jer su tuženici srušili sobe koje su se nalazile na katu, banje, magazine i gustjernu, te su preuredili restoran. U trenutku kada je svjedokinja davala iskaz u upotrebi je bio ovaj dio koji predstavlja restoran s kuhinjom i produženom taracom. Na zemljištu iznad otac njenog pokojnog supruga tražio je dozvolu za izgradnju kuće, koju su počeli graditi njen suprug i njegov otac, uz dogovor da će u toj kući u prizemlju živjeti ona i suprug sa djecom, a na katu svekar i svekrva. Njen suprug je preminuo u toku gradnje kada je bilo završeno prizemlje, te je svekar rekao da se ona i kćeri usele u taj dio a da će on i svekrva doći kasnije, pa se ona s kćerima u taj dio od odselila nekoliko godina nakon smrti supruga. U posjedu nekretnina koje su predmet spora su isključivo tuženi i njoj i njenim kćerima ne daju ništa iako su one cijeli život živjele sa djedom i pomagali mu u obradi zemlje i u radu restorana, i iako na to imaju pravo. Površina stana u kojem živi je oko 90m kvadratnih, radi se o polovici prizemlja, a kuća osim prizemlja ima još 3 kata. Drugu polovicu prizemlja i preostale katove drže tuženici i to iznajmljuju, ona ne iznajmljuje nego tamo živi. U gornju kuću je odselila jer joj je djed V rekao da se više ne može živjeti tamo gdje je restoran zbog gostiju, i zato jer je smatrao da je potrebno da se ona odmori. U vrijeme kad je umro njen suprug u restoranu su još uvijek radile njene kćeri, ali već sljedeće godine tuženici su im rekli da tu više ne mogu raditi jer ne napreduje u poslu, pa oni od tada više ne sudjeluju u radu restorana. Nitko je nije pitao za suglasnost da se gradi, nije vidjela nikakvu dokumentaciju, nije joj ponuđena suradnja niti udio u društvu POMA d.o.o. Ključ od restorana od tuženika nije tražila, njene kćeri su se pokušale dogovoriti s tuženicima oko tih nekretnina, ali im je rečeno da one nemaju tu što tražiti. Vezano za građevinske radove na nekretninama navodi da je ona u trenutku kad su oni izvedeni bila u Zagrebu kod kćeri i da je o radovima obavijestio susjed, a kada se vratila sve je već bilo srušeno. Poznato joj je da su tuženici uzeli kredit za radove, ali ona o radovima nije imala koga pitati pa nije pitala. Ne sjeća se da li su se radovi događali u vrijeme kada je bila ostavinska rasprava iza pok. V, odnosno misli da iza pok. V nisu imali ostavinsku raspravu. U restoranu viđa tuženike i njihove sinove, koji tamo rade, a imaju i nekoliko radn ika.

6.7. Svjedok DN (iskaz stranica 196-197 spisa) navodi da poznaje stranke u postupku i poznato ove koje su nekretnine predmet spora jer je od 1976. do 1991. boravio na [adresa] gdje je bio direktor hotela Odisej, u čijoj se neposrednoj blizini nekretnina nalaze. Ne zna točno da li se radi o dvije čestice zemlje, ali zna da su to u naravi dvije cjeline - veća i manja, a na koje se referira kao na staru kuću jer je kasnije iznad te kuće izgrađena nova kuća. U vrijeme kada je on boravio na [adresa] u staroj kući je živio pokojni V sa sinovima V i HN i njihovim obiteljima, a treći sin KN je živio u [adresa]. Negdje u to vrijeme HN se odselio u staru obiteljsku kuću u [adresa], a KN se po pozivu oca vratio na [adresa] i u ovoj kući otvorio restoran u kojem je radio ljeti. I nakon što je prestao raditi tamo svjedok navodi da je ostao u dobrim odnosima sa obitelji, pogotovo sa pokojnim V, ocem tužiteljica. Nakon rata je svake godine dolazio na [adresa] pa zna da je u međuvremenu stanje ove kuće izmijenjeno odnosno da su se KN i HN dogovorili s ocem da im on da tu nekretninu kako bi mogli osnovati firmu, pa je KN jer se radi o nacionalnom parku tu dozvolu tražio i dobio u Zagrebu. Imao je projekt i počeo sa izgradnjom, što je djelomično i dovršeno na način da je u ovom dijelu gdje je bila manja cjelina izgrađen ugostiteljski dio. KN mu je rekao da su on i HN odlučili osnovati firmu radi izgradnje hotela na toj nekretnini, i da su ŽN, suprugu pok. brata N ikole željeli u to uključiti i pitali je da sudjeluje, te da je ona to odbila. Kako je on smatrao da ŽN ima pravo na udio kao supruga pok. V o tome je pitao KN, te mu je on rekao da vodi računa o njoj i da joj je čak ponudio kupiti nekretninu u susjedstvu i izgraditi objekt za stanovanje i iznajmljivanje. ŽN se odselila u prizemlje nove kuće koja je sagrađena iznad predmetne nekretnine i to odmah nakon što je ta kuća izgrađena, i prema njegovim saznanjima upravo iz razloga jer je bilo dogovoreno da će HN i KN započeti sa radovima na ovoj nekretnini koja je sporna. Tada među njima još nije bilo nikakvog spora. Njemu je to poznato jer ljeti kada dođe boravi u apartmanu na katu u ovoj novoj kući gdje ŽN živi u prizemlju, a u goste ga zovu tuženici. Na spornoj nekretnini koristi se samo manji dio gdje je napravljen ugostiteljski objekt, a preostali dio je u to vrijeme gradilište, izgradnja nije dovršena pa se ne koristi. Nije mu poznato što su tužiteljice tražile u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice.

6.8. Svjedok ZN (iskaz stranica 199-200 spisa) iskazuje da stranke imaju kuću u [adresa], koja je ranije bila stara obiteljska kuća na mjestu gdje je sada restoran, a iznad toga je izgrađena nova kuća. Ranije je to pripadalo djedu tužiteljica i ocu tuženika EN, a sada pripada strankama u postupku, a koristi je majka tužiteljica ŽN, i sin tuženog LN, a da li je još netko koristi on ne zna jer svatko bude u svom dijelu. Nije mu poznato ništa o tome da li je među strankama postojao dogovor o načinu korištenja nekretnina. Zna da su na nekretnini izvođeni neki radovi, izgrađena je kuhinja i iza se proširivalo, osim navedenog dalje ne zna. Od donje zgrade koristi se restoran i kuhinja, a u sklopu ovog nalazi se i magazin koji se također koristi. Od okolnosti vezano za postojanje dogovora o korištenju ovih nekretnina između stranaka nakon smrti pok. V nije mu ništa poznato, osim da su tuženici nastavili graditi ono što je u iskazu spomenuo. Za života pok. V (djeda tužiteljica) u restoranu su radili on, njegova žena i sin pok. V, a za Nikolinu suprugu ŽN nije siguran koliko je pomagala u restoranu s obzirom da je radila u hotelu. Po povratku na [adresa] u restoranu su radili i tuženi. U kući gdje se restoran živjeli su V i njegova žena, sin HN dok se nije sa obitelji odselio u staru kuću, te sin V i njegova supruga. Tužiteljice su se rodile u toj kući, ali nije siguran do kada su tu živjele, pretpostavlja do udaje. Na pitanje da li sada tužiteljice dolaze u taj prostor i da li ga koriste svjedok navodi da ne zna, on živi u [adresa], pretpostavlja da dolaze kod majke u gornju kuću. Kao vlasnike restorana označava LN i KN, a ne zna zašto tužiteljice ne koriste restoran.

7.1. Tužiteljica ŠN u svom iskazu (stranica 200-201 spisa) navodi da su nekretnine koje su predmetom spora ranije bile vlasništvo njenog djeda – oca tuženika, EN, i tamo su u zajedničkom kućanstvu živjeli djed, baka, njeni roditelji, tužiteljice, a u jednom periodu i tuženi HN i njegova žena i djeca. Svi su bili zaposleni negdje, a kako je u ovom donjem objektu gdje se nalazi restoran dio bio iznajmljivan kao sobe, tužiteljice su od ranog djetinjstva pomagale baki i djedu sa gostima, kojima su nudili i obroke uz smještaj. Taj dio objekta gdje su živjeli i restoran čine jednu cjelinu, a 90-ih godina djed je od Nacionalnog parka Mljet zatražio zemljište kako bi na njemu izgradio kuću i na takav način njenom ocu osigurao njegov dio. Tada je izgrađena kuća na parceli iznad one na kojoj je restoran, svi su skupa to financirali i djed je u prizemlju napravio dva odvojena dijela. Ključeve jednog je dao njenoj majci ŽN, koja tamo i živi, a u drugi dio u prizemlju su se uselili on i baba. Gornji kat se koristio za iznajmljivanje. Ona se 2002. udala i otišla iz obiteljskog kućanstva. Od smrti djeda 27. travnja 2006. ona i njene sestre više nisu nogom kročile u ovaj donji dio, od tada ga isključivo koriste tuženici, a pristup nije imala ni njihova majka. Nisu izričito tražile ključ objekta, tražile su dogovor o načinu korištenja tih nekretnina, što su tuženi odbili. Ne zna da li je upisana kao suvlasnica nekretnina. Prije par godina tuženi su smetali njenu majku u posjedovanju stana u gornjoj nekretnini isključivanjem stru je. Tuženici su dio života živjeli u [adresa], odnosno Rijeci. KN se vratio na [adresa] u vrijeme djedove smrti, HN ranije. Djed V je tražio zemljište kako bi stambeno zbrinuo njenog oca jer tuženike već jest – KN je kupio stan u [adresa], a za LN je renovirana stara kuća u [adresa] gdje se uselio 1987. Nakon djedove smrti tuženi su počeli sa građevinskim radovima na nekretnini, srušili su gornji dio gdje su bile sobe za iznajmljivanje koje sada nemaju funkciju i gustjernu, proširili su restoran, koji radi sezonski. Njih nisu obavijestili o preuređivanju i radovima. U restoranu rade članovi obitelji tuženika, ne zna točno tko. Sobe se u tom dijelu ne iznajmljuju. Više su puta pokušale dogovoriti sa tuženima oko podjele, bio je prijedlog da tuženi njima izgrade kuću na zemljištu različitom od predmetnog, a da one njima prepišu svoje dijelove na ovom, ali nikada nisu postigli nikakav konačan dogovor jer tuženi ne žele dogovor potpisati u pisanom obliku. Imali su i prijedlog kako fizički podijeliti predmetnu nekretninu. Njoj ni sestrama nitko ne plaća naknadu za korištenje nekretnina. Ona nije vidjela građevinsku dozvolu i dokumentaciju vezano za radove koje poduzimaju tuženi. Misli da imaju neko trgovačko društvo, kako bi inače radili. Majka je odselila u gornji dio kuće jer je djed odlučio da će na donjoj nekretnini samo raditi, odnosno imati restoran i iznajmljivati sobe, pa kako su stalno imali goste tamo se više nije moglo normalno živjeti. Djed je dao njenoj majci ključeve jer mu je bila namjera da njenog oca izdvoji u gornji dio. Majka se tamo preselila 2005. ili 2006., otac je umro 2000.

7.2. Tužiteljica VN u svom iskazu (stranica 202 spisa) u cijelosti se pridružila iskazu prvotužiteljice. Uz to dodaje da im je odvjetnik koji ih je zastupao prilikom ostavinske rasprave iza djeda rekao da im tuženici ne žele dati ništa i to zbog toga jer su kao nasljednice iza njenog oca ostale tri cure, koje sada nose i druga prezimena. Više puta su se pokušale dogovoriti sa tuženicima oko podjele, čak su se dogovarali da svi zajedno kupe zemljište i njima naprave zasebnu kuću, ali su tuženici inzistirali da one prvo njima prepišu udjele na ovoj nekretnini. Kako ona živi na [adresa], za razliku od svojih sestara, poznato joj je da tuženici uznemiravaju njenu majku. Sjeća se da su predlagale fizičku podjelu nekretnina tuženicima, ali se ne sjeća točno na koji način, a nekretnina je izmijenjena u odnosu na stanje nakon djedove smrti, i to na način kako je prvotužiteljica opisala. U restoranu rade oba njena dunda sa obiteljima i radnicima. Radove koji su izvršeni tuženici su izvršavali bez da su išta pitali tužiteljice ili ih o tome obavještavali. Nisu pokušale ući u dio u kojem je restoran jer su ih više puta vrijeđali, te im je dolazak tamo jako neugodan. Nikakvu dokumentaciju vezano za izvođenje radova nije vidjela. Njena majka ne iznajmljuje sobe za novčanu naknadu, u njen stan joj ponekad dolaze prijatelji u goste, za svoj stan ona plaća režije. Na pitanje što je odgovorila na prijedlog tuženika da im izgrade kuću od 300m2 navodi da se ne sjeća što je na to odgovorila.

7.3. Tuženik KN, koji je i zakonski zastupnik trećetuženika (iskaz stranica 202-204) navodi da su u posjedu predmeta spora on, njegov brat HN (iskaz je dan u vrijeme kada je isti bio živ) i njihova firma POMA d.o.o. čiji su direktori on i brat. Firma predmet spora koristi na temelju Ugovora o zakupu koji je sklopljen 2004. na vrijeme od 25 godina, sa njihovim pokojnim ocem V. Ugovorena je zakupnina od 1,00 kn mjesečno jer je zakupnik trebao uložiti ogromna sredstva u samu nekretninu, radi izgradnje malog obiteljskog hotela. U sve su trebala biti uključena sva tri sina EN, dakle i otac tužiteljica, ali on je preminuo 2006. On i brat su se pokušali dogovoriti sa tužiteljicama u vezi izgradnje, međutim one nisu bile suglasne. Mislili su da će one s vremenom promijeniti mišljenje, pa su 2007. krenuli sa izgradnjom budući da su morali radi rokova. Završena je prva faza radova, restoran je dograđen i proširen, izgrađene su kuhinja, kotlovnica, garderobe i komoda. Maknuli su gustjernu jer su u međuvremenu dobili vodu. Na manjem objektu koji je nosio oznaku čest. zgr. [katastarska čestica] nije ništa nadograđeno, tu su sobe na prvom katu koje su izvan funkcije. Ključeve objekata imaju on kao voditelj restorana i u vrijeme davanja iskaza njegov brat HN, a tužiteljice nemaju ključ ovih objekata. Novi restoran nema iste ključeve kao onaj kada je njegov otac bio živ. Do 1990ih je na čest. 136 bila kuhinja sa šankom i tri stola, a na gornjem katu su bile tri sobe. Kuhinja se koristila za potrebe kućanstva i za pripremanje hrane za goste. Na čest. zgr. [katastarska čestica] bio je stan u kojem su živjeli njegov otac i majka i brat V sa ženom i kćerima. Na gornjem katu je bilo pet soba koje su se iznajmljivale, a u to vrijeme nije bilo restorana nego su donja kuhinja i stolovi služili za goste soba. Njegov otac je tako radio sve do kraja rata, a tada je već ostario, pa je od njega tražio da se nešto poduzme kako bi se objekt mogao koristiti za turizam. On je tada radio u ACI Marini pa on tada nije mogao raditi s obitelji, ali je rekao ocu da bi trebalo provjeriti da li se može dobiti dozvola za gradnju hotela, iako ako bi tamo bio hotel otac i ostatak obitelji više ne bi mogao živjeti u objektu. Tako su došli na ideju da na parceli iznad izgrade drugi objekt u koji će se otac i brat s obitelji odseliti, a na sporu zajednički izgrade mali obiteljski hotel. Za sve su kasnije ishodili dozvole, ali prvotno su radili kao seosko domaćinstvo. Brat V se razbolio 1998. i bolovao sve do smrti 2000. i on nije sudjelovao u radovima. Otac je želio da se izgradi obiteljski hotel koji bi bio suvlasništvo svo troje braće, a on i brat HN nisu sa tužiteljicama ni njihovom majkom uspjeli postići dogovor o korištenju nekretnina ili njihovoj podjeli. Više puta su pokušavali, nudili su im izgraditi kuću sa prizemljem i dva kata na zemljištu u [adresa], ali on tada nije imao novaca za financiranje predložio je da će to napraviti kroz 4-5 godina kada krene zarada od hotela, međutim one na to nisu pristale. Njihovu majku ŽN su pitali želi li ona s njima raditi u tom hotelu, što je ona odbila sa obrazloženjem da ne valja raditi sa obitelji, a onda su im ponudili kako je ranije rekao. One su umjesto toga tražile da njima pripadne cijela gornja novoizgrađena kuća i da im još doplate 600.000,00 EUR. Upitan zašto ne želi predati tužiteljicama u suposjed predmet spora tuženik navodi da je spreman predati ga u suposjed ako njihova majka ŽN njima vrati ključeve od stana u gornjoj kući, jer je ta kuća vlasništvo tuženika, a ne tužiteljica. Ključeve im je dao njegov brat HN kako bi se ŽN odselila tamo jer su oni namjeravali početi raditi u restoranu. Tužiteljice ih nikada nisu tražile ključeve predmeta spora. Zdravstveno stanje njegovog oca počelo se pogoršavati 2001. kada je ugradio pacemaker. Kuća u kojoj živi ŽN izgrađena je bez građevinske dozvole, na zemlji na kojoj nisu upisani kao vlasnici ali je obitelj u posjedu dugi niz godina, a zemljišnoknjižno stanje vezano za istu sređuju sa Općinom, ne pred sudom, kuća je završena i opremljena 2006. Radovi na restoranu su započeli u prosincu 2007., a završeni su 2009. od kada restoran i sezonski radi. On je radio u restoranu 1999. i 2000., od 2001. radio je njegov brat HN, a on se ponovno vratio 2005. Te dvije prve godine u restoranu je radila i prvotužiteljica, uz njih je radila i J, kći drugotuženika, on, njegova žena i djeca, te očeva sestra. Drugotužiteljica je radila jednu godinu, ali kasnije, dok trećetužiteljica nije nikada radila s njima jer je bila dijete. U izgradnju hotela nisu uložili spomenutih 800.000,00 EUR jer je završena samo prva faza gradnje, uložili su 200.000,00 EUR koje su dobili od HABOR-a kao kredit društvu POMA d.o.o., a za koje je kao osiguranje dana druga nekretnina jer tužiteljice nisu dale pristanak da ova bude zalog. Ugovor o doživotnom uzdržavanju su sa majkom sklopili odmah nakon očeve smrti, nije siguran da li je majci priznao zahtjev za utvrđenje bračne stečevine prije ili poslije sklapanja tog ugovora. Upitan da li je HABOR obaviješten o smrt njegovog oca, navodi da je ugovor sklopljen preko Raiffeisenbanke i da je banka obavještena o tome. Sve dozvole ishođene su za vrijeme očevog života, a glasile su na POMA d.o.o. Nisu tužiteljicama ni njihovoj majci ponudili da budu članice društva, ali to je bilo jer su oni bili u Dubrovniku, a ne s nikakvom namjerom da njih isključe. ŽN se u novu kuću preselila 2006., otac je umro u staroj kući, a majka se onda preselila u novu, te u staroj više nitko nije živio. Prijedlog za razvrgnuće suvlasništva je bio da tuženici isplate tužiteljice.

7.4. HN (iskaz stranica 204-205) u svom stranačkom iskazu se pridružuje iskazanom od strane svog brata, ali želi istaknuti neke stvari. Prva je da kada su osnivali društvo POMA d.o.o. bio je živ i njegov otac V, te je on inzistirao da osnivači budu isključivo oni dvojica, odnosno da ŽN ne bude član društva jer želi da sve ostane na imenu HN. On je u dijelu gdje je kuhinja i šank tj. na čest. zgr. [katastarska čestica] od 1977. do 1980. držao krčmu i on je tu radio, a kada je prestao taj dio je služio isključivo za . Njegova supruga je do 1986. pomagala njegovom ocu u iznajmljivanju soba. Otac i njih troje braće su se dogovorili da će tu izgraditi obiteljski hotel, ali nisu to u cijelosti izrealizirali. ŽN, majka tužiteljica, do večeri je bila na poslu hotelu i nije pomagala u iznajmljivanju soba ili sa gostima, kao ni pok. otac tužite ljica koji je prevozio goste na svom poslu. Sam tuženik je doprinosio obiteljskom domaćinstvu obrađivanjem maslina i ribolovom, a radio je i u seoskom domaćinstvu i u restoranu. On živi u kući u [adresa], koja je njegovo vlasništvo iako nije upisana na njega, ali otac mu je to darovao i on ju je obnovio i on je vlasnik.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. i čl. 315. st. 3. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljica osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da su tužiteljice i I i II tuženici upisani suvlasnici na nekretninama koje su ranije bile označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], suvlasnički omjeri na kojima su isti upisani, da navedene nekretnine sada nose oznaku čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da je pravni prednik stranaka pok. UN sa III tuženikom sklopio ugovor o zakupu navedenih nekretnina, te da su sada u posjedu nekretnina tuženici.

10. Sporno je među strankama da li tužiteljicama pripada pravo na suposjed opisanih nekretnina.

11. Odredbom članka 36. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 dalje: ZV) propisano je da ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva te stvari, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi. u svezi toga valja istaknuti odredbu članka 37. stavka 6. ZV kojom je propisano da svaki suvlasnik ima pravo glede svog idealnog dijela stavljati svakome, pa i svojim suvlasnicima, sve zahtjeve koji proizlaze iz njegova prava vlasništva. Pri tome, odredba članka 30. stavka 2. ZV-a propisuje da u granicama iz stavka 1. tog članka vlasnik ima, među ostalim i pravo posjedovanja stvari, a čl. 38 stavak 1. ZV-a određuje da svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika i ako nije što drugo određeno. Odredbom čl. 46 ZV-a propisano je da svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati svojim suvlasnicima sve one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva, te ima pravo postavljati protiv svakog one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari.

12. Člankom 161. stavak 1. ZV-a propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari, dok odredba čl. 162. st.2. ZV-a određuje da, da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

13.1. Time tužiteljice prema I i II tuženicima postavljaju zahtjev za uvođenjem u suposjed prema citiranim zakonskim odredbama o suvlasništvu nekretnina, dok se u odnosu na III tuženika radi o vlasničkoj tužbi kojom se od posjednika traži predaja stvari.

13.2. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje sud smatra da su tužiteljice dokazale osnovu svog traženja, dok tuženici nisu dokazali pravo temeljem kojeg bi odbili zahtjev tužiteljica za uvođenjem u suposjed nekretnina.

13.3. Prva odlučna činjenica, a to je da bi tužiteljice bile suvlasnice nekretnina, dokazana je izvatkom iz zemljišnih knjiga. Ne postoji spor o identitetu nekretnine, a ni o promjeni oznaka čestica u zemljišnim knjigama. Od početka postupka tuženici ističu više argumenata zašto zahtjev tužiteljica ne bi bio osnovan, a ti argumenti su međusobno proturječni, u pretežnom dijelu se međusobno isključuju, nisu logični i pomalo su neživotni. Tuženici najprije ističu da nekretnina ne izgleda kao što je izgledala u vrijeme kada su je tužiteljice naslijedile, no sukladno čl. 156. st.1. ZV-a dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine. Time što su vršili radove i ulaganja u zajedničku nekretninu prvo i drugotuženik osobno, kao ni putem svoje firme – trećetuženika, nisu svoje suvlasničke udjele mogli povećati na štetu tužiteljica. Dalje ističu da, iako bi formalno imale pravo koristiti nekretnine, zapravo ga ne bi imale jer su tuženici I i II pretežiti vlasnici, a III tuženik dugogodišnji zakupnik , dodajući da su tužiteljice vlasnice po 4,17 posto nekretnine, a prvo i drugotuženik u njoj žive, a društvo gubi radi nemogućnosti gradnje. Kasnije se ističe i nastanak teške materijalne štete jer se tuženici bave turizmom. Ovdje sud, a sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluka Rev-405/2022-2 od 3. svibnja 2022. (a koje je izraženo i u ranijim odlukama Rev-2055/10 i Rev-1361/1998) smatra da svim suvlasnicima pripada pravo na posjed stvari, pa ne može neki od suvlasnika isključiti druge suvlasnike iz suposjeda, bez obzira na veličinu udjela pojedinog suvlasnika. Time je potpuno nebitno da li su prvo i drugotuženi pretežiti vlasnici, oni ne smiju svoja prava izvršavati na štetu tužiteljica kao suvlasnica, a uskrata mogućnosti suposjedovanja je najteži oblik izvršavanja svog prava na štetu drugog. Nastanak štete je argument za odgodu u ovršnom postupku, a u svakom slučaju stavljanjem u odnos štete koja nastaje tužiteljicama ovakvim ponašanjem tuženika i eventualne manje zarade od turizma na strani tuženika, sud smatra da prevaga opet ide u korist argumenata tužiteljica. Iz iskaza samih tuženika razvidno je da dio u kojem navode da žive u predmetu spora nije točan.

13.4. Dalje tuženici sugeriraju da bi među nasljednicima pok. EN, djeda tužiteljica i oca prvotuženika te oca odnosno sada svekra drugotuženika, postojao neki dogovor o podjeli imovine, no iskazivanje o dogovorima (pretežno ono prvotuženika) je kontradiktorno samo sebi i iskazu onog drugog. Na kraju zaključak koji se da izvesti iz svih provedenih dokaza jest da ne postoji dogovor o načinu korištenja predmeta spora, niti sporazum po kojem bi tužiteljice primile naknadu ili dobile neku drugu nekretninu ili pravo u zamjenu za svoje suvlasničke udjele. Tu je i tvrdnja da bi tužiteljicama i/ili njihovoj majci bio ponuđen udio u trećetuženiku i/ili sudjelovanje u projektu obiteljskog hotela, što su onda one/ona odbile i nisu željele sudjelovati, a na koju okolnost iskazuje svjedok DN. Međutim sud njegovom iskazu ne poklanja vjeru, jer sve o čemu on iskazuje su podatci koje mu je ispričao prvotuženik koji mu je prijatelj i kojeg viđa jednom godišnje kad kod njega ljetuje i za njih nema konkretnih dokaza. Svjedokinja ŽN i prvo i drugo tužiteljica opovrgavaju da bi ijednoj od njih ikada išta od navedenog bilo ponuđeno od strane tuženika. Naposljetku da takve tvrdnje nisu točne i da tužiteljice nisu odbile nešto što bi sada tražile sudskim putem, nedvojbeno proizlazi iz iskaza ranijeg drugotuženika koji posve neuvijeno navodi da je projekt smišljen da bi ga realizirali on i brat, te da nikada nije bilo namjere da se u to uključe nasljednice njihovog brata, jer žele da sve ostane na prezimenu ŽN (a čime se potvrđuje teza drugotužiteljice da je problem u njihovom spolu i da nažalost šovinizam nije nešto što je ostalo u prošlosti, a trebalo je). Napominje se da prvotuženik daje druge razloge zašto nije uključio tužiteljice ni njihovu majku, njegova verzija je nešto uglađenija. Tuženici su puni teorija što su nudili, i obrazloženja zašto se to nije moglo ostvariti odmah (ili uopće) jer je sve što su po tim prijedlozima tužiteljice eventualno trebale dobiti bilo je buduće, nesigurno, neizvjesno, nekonkretno, dok istovremeno ono što su oni dobili je njihovo, i predmet spora je njihov, i kuća na zemljištu koje nije sređeno (a koju je sagradio prednik svih stranaka) je njihova. Sud nije poklonio vjeru tvrdnji da bi tuženici dali ključeve stana u gornjoj kući majci tužene i da bi taj stan predstavljao kompenzaciju za dio u predmetu spora, kao ni onoj da otac tužiteljica za života nije doprinosio obiteljskom poslu, a ni nitko od njegovog dijela obitelji (supruga ni djeca). Iste su neuvjerljive, dok kronologija i način odvijanja tih događaja kako o tome iskazuju tužiteljice djeluje logično i smisleno, a potkrepljuju je i iskazi svjedoka tj. sud je zaključio da je djed tužiteljica taj koji je dao stan u novoizgrađenoj kući majci tužiteljica, jer mu je namjera bila riješiti stambeno pitanje trećeg sina (oca tužiteljica) kao što je riješio stambeno pitanje i p reostaloj dvojici.

13.5. U odnosu na trećetuženika tri su odlučne činjenice teret dokaza kojih je činjenica u ovoj vrsti spora, sukladno citiranoj odredbi članka 162. stavka 1. ZV-a, na tužiteljicama. Naime, sukladno primjenjivim odredbama ZV-a u sporu u kojem tužitelj kao vlasnik traži od tuženika kao posjednika predaju posjeda stvari tzv. pravom vlasničkom tužbom (reivindikacijskom tužbom), tužitelj je dužan dokazati svoje pravo vlasništva na stvari, identitet stvari te da se stvar predaju koje traži nalazi u posjedu tuženika. Sve ove tri činjenice, kako je gore obrazloženo, ovdje su dokazane. Po iskazu samog prvotuženika predmet spora je u posjedu njega, sada drugotužene kao nasljednice njegovog brata LN, te njihove firme POMA d.o.o. koja ga drži temeljem ugovora o zakupu sklopljenog sa njihovim pok. ocem.

13.4. Na trećetuženiku je teret dokaza onih prigovora kojima se u ovoj vrsti spora brani od reivindikacijskog zahtjeva. Tuženik se tako može braniti peremptornim prigovorima, koji negiraju ili ukidaju vlasnički zahtjev ili dilatornim, koji ga zaustavljaju. Ti su prigovori materijalno pravne prirode, jer se njima osporava tužiteljev zahtjev za povrat stvari. Posjednikove prigovore definira odredba članka 163. ZV-a koji određuje da on ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed) i da posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako izvodi svoje pravo na posjed od posrednoga posjednika, koji ima pravo na posjed te stvari, osim ako je posjed dobio posjednik od posrednog posjednika koji nije bio ovlašten da mu ga dade.

13.5. Trećetuženik ističe dilatorni prigovor smatrajući da zbog sklopljenog ugovora , i posljedično, uloženih sredstava u radove i adaptaciju nekretnina, ima pravo na posjed i da zbog navedenog ima pravo odbiti predaju istih tužiteljicama kao suvlasnicama. Tužiteljice navode da je sporni ugovor koji je trećetuženik sklopio sa njihovim pok. djedom ništetan iz razloga jer trećetuženik nije imao pravnu sposobnost u trenutku njegova sklapanja, pošto je ugovor sklopljen dana 23. lipnja 2004., a društveni ugovor je potpisan dana 28. lipnja 2004., dok je društvo u Sudski registar upisano tek trinaest dana kasnije. Uvidom u isprave koje prileže u spisu i podatke iz Sudskog registra za trećetuženika utvrđeno je da je točno da je tuženik u isti upisan danom 6. srpnja 2004. Tužiteljice, kao osobe na čija prava i imovinu utječe postojanje ili nepostojanje pravnog odnosa između pok. EN i trećetuženika imaju pravni interes isticati ništetnost navedenog ugovora u ovom postupku. Čl. 54 st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 9/97, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje ZOO/91) propisuje da pravna osoba može sklapati ugovore u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti, a ugovor sklopljen protivno odredbi st.1. tog članka nema pravni učinak. Time ugovor na koji se poziva trećetuženik kako pravnu osnovu na temelju kojeg drži u posjedu predmet spora ne proizvodi pravne učinke. Pri tome u obzir treba uzeti i činjenicu da su osnivači društva ostali tuženici u sporu i da im okolnosti koje su se događale nisu bile nepoznate, te da pozivanje na dobru vjeru prilikom postupanja nije uvjerljivo.

13.6. Slijedom navedenog trebalo je odlučiti kao u toč. I. izreke.

14. Tuženici ad.1. i ad.2. su na ročištu dana 18. veljače 2026. istaknuli zahtjev za prekidom postupka i to iz razloga što su pokrenuli postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice, a koji zahtjev je odbijen rješenjem donesenim na zapisniku od istog dana. Naime, sud smatra da se nisu ispunili zakonski uvjeti za određivanje prekida postupka iz čl. 212. niti onih iz čl. 213. st.1. toč.1. ZPP-a jer takav postupak ne predstavlja prethodno pitanje u ovom sporu.

15.1. Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP - a.

15.2. Kao potreban trošak tužitelja za vođenje parnice, sukladno članku 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), sukladno vrijednosti predmeta spora, sud je utvrdio trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. Tarife) u iznosu od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima 19. travnja 2021., 22. studenog 2021., 4. travnja 2022., 4. travnja 2025. i 18. veljače 2026. , u iznosu od po 100 bodova (Tbr.9. t. 1 Tarife), te sastava podneska od dana 8. svibnja 2020. u iznosu od 100 bodova (Tbr.8. t.1.) i podneska od 5. lipnja 2025. u iznosu od 25 bodova (Tbr.8. toč. 4) ukupno 725 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife, iznosi EUR, te uvećano za PDV od 25 %, ukupno iznosi 1.812,50 EUR-a. Tužiteljice su odbijene sa zahtjevom za naknadu iznosa od ukupno 250,00 EUR sa pripadajućim PDV-om jer je zatražen trošak sastava podneska od dana 22. studenog 2021. od 100 bodova (trošak obrazloženog podneska), a ne radi se o podnesku bitnom za postupak (ispravak imena odvjetničkog vježbenika na raspravnom zapisniku) i podneska od dana 5. lipnja 2026., za koji je priznat iznos od 25 bodova, dok je sa razlikom do zatraženih 100 zahtjev odbijen (u podnesku se navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka).

15.3. Uz navedeno priznat je trošak vještačenja u iznosu od 1.395,70 EUR. Stoga je tužiteljicama ukupno priznat iznos od 3.208,20 EUR. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljima su dosuđene zatezne kamate tekuće od donošenja presude pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

U Dubrovniku 20. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. tužiteljice ad.1 i ad.3. te tužiteljica ad.2. po punomoćnicima uz pristojbu na presudu

2. tuženici ad.1. i ad.2. po punomoćniku

3. tuženik ad.3.