Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž R-244/2023-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Tödtling i Partneri d. o. o. iz Zagreba, protiv tuženika Komunalac d. o. o. iz Samobora, Ulica 151. samoborske brigade HV 2, OIB: 17055681355, zastupanog po punomoćnici Mariji Lulić, odvjetnici iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 51 Pr - 98/2018-60 od 02. lipnja 2023. godine, ispravljene pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj 51 Pr-98/2018-65 od 11. rujna 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 51 Pr-98/2018-60 od 02. lipnja 2023. godine, ispravljena pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj 51 Pr-98/2018-65 od 11. rujna 2023. godine u točkama I. i III. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke), ispravljenoj pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj 51 Pr-98/2018-65 od 11. rujna 2023. godine, naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 8.960,25 eura/67.611,00 kuna, sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u toj točki izreke.

2. U točki II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 88,79 eura (preko dosuđenih 8.960,25 eura), sa pripadajućim zateznim kamatama, zatim zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 260,14 eura od 20. rujna 2016. godine do 03. srpnja 2028. godine, potom zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 7.328,95 eura od 20. rujna 2016. godine do 12. veljače 2019. godine, te zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 1.371,16 eura od 20. rujna 2016. godine do 02. lipnja 2023. godine.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.846,53 eura/28.981,68 kuna, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 02. lipnja 2023. godine do isplate, sve kako je pobliže naznačeno u ovoj točki izreke.

4. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točke I. i III. izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke (kirurga-ortopeda) prof. dr. sc. Božidara Šebečića, iskaza svjedoka CĐ, ĐĐ, SĐ, FĐ, KĐ i ŠĐ, kao i iskaza tužitelja, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog parničnog postupka zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za naknadu neimovinske i imovinske štete koja je istome nastala zbog pretrpljene ozljede na radu dana 15. lipnja 2015. godine.

8. U vezi toga utvrđuje da je tuženik kao komunalno društvo navedenog dana bio angažiran da uslijed obilnih kiša osigura odvodnju preko ceste na lokaciji ..., i to ukapanjem cijevi za odvodnju u zemlju, s time da se radilo o hitnom gradilištu, odnosno o izvanrednoj situaciji, a da su tog dana (15. lipnja 2015. godine) na obavljanje navedenih poslova bili upućeni tužitelj i svjedoci FĐ i SĐ, pri čemu je FĐ upravljao strojem za iskop, dok su SĐ i tužitelj nakon strojnog iskopa postavljali odvodne cijevi, a da se kritične zgode na toj lokaciji našao i svjedok KĐ, koji je bio zaposlen na radnom mjestu referenta za tehničku pripremu, te je kontrolirao izvođenje radova na gradilištu.

9. Prvostupanjski sud utvrđuje da je kritične zgode, zbog telekomunikacijskih kabela koji su bili ukopani u zemlji, rov za polaganje odvodnih cijevi bio kopan puno dublje nego inače, i to na dubini od cca 2 metra, iako je uobičajeno kopanje do cca 80 - 100 centimetara u dubinu, te da je do štetnog događaja došlo tako što je prilikom iskopa rova radi postavljanja cijevi, odnosno izvršavanja poslova od strane tužitelja za tuženika kao njegovog poslodavca, došlo do urušavanja zemlje na tužitelja, nakon čega je isti odvezen u bolnicu, gdje su mu utvrđene ozljede u vidu natučenja toraksa, leđa i ramena, kao i prijelom lopatice i rebara, odnosno da je isti pretrpio ozljede na radu.

10. Nastavno utvrđuje da je tužitelj u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja bio zaposlen na radnom mjestu Brigadir -I grupa, te da poslovi tog radnog mjesta između ostalog obuhvaćaju i vođenje grupe radnika na gradilištu po nalogu neposredno nadređenih radnika, brigu o sredstvima potrebnima za rad , te o kvalitetnom i pravovremenom izvođenju radova, zatim rad na asfalterskim, zidarskim, tesarskim, armiračkim betonskim, strojarskim i drugim radovima, kao i vršenje svih ručnih poslova na održavanju i rekonstrukciji nerazvrstanih cesta po nalogu neposredno nadređenog, s time da je određeno kako je zaposlenik tog radnog mjesta ujedno i ovlaštenik poslodavca za zaštitu na radu , te da je dužan pridržavati se svih propisanih mjera zaštite na radu, kao i da je za svoj rad odgovoran, između ostaloga, i referentu za tehničku pripremu.

11. U vezi toga utvrđuje kako je tužitelju neposredno nadređen bio svjedok KĐ, kao referent za tehničku pripremu, te da je isti prema opisu poslova svojeg radnog mjesta bio zadužen za organiziranje i kontrolu rada na gradilištima, kao i za provođenje mjera zaštite na radu.

12. Sud prvog stupnja utvrđuje da navedeni radnici koji su obavljali spomenute operativne poslove na terenu, pa tako i tužitelj, nisu imali saznanja o postojanju zaštitnih oplata (razupora) za koje tuženik tvrdi da ih je trebalo koristiti u ukopima navedene dubine, te ne prihvaća kao istinit iskaz svjedoka CĐ (rukovoditelja tuženika) da tužitelj kao ... uopće nije trebao ulaziti u rov i obavljati nikakve poslove, već da je samo trebao organizirati rad radnika na gradilištu , jer utvrđuje kako iz opisa poslova radnog mjesta Brigadir-I grupe jasno proizlazi da ono obuhvaća operativne poslove izvršavanja radova na terenu (rad na asfalterskim, zidarskim, tesarskim, armiračkim betonskim, strojarskim i drugim radovima, vršenje svih ručnih poslova na održavanju i rekonstrukciji nerazvrstanih cesta po nalogu neposredno nadređenog), a da iz iskaza tužitelja i svjedoka SĐ i FĐ proizlazi da su isti kritične zgode poslove obavljali kao i inače, te da je svaki od njih znao koje poslove treba obavljati.

13. Prvostupanjski sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radilo o izvanrednoj situaciji rješavanja odvodnje preko ceste, te da je tužitelj bio odgovoran za pravovremeno izvršavanje radova svoje grupe radnika , a da on kao niti ostali operativni radnici nisu znali da tuženik raspolaže zaštitnim oplatama (razuporima), te da zbog hitnosti situacije od strane nadređenih osoba nije bio izrađen plan i način rada, a da se prije kritične zgode radilo nekoliko dana i da je na licu mjesta bio prisutan neposredno nadređeni radnik (KĐ) koji je bio zadužen za organizaciju i kontrolu rada na gradilištu, kao i za provođenje mjera zaštite na radu, pa utvrđuje da u takvim okolnostima nisu ostvarene pretpostavke za oslobođenje tuženika kao poslodavca od njegove odgovornosti za nastanak navedene ozljede na radu tužitelja, u smislu odredbe članka 25. stavak 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14, 118/14 i 154/14, u nastavku teksta: ZZR).

14. Naime, u vezi toga utvrđuje kako u skladu s potonjom odredbom ZZR -a za oslobođenje tuženika kao poslodavca od odgovornosti za štetu nije dovoljno da se radi o krajnjoj nepažnji radnika, već i da poslodavac na takvo ponašanje nije mogao utjecati i da nije mogao izbjeći njegove posljedice, unatoč provedenoj zaštiti na radu , a da se na konkretnoj lokaciji radilo već 1-2 dana, pa da je stoga osobama koje su bile nadređene tužitelju, i to barem KĐ, bilo poznato stanje gradilišta i dubina iskopa, te da je tuženik s obzirom na to da za konkretne radove nije bio sačinjen plan i način rada kao inače, morao kao poslodavac biti upoznat sa potencijalnim rizicima izvođenja konkretnih radova, te da je imajući u vidu potrebnu dubinu iskopa mogao predvidjeti mogućnost urušavanja zemlje i prevenirati nastanak tužiteljeve ozljede na radu, odnosno postupiti sukladno odredbi članka 41. stavak 1. ZZR-a, a što nije učinio, jer da tužitelju neposredno nadređena osoba KĐ, iako se kritične zgode nalazio na licu mjesta i bio je zadužen za provedbu mjera zaštite na radu , te je vidio dubinu rova i tužitelja kako u njemu obavlja radove , nije istoga upozorio da napusti rov i da je prije obavljanja daljnjih radova u rovu potrebno postaviti zaštitne oplate (razupore), pa utvrđuje kako su bespredmetni navodi tuženika da je tužitelj vršio radnje protivno uputama za rad, jer utvrđuje da je isti radove na konkretnom gradilištu obavljao na uobičajeni način, te da je svatko od radnika koji su osim tužitelja obavljali navedene poslove znao za koji dio posla je zadužen.

14.1. U vezi toga utvrđuje neodlučnom okolnost da je tužitelj ranije imao svoju građevinsku firmu, te da je radio na dubinama od preko 3 metra i da je pritom koristio zaštitne oplate, jer utvrđuje da niti on kao niti ostali radnici sa navedenog gradilišta nisu znali da tuženik raspolaže sa zaštitnim oplatama, a da se u konkretnom slučaju radilo o hitnom gradilištu i da je tužitelj bio odgovoran za pravodobno obavljanje posla, pri čemu je njegov neposredno nadređeni bio upoznat sa dubinom rova i da tužitelj u njemu obavlja poslove bez zaštitne oplate, pa utvrđuje da se u takvoj situaciji ne može raditi o krajnjoj nepažnji tužitelja kao radnika, niti se može smatrati da tuženik kao poslodavac nije mogao utjecati na ponašanje tužitelja kao svojeg radnika, a niti da tuženik nije mogao izbjeći posljedice unatoč provedenoj zaštiti na radu, sve u smislu odredbe članka 25. stavak 2. ZZR-a, jer utvrđuje da je isti putem tužitelju neposredno nadređenog radnika (KĐ) mogao u skladu s odredbom članka 41. stavak 1. ZZR upozoriti tužitelja da odmah prestane sa radovima u tako dubokom rovu, sve do nabave zaštitnih oplata (razupora) , te tako utjecati na sigurnu organizaciju radnog procesa i izbjeći posljedice koje su nastupile, a što je propustio učiniti, pa utvrđuje da je tuženik odgovoran naknaditi tužitelju štetu koju je isti pretpio u opisanom štetnom događaju, u vezi čega se poziva i na odredbu članka 3. stavak 1. točka 14. ZZR -a, kao i na odredbu članka 111. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, u nastavku teksta: ZR).

15. Pri tome odbija prijedlog tuženika za provođenje dokaza vještačenjem po vještaku zaštite na radu, kao i za provođenje dokaza građevinskim vještačenjem, jer utvrđuje kako se provođenjem tih dokaza ne bi utvrdile činjenice koje su relevantne za presuđenje u ovom parničnom predmetu.

16. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke prof. dr. sc. Božidara Šebečića, koje u cijelosti prihvaća jer utvrđuje da su jasni , obrazloženi i sačinjeni u skladu s pravilima struke, kao i da je vještak u svojem dopunskom očitovanju u cijelosti i argumentirano otklonio sve prigovore tužitelja i tuženika na njegov nalaz i mišljenje, utvrđuje da je tužitelj kritične zgode zadobio natučenje desnog ramena s višeivernim prijelomom desne lopatice, zatim natučenje leđa i prsnog koša, prijelom 2., 6. i 7. rebra na desnoj strani prsišta, te manje krvarenje u desno prsište, a da je prijelom lopatice liječen imobilizacijom ruke uz mirovanje i uzimanje analgetika, s time da je tužitelj nakon mjesec dana upućen na dugotrajnu fizikalnu terapiju, uz dobivanje injekcijom u rame lokalnog anestetika i kortikosteroida, te da je zbog zaostalih bolova i ograničene pokretljivosti u ramenu operiran nakon 3 godine (artroskopija), pri čemu mu je nađen razdor labruma čašice na mjestu hvatišta tetive duge glave mišića bicepsa, djelomični razdor tetive mišića subskapularisa i subakromijalna burza (sluzna vrećica), nakon čega je postoperativno nosio ortozu 5 tjedana, a nakon toga je provodio fizikalnu terapiju.

16.1. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj zbog spomenute ozljede na radu trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 7 dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju 3 tjedna, te bolove slabijeg intenziteta koji su trajali 4 mjeseca, te da je isti pretrpio primarni kratkotrajni strah jakog intenziteta u trenutku štetnog događaja , kao i sekundarni strah (zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja, anksiozno-depresivno stanje) jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, potom strah srednjeg intenziteta u trajanju od 14 dana, te strah slabijeg intenziteta koji je trajao 2 mjeseca, a da su istome smanjene životne aktivnosti za 18%, pa utvrđuje da tužitelju u skladu s odredbom članka 1100. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO) pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 7.328,95 eura/55.219,97 kuna, kao i pravo na zatezne kamate na taj iznos počev od 12. veljače 2019. godine kao dana kada je završeno njegovo liječenje pa do isplate, pa u tom dijelu usvaja tužbeni zahtjev, pozivom i na odredbu članka 1103. ZOO-a.

16.2. Nadalje utvrđuje da je tužitelju vezano uz opisanu ozljedu na radu bila potrebna tuđa pomoć i njega za pomoć kod osobne higijene, kod oblačenja i svlačenja, za obavljanje težih kućanskih poslova, te za nabavku i pripremu hrane, i to ukupno 413 sati, a da cijena sata tuđe pomoći i njege iznosi 3,53 eura/26,60 kuna, pa pozivom na odredbu članka 1095. stavak 1. ZOO-a dosuđuje tužitelju taj iznos po naznačenoj osnovi, a pozivom na odredbu članka 1089. stavak 2. ZOO -a i pripadajuće zatezne kamate na taj iznos od presuđenja do isplate.

16.3. Osim toga, utvrđuje kako tužitelju u skladu s odredbom članka 1095. stavak 1. ZOO-a pripada i pravo na naknadu troškova rehabilitacije (troškova smještaja) u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Lipik u iznosu od 260,14 eura/1.960,00 kuna, jer da je isti nakon operativnog zahvata od 07. svibnja 2018. godine upućen od strane liječnika ortopeda na rehabilitaciju u tu ustanovu, a da istome pripada pravo i na zatezne kamate na taj iznos od izvršenog plaćanja troškova liječenja, tj. od 03. srpnja 2018. godine do isplate, pa i u tom dijelu usvaja tužbeni zahtjev.

17. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je utuženi štetni događaj nastao 15. lipnja 2015. godine, a da je predmetna tužba podnesena dana 14. lipnja 2018. godine, s time da se tužiteljevo zdravstveno stanje stabiliziralo 12. veljače 2019. godine, a da isti u svojem podnesku od 24. svibnja 2023. godine nije činjenično izmijenio zahtjev, niti ga je povisio.

18. Stoga usvaja tužbeni zahtjev u dijelu kako je naznačeno u točki I. izreke pobijane presude, dok u preostalom dijelu (točka II. izreke) odbija isti.

19. Utvrđujući da tužitelj u ovoj parnici nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, odlučuje kao u točki III. izreke pobijane presude, pozivom na odredbu članka 154. stavak 5. ZPP -a.

20. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, te se u svemu može valjano ispitati.

21. Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a na koju indirektno (sadržajem žalbe) ukazuje tuženik, jer je prvostupanjski sud osnovano odbio njegov prijedlog za provođenje dokaza vještačenjem po vještaku zaštite na radu, kao i za provođenje dokaza građevinskim vještačenjem, za što je naveo jasne i određene razloge, pa odbijanjem provođenja tih dokaza tuženiku nije na nezakonit način onemogućeno raspravljanje pred tim sudom.

22. Pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za presuđenje, pravilno utvrđujući da je tužitelj kao radnik tuženika pretrpio dana 15. lipnja 2015. godine ozljedu na radu prilikom obavljanja radova na ukapanju cijevi za odvodnju u zemlju, te da je za tako nastalu ozljedu na radu isključivo odgovoran tuženik kao tužiteljev poslodavac, a pravilno je utvrđena i neimovinska i imovinska šteta koja je kao posljedica spomenute ozljede na radu nastala na strani tužitelja, kao i visina te štete, pa je pravilnom primjenom naznačenih odredaba ZZR-a, ZR-a i ZOO-a odlučeno kao u točki I. izreke pobijane presude.

22.1. Za svoja činjenična i pravna utvrđenja u navedenom pravcu prvostupanjski sud je naveo jasne, detaljne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud i u kojima je sadržan odgovor na sve žalbene navode, a na koje razloge se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, slijedom čega su neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima isti osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava, jer su izraz i posljedica subjektivne ocjene provedenih dokaza.

23. U vezi toga na navode tuženika da je tužitelj kao njegov radnik prošao svu obuku za rad na siguran način, te da protiv tuženika nije proveden postupak kojim bi bila utvrđena njegova odgovornost u skladu s odredbama ZZR -a, te Prekršajnog i Kaznenog zakona, valja odgovoriti da te okolnosti same po sebi nisu od utjecaja na postojanje njegove odgovornosti kao poslodavca za nastanak predmetne ozljede na radu tužitelja, kao i za uslijed toga nastale posljedice.

24. Neosnovane su i tvrdnje žalitelja da je tužitelj sam bez naloga i upute ušao u rov i tamo koristio kramp (pijuk) i lopatu-ručni alat kod izvršavanja radova, jer iz pravilnog utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je isti radove na konkretnom gradilištu obavljao na uobičajeni način, te da je svatko od radnika koji su osim tužitelja obavljali navedene poslove znao za koji dio posla je zadužen, na što ukazuje iskaz svjedoka SĐ sa ročišta od 29. siječnja 2020. godine (list 200 -202 spisa), koji je zajedno sa tužiteljem i svjedokom FĐ kritičnog dana bio na navedenom gradilištu, koji je naveo da se strojar uglavnom bavi sa strojnim iskopom, a da radnici nakon toga dodatno lopatom čiste iskop, u kojem smislu je i svjedok FĐ na istom ročištu iskazao da je njegov posao samo da radi strojni iskop, a radnici kasnije spajaju cijevi i po potrebi prethodno čiste kanal lopatom.

25. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi, pa tako niti pozivanje tuženika na odredbu članka 68. ZZR-a, jer je odredbom članka 19. stavak 5. tog Zakona propisano da na odgovornost poslodavca iz stavka 1. ovoga članka (kojom je propisano da je poslodavac odgovoran za organiziranje i provođenje zaštite na radu radnika u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima) ne utječu propisane obveze radnika u području zaštite na radu.

26. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a.

27. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP -a.

28. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

29. Presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 20. svibnja 2026. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar