Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-280/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, kao predsjednice vijeća, Milke Vraneš, kao izvjestiteljice i članice vijeća i Kristine Pavelić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Cvrković i partneri d.o.o., Vukovar, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P- 415/2025-14 od 24. veljače 2026., na sjednici održanoj 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-415/2025-14 od 24. veljače 2026..

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 6. Ugovora o [broj kredita] od 7. ožujka 2007. godine zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 1,10 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, da isplati tužitelju KP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 eura (slovima: tusućudvjestotridesetjedan euro i osamnaest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske p resude tj. od 24. veljače 2026. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova preko dosuđenog iznosa od 1.231,18 eura (slovima: tusućudvjestotridesetjedan euro i osamnaest centi).

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova u cijelosti."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik pobijajući presudu u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik pobija i točku II. izreke presude u pogledu odluke o troškovima postupka. U žalbi navodi da tužitelju ne pripada pravo na posebnu pravnu zaštitu koju pruža eventualno usvajanje tužbe na utvrđenje zato što bi istu zaštitu mogao ostvariti kondemnatornom tužbom. U sklopu eventualnog postupka koji bi tužitelj inicirao kondemnatornom tužbom, tužitelj bi mogao ishoditi odluku suda o navodnoj ništetnosti spornih Ugovornih odredbi kao odluku o prethodnom pitanju u sporu u kojem bi odluka o glavnom pitanju zavisila o utvrđenju spornih odredbi ništetnima, a sve u skladu s odredbom članka 187., stavka 3 ZPP-a. Ističe da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, pobijanom presudom došlo je do pogrešne primjene odredbi članka 154. Zakona o parničnom postupku u vezi s naknadom parničnih troškova tuženiku. Naime, prvostupanjski sud je trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te u cijelosti dosuditi troškove postupka tuženiku. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinačiti i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukine i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 418,68 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita 7. ožujka 2007. zaključio ugovor o [broj kredita] u iznosu od 5.530,00 CHF, radi kupnje osobnog vozila koji je u cijelosti otplaćen, te da je člankom 6.1. tog Ugovora, ugovorena jednokratna naknada od 1,10 % koja se naplaćuje od iznosa kredita te da je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač i da ostvaruje zaštitu po odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.,

- da iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe i da ta odredba nije poštena,

- da je prilikom ocjene poštenja te ugovorne odredbe, u smislu odredbe članka 83. ZZP/03, uzeta u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i ostale odredbe tog ugovora sukladno čemu je zaključio kako predmetna ugovorna odredba ne sadrži nikakve podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima te da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje iz čega proizlazi da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Značajna neravnoteža da proizlazi iz činjenice da teret koji je nametnut tužitelju kao ugovornoj strani dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač,

- da odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza da nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama, stoga iako ugovaranje te naknade nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno da je nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

6. Kod donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba netransparentna i nepoštena, suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da u pravima i obvezama ugovornih strana postoji značajna neravnoteže na štetu potrošača i jasno je obrazložio na čemu temelji utvrđenje o ništetnosti te ugovorne odredbe.

7. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio u pogledu prigovora tuženika vezano za nedostatak pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje, da tužitelj kao stranka spornog ugovora, ima pravni interes za podnošenje tužbe na način kako je ista formulirana. Naime, tužitelj je prije pokretanja predmetnog parničnog postupka, tuženiku podnio zahtjev na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora koje su predmet postupka, te na isplatu neosnovano naplaćene naknade za trošak obrade kredita, kao i podatak iznosa koji je naplaćen sa datumom naplate, a na koji zahtjev tužitelja tuženik nije odgovorio, te tužitelj nije imao dovoljno podataka kojim bi podnio kondemnatorni zahtjev za isplatu.

8. S druge pak strane tužitelj ima pravni interes za utvrđenje svake ništetne odredbe ugovora, posebno imajući u vidu činjenicu da je sporni ugovor o kreditu zaključen 2007. bez utvrđenja ništetnosti potraživanja naknade za trošak obrade kredita je zastarjelo. Dakle, tužitelj ima pravo kondemnatorno tražiti isplatu, tek po utvrđenju ništetnosti koju u konkretnom slučaju i traži.

9. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev i to utvrđenje suda žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje. Sud prvog stupnja osnovanost tužbenog zahtjeva nije temeljio na odredbama Direktive već ga je temeljio na odredbama nacionalnog prava Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03: dalje-ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora.

10. Pri tom valja istaknuti da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. se izravno na nju u spornom razdoblju nije odnosila, ali na pravne odnose koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i sporove proizašle iz njih, a na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Stoga se na konkretni predmet, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora kao razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima primjenjivati nacionalni propis, ali uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske kako je to pravilno činio i sud prvog stupnja u ovom predmetu.

11. U smislu odredbe i članka 81. stavak 1. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine „broj 96/03: dalje-ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i koja se primjenjuje u ovom predmetu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive uočljive, dok je čl. 87 stavak 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (stavak 1.).

12. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga pravilno je utvrdio da iako je ugovorna odredba gramatički jasna da potrošač nije na transparentan način objašnjen o razlozima i pojedinostima ugovorenog mehanizma tako da bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

13. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, a teret dokaza te tvrdnje je na njemu. U ugovoru nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit niti se o tome sa tužiteljem pregovaralo. Pri tome treba kazati da sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer da je tako naknada bi bila ugovorena u nominalnom iznosu.

14. Nastavno, prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima. Protivno žalbenim tvrdnjama, znatnija neravnoteža ne može se ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane, jer znatnija neravnoteža u konkretnom slučaju proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju ništetne odredbe stavljen potrošač kao stranka ugovora, nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena pozitivnim propisima.

15. Neosnovani su žalbeni navodi da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu. Odredbama članka 1021. do 1024. ZOO-a kao ni tada važećim Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/02 i 141/06) nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako pravilno tuženik u žalbi navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. Kako je utvrđeno da se radi o ništetnoj odredbi, tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je tuženik stekao bez osnove u iznosu od minimalno 500,00 kuna, odnosno 66,36 eura visina kojega žalbenim tvrdnjama nije dovedena u pitanje, primjenom odredbe članka 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom od dana stjecanja, primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a.

17. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju koji je uspio u sporu troškove postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) jer mu taj trošak pripada.

18. Slijedom navedenog svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke.

19. Primjenom odredbe članka 166. stavak1. ZPP-a, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, jer isti nije uspio sa žalbom (točka II. izreke).

U Gospiću, 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić