Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-589/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenog protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi poslovni broj P-303/2025-9 od 23. ožujka 2026. u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi poslovni broj P-303/2025-9 od 23. ožujka 2026. u točki I. izreke, točki II. izreke i točki III. Izreke za iznos od 265,13 eura.

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi poslovni broj P-303/2025-9 od 23. ožujka 2026. u točki III. Izreke za iznos od 584,87 eura i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 584,87 eura kao neosnovan.

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

r i j e š i o je

Uvažanjem žalbe tuženika preinačuje se rješenje Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi poslovni broj P-303/2025-9 od 23. ožujka 2026. na način da se prihvaća prigovor tuženika u odnosu na vrijednost predmeta spora, te se ista utvrđuje u iznosu od 136,55 eura.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđena je ništetnom odredba čl.8.st.2., Ugovora o kreditu br. 456-53014501, sklopljenog dana 25.rujna 2009. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „ U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d..“

2.U točki II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 135,55 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 850,00 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4.Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda odbijen je prigovor tuženika u odnosu na vrijednost predmeta spora, te je ista utvrđena u iznosu od 1.463,78 eura.

5. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a tužitelju naloži da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6.Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba je djelomično osnovana

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju iz spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

9. Pazeći po službenoj dužnosti na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

10. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. i tužitelja, dana 25. rujna 2009. sklopljen Ugovor o [broj kredita], prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 37.000,00 kuna,

-da je odredbom čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora ugovoreno da: " slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“,

- da je tužitelj dana 1. lipnja 2010. izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita

- da je tuženik tužitelju istoga dana naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.028,89 kn, a koja protuvrijednost iznosi 136,55 eura,

- da je tužitelj saslušan kao stranka iskazao da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za vlastite potrebe, da mu je uručen pisani ugovor na unaprijed sastavljenom, tipskom obrascu, da nije uočio odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu tog kredita, niti mu je na tu odredbu bilo ukazao od strane bankarskog službenika s kojim je ugovarao kredit, da nakon uručenja pisanog Ugovora, nije ima više mogućnost mijenjati bilo kakvu odredbu, već je morao prihvatiti ugovor o kreditu zajedno sa svim odredbama sa kojima mu je bio ponuđen,

- da je tužitelj također iskazao da mu prije potpisivanja ugovora osim u postotnom iznosu, nije bio predočen iznos naknade i u nominalnom iznosu, odnosno, da uopće nije ni na koji način bio upućen koliko iznosi naknada, niti da istu treba platiti,

- da su svjedoci AM i ŠM u bitnom iskazali da nisu sudjelovali u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu s korisnicima kredita pa tako niti u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem, pa nemaju neposrednih saznanja o postupanju bankarskih službenika u ovom konkretnom slučaju, tj. o načinu pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora s tužiteljem.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, smatrajući da je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbe čl. 96. st. 1 .i 2. i 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09 i 133/09 – dalje ZZP/07).

12. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo jer je riječ o tipskom formalnom obrascu ugovora unaprijed sročenom i priređenom od strane banke kojeg je korisnik kredita mogao samo prihvatiti ili ne.

13. Isto tako, zaključak je prvostupanjskog suda da dio sporne ugovorne odredbe ne sadrži nikakve parametre na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao utvrditi na koji način će se određivati visina naknade za prijevremenu i konačnu otplatu kredita, slijedom čega se radi o nejasnoj i nerazumljivoj ugovornoj odredbi, koju je prednik tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo tužitelju jer je predniku tuženika bilo poznato koje sve okolnosti uzimaju u obzir pri izračunu visine sporne naknade, s kojima nije upoznao tužitelja prilikom sklapanja ugovora, te je na taj način tužitelj preuzeo obvezu, koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, iz čega proizlazi da se radi o takvoj ugovornoj odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

14 .Nadalje, sud prvog stupnja navodi da tuženik nije dokazao da je pretrpio štetu zbog prijevremene otplate kredita, a u odgovoru na tužbu je naveo da je naknada za prijevremenu otplatu kredita unaprijed ugovorena, jer bi utvrđenje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano sa nesrazmjernim troškovima.

15. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO). Stoga primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu koja se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom sadržanom u čl. 8. Ugovora o kreditu obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

16. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju odnosno da mu vrati primljeni iznos od 1.028,89 kn/136,55 eura za trošak prijevremene otplate kredita, kao stečeno bez osnove sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 2. lipnja 2010. kao dana plaćanja iste, pa sve do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

17. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

18. Naime, odredbom čl. 96. st. 1 .i 2. ZZP/07 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

19. Sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o dijelu odredbe čl. 8. ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

20. Prema odredbi čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, navedena se odredba odnosi na bitne sastojke potrošačkog ugovora (predmet ugovora i cijenu). Međutim, predmetna odredba predstavlja ugovornu odredbu o sporednim obvezama pa se navedena odredba na njih ne odnosi. Stoga su žalbeni navodi tuženika, kojima ističe da je sporna odredba ugovora o kreditu jasna i razumljiva, kao i da je iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita određen u postotku od preostalog iznosa glavnice, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

21. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba iz čl. 8. ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor jer se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i jer nije sadržavala određene parametre ili kriterije o visini naknade za prijevremenu otplatu, već je upućivala na ''uvjete koje odredi kreditor''. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije tvrdio ni dokazivao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno visina tih troškova odnosi, a to nije učinio ni paušalnim pozivanjem na svoje akte kojom je ista propisana, učinjenim tijekom postupka. Kako se prema čl. 1024. ZOO-a, ta naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog neostvarene kamate, onda je takva ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očito uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, koji je za prijevremenu otplatu kredita platio naknadu u dosuđenom iznosu.

22. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedeni svi troškovi u zamjenu za predmetni iznos naknade za prijevremenu isplatu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

23. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o njenoj visini i krajnjoj svrsi.

24. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja , treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

25. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Iz provedenog postupka, proizlazi da bez predmetne naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

26. Upravo stoga je takvom ugovornom odredbom evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 324., u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO-a.

27. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama i sadržana u općim aktima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

28. Neosnovano je i ukazivanje tuženika da ugovaranje naknade nije bilo protivno prisilnim propisima, jer okolnost što je zakonom dopušteno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

29. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

30. Na tvrdnju tuženika da nije nedopušteno i nije protivno kogentnoj normi iz čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO ugovoriti unaprijed naknadu štete za slučaj prijevremene otplate kredita, jer da on ima pravo na naknadu negativnih kamata, treba reći da je u suprotnosti sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev112/2018-2 od 9. ožujka 2022. U navedenoj odluci u bitnom se navodi da bi, s obzirom na odredbe čl. 1024. stavak 3. i 4. ZOO, koje predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

31. Nadalje, transparentnost i razumljivost odredbi ugovora za tužitelja kao prosječnog potrošača se ne svodi samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već su mu trebale biti pružene i razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje odredbe ugovorne obveze mogu imati na njegove financijske obveze, a koje tužitelju, kako je utvrđeno u postupku, nisu pružene.

32. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, kako to prvostupanjski sud navodi, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i to kako u odnosu na glavnicu tako i na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

33. Pitanje zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu isplatu kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja – potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

34. Osnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava utvrđenu vrijednost predmeta spora po prvostupanjskom sudu.

35. Naime, kada je predmet spora zahtjev za isplatu, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, iako sud o ništetnosti vodi računa po službenoj dužnosti te bi i bez postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva ništetnost rješavao kao prethodno pitanje, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu čl. 37. st. 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz čl. 187. st. 3. ZPP-a jer deklaratorni zahtjev, uz tužbeni zahtjev za isplatu, služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se stoga određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Deklaratorni zahtjev ima svrhu rješavanja prethodnog pitanja vezanog uz kondemnatorni zahtjev, pa pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu.

36. U ovom predmetu tužbeni zahtjev na isplatu predstavlja iznos od 136,55 eura, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, trošak postupka koji tužitelju pripada temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, trebalo odmjeriti upravo prema toj vrijednosti predmeta spora.

37. Znači tužitelju pripada trošak postupka prema VPS od 136,55 eura za poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku koje su mu priznate po sudu prvog stupnja i to za sastav tužbe prema Tbr.7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj: 138/2023. – dalje Tarifa ), zastupanje na ročištu od 4. studenog 2025. i 3. veljače 2026. ( Tbr.9.t.1. Tarife ) sastav podneska od 12. rujna 2025. ( Tbr.8.t.1. Tarife ) po 25 bodova za svaku tu radnju, i sastav podneska 11. lipnja 2025. po 6,25 bodova ( Tbr.8.t.4. Tarife ) odnosno ukupno 106,25 bodova što iznosi 212,50 eura. Tom iznosu pribrojan je PDV 25% u iznosu od 53,13 eura ( Tbr. 46. Tarife ) i daje zbroj od 265,13 eura.

38. Slijedom svega iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. i 373. t. 3. i čl. 380. t. 3. ZPP-a.

39. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da je uspio djelomično samo u odnosu na trošak postupka.

U Rijeci, 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan